Povučeni dim jedne knjižnice: od “duhanjere” do pravog doma čitalačke kulture

Nekakvih je 6 sati ujutro, početak listopada i ta već opipljivo produžena noć prati pogled kroz prozor. No lako za to, ionako zuriš u mobitel. Petica kao i obično lagano klizi kroz Prvomajsku ulicu i strpljivo čeka semaforski mig za skretanje ulijevo lijevo kraj Elekotroprimorja. Glava ti je u nekakvoj društvenomrežnoj hiperaktivnosti i algoritmima probranom sadržaju. Zeleno. Skrećete. Paf. Ta zgrada u koju godinama gledaš kao ruševinu, a onda i neke silne bagere koji su oko nje jako dugo pleli mrežu, svijetli. Sve svijetli, čovječe. Kroz prozor vidiš police. Redove polica. Prepune su knjige. Nevjerojatno. Čini se da je to sada stvarno knjižnica. Moglo bi to biti ok. Vraćaš pogled u mobitel na neki meme. “Haha”. Možda navratiš kasnije…   

U povijesti razvoja čitateljske kulture u Rijeci (još neispisana knjiga koja traži puno dobrog istraživanja i stila) prosinac 2023. ostat će upamćen kao trenutak u kojem su Riječani napokon dobili prvu pravu zgradu knjižnice - objekt s četiri etaže, preko 5 000 kvadrata, integriranim odjelima književnosti i znanosti, dostupnim fondom, automatikom koja raznosi knjige po katovima, prvim odjelom za mlade, ugodnom čitaonicom, učionicom, a sve okruženo livadom pokraj Dječje kuće s dječjim odjelom knjižnice.  

Kraj je to ozbiljnog riječkog putovanja prema pravoj knjižničnoj zgradi započetog daleke 1999./2000. godine (prije 24 godine!) kada je različitim marketinškim aktivnostima tadašnja ekipa Gradske knjižnice Rijeka nastojali artikulirati problematiku izrazite skromnosti i problematičnosti života knjiga u Palači Modello u čiji je prizemni dio, Knjižnica ušla 1966. godine. Kao “privremeno rješenje”, govorilo se. Naravno, taj skroman, skučen, vlažan, nefunkcionalan prostor nije mogao biti mjesto razvoja i suvremenosti, ali desetljećima je plivao kao najsnažniji prizor onoga što Riječani smatraju knjižnicom. Srećom, dvijetisućite godine, daleko prije neslućene financijske krize 2008. godine, bile su globalno zanimljivo vrijeme za planiranje velikih javnih projekata s relativno povoljnim kreditima, a spojio se sa svime i ulazak u eru atraktivnih vizualizacija. Imaginacija je oslobođena, vladao je osjećaj stvaranja nekog novog društva. Gradska politika bila je ozbiljno usmjerena prema takvom narativu “knjižnice za XXI. stoljeće” pa je i proveden javni natječaj za izbor glavnog projekta te je 2005. godine pobijedio rad arhitekta Hrvoja Njirića sa zamišljenom realizacijom na Klobučarićevom trgu iznad tada upravo nastale garaže. 

U analizi Maroja Mrduljaša iz 2006. godine izrečena je snažna misao koja je uokviravala ideološku logiku: Izgradnja javnih institucija, pogotovo onih koje se nazivaju kapitalnima vraća vjeru u odlučnost javne društvene domene i njenu sposobnost da realizira projekte koji su kulturni, sadržajni i funkcionalni doprinos zajednici. Zgrada na Klobučarićevom trgu oblikovana je tako kao suvremena i atraktivna zgrada, pravi kulturni centar, koji je ispitivao granice smisla knjižnica. Ipak, kroz sedam godina postalo je jasno kako će vizualizacije i programske ideje ostati jedino preostalo. 

Pamćenje je kratko pa treba podsjetnik - financijskih sredstava za Knjižnicu nije bilo, era jeftinog kreditiranja je završila, a paralelno razvijala se ozbiljna problematika izgradnje zgrade nad statički rubnom garažom, a koja u sebi još sadrži i nekoliko tona knjiga. Nakon podosta političko-medijskih peripetija u ljeto 2012. godine stvoren je napokon narativ projekta “art-kvart Benčić” i to tako da najveći preživjeli objekt bivše tvornice postane knjižnicom iako je godinama ranije na istom valu optimističnog planiranja javnih izgradnji to trebao biti Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Na novom javnom pozivu zahtjevan zadatak oblikovanja knjižnice dobiva riječki arhitekt Saša Randić, a financijski okvir realizacije počinje biti obilježen snagom EU-a. 

