Iz Magazina

Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

Najčitanije

Ljevaonica otpočinje 2023. godinu u industriji sreće s odabranim knjigama.

Kako na temeljima nekadašnjih tvornica izrasta art-kvart Benčić, trebali smo iznaći novi posao za ljevaonicu. Ljevaonica preporuka svakog tjedna donosi šest knjiga na uvid čitateljskoj publici, ulijevajući naša i druga razmišljanja o odabranim beletrističkim i stručnim naslovima. Kritički raspirući pojam self-helpa, autor kroz četiri poglavlja čitatelju podastire njegovu povijest i ključne aktere. Od Samuela Smilesa i Benjamina Franklina do Andrew Tatea i Jordana Petersona, vuče se razvojna linija, kako društva, tako i pojedinca u potrazi za konzumacijom same sreće.Popularna psihologija, svedena na stoičke i bezlične rečenice, kroz potpoglavlja se akomodira u globalnom karnevalu: Joe Rogan je prvih godina stišavao djecu, Peterson je završio na odvikavanju u Rusiji, Werner hand Erhard bio je polovni prodavač automobila itd. Osim ranih eksplozija samopomoći u drugoj polovini 20. stoljeća, Grgić prepoznaje i važnost medijskih ikona, Oprah Winfrey i Joe Rogana, kao glavnih medijskih i digitalnih raskrižja ideja o konzumaciji jetre, svjetla, mraka, možda i knjige…Iako ostaje žal za dubljim uvidima u domaću scenu, Industrija sreće pisana je britkim, konkretnim jezikom koji si, na sreću čitatelja, dopušta iskaze sarkazma i ironije tijekom obilaska kulta samopomoći pred kojim se postavlja isključivo jedno pitanje: zašto oni ne čitaju self help? (David Čarapina, <a href="https://gkr.hr/Magazin/Po-nasem-gustu/Industrija-srece-Velimir-Grgic-nesretna-sreca">“Industrija sreće”, Velimir Grgić: nesretna sreća</a>)<img src="/uploads/1_1086x1536_2d66b56cce.png" alt="1-1086x1536.png">(…) Simon Serbag Monteffiore je pripovjedač, a kada povijesne knjige piše netko tko stvara i književne kao što je ovdje slučaj obično nema velike greške. Ovako dobro je povijest i elemente romana miješala Barbara Tuchman, a ona je to stvarno znala raditi. Iako je bazirana na tvrdoj povjesničarskoj faktografiji s obiljem korištenih istraživačkih radova i izvora, pisana je poput roman, rekao bi i zbog obilnih korištenja memoara kao izvora. Citati iz njih se često javljaju kao element teksta pružajući mu subjektivnost i energiju.Frapantno u njenim “zapletima” je što se u puno procesa mogu prepoznati i današnje ruske sheme, a i to autor komentira u svom zaključak – misticizam oko državne vrhuške, ljubavnice ruskih političara kao važni elementi zapleta i stila života, ličnosti s geografske periferije koje agresivnošću pletu svoj put prema moći centra, uloga bolesti ili radikalne religioznosti u postupanjima koja imaju posljedice na milijune, a unatoč svemu prilično jaka vjera ruskog naroda u određeni oblik superiornosti i tuđe dekadentnosti.Knjigu o Romanovima Simon Serbag Monteffiore stoga treba imati u ruci. S obzirom na debljinu pomaže i da svaka sljedeća djeluje bezbolnija. Loša šala. A s Rusima nema šale što i nije neka fora za ljubitelje otvorenog društva. (Kristian Benić, Magazin GKR; <a href="https://gkr.hr/Magazin/Po-nasem-gustu/Romanovi-1613.-1918.-Simona-Sebaga-Montefiorea-kako-su-kocije-votke-i-ljubavnice-stvarale-imperij-istoka">“Romanovi : 1613.- 1918.” Simona Sebaga Montefiorea: kako su kočije votke i ljubavnice stvarale imperij istoka</a>)<img src="/uploads/2_1086x1536_1b20d146bc.png" alt="2-1086x1536.png">Ako želimo sažeti društvenu, ekonomsku i geopolitičku transformaciju u trenutku pisanja, potrebna je samo jedna rečenica: Kina ne dolazi, Kina je tu. Ali naše znanje o njoj nije, potencijalno krajobrazne impresije. Zadnjih godina police se postepeno popunjavaju stranim publicističkim naslovima koji se naprežu objasniti suvremenu NR Kinu, ekstrahirajući ekonomske ili sociološke komponente.Novim spoznajama odlučili su doprinijeti povjesničar&nbsp;Zvonimir Stopić&nbsp;i arheolog&nbsp;Goran Đurđević&nbsp;udžbeničkim pothvatom&nbsp;<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Stopi%c4%87%2c+Zvonimir%2c+povjesni%c4%8dar&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=454025561">Svila, zmajevi i papir: kineska civilizacija, kultura, arheologija i povijest</a>&nbsp;(Alfa, 2021). Njihovi napori usmjereni su spram pokrivanja vremena od prapovijesti do kraja 19. stoljeća, obuhvaćajući nedovoljno zastupljena razdoblja u dostupnoj literaturi na hrvatskom jeziku. Kroz četiri cjeline autori prolaze prvo kroz geografiju i povijest Kine, ali se onda zapućuju i u arheologiju te istraživanje odnosa između jugoistočne Europe i Kine. Tekst je obogaćen pinyinom, latiniziranim izričajem kineskog znakovnog sustava, kao i nizom karti, pojmovnika te popisa koji utanačuju udžbeničku liniju.Udžbenički kompakt dolazi u pravi čas, kako za sveučilišta u nastojanju da ponude kolegije, tako i široj javnosti koja se dosad, ponajviše, obraćala monografiji Ive Dragičevića,&nbsp;<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=10&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=10&amp;spv0=Dragi%c4%8devi%c4%87%2c+Ivo&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;xm0=1&amp;selectedId=5009658">Kina: od nebeskog carstva do naših dana</a>. Novi naslov ne ispraća stari u spremište, ali ga, ipak, odmjenjuje kada je riječ o prvom prelasku kineske granice. (Magazin GKR, <a href="https://gkr.hr/Magazin/Po-nasem-gustu/Svila-zmajevi-i-papir-Goran-Durdevic-i-Zvonimir-Stopic-pocetnica-za-Kinu">“Svila, zmajevi i papir”, Goran Đurđević i Zvonimir Stopić: početnica za Kinu</a>)Hoće li doći do Trećeg svjetskog rata!”Pitanje, proizašlo iz rusko-ukrajinske frakture, potkazalo je iluzorni privid o kraja ratovanja. I dok nam aktivna mjesta sukoba prolaze neprimjetno podno 37 paralele ili stupca vijesti tik do prijeloma, permanentne bojišnice na globalnoj periferiji rastakaju se u centrifugalnoj intermedijalnoj kakofoniji. Naš odgovor upleo nas je u vlastite interpretacije ratnih praksi koje iščitavamo i učitavamo ovisno o uspješnosti probijanja kroz betonirana društvena znanja i prakse. Možemo se predat epskim, banalnim i nacionaliziranim ratnim narativima, ili možemo doprijeti onih koji dopiru do zbiljske tragedije te postavki kontinuiranog rata.