Katja Grcić: Umjetnost ima svoju vrijednost i ulogu u društvu, ali ima i svoja ograničenja

Dva izbora stoje pred vama. Želite li čuti o poeziji Katje Grcić, imamo spreman razgovor s rezidenticom. Želite li se s našom rezidenticom upustiti u razgovore o tekućim temama, onda imamo spreman intervju koji možete pročitati u nastavku. Kako se kaže - spremni smo na sve opcije!

Od tvoje prve književne rezidencije do Kamova, koliko se toga promijenilo u tvojim očekivanjima i poimanjima uloge i mogućnosti boravka u umjetničkim rezidencijama? Što si očekivala kada si prvi put odlazila na rezidenciju, a što znaš danas kada se spremaš za boravak? Koliko su danas rezidencije ključne u životu umjetnika?

Rezidencije su dragocjen oblik podrške – njima se umjetnicima osigurava prostor za rad, sredstva za život te nova iskustva i kontakti. Očekivanja nemam više, sazrjela sam. Vodim se onom - nadaj se najboljem, budi spreman na najgore. Ne znam što je ključno u životu umjetnika, mislim da svoje prioritete svatko određuje individualno. Meni je ključno upravo gore spomenuto „trojstvo“, što i jest srž rezidencijalnih programa.

Zahvaljujući različitim društvenim i medijskim kanalima, zadnjih godina poezija iznova dobiva na vidljivosti te popularnosti. Zanimljivo je, primjerice, pratiti razgovore oko Instagram poezije u Velikoj Britaniji gdje neki komentatori vjeruju kako nove generacije na poeziju gledaju kao na jasan oslonac u svijetu 21. stoljeća. Dolazi li, uistinu, poezija zadnjih godina sve više do izražaja ili je ovo sve samo još jedan uzak bubble? Osjećaš li i vidiš li kao pjesnikinja i kulturna radnica da poezija izlazi iz svojih krugova?

Nisam sigurna da iz trendova na Instagramu možemo izvlačiti opće zaključke o porastu popularnosti žanra koji je, barem ga ja tako doživljavam, onkraj svakodnevnog jezika.

Ne bih rekla da poezija više dolazi do izražaja, možda dolaze neki pjesnici – razlog tome je što danas umjetnik prije svega „prodaje“ sebe. U balonu online i medijske vidljivosti neki vješto barataju alatima metaprodaje, drugi tome nisu vični ili jednostavno nisu dovoljno umreženi. Nisam sigurna da iz trendova na Instagramu možemo izvlačiti opće zaključke o porastu popularnosti žanra koji je, barem ga ja tako doživljavam, onkraj svakodnevnog jezika. Užitku u takvom jeziku, njegovim stranputicama, ritmu, cezurama i začudnosti uglavnom će se prepuštati tek manji broj čitatelja. Poezija u kojoj jezik ne napušta okvire svoje tradicionalne upotrebe uglavnom lakše nalazi put do publike, pogotovo ako se tematski vrti oko općih mjesta. Primjerice, Nobelovka Louise Glück kod nas nije popularna, nije čak ni prevedena, dok neki banalni pjesnički diskursi uživaju gotovo kultni status. Možda Velika Britanija bilježi neke druge trendove, nisam upućena.

I dok za novije generacije ona može predstavljati oslonac zahvaljujući jasnom, britkom izrazu, gledano kroz prizmu otporne zajednice, poezija može biti smatrana i kao sredstvo otpora spram vladajućih struktura. Koju ulogu poezija, a onda općenito književnost može imati u narednim desetljećima? Možemo li i trebamo li očekivati da će književnosti pomoći kod prespajanja društvenih veza i stvaranju otporne zajednice?

Umjetnost ima svoju vrijednost i ulogu u društvu, ali ima i svoja ograničenja i nemoć. Dovoljno je primjerice pogledati kada su se i na koji način mnogi umjetnici oglasili po pitanju nacizma – tek onda kad je sve već bilo bjelodano i nezaustavljivo bez nebrojenih žrtava. A stvar se kotrljala gotovo cijelo desetljeće. Nemojmo se zavaravati - umjetnost ne može nadomjestiti političku odgovornost, društvenu neosviještenost, ne može dokinuti ničiji, a posebno ne vlastiti oportunizam. Otpornost svake zajednice je u njezinoj povezanosti. Mi živimo nekakvu pseudo-povezanost, naizgled smo svi umreženi, no ideološka polarizacija i klasne razlike su izrazito velike. Koliko smo globalno govoreći „neotporni“ jasno pokazuje broj ratova koji trenutno bukte u svijetu, a u Hrvatskoj primjerice broj ljudi koji napuštaju zemlju. Umjetnost koja nominalno zagovara mir, jednakost i antifašizam, ali pritom ne otvara niti jedno relevantno uzročno-posljedično polje za polemiku po meni nije umjetnosti, nego virtue signaling – lukrativno ukazivanje na vlastite vrline poput plemenitosti, pacifizma, empatije – and so on, and so on, što bi rekao Žižek.

Nemojmo se zavaravati - umjetnost ne može nadomjestiti političku odgovornost, društvenu neosviještenost, ne može dokinuti ničiji, a posebno ne vlastiti oportunizam.

