The Great British Dream Factory: kako su glazba i knjige zamijenili zvuk metalne preše i visoke dimnjake

Naravno, na početku neka “važna” priznanja. Stvarno volim Britaniju i gomilu proizvoda koji iz nje dolaze - čips petkom uz “Ubojstva u Midsomeru” ili mladog Morsea, Kinkse i melankoličnu poeziju Ray Daviesa, pravocrtnu “mods” ritmičnost The Jama, Fred Perry odjeću, putovanja s Doktorom Who-om kroz prostor, vrijeme i borbu protiv Daleka, Mossa iz IT Crowda, svu analitičku filozofiju i povijest s Cambridgea i Oxforda… Lista daljnjeg izjavljivanja ljubavi bi stvarno bila poduža. Nema praktički nikoga na cijelome svijetu a da ga Britanija nije bar okrznula - bilo upravno-politički kroz svoju bivšu kolonijalnu i često spornim metodama implementiranu moć, ali potom prvenstveno kroz pop kulturu koja otprilike od 1960. godine buja i ne misli stati.

Možda gledate Black Mirror ili Penny Dreadful na Netflixu, slušate Idles, a dijete vam čita strip "Hilda" ili Walliamsove blentave romane. Britanci su uvijek tu negdje.

Američku “soft power” snagu smo spremni vrlo jasno i brzo prepoznati, a na britansku nam češće treba skrenuti pažnju iako je zapravo sveprisutna najsvježijim uracima u ovom trenutku maksimalne umreženosti i krajnjeg stupnja razgradnje negdašnjeg Carstva. Možda gledate Black Mirror ili Penny Dreadful na Netflixu, slušate Idles, a dijete vam čita strip "Hilda" ili Walliamsove blentave romane. Britanci su uvijek tu negdje. Upravo nam na to vrlo uspješno skreće pažnju knjiga “The Great British Dream Factory: The Strange History of Our National Imagination” britanskog povjesničara Dominica Sandbrooka, objavljena 2015. godine pa i ograničena na fenomene do trenutka dovršetka rukopisa 2014. godine.

Riječ je o izrazito zanimljivom autoru postojanje kojega ćete si češće osvijestiti ako tražite knjige o novijoj britanskoj povijesti jer je upravo on ispisao serijal kojeg čine naslovi Never Never Had It So Good (A His­to­ry of Britain from Suez to the Beatles), White Heat: A History of Britain in the Swinging Sixties, State of Emergency: The Way We Were: Britain, 1970–1974., Seasons in the Sun: The Battle for Britain, 1974-1979., Who Dares Wins: Britain, 1979-1982. Impresivni su to naslovi koji detaljno (uglavnom imaju po 900 stranica) provode kroz svijet Britanije poslije Drugog svjetskog rata, silne promjene, politiku, ekonomiju, društvo i kulturu. Pažnju mi je upravo i privukla najnovija “Who Dares Wins” jer sam pomislio da se radi o Mućkama. Jesam li rekao da i njih volim?

Sandbrook pripada onim autorima kojih je Britanija prepuna - punih informacija, vještih u građenju narativa, s pokojim štosom i prepoznatljivim humorom. “The Great British Dream Factory” pripada istom tom proširenom opusu istraživanja suvremene Britanije, ali s drugom tezom i područjem fokusa. Sandbrook želi pokazati i ispričati priču o tome kako je zemlja čija se moć u XIX. stoljeću temeljila na inovacijama iz područja tehnologija proizvodnje, obrade, prometa i strojeva, a u kombinaciju s pomorskom moći i najboljim brodogradilištima na svijetu, gotovo potpuno izgubila identitet zemlje proizvodnje sofisticiranih fizičkih stvari, ali je postala simbolom proizvodnje “ zabave duha” - serija, filmova, knjiga, glazbe, videoigara…. Britanija je danas središte svjetskih kreativnih industrija, širokog polja od izdavaštva do filmske industrije, a koje je upravo u svom često zloglasnom tzv. neoliberalnom obliku upravo kao takvo i prepoznato te definirano već devedesetih godina prošlog stoljeća. Ovo je suštinski knjiga o transformaciji klasičnog industrijskog u kreativnoindustrijsko društvo.