<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=20&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=20&amp;spv0=Najljep%c5%a1a+no%c4%87+du%c5%a1e&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;xm0=1&amp;selectedId=995002414">Najljepša noć duše: priče o nesanici i ludilu&nbsp;(Oceanmore, 2021)</a>&nbsp;mađarskog autora&nbsp;Sándora Jászberényija&nbsp;uvezuje 12 priča smještenih u jednoj od središnjica vječnog rata: Bliskog istoka. Protagonist, ratni izvjestitelj Daniel Marosh, ispraća Arapsko proljeće, ali daleko od linija za naslovnice. Uronjen u ludilo i nesanicu, disociran od razlikovanja more i stvarnosti,&nbsp;Marosh ispraća međuprostorne narative i tranzicijske rute opijuma, tijela i tradicije. Gradeći protagonista na bazi vlastitog reporterskog iskustva, Jászberényi tumara šamanima, generalima, seksualnim radnicima, novinarima u potrazi za pornografskim zvjerstvima. Umjesto mrtvih, ratna zbilja ogledalo nalazi u ilegalnim borbama adolescenata, svakodnevicama prostitutke, mučenju svjedoka, zadimljenim hotelskim sobama i VIP zabavama onih u prolazu.<img src="/uploads/4_1086x1536_a42398e720.png" alt="4-1086x1536.png">Dislocirano, bunovno vrijeme uokviruje jedino Marosheva duševna rasutost. Njegova bezdušnost garantira mu mjesto u tranzicijskim procijepima kontinuiranog rata. Samo tako on može postati ekspertni svjedok paradnih procesa iza samih maski rata čineći time zbirku priča&nbsp;Najljepša noć duše&nbsp;usmjerenu razbijanju kronično tragikomičnih sistematičnih neznanja o ratu. (Magazin GKR, <a href="https://gkr.hr/Magazin/Po-nasem-gustu/Najljepsa-noc-duse-Sandor-Jaszberenyi-bezdusni-kontinutet-rata">“Najljepša noć duše”, Sándor Jászberényi: bezdušni kontinutet rata</a>)<img class="image_resized" style="width:537.6px;" src="https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2023/01/4-905x1280.png" alt="" srcset="https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2023/01/4-905x1280.png 905w, https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2023/01/4-452x640.png 452w, https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2023/01/4-768x1087.png 768w, https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2023/01/4-1086x1536.png 1086w, https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2023/01/4.png 1357w" sizes="100vw" width="905">“Danas su mogućnosti stripa – kao što su oduvijek bile – beskrajne”, zaključuje Scott McCloud. Time se povela dizajnerica i ilustratorica Klasja Habjan u strukturiranju Duha Bauhausa (Muzej suvremene umjetnosti, 2020), stripovsko nastojanje da poveže korake sudionika događaja te pruži još jednu priču o godinama kada je cilj bio jednostavan i glasan: “Krajnja svrha svake vizualne umjetnosti jest zgrada!”Ostavljajući udžbeničke ambicije na početku, Habjan se radije kroz niz stranica odguruje u potragu za glavnim likom, duhom vremena koji su od 1919. do 1933. gradili kako bi kasnije mogli i širiti. Umjesto da se rasprši u stotinu smjerova, narativno pletivo se okreće u smjeru bazičnih činjenica te života triju sudionika vremena: Otti Berger, Gustavu Bohutinskom, i Ivani Tomljenović-Meller. Njihove biografiju odaju se kao zrcala prakse, ali i niza sudbina duha Bauhausa; revolucionarna praksa u godinama puta do pakla (i natrag). Crtež dočarava, kako htijenja tih ljudi, tako i potreba vremena, koristeći se pratim alatima i zamislima same škole.Stojeći na monografskim tomovima, Duh Bauhausa širem čitateljstvu predstavlja orijentacijski okvir, bogatu početnicu koja garantira daljnje iščitavanje Bauhausa i njegova naslijeđa. (Magazin GKR, <a href="https://gkr.hr/Magazin/Po-nasem-gustu/Duh-Bauhausa-Klasja-Habjan-za-prvi-susret-s-Bauhausom">“Duh Bauhausa”, Klasja Habjan: za prvi susret s Bauhausom</a>)<img src="/uploads/Copy_of_Untitled_Design_1086x1536_3932ee0edf.png" alt="Copy-of-Untitled-Design-1086x1536.png">(…) Tvrdih korica, urešena naslovnom oplatom, Avdićevo istraživanje ostvaruje se kao zenički imaginarij koji nužno proizlazi iz ondašnje Željezare. “Izabrat ću jedan pogled na Zenicu, s periferije i oprezno, s poštovanjem, pokušati opisati grad”, svodeći kronologiju na tri događaja: osnutak željezare “Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica”, prva petoljetka 1948. godine te rat i privatizacija. Iz njih proizlaze ljudi, mjesta i procesi koji su obilježili Zenicu koja se, zahvaljujući industrijskom postrojenju, identitetski rušila i gradila, rušila i gradila; čak iako su Zeničani htjeli biti vjerni svojoj identitetskoj rečenici:&nbsp;Zaobiđi me.Propili smo već dosta tekstova o tome kako nemamo novih sinteza ili uvida o suvremenoj povijesti Rijeke, ali Avdićeva željezna, rastaljena priča pokazuje nam kako nam nedostaje i književna, umjetnička reprezentacija onoga na čemu sada gradimo.&nbsp;Moja fabrika&nbsp;nije ljubavno pismo, već je identitetski zamašnjak u sakupljeno pamćenje, autorovo tumaranje monografijama, pjesmama, novinama, dnevnicima, filmovima. Mnemonički kolaž omogućuje da se zapišu činjenice kao da su Zeničani 1968. godine popušili 214 milijuna cigareta,&nbsp;da se nanovo otvori prostor osmijehu s hiljadarke Arifu Heraliću, da se dekonstruira i nanovo sastavi udarnički kolektiv, da se pročitaju dječje pjesme o željezari. Ta Fabrika, taj repozitorij sjećanja i pročitanog, s razlogom izaziva melankoliju i zaslužuje da završimo sa sljedećim odlomkom:“Monografije su namijenjene poslovnim partnerima koji najčešće nisu pretjerano zainteresirani za ljude, zanimaju ih snaga mašina i proizvodna moć Fabrike. U poslovnom svijetu direktori koji pišu pripovijetke uglavnom služe za podsmijeh na koktelima nakon potpisivanja ugovora. Takve stvari postanu važne poslovnim ljudima tek nešto kasnije, kada odu u mirovinu ili kada se iz nekih drugih razloga prestanu svakodnevno vezati uz fabriku. Samo najrjeđi među njima mogu u sjećanju čuvati neki impozantan stroj. Ostali se sjećaju ljudi.” (Magazin GKR, <a href="https://gkr.hr/Magazin/Po-nasem-gustu/Moja-fabrika-Selvedin-Avdic-tvrda-melankolicna-prica-o-masinama-i-radnicima">“Moja fabrika”, Selvedin Avdić: tvrda, melankolična priča o mašinama i radnicima</a>)<img src="/uploads/6_1086x1536_69c289b84e.png" alt="6-1086x1536.png">