Iako je prostor “Benčića” po semantici imena i narodnom memorijom obilježen prvenstveno nestalom tvornicom motora, a samo marginalno i Šećernom potpuno je je zanemarena i u sjećanjima neprisutna arhitektonski najvažnija tvornica cigareta. Vlada je 1851. otkupila kompleks od općine i otvorila državnu tvornicu duhana, popularno zvanu Duhanjera. Za vrijeme rada tvornice duhana kompleks se značajno širi. Tako je i 1867. nastao naš glavni junak T-objekt u kojem je bio smješten glavni pogon za proizvodnju Virginia cigara. Prema interpretaciji povjesničarke umjetnosti Daine Glavočić “T-objekt izrazitih je historicističkih obilježja, trokatnica s korisnom potkrovnom etažom. Zanimljivog je tlocrtnog rješenja s proizvodnim dvoranama u skeletnoj konstrukciji, bez ikakvih pregradnih stijena, potpuno slobodna pravokutnog tlocrta s drvoredom stupova od lijevanog željeza. Iako industrijski proizvedeni stupovi su strukturirani klasicistički, a oblikovani historicistički s bazom, glatkim cjevastim tijelom i kapitelom jednostavnim vegetabilnih ukrasa.” Značajni pomak je i nasipavanje obale ispred same tvornice na koji se prvo smješta prometnica, a zatim i željeznica s glavnom željezničkom postajom u gradu. Duhanjera je u gradu označila veliki preokret za položaj žena u društvu. 

Naime, rad u tvornici je bio drugo službeno priznato zaposlenje za žene u Rijeci (prvo je bilo krojačica), a razlika je bila u plaći koja je omogućavala ženi da se osamostali i nerijetko bi njen ugled porastao na društvenoj ljestvici. Početkom 20. stoljeća tvornica doživljava svoj vrhunac koji, naravno, pada s početkom Prvog svjetskog rata. Tvornica je konačno zatvorena 1944. godine uslijed nekoliko velikih prosvjeda. U Vodiču kroz Rijeku i njene planine autora Guida Depolija iz 1913. godine nalazimo podatak da je “ova tvornica najveća u Kraljevstvu, da zapošljava 2500 radnika i da ima godišnji proizvod od 9 do 10 milijuna kruna godišnje”. U ovoj tvornici izrađivale su se cigarete i cigare, kao i punile limenke s duhanom, postojala je norma, za koju su radnice dobivale novčane nagrade ili kazne, ovisno o tome da li su je obavile ili ne. Atmosferu je dobro dočarala Tonica Rubinić, jedna od zaposlenica u vrijeme Drugog svjetskog rata: Cigare smo punili na ruke, duhanom, od kojeg me u početku boljela glava. Na nagovor kolegica otišla sam u zahod zapaliti i nije mi bilo dobro. Ipak, s vremenom sam i ja počela pušiti, kao starija, ali danas ne pušim. Plaću smo dobivali svakih petnaest dana. Starije radnice imale su plavo-bijele uniforme, odnosno kute, a mi mlađe svijetlo roze. Na glavama smo nosile kape, kao bolničarke. Ne dao Bog da vam šef vidi da kosa »viri«, odmah nam je oduzimao od plaće. Urednost je bila na visokom nivou i morala se poštivati. Za vrijeme rada nismo smjele pričati, čuo se samo zvuk motanja papira. List smo mazali i stavljali duhan, rezali nožem na krajevima, imali smo za to mjerice. Znalo bi se dogoditi da fali duhana, onda kupiš oko sebe i s poda, koji je bio besprijekorno čist.

Duhan i navike pušenja danas nije zdravo isticati pa će sve to i u oblikovanju komunikacije, marketinga, reminiscencija knjižnice biti i zanemareno, a pojam može biti eventualno metafora o teškoj izgradnji kroz četiri godine kroz koje se odvijala borba s terenom, statikom, cijenom čelika. Savršena oluja nad projektom prijetila je konstantno u skladu s metaforama o cigaretama da se “ispuši”. Metafora mogu biti i podzemne vode koje igrom slučaja povezuju sve priče o riječkim neostvarenim, ostvarenim i budućim knjižnicama. 

Palača Modello je kao banka izgrađena na samom rubu riječkog osvajanja morskog pojasa u XIX. stoljeću što joj je priuštilo rizike od dizanja voda pri svakoj snažnijoj plimi kao i na obližnjoj tržnici, a svakako vlagom uništene zidove neposredno uz papirnate knjige na policama. U neostvarenom projektu Klobučarićev trg, voda potoka Lešnjak dugo je činila prepoznatljivu barastu vizuru, a naposljetku upravo i ugroze statike od podzemnih voda presudile su i takvom projektu. U realiziranom projektu pak “junak” je potok Brajda koji je u rujnu 2022. godine i izazvao jednu od značajnijih poplava bloka “Benčić”. Vremenski ekstremi i promjene razine mora moguće je da će u budućnosti cijelu situaciju centra Rijeke učiniti izazovnijom iako je naša glava intuicija - očuvati.  