Dobar je osjećaj malo bolje razumjeti da Harry Potter ima tradiciju u specifičnom žanru školskih priča za dječake poput klasika “Tom Brown's School Days”, Doktor Who u pričama koje su i starije od “Vremenskog stroja” H.G Wellsa koji je i sam viktorijanski izdanak, a cijeli žanr “self-helpa” i ideologije snažnog individualizma u kultnoj knjizi “Self-Help” Samuela Smilesa objavljenoj još 1859. godine.

Da ne bi bilo zabune to nije prostor beskrajnog nabrajanja izdanaka suvremene pop kulture i svima poznatih britanskih uspješnica iz svijeta fikcije i zabave - Jamesa Bonda, Harryja Pottera, Međuzemlja, TARDIS-ovih putovanja, Oasisa, Poirota… To je djelo o britanskoj povijesti prepuno objašnjenja, detalja i imena koja su nama zapravo često vrlo malo poznata. Naime, Sandbrook se snažno drži teze, i zapravo ju provlači kroz sva poglavlja u različitim oblicima, prema kojoj je niz suvremenih fenomena i uspješnica pronašao temelje i nit evolucije u viktorijanskoj Britaniji druge polovice XIX. stoljeća.

Dobar je osjećaj malo bolje razumjeti da Harry Potter ima tradiciju u specifičnom žanru školskih priča za dječake poput klasika “Tom Brown's School Days”, Doktor Who u pričama koje su i starije od “Vremenskog stroja” H.G Wellsa koji je i sam viktorijanski izdanak, a cijeli žanr “self-helpa” i ideologije snažnog individualizma u kultnoj knjizi “Self-Help” Samuela Smilesa objavljenoj još 1859. godine. Cijeli narativ također cijelo vrijeme rascjepljuje dihotomija pop fenomena karakterističnih gotovo samo za Britaniju (sapunica Coronation Street, spisateljica Catherine Cookson…) i onih koji su snažan dio novog britanskog BDP-a kojeg više nisu stvarali strojevi i krstarenje morima.

Početak izlaganja je karakterističan i ilustrativan - autor je usmjeren na grad Birmingham, možda najindustrijaliziraniju sredinu Britanije, gdje krajem šezdesetih u tvornici radi i mladi talentirani gitarist Tony Iommii. Glazba mu je ipak bila prvenstveno hobi, a ne izvor prihoda, pa je Iommi radio u tvornici za obradu metala. Upravo posljednje dana na poslu za strojem su mu stradali prsti, a sviranje gitare se na tren učinilo utopijom. Ipak, zahvaljujući specifičnim dodacima za prste Iommi je nastavio svirati, ali sada s drugačijim, tvrđim zvukom koji je sjajno išao uz mistične tamne tekstove i glas Ozzyja Osburnea. Tako je rođen pravi Black Sabbath i cijeli novi žanr - heavy metal. Sami članovi benda su kasnije više puta objašnjavali da je njihov zvuk simboliziran upravo njihovim gradom i onime što im je obilježilo djetinjstvo u industrijskom Birminghamu. Nije slučajno ni da su i neki drugi velikani žanra poput Iron Maidena iz Britanije, a nije slučajna ni simbolika naziva - željezo i čelik činili su srž Britanije sve do 1960-ih ne bi li tada došlo do nagle i u mnogočemu bolne promjene. Bili su to mladići koji su u ušima nosili buku strojeva te je preveli u umjetnost.