Ljevaonica preporuka: proizvodimo sreću u Bauhaus uz Romanove, Zeničarene i NR Kinu

Punk off

punk-off--c-34

<h1>Igre imaju moć rasvjetljavanja svijeta u kojem živimo te edukacije šire javnosti zahvaljujući njenim mogućnostima implementacije teorije u praksu. Videoigre mogu čovjeku pružiti ruku i pomoći mu da iz modernosti u pokretu izađe na sljedećoj stanici.</h1>&nbsp;

U jednome od svojih eseja Theodore Adorno napisao je sljedeće o filmskoj industriji:”Every visit to the cinema, leaves me, against all my vigilance, stupider and worse.” Od tada film se uspješno othrvao nizu kritičara te je postao priznata sedma umjetnost. Međutim, ostavljeno mjesto nije ostalo upražnjeno dugo jer danas je lako moguće zamisliti sljedeću rečenicu:” Every visit to Steam, leaves me, against all my vigilance, stupider and worse“.Videoigre su za mnoge trivijalna činjenica koja svoje mjesto pronalazi samo u eskapističkim kutovima privatnih sfera. Pogled na videoigre kao isključivo zabavne te usmjerene prema djeci iskovan kroz osamdesete i devedesete samo rijetki su danas spremni odbaciti. Interes znanstvene zajednice za temom raste iz godine u godinu (npr. unutar kulturalnih studija), ali pogled javnosti još uvijek ostaje blago konzervativan po tom pitanju. Slika roditelja, koji se nadvija nad svojom djecom, koja se igraju unatoč lošim ocjenama jedan je od najčešćih prikaza uloge videoigara unutar manjih zajednica s potencijalnim putokazom prema posljedicama za širu zajednicu.<blockquote>Kritika kao alat nam je potrebna kako bi ukazali na značaj videoigara kroz koje prolaze iste one kapilare moći koje prožimaju ostale medije.</blockquote>Predodređeno mjesto lude unutar globalne kulturalne konfiguracije za videoigre danas predstavlja šamar. Njihova uloga u 21. stoljeću daleko je od samo eskapističke koju joj tržište želi zalijepiti na čelo. Igraće zajednice su svjesne toga te su kroz godine uspjele napraviti niz pothvata u vidu organiziranijih i ozbiljnijih pristupa videoigrama. (npr. <a href="https://www.critical-distance.com/">Critical Distance</a> ). Prokazivanje svojevrsne nevinosti videoigara nužno je u kontekstu njihove uloge u masovnoj kulturi s obzirom na narative koje može proširiti društvom. Nije se bez razloga dignula zajednica u trenutku izlaska novog nastavka Call of Duty franšize. Franšizni revizionizam američke uloge u svijetu osamdesetih godina sa sobom ne nosi kratkoročne posljedice o kojima volimo pričati već dugoročne posljedice o kojima ne želimo pričati. Kritika kao alat nam je potrebna kako bi ukazali na značaj videoigara kroz koje prolaze iste one kapilare moći koje prožimaju ostale medije.Međutim, ne smijemo napraviti pogrešku i reći kako je kritika naš jedini alat. Kao što Rita Felski piše u knjizi Granice kritike, riječ je o jednostranom pogledu na umjetnost. Uistinu, kritika može biti izvanredno učinkovit i uglađen stroj za registriranje ograničenja i nedostatnosti tekstova, ali u isti čas može (i hoće) biti njeno ograničenje u trenucima kada je potrebno postaviti druga pitanja. Naše naslovno pitanje za standarde 21. stoljeća je utopijskog i trivijalnog karaktera jer za današnjeg čovjeka ne postoji alternativa sadašnjici. Kada to ne bi bio slučaj, imali bi uzvik. Međutim, uskličnik se izobličio u paralizirajući upitnik nad svijetom koji u izostanku razumijevanja prihvaćamo.<blockquote>“Imagine a future where cities are modeled, tested, designed, and reshaped through interactive, collaborative games.”</blockquote>Videoigre nam mogu omogućiti povratak u budućnost. Zahvaljujući svojem interventnom obilježju (kibertekstualnosti), ali i algoritamskoj naravi, videoigre imaju sposobnost otvaranja dijaloga s korisnikom, kao i postavljanja igrača u nove pozicije spram svijeta u kojem živi. Tehnološki dosezi nam danas omogućuju oblikovanje i razumijevanja našeg, ali i alternativnog sustava. Ekim Tan je najbolje sročila futurističke potencijale videoigara: “Imagine a future where cities are modeled, tested, designed, and reshaped through interactive, collaborative games.” Zašto o tome ne pričamo? Ako želimo (a moramo) izumiti budućnosti, moramo naći načine kako razumjeti svijet u kojem živimo, kao i super gadne probleme u vidu klimatskih promjena koji neće pobjeći ako zatvorimo oči. Videoigre posjeduju mehanizme interventnog djelovanja koje za rezultat imaju izrazitu ekspresivnost iz koje posljedično proizlaze njeni edukacijski kapaciteti. To nije novost za institucije koje su svjesne moći. (npr. vojska, zdravstvo…).Međutim, novost je za nas kada se sjetimo javne percepcije te današnjeg čovjeka koji se bez otpora potapa u tekuću modernost. Želimo li razumjeti Novo mračno doba u kojem prema riječima Jamesa Bridlea živimo, moramo znati da je naša dužnost razmišljati. Samo je pitanje alata pomoću kojih ćemo u mrak koji nas okružuje te koji sve češće počinjemo hvatati zavjereničkim mrežama. Od davnina znamo kako se iz igre i kroz igru može učiti. Vrijeme je da se ponovo sjetimo toga.Danas nam više nego ikad trebaju videoigre koje neće vršiti eksplicitnu kritiku, već implicitnu time što će nam pružiti mogućnost modeliranja i razumijevanja alternativnih sustava. Igre imaju moć rasvjetljavanja svijeta u kojem živimo te edukacije šire javnosti zahvaljujući njenim mogućnostima implementacije teorije u praksu. Videoigre mogu čovjeku pružiti ruku i pomoći mu da iz modernosti u pokretu izađe na sljedećoj stanici.Stoga možemo li se prestati pitati mogu li igre promijeniti svijet te početi — opet — uzvikivati da smo napokon našli stalak za svijet koji je u svojem kotrljanju došao do ruba stola.