Pitanja restauracije, i još u tako složenom kontekstu, prilično su ozbiljna. Veliki mislioc tema restauracije Thomas Will u knjizi “Određivanje granica” utvrđuje: Održavanje spomenika, možemo, dakle s jedne strane promatrati kao dio ekonomije resursa koja djeluje nalik srodnim ekonomijama. Tu je riječ o postupcima usmjerenim na zaštitu i praktično održavanje, gospodarenje, menadžment. No za ono što se ne može planirati, za ono što izmiče mislim o resursu, ali im zapravo prethodi, moramo se obratit području značenja i osmišljavanja - u našem slučaju upravo pravim spomeničkim vrijednostima. “ 

U ovom slučaju postojali su različiti koncepti, između kojih je prevladao pristup zadržavanja i očuvanja zgrada unutar bloka “Benčić”, gdje je očuvanje graditeljskog naslijeđa predstavljalo jedno od bitnih odrednica projekta. Južno krilo zgrade knjižnice (tzv. “nožica”) imalo je konstruktivne deformacije radi kojih je trebalo biti uklonjeno i zamijenjeno novom konstrukcijom, prilagođenoj budućoj namjeni. Ovaj volumen obnovljen je faksimilno u izvornim gabaritima, uključujući i plastiku pročelja, čime je zadržan izvorni doživljaj zgrade u prostoru. Činjenica da se radi o novoj konstrukciji naglašena je upotrebom materijala. Novu konstrukciju čine čelični okviri, na koje su s vanjske strane obješeni elementi staklobetona, kako bi se razdvojila nova konstrukcija od povijesnog sloja zgrade.

Istovremeno, upotreba materijala, betona i čelika, upućuje na izvornu prirodu zgrade Gradske knjižnice Rijeka, koja je građena kao industrijska zgrada, uporabom prefabriciranih elemenata, korištenih u drugoj polovici 19. st: od lijevano-željeznih stupova, do prefabriciranih elemenata fasadnih ukrasa, istaka i rozeta, koji su rekonstruirani u novom materijalu u obnovljenom dijelu zgrade. U ovakvim postavkama egzistencijalne krize bile su sastavni dio projekta. Dosta je etiketa “nožica” već dobila u online prostoru: rugoba, maketa, filmska kulisa, Potemkinovo selo, karton, odvratna struktura i boja što vjerojatno više govori o psihološkom stanju mentaliteta nego o građevinskoj realizaciji koja je bila vrlo složena i naposljetku konstruktivna. Na gradilištu knjižnice dugo je kao anegdota opisivana izjava jednog od ključnih majstora “dajte mi da je srušim i napravit ćemo vam i stariju.” 

Kemija Brajde i Potoka pretvaranjem ruševine u funkcionalnu sadržajnu zgradu ovime je trajno promijenjena, i to naravno u vrlo pozitivnom smjeru. Nametnut će se potreba za ljepšim pješačkim i biciklističkim zonama, pokretati novi poslovi različitog profila, ljudi i život korak po korak osvajat će zone asfalta i time stvarati kvalitetnije životno i poslovno okruženje. Ne treba se bojati procesa riječke gentrifikacije ni ikakvih sličnih negativnih tokova koji su zahvatili npr. Dubrovnik ili povijesnu jezgru Splita. U Rijeci, gradu ove veličine, unutarnje energije, bogatog urbanizma, slojevitosti (...) ne trebamo se bojati jahtaša, arapskih milijardera ili hipstera s bogatom mamom koji će grad opustošiti na kakav negativan način. Ono čega se treba bojati jest da se propusti implementiranje razvojne politika koja stvara vrhunsku javnu infrastrukturu, javne servise i poslovne prilike. Jer i knjižnica je dio mreže poslovanja sa svojim ROI-jem odnosno “povratom investicije”.  

Knjižnice se na sve načine redefinira. Ima tu sretnih i nesretnih pokušaja, kombinacija, prijevoda tradicionalnih značenja. Shannon Mattern u sjajnom eseju “Knjižnica kao infrastruktura” kaže: U svakoj fazi mijenja se prostorni, politički, gospodarski i kulturni kontekst u kojem rade knjižnice, pa one stalno ponovno izmišljaju sebe i način na koji pružaju te ključne informacijske usluge. Knjižnice su također preuzele niz stalno promjenjivih društvenih i simboličkih funkcija. Od njih se očekivalo da simboliziraju ugled pojedinog vladara i države, da objedinjuju “znanje” i “moć”, a odnedavno i da služe kao “društveni centar”, “javni trg” ili “trust mozgova”. Sad vidimo uspon nove metafore: knjižnice kao “platforme”. Marija Šegota Novak o nerealiziranom projektu Gradske knjižnice Rijeka 2006. navela je “Prostorna organizacija s modularnim clusterima i velikom komunikacijskom protočnosti sugerira supermarket znanja kao alternativu pseudojavnim mamcima trgovačkih centara”. “Supermarket znanja” uklapao se pojam i u tada popularnu širu paradigmu društva znanja koja je pratila “boom” 2000-ih. Pred nekoliko godina eksplodirale su pak ideje “makers spacea” s raznim tehnologijama poput 3D printanja, posljedično razne “hub”, “lab”, “coworking” kombinacije. 