Sandrbrook jako puno snage ulaže u dokazivanje teze da su svi ti uspješni kreativnoindustrijski trenuci također rezultat britanske poslovnosti, upornosti i duha samoostvarenja karakterističnog za viktorijansko razdoblje. Pri tome razmontirava i neke mitove. Recimo da se posebno usmjerio na Johna Lennona za kojeg pokazuje da je bio vrlo materijalistički i egoistički motiviran lik, kojemu je kasnija faza prije svega bila art poza. Stih pjesme “Imagine” po kojoj trebamo zamisliti “svijet bez vlasništva” za Lennona nikada nije bio opcija jer se bavio vođenjem cijelog vlastitog poslovnog carstva o “problemima” čega je govorio i sa svojim prijateljima. Dohvaćen je i sam punk, inače često opisivan kao izdanak buntovne radničke klase uslijed promjena na tržištu rada. Sandbrook recimo pri tome dokazuje da je tu važniji bio fenomen Britaniji tipičnih “art” škola koje su bile pune pojedinaca željnih poze, eksperimentiranja, umjetnosti radi umjetnosti te je iz njih ponikla i većina sudionika scene. Radništvo i bunt činili su se dobro forom, koja je uostalom i stvarala novu britansku ekonomiju i ugled u svijetu.

U nekoj nategnutoj, ali čini mi se šarmantnoj analogiji mislim da i to ima veze s Britanijom - Rijeku je u pravi grad pretvorio poduzetnički duh tipičan za engleske industrijalce, soj ljudi koji se u Britaniji obrazovao ili iz nje u XIX. stoljeću uvozio tehnologiju. I na kraju krajeva presudan je bio upravo jedan Englez - Robert Whitehead.

Čitajući “The Great British Dream Factory” često sam razmišljao o Rijeci iako Hrvatska i Britanija ne mogu u istu rečenicu. Bio je to također grad oštrog industrijskog stila i osnove ne bi li se krajem sedamdesetih i kroz osamdesete ta slika potpuno razgradila u nešto nadahnutije kulturom i kreativnošću. U konačnici 2020. godine Rijeka velike ideje i potencijale vidi u kulturnim proizvodima što se možda najzrelije potenciralo te samo donekle i razvilo u sferi glazbe. Osim što je trebalo potvrditi tu transformaciju, otvorenje programa Europske prijestolnice kulture kroz naziv “Opera Industriale” bio je svojevrsni lokalni prijevod londonskog otvaranja Olimpijade 2012. godine u kojem je Danny Boyle vrlo vješto ispremiješao britanski ponos prema industrijskim inovacijama i suvremenu pop kulturu.

Danas Rijeka prodaje sliku i zvuk grada kroz serije poput Novina, a tako je završila i na Netflixu. U nekoj nategnutoj, ali čini mi se šarmantnoj analogiji mislim da i to ima veze s Britanijom - Rijeku je u pravi grad pretvorio poduzetnički duh tipičan za engleske industrijalce, soj ljudi koji se u Britaniji obrazovao ili iz nje u XIX. stoljeću uvozio tehnologiju. I na kraju krajeva presudan je bio upravo jedan Englez - Robert Whitehead koji je napravio najznačajniju tvornicu i desetljećima najzvoženiji riječki proizvod - torpedo.

Britanija odnosno Engleska je i dalje fascinantna zemlja iako sada svi čekamo rasplet njene budućnosti izvan Europske unije. Pri spomenu sutrašnjice uz Britaniju je opet veliki upitnik. Ono što je važno je da knjige poput ove jasno pokazuju kako taj upitnik stoji tu već više od 100 godina, gotovo od smrti kraljice Viktorije, te se Britanija već 100 godina raspada i nikako da nestane. Da se i cijela zemlja kao politička zajednica raspadne ostat će ta tvornica i prodavaonica snova i zabave cijelome svijetu što pomalo podsjeća na utjecaj koji je na kulturu ostavio antički svijet - iako se Rimsko Carstvo rasulo njegov jezik, ideje, znanstveni diskurs, umjetnost (...) nastavili su život stotinama godina. Idem djetetu pročitati neku slikovnicu koju je napisala Julija Donaldson. I ona je naravno - iz Britanije. Julija, naravno, ne moja kćer. Ona bi to tek mogla postati u nekoj budućoj kinesko-britanskoj varijanti.