Mogu li (video) igre mijenjati svijet?

RASADNIK

rasadnik--c-29

<h1>Impact modeli služe nam kako bi pokušali shvatiti utjecaj klimatskih promjena na niz društvenih i poslovnih sektora te njihovu povezanost. Jednostavno; nije dovoljno predvidjeti nadolazeće klimatske promjene, potrebno je osjetiti snagu udara na naš svijet koji si voli tepati kako će prije on propasti doli kapitalizam.</h1>

U knjizi Tamna ekologija Timothy Morton piše kako se globalno zatopljenje definira kao gadan problem koji prepoznajemo po sljedećim obilježjima<ol><li style="text-align:justify;">Gadni su problemi jedinstveni, zbog čega su nesvodljivi i teško ih je koncipirati i predvidjeti. Jednako ih je tako nemoguće provjeriti</li><li style="text-align:justify;">Gadni su problemi nesigurno beskonačni: ne možemo predvidjeti kada će problem prestati djelovati.</li><li style="text-align:justify;">Gadni su problemi alogični, u smislu da njihova rješenja ne možemo okarakterizirati kao ispravna ili pogrešna.</li><li style="text-align:justify;">Nepovratnost — ne postoje probna testiranja, ne postoji vožnja unazad, ne postoje pokušaji rješavanja užasnog problema, samo stvarna rješenja koja drastično mijenjaju stvari.</li></ol>Međutim, Morton ne staje tu; za njega su nadolazeće klimatske promjene potencijalno i super gadan problem. Zarađenu klasifikaciju je dobio zahvaljujući izostanku središnje vlasti, vremenu koje istječe te ljudima koji u isti čas rade probleme i traže rješenja za njih. Superlativ proizlazi iz naše zarobljenosti u problemu, nalik protagonistu zarobljenom pod staklenom kupolom.Ako kao rješenje izuzmemo zatvaranje očiju te hedonističke eskapade, pitanje koje nam se nameće je sljedeće — imamo li šanse? Pandemija koja nastavlja i nastavit će u dogledno vrijeme koračati našim susjedstvima, neočekivano nam je dala šansu da promislimo o svijetu koji vjeruje kako u samo nekoliko tjedana može povratiti izgubljenu prirodnu ravnotežu i ponovo se diviti dupinima u Veneciji (<a href="https://www.nationalgeographic.com/animals/2020/03/coronavirus-pandemic-fake-animal-viral-social-media-posts/">da, to je bila lažna vijest</a>). Jedinstvenost i beskonačnost problema globalnog zatopljenja i antropocena u kojem živimo javnosti onemogućava racionalno sagledavanje problema. Uostalom, današnji svijet ne dopušta pogled u budućnost kada ni sam ne može niti želi reći što će se dogoditi sutra.Ako mi ne možemo podignuti pogledi, mogu ga pisci:<blockquote>Kiša pada vodoravno. Pijanci leže uz zid seoske zadruge i uspavljuju se uz ezan. Labudovi plivaju blatnom rijekom. Između dva brda rastegla se duga.Ne izmišljam. Sve je tačno ovako kako bilježim, 27. jula 2018. godineSelvedin Avdić, Autobusne bilješke</blockquote>Uhvaćeni kao djeca koja se igraju u blatu. Ponovimo pitanje — imamo li šanse? Imamo, ali glavno pitanje je koliko još dugo s obzirom na to koliko nas je puta trebalo lupiti po glavi da ne ulazimo — opet! — u blato. Želimo li se uhvatiti u koštac sa super gadnim problem, vrijeme je da a) uzmemo rizik i b) uložimo u impact modelling. I dok prvi cilj još uvijek daleko od ostvarenja na globalnoj razini, drugi i nije tako daleko.Impact modeli služe nam kako bi pokušali shvatiti utjecaj klimatskih promjena na niz društvenih i poslovnih sektora te njihovu povezanost. Jednostavno; nije dovoljno predvidjeti nadolazeće klimatske promjene, potrebno je osjetiti snagu udara na naš svijet koji si voli tepati kako će prije on propasti doli kapitalizam. Zahvaljujući modelima udara, možemo olakšati donošenje rizičnih odluka koje nikada neće moći biti 100% sigurne u modele. No, to nije važno; važno je da vjeruju u njih jer totalnu sliku nikad nećemo dobiti. Važno je samo dobiti širu sliku.Franco Moretti unutar književne domene piše sljedeće:” Tekst nam uvijek govori; arhiva ne“. Za nas vrijedi sljedeće:”Događaj nam uvijek govori; modeli ne“. Super gadan problem nećemo riješiti gledajući u četiri oka australski požar i govoreći mu kao Anka Žagar Gorilo je kao požar // Trči požaru trči. Simbolički kapital ekoloških katastrofa i izabranih događaja Šestog izumiranja koji završe u novinama je prošlo svršeno vrijeme o kojima možemo samo pisati. Modeli udara — ovisno o našim idejama — mogu nam dati sliku budućnosti kao mreže, polja aktera koji (ne)namjerno djeluju jedan na drugog. Pitanje je našeg kritičkog pogleda i iščitavanja izabranih i dobivenih podataka da nadiđemo samo katarzične časove od kojih smo samo počeli stvarati ovisnost.Modeli udara figuriraju kao potencijalni operacijski pristup gadnim problemima. Riječima Franca Morettija, možemo i moramo stremiti saznanju “da se apstrakcija putem niza koraka može pretvoriti u jasnu i, nadajmo se, neočekivanu razradu stvarnosti“. Mjerenjem teorijama dajemo uporište u današnjem svijetu, toliko je jednostavno. Moramo biti spremni na dijapazon globalnih klimatskih scenarija, ali i onih sektorskih i u konačnici individualnih koji nas mogu zadesiti. Hoće li nas to odvesti putem <a href="https://slobodnadalmacija.hr/sd-plus/spektar/thomas-piketty-svjetska-ekonomska-zvijezda-opet-izaziva-polemike-participativni-socijalizam-spas-je-za-covjecanstvo-a-temelj-svega-je-obrazovanje-1056568">participativnog socijalizma</a> ili putem <a href="https://gkr.hr/Magazin/Prikazi/Green-Swans-The-Coming-Boom-in-Regenerative-Capitalism-naslov-koji-nije-obicna-zelena-propovijed">regenerativnog kapitalizma</a> trenutno još nije poznato, ali učinke tih puteva možemo početi uviđati zahvaljujući modelima udara.Vratimo se Avdiću za kraj:<blockquote>“Kako kilometri prolaze postaje mi jasno:Od svih senzacija najradije gledam žuta svjetla malih gradova.</blockquote>Ili su to krijesnice?<hr>U sklopu Festivala održivosti – Nova pravila igre, koji se u online prostoru održava od 7. do 22. prosinca u organizaciji Udruge za razvoj civilnog društva “SMART” iz Rijeke, 17. prosinca u 9:30 na platformi Zoom bit će održano predavanje o konceptu „impaktizacije“ različitih gospodarskih sektora s naglaskom na sektor turizma i industriju odjeće. Održat će ga Primož Šporar, direktor Ustanove za društvena ulaganja “Fund 05”, privatne financijske institucije osnovane za financiranje društvenog poduzetništva i društvenih inovacija iz Ljubljane. Predavanje će se održati na engleskom jeziku. Za predavanje se možete prijaviti <a href="https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSe9ka2xYDbO65Sa2QbqB6wcix4aL9rkTZbVwtEOVeLpXxHu6w/viewform?usp=send_form">ovdje</a>.