Odgovor koji se sada traži je što je knjižnica 2030. godine jer dugačka je niska tehnoloških revolucija od te 2001. kada je izgradnja prave knjižnice postala ozbiljna tema, gotovo savršeno oblikovana u teoriji, pa do ovog trenutka suživota s ključnim igračima koji mijenjaju slobodno vrijeme, odnos prema papiru, sadržaju: Netflix, Dall-E, Spotify, Instagram, Viber, TikTok, X, PS5, Switch, YouTube…, da spomenemo samo neke. Alessandro Baricco, jedan od dražih pisaca suvremenosti, u The Gameu tvrdi: “Vjerujemo da je mentalna revolucija učinak tehnološke revolucije, a trebali bismo shvatiti da je upravo obrnuto. Mislimo da je digitalni svijet uzrok svega, a trebali bismo ga naprotiv poimati kao što vjerojatno jest, dakle učinak: posljedica nekakve mentalne revolucije.” Baricco hoće reći da mi oblikujemo revolucije, a ne samo ona nas, kako često naivno i lijeno mislimo. 

“Vjerujemo u lokalno znanje, ljude s pravom informacijom koje donese odluke, ne u igranje Boga”, rekao je u najnovijem eseju iz listopada 2023. godine poznati tehnooptimist Marc Anderssen. Iako je riječ o ulagaču u kompanije Silicijske doline osjećaj je kao da govori o vašoj skromnoj, lokalnoj, informacijski usmjerenoj knjižnici. Na tom valu treba znati jahati. Knjižnica budućnosti vjerojatno je čvrsti dio mreže koja ljude nastoji držati utemeljenima, prozor u zajedničko iskustvo, spajalica, nasuprot ovog fragmentiranog u kojeg smo kroz tehnološku revoluciju uskočili. Knjižnice će biti nešto poput skupljača tih različitih ljudskih sadašnjosti. Knjižnice će postati i svojevrsne terapijske ustanove za digitalni detox, prostor za razvoj mašte kao temeljna suprotnost sveprisutnom AI-u. Poanta buduće knjižnice nije toliko dostupnost nečega poput knjiga (jer gotovo sve digitalno i informacijsko je dostupno svima) već smislenost - radnje, dana, stvaranja. 

Već na površnoj razini Riječani do ovakve nove situacije ni nisu imali pravi osjećaj knjižnice, a paralelno i vrlo malo očekivanja. Kada je Gradska knjižnica Rijeka u oronuloj Palači Modello upala u probleme s propadanjem spremište nije primljena ni jedna poruka ljute reakcije. Kada je uklonjen stol na kojem se “grabalo” za knjige, stizala su protestna pisma. Jedan stol je doživljavan kao ključno iskustvo knjižnice. Najava gašenja “stare” lokacije i preseljenje na novu čak je u dijelu javnosti dočekana kao negativna pojava “propadanja” grada. Nostalgija je često sladak osjećaj, ali na svojoj tamnoj strani često zamračuje pogled prema sutrašnjici, razvoju, mašti, kreativnosti i povezivanju. 

Očito, nastanak knjižnice kao zgrade ima utjecaj na ono što zovemo urbanim regeneracijama, a kao programa na ono što zovemo intima i sreća. Nova knjižnica se realizira točno dvadeset godina nakon rada na programskoj osnovi prema kojoj je oblikovan i raniji arhitektonski projekt - pri izradi 2003. godine upravo je 2023. godina uzeta kao ona za projekciju budućnosti u kojoj se očekivalo kako će Rijeka postati grad od 180 000 stanovnika što bi bio porast u odnosu na tadašnjih 144 000. 

Ne treba bježati od činjenice da je ovo sada manji grad s dvadeset godina spomenutih globalnih tehnoloških transformacija. Svaka generacije u tome ima svoju interpretaciju i perspektivu. Oni koji su tada imali 40 sada imaju 60, oni s 20 imaju 40, a oni tada ležeći u riječkom (ili možda čak nepalskom) rodilištu s 0 danas 20 godina. “Boomeri”, “ikseri”, “milenijalci”, “zoomeri” bit će središte te nove knjižnice, a hoće li iz suživota izaći i sočni plodovi uskoro ćemo vidjeti. U svakom slučaju, iz autobusa i automobila oko bloka “Benčić” sada gledamo pravu knjižnicu. 

Kristian Benić