Pjesnikinja, dramaturginja, istraživačica, prevoditeljica… titula je mnogo, ali volio bih istaknuti jednu: interpretatorica baštine. Ta sintagma doživljava uzlet zadnjih sedamdeset godina, nastojeći istodobno obnoviti baštinu, ali i dati svojevrsnu kapitalističku nadgradnju. Pitanje interpretacije i očuvanje baštine posebice je otvoreno za raspravu u Europi gdje je baština iza svakog ugla, postavljajući pitanje što očuvati, što ispričati, a što jednostavno - pustiti. Kako gledaš na naš odnos spram kulturne baštine? Nadalje, koliko postulati interpretacije baštine mogu pomoći ispričati i približiti baštinske priče, povijesne priče društvu nad kojim dominira stalna pitanja sjećanja i zaborava? Što interpretacija baštine može učiniti za zajednicu, a što joj može oduzeti?

Pa ne bih rekla da imam mnogo titula, magistrica sam anglistike i germanistike, te kazališne dramaturgije. Iste mi nisu donijele ni društveni ni materijalni kapital, pa kod mene uglavnom izostaje ponos koji je u slučaju titula humanističkog usmjerenja inherentan višoj klasi. Nažalost, moji roditelji nisu bili klasno osviješteni i prenijeli su na mene ono u što su i sami vjerovali – da se radom, trudom i znanjem nepobitno napreduje. Meni to nije uspjelo u poljima za koja sam se školovala. Kao interpretatorica kulturne baštine sam počela raditi kad sam shvatila da od rada u prosvjeti ne mogu (pre)živjeti. U tom sam se polju, s posebnim naglaskom na Splitsko-dalmatinsku županiju, afirmirala i radim već petnaestak godina. Naš odnos prema kulturnoj baštini je prije svega nerazvijen – i to počevši od grčkog i rimskog naslijeđa pa sve do modernističkih dosega iz doba Jugoslavije. Svijest o vrijednosti baštine uglavnom je niska, razumijevanje polja restauracije i obnove ograničeno, ulaganja sporadična i nedovoljna. Rekla bih da odnos prema baštini nedvosmisleno ukazuje na naš odnos prema samima sebi.

Upravo stoga me veseli svaki pomak u tom smislu – nova arheološka otkrića u sjevernom dijelu Dioklecijanove palače, uključivanje sve više naše nematerijalne baštine pod zaštitu UNESCO-a, kreativno osmišljeni interaktivni postavi nekih novootvorenih muzeja, dokumentarni serijal Betonski spavači. Interpretacija baštine može pridonijeti jačanju povezanosti i zajedništva među ljudima - na kraju krajeva svi se mi povezujemo jedni s drugima kroz „pričanje (naših) priča“, no promašeno je očekivati da taj sektor može samostalno sanirati naš „strah od pamćenja“, da parafraziram jedan recentni publicistički naslov.

Trenutno na portalu Kritika HDP raspisuješ serijal “Dramaturgija – fantomski posao, materijalizirana misao”. Iz vlastitog iskustva te nakon istraživanja i razgovora s kolegama iz polja, kako izgleda svakodnevica dramaturga u Hrvatskoj? S kojim izazovima se susreću? Kako se uspoređuje iskustvo rada u inozemstvu te kod nas? Koje su pozitivne prakse iz kojih možemo učiti?

Kod nas mi se najzadovoljnije čine koleg(ic)e koje rade na radiju ili pak oni koji su u stabilnim simbiozama s redateljima.

Iz razgovora s kolegicama i kolegama iz struke sam prije svega mnogo naučila, shvatila da dijelimo brojna zajednička iskustva i uvide. Dramaturgija je na cijeni tamo gdje je i iznikla, u njemačkom govornom prostoru. Drugdje uglavnom nije uspjela doseći tu razinu ugleda i vrijednosti. Kod nas mi se najzadovoljnije čine koleg(ic)e koje rade na radiju ili pak oni koji su u stabilnim simbiozama s redateljima. Ostali uglavnom rade i čitav niz drugih poslova, a mahom potplaćene dramaturške angažmane dobivaju tek povremeno. Imala sam prilike dramaturšku praksu nakon Akademije odraditi u Beču, profesionalnost i honorari su na razini koja je ovdje nezamisliva.

Nakon duge tri godine, ponovo si izašla s dvije nove zbirke pjesama “Istina nedjeljom i drugim danima” i “Krizantema”. Od svojih prvih ulazaka u pjesničke vode, a kasnije i izdavanja prve zbirke “Nosive konstrukcije”, koliko je tvoj pristup poeziji ostao isti, a koliko se promijenio?

To je više pitanje za struku i kritiku. Meni se čini da se dosta promijenio – poeme Loš otac i ISTINA nedjeljom i drugim danima uvelike odudaraju od svega što sam do sada napisala u polju poezije – tematski, stilski, formom. Ne radi se toliko o promjeni pristupa poeziji, koliko o mojoj unutarnjoj promjeni. To je rijedak dar, rekla bih, da ti život omogući da iznutra postaneš pokretljivija što se tiče gledanja na van. Većina ljudi je u tom smislu prilično statična, gotovo fiksirana. Kretanje, bilo ono fizičko, intelektualno ili emotivno iziskuje napor, ulaganje, nerijetko i rizik. Pogotovo kretanje prema unutra. Inače, zbirka je preko tri godine čekala na izdavanje, a slično je bilo i s mojim prethodnim knjigama.