Modeli udara i super gadni problemi

How to Blow Up a Pipeline pred javnost dolazi s temom koja će jedne uplašiti, a druge otrijezniti&nbsp; &nbsp;

<blockquote>Sve je to samo intelektualno onaniranje!</blockquote>Zaderao se student Ernstu Blochu 1968. godine na Korčuli. Odjeknulo je i ostalo zapisano poslije rasula koje je uslijedilo u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Odjek se osjeti i danas, samo što isti nama donosi vibracije nemogućnosti samog intelektualnog onaniranja koje — kao u Kunderinom romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja — staje korak od džungle Kambodže, tik pod pravim kutem za fotografiju dana. Čitajući publicistiku danas teško je otresti se sjećanja na Kunderu koji roman zaokružuje sljedećim rečenicama:<blockquote>“Što je ostalo od umirućih u Kambodži? Jedna velika fotografija američke glumice kako drži u naručju žuto dijete. Što je ostalo od Tomaša? Natpis Htio je kraljevstvo Božje na zemlji. Što je ostalo od Beethovena? Smrknuti muškarac s bujnom grivom koji mračnim glasom izgovara: Es muss sein! Što je ostalo od Franza? Natpis Povratak poslije dugog lutanja. I tako dalje i tako dalje. Prije nego što budemo zaboravljeni, bit ćemo pretvoreni u kič. Kič je prijelazna stanica između postojanja i zaborava.“</blockquote>Ipak, razmišljanje o svijetu danas nužno vuče sa sobom anksioznost, sumnju, i u konačnici — strah. Najnovija knjiga Andreasa Malma, unatoč odstojanju koje izazivaju povici današnje publicistike, ističe se svojom konciznošću, preglednošću te oštrinom rasprave koju nužno oštri naslovno pitanje — How to Blow Up a Pipeline (Verso, 2021).<figure class="image"><img src="/uploads/9781839760259_80c934243813643c8ffe9a348fe292f0_1_0aa8fe1762.jpg" alt="9781839760259-80c934243813643c8ffe9a348fe292f0 (1).jpg"></figure><hr>Unatoč naslovu koji upućuje na to kako se prije radi o priručniku doli polemici, nova Malmova knjiga u centar pažnje stavlja pitanje zašto trebamo početi uništavati plinovode. U predgovoru knjizi, pisanom u Berlinu tijekom ožujka 2020. godine, Malm se osvrće na svijet podvrgnut nasilnoj hibernaciji od strane virusa Covid-19 koji je u isti čas zaustavio i mase i vladajuće; ožujska kriza pokazala je kako je moguće, barem nakratko, zalediti tekuću modernost te doći do pitanja s druge strane oceana:<blockquote>“If a pandemic can induce governments to take emergency actions, why can’t a climate breakdown that threatens to kill off the very life-support systems of the planet do the same?“</blockquote>Autor ne očekuje kako će dobiti suvisao odgovor na pitanje; kroz predgovor jasno daje do znanja kako možemo očekivati samo povratak, toliko zazivanog, normalnog života u trenutku kada se ukaže šansa za istim. Unatoč tome što je pisan u ožujku, još uvijek obavijen tadašnjim neznanjem o toku pandemije, Malm kao razlog knjizi stavlja vrlo jednostavan razlog:<blockquote>“A pandemic may course through the world for a couple of years. It could peter out. It might be combatted with a vaccine. But global heating will only become progressively worse until the moment greenhouse gas emissions cease and drawdown of CO 2 from the atmosphere commences. Nothing indicates that this will happen by itself – that fossil capital will die a natural death – which means that the climate movement will be in even greater historical demand one or two or five years from now.”</blockquote>Upravo zato — How to Blow Up a Pipeline. Pažljivo ovijajući svoje aktivističko iskustvo oko akademskog detoniranja odnosa zaslužnih za ekološku kataklizmu, Andreas Malm kroz tri poglavlja razvija raspravu po pitanju korištenja nasilnih mjera od strane pokreta. Vodeći se znatiželjnom mišlju Johna Lancastera (“It is strange and striking that climate change activists have not committed any acts of terrorism“), Andreas Malm u prvom poglavlju, Learning from Past Struggles, opisuje tijek odrastanja klimatskog pokreta kroz tri faze:<ol><li style="text-align:justify;">Sjevernoeuropska faza između 2006. i 2009. godine koju su obilježili klimatski kampovi, a ugasila ju je financijska kriza</li><li style="text-align:justify;">Američka faza između 2011. i 2016. godine izazvana katastrofalnom klimatskom politikom Baracka Obame koju je obilježilo odobrenje izgradnje Keystone XL plinovoda. Unatoč aktivističkim naporima koji su svoj vrhunac imali u velikom maršu kroz New York, faza dolazi svojem kraju dolaskom Donalda Trumpa i ponovnim pokretanjem izgradnje plinovoda.</li><li style="text-align:justify;">Studentska faza započinje 2018. godine prosvjedom Grete Thunberg na stubama švedskog parlamenta; studentski prosvjedi izbijaju diljem svijeta kroz 2018. i 2019. godinu</li></ol>No, što je zajedničko svim fazama? Pacifizam koji Malm uvezuje s tvrdoglavom tvrdnjom koju, čini se, pokret još uvijek odbija prihvatiti:”The ruling classes really will not be talked into action.” Od tog trenutka nadalje, započinje Malmova polemika s nizom pacifističkih te fatalističkih klimatskih pogleda ukazujući na neadekvatnu, konformističku te zastarjelu narav odabranih mjera pred ulazak u novo desetljeće borbe.Vodeći se Mandelinom izjavom o napuštanju nenasilnih protesta u trenutku kada oni više nisu u mogućnost postići zacrtane ciljeve, Malm se obračunava s dvjema strategijama pacifizma: moralnom i strateškom. Prva stoji na tvrdnji kako nasilje u nijednom slučaju nije opravdano, dok se drugi vodi povijesnom analogijom kako su prošli događaji pokazali da nasilje nikada nije rezultiralo uspjehom (“…violence committed by social movements always takes them further from their goal.”). Autor prvu strategiju kroz samo nekoliko stranica dekonstruira ukazujući na apsurdnost iste u realnom svijetu. Naravno, moguće je polemizirati s odabranim primjerom Mohammeda Rafiqa koji je 2019. godine nasilno spriječio naoružanog napadača na džamiju, ali njegov naslov za cilj ima ples na rubu oštrice kojim samo ukazuje u koju smo se klimatsku poziciju doveli.Drugi tip pacifizma pokazuje se znatno složenijim i slojevitijom. Fokusirajući se primarno na dekonstrukciju studije Erice Chenoweth te Marie J. Stephan Why Civil Resistance Works, autor polemizira s pacifističkim pogledima koji, naoko, stoje čvrsto na povijesnim primjerima od sufražetskog pokreta do Nelsona Mandele i Mahatme Gandhija. Jednu po jednu, Malm dekonstruira utopiju pacifističkog pogleda na svaku od odabranih situacija, posebice se fokusirajući na Gandhija zbog isticanja istoga od strane Billa McKibbena, neformalnog klimatskog lidera američke faze:<blockquote>“Over his life, Gandhi’s political compass gyrated wildly, the steady magnet being his view of himself as ‘the pre-ordained and potentially divine world saviour’, in Tidrick’s summary. The fact that this man can emerge as an icon of the climate movement – not to mention ‘our scientist of the human spirit’ – attests to the depth of the regression in political consciousness between the twentieth and the twenty-first century. If the movement needs a lodestar from the past, it might as well choose the Sudanese Mahdi, Nostradamus, Rasputin or Sabbatai Zevi.”</blockquote>Ostavimo li po strani rušenje niza najvažnijih pacifističkih kula od karata, Andreas Malm se, zajedno s čitateljem, pita kako su se drugi oslobodili tijekom 20. stoljeća? Poglavlje, i sudar s bikovima pacifizma autor završava suvereno, postavljenim pitanjem za sve one koji su zaboravili na Gandhijeve vojne početke, Lutherove riječi iz zatvora, Mandeline riječi na rubu sječiva te u konačnici dugi niz povijesnih događaja koji nisu, i nisu mogli izbjeći nasilje:<blockquote>“The remaining question is whether it is possible to locate even one minimally relevant analogue to the climate struggle that has not contained some violence.”</blockquote>Sama potraga za odgovorom je nepotrebna i neproduktivna u ovome trenutku jer, u konačnici, svaki pokušaj povijesne analogije nasukat će se zbog izostanka najvažnije komponente trenutne krize — vremenskog ograničenja:<blockquote>“When the suffragettes took to the streets, they had had enough of women being excluded from the state for centuries. From his Birmingham jail, Martin Luther King pointed out that ‘we have waited for more than 340 years for our constitutional and God-given rights’ and explained to his white addressees that ‘there comes a time when the cup of endurance runs over’. Many if not most struggles in the past have obeyed such a temporality of exasperation – enough is enough, ¡Ya basta! , etc. – but in this case, it is subordinate to prognostication. The worst has not happened; it is on the way, at speed.“</blockquote>S drugim — znakovito nazvanim Breaking the Spell — poglavljem u četiri oka se suočavamo s pitanjem nasilja. Za Andreasa Malma odgovor je, na prvu ruku, poprilično jednostavan:<blockquote>“So here is what this movement of millions should do, for a start: announce and enforce the prohibition. Damage and destroy new CO 2-emitting devices. Put them out of commission, pick them apart, demolish them, burn them, blow them up. Let the capitalists who keep on investing in the fire know that their properties will be trashed.“</blockquote>U skladu s naslovom. Međutim, Malm uviđa faktore koji paraliziraju klimatski pokret te iz odlomka u odlomak provlači misao o nepostojanju pacifizma u svijetu u kojem je samo pitanje imamo li ili ne sposobnost razabiranja između formi nasilja. Kroz poglavlje ukazuje na simboličnost nasilja prema materijalnim dobrima stavljajući u centar bušenje guma terencima u Švedskoj tijekom 2007. godine. Štoviše, Malm veći dio poglavlja posvećuje pitanju tko više troši? na koje već i vrapci, naši mali, novoobučeni epidemiolozi interneta, znaju odgovor. Negativna simbolična vrijednost proizlazi iz luksuza najviših klasa:<blockquote>“They are supremely demoralising for mitigation efforts. Merely catching sight of a superyacht gliding through the estuary, or hearing about the latest record in private tower construction, or reading about the still-soaring sales figures for the most gas-guzzling cars on the market is enough to break anyone’s hope that we will ever bend the curve. If we cannot even get rid of the most preposterously unnecessary emissions, how are we going to begin moving towards zero?“</blockquote>Ako je nasilje uvijek s nama, pitanje je sljedeće: zašto ga ne prihvatimo dok još možemo? Ponovo se vodeći Mandelinim riječima (“violence would begin whether we initiated it or not. Would it not be better to guide this violence ourselves, according to principles where we saved lives by attacking symbols of oppression…“), Malm ukazuje na snagu i moć revolucionarnog nasilja koje se — i to treba naglasiti — uvijek treba ogledati kroz nasilje prema objektima; nikad subjektima. Strateško uništavanje privatne imovine, a ne terorizam; Malm to više puta ponavlja i sam svjestan činjenice kako je nasilje u 21. stoljeću monopolizirano od strane radikalne desnice te je isto usmjereno prema subjektima. Malmova ideja sabotaže za cilj ima obeshrabrivanje industrije od daljnjih projekata te demonstriranje moći klimatskog pokreta; kao što su sufražetkinje kroz uništavanje imovine (ovdje ispuštamo pridjev strateški) pokazale koliko vrijedi jedan glas, tako i sada pokret mora pokazati koliko vrijedi zaustavljanje jedne tvornice. Intelektualna sabotaža temeljni je pojam kojim barata Malm u ostvaraju okvira borbe protiv globalnog zatopljenja, ali i industrijskih elita koje su svjesne opasnosti. Cilj nije nasilje per se, već nasilje protiv izvora i simbola zatopljenja, kao i regresivnih trendova koji nemaju namjeru stati; ili ako imaju, trebat će im vremena koje tržište nikada nije ni imalo:<blockquote>“A plant or a pipeline built in 2020 should, from the standpoint of the investor, preferably still be in operation by 2060. Swedegas planned to pump gas into Sweden from the terminals under construction until that date. Coal-fired power plants often run even longer, for sixty years or more; the world’s largest coal exporter, Australia, continues to open mines, notably the giant Adani mine in Queensland, to feed new-born plants in India and elsewhere, topped by a four-timeslarger mine another company wants to build. The globe is wrapped in schemes of this kind.”</blockquote>Upravo zato kritika klimatskog pokreta danas koji u novo desetljeće ne može i ne smije ući s pacifističkim fetišem. Autor je svjestan strahova, ali i komfora u kojem se trenutno nalazi pokret kojem sada više nisu potrebne male pobjede za nekoliko tjedana duševnog mira. Autor vješto isprepliće povijesne primjere intelektualne sabotaže te kritiku pokreta koja u nijednom trenutku ne ide po tankom ledu, svjestan razdora koju knjiga može uvesti. Ipak, pisac ne dvoji od najveće boljke pokreta — izostanak jasne i glasne političke pozicije zbog koje nastaje naoko utopijski vakuum političke neutralnosti. No, kao što sam autor u intervjuu kaže, <a href="https://lareviewofbooks.org/article/no-safe-options-a-conversation-with-andreas-malm/">to je tema nadolazeće knjige</a>.<hr>U punkerskom stripu, a modernom autobiografskom epu, Danas je posljednji dan ostatka tvog života, Ulli Lust u razgovoru sa suputnicom Edi obrazlaže naslovnu ideju:<figure class="image"><img src="/uploads/Untitled_1_131dbbaad5.png" alt="Untitled (1).png"><figcaption>Danas je posljednji dan ostatka tvog života, Ulli Lust; (Fibra, 2016); prev. Tatjana Jambrišak</figcaption></figure>To je to; činili bi samo ono što bi nas zabavljalo. Zaboravili bi na svijet, zar ne? U zadnjem poglavlju, Fighting Despair, Malm se okreće protiv zaljubljenog para, hedonizma i fatalizma. Ponajviše se baveći stavovima i pozadinama Roya Scrantona, autora naslova Learning to Die in the Anthropocene te We’re Doomed. Now What?, posljednje poglavlje otkriva egocentričnu poziciju autora koji su se popeli dovoljno visoko da se mogu opisati na sljedeći način:<blockquote>“‘I’m a bad environmentalist’, he writes, by which he means that he cannot control his own acts of pollution. Scranton drives for hours on end, flies ‘all the time’, throws cups away, binges on beef and tuna from ‘the worst places’. ‘I know it’s wrong, but I do it anyway.’ Scranton treats himself as a source of information about the alterability of the ruling order. The odds are zero that ‘I, personally, will ever be able to do anything to stop or even slow down global climate change’, and it follows that ‘you’re heating up the planet. We do it every day. We can’t stop. We won’t stop.’ Presumably a white man who can’t stop using the N-word for black people while seeing his own face in the mirror of the world would be unable to envision racism rooted out of society.“</blockquote>Drugi važniji autor koji stoji uz stavove pomirbe s krajem kraja Zemlje jest Jonathan Franzen. Njegova ideja pomirbe s krajem koji neumitno dolazi za Malma je — jednostavno — nepodnošljiva. Uistinu, poziciju odustajanja radi uživanja predstavlja se kao jedna iznimno gentrificirana, malograđanska, i u konačnici, konformistička ideja okretanja leđa svijetu. Međutim, iza odustajanja se nalazi ideja adaptacije; Franzen vjeruje kako će se čovječanstvo adaptirati. Problem je što je riječ o adaptaciji koja košta, i koja je svoje mjesto već našla u nizu distopijskih ekranizacija. Riječ je lako napisati, i objasniti, ali gledati ju kako dobiva na snazi i ulazi u praksu preko leđa drugih postaje zadatak koji će se moći raditi jedino zatvorenih očiju.Klimatski fatalizam temelji se na nemogućnosti pojedinca da postigne društvenu promjenu; jedan let manje izjednačuje se s jednim zrncem pijeska manje. Gdje je razlika? Razlika je u moći mašte; za njih je lakše zamisliti kraj svijeta, doli kraj njihovog kratkog, slatkog užitka. Franzen i Scranton svoju nesigurnost nužno zrcale na društvo koje za njih više nije u poziciji da se promijeni. Samo adaptira.Vratimo se Ulli Lust. Izjava danas je posljednji dan ostatka tvog života na prvi pogled se odaje za hedonističku fantaziju ili fatalističku supatnicu. No, što ako je ona čitana kao potreba za pitanjem naše ostavštine u ovome svijetu? Izjava ne počiva na kraju života, već na kraju ostatka života. Sutra više nećemo biti u poziciji uraditi ono što smo mogli danas. Ako je danas posljednji dan ostatka naših života, hoćemo li reći kako imamo vremena, kako je vrijeme isteklo ili kako vrijeme istječe?Lustina misao prožima djelo How to Blow Up a Pipeline koje ukazuje kako je došlo vrijeme da ponovo razmotrimo kako želimo ostati zapamćeni. Iako Malm piše pred kraj knjige kako je bolje umrijeti raznoseći plinovod doli izgorjeti u vlastitoj neosjetljivosti i nepristranosti, svjestan je kako ne želi doći do mjesta gdje nas već čekaju klimatski fatalisti. Zbog toga se moramo zapitati sada kako dalje jer vrijeme malih pobjeda iza nas. Kao Bariccov Herve Joncour, trebamo težnju za proživljavanjem života zamijeniti težnjom za prisustvom u istom. Jedino tako možemo se naći u poziciji promjene.<hr>How to Blow Up a Pipeline pred javnost dolazi s temom koja će jedne uplašiti, a druge otrijezniti. Unatoč naslovnom nagovještaju poduljeg manifesta, Andreas Malm čitatelju nudi moralističku studiju željnu miniranja konformističkog građanskog sloja permafrosta za koji nemamo vremena čekati da se otopi.

How to Blow Up a Pipeline: Nikada nismo bili pacifisti

Recenzije

magazin/recenzije--c-15

<h1>Što nam Ivo Remetin ima za reći o novinarstvu pred ulazak u novo desetljeće?</h1>

jerujemo li našim novinarima? Pitanje pobuđuje neugodan osjećaj u želudcu koji nagoviješta pomiješane emocije spram novinarske struke u 21. stoljeću. Rijetki mogu uteći nostalgičnim usporedbama te ostvarajima privatnih mitologija u kojima suprotstavljaju Boba Woodwarda ili Veselka Tenžeru s današnjim tabloidnim novinarima. Pokazuju to i istraživanja; ispitna grupa pod budnim okom Igora Kanižaja i Bože Skoka u isti čas podcrtava kako je riječ o cijenjenoj struci (63%), ali i izrazito korumpiranoj profesiji (71%). Štoviše, samo 19% ispitanika tvrdi kako je novinarstvo u Hrvatskoj objektivno, istinito, i autonomno. Prema istraživanju Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagreba iz 2009. godine, građani su tipičnog hrvatskog novinara okarakterizirali kao pismenog, razumljivog, manipulativnog, tendencioznog te sklonog senzacionalizmu. Tek onda slijede opća mjesta: poštenost, objektivnost, nepristranost, uvjerljivost, pravednost…No, teško je zamjeriti javnosti na tome. Rezultati pokazuju kako mnogi još uvijek nisu zaboravili medijski aparat devedesetih koji je Miljenko Jergović opisao kao kombinaciju rigidnoga socijalističkoga zakonodavstva i prakse i nekih prisvojenih sloboda. Jasno je kako su na percepciju utjecali procesi komercijalizacije, korporizacije tabloidizacije medija pogonjeni ekonomskim potrebama čime se medijska scena postepeno osiromašivala. Unatoč tome što se zadnjih godina situacija počela popravljati u određenim aspektima, hrvatskom novinarstvu predstoji još dug put oporavka.Ipak, za nas je važniji drugi dio opće jednadžbe; idealni, privatni dio. Zgodnim mi se čini preformulirati izjavu La Rochefoucaulda: Postoje ljudi koji nikad ne bi razmišljali o novinarstvu da nikad nisu čuli priče o novinarima. Slika novinarstva kao poštene, pravedne te neutralne profesije nam nije urođena; ona nam je predana kroz niz kulturnih reprezentacija struke. Mnogi će se prvo sjetiti filmova (All the President’s Men (1976), Network (1976), The Post (2017), itd.), ali sam siguran kako će se nekima na vrhu jezika pronaći i ime jednog od najpoznatijih domaćih, fikcijskih junaka — Ivo Remetin.&nbsp;<h3>Ponavljanje gradiva</h3>Novinar, a detektiv na literarnu scenu stupio je 1980. godine s kriminalističkim romanom Press u kojem se publika prvi put suočila s — riječima Kristiana Benića — jednim običnim obiteljskim čovjekom bez ikakvih iznimnih talenata i želja. Istina, Pavličićev protagonist će u narednim godinama napredovati do pozicije glavnog urednika crne kronike u jednom zagrebačkom dnevnom listu, kao što će ubrzo postati i otac i djed. Međutim, to mnogima nije važno kada razgovaraju o prozvanom; ono što je njima važno je da Ivo Remetin u slobodno vrijeme zajedno s najboljim prijateljem, inspektorom Vladom Šoštarom, rješava policijske slučajeve. Riječ je o osovini koja će krasiti avanture Pavličićevih junaka narednih četiri desetljeća s nekoliko iznimki o kojima sad neće biti riječ.O novinarskoj strani Remetinovog literarnog djelovanja prije pet godine raspisao se Kristian Benić u tekstu <a href="https://gkr.hr/Magazin/Teme/Pavao-Pavlicic-i-Remetinov-novinski-poucak">Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak</a>. Autor je odlučio isključivo pratiti promjene zanata kroz romane s Remetinom&nbsp;u glavnoj ulozi. Redom se dotiče prostornog ambijenta (redakcije), tehnološkog napretka (internet), povijesnih mijena te društvenih promjena koje su utjecale, kako na novinarsku struku, tako i na našeg protagonista. Unatoč tome što Pavličićevi romani nemaju ambiciju opisati ni osuditi najdublje sociološke fenomene, oni u sebi sadrže puno naše svakodnevice, ali na jedan neumišljen, razumljiv i jednostavan način. Zahvaljujući tome su društvene lekcije koje pronalazimo na svakom uglu bliske čitatelju, bio on kritički nastrojen, ili ne.Poslije Pavla Pavličića i Remetinova (novinskog) poučka, Benić se nije više bavio <s>ostarjelim </s>protagonistom. Problem je što se Pavao Pavličić nastavio družiti sa svojim junakom te je objavio još dva romana — Salon za plakanje (2017) te Štićena osoba (2019). Stoga, slobodni smo reći kako je došlo vrijeme za novu lekciju iz novinarstva.<hr>Nemam namjeru proširivati temelje postavljene u pregledu Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak. Međutim, imam ga namjeru produbiti te pokazati u kojoj mjeri Ivo Remetin drži do novinarskih postulata u 21. stoljeću. Zbog toga mi je dovoljan samo jedan roman, u ovome slučaju, Salon za plakanje koji mi se zadnjih nekoliko tjedana mota po policama. U analizi lika i djela Ive Remetina držat ću se sljedeće tipologije vrijednosti novinarstva:<ol><li>Javna usluga — novinari aktivno sakupljaju i šire informacije.</li><li>Objektivnost — novinari su nepristrani, neutralni, pravedni te vjerodostojni.</li><li>Autonomnost — novinari su samostalni.</li><li>Neposrednost — novinari su brzi i aktualni.</li><li>Etička načela — novinari drže do etičkih načela struke.</li></ol>Prije nego što se zakopamo u 300 stranica kriminalističkog romana, osjećaja sam kako moram razjasniti zašto ovo radimo. Razlog je poprilično jednostavan; ako gajimo pomiješane osjećaje spram struke, moramo znati s čime ju uspoređujemo te u što želimo da se ista jednog dana pretvori. Jer novinarstvo neće nestati, ono može samo evoluirati. Živimo u tekućim vremenima koja nam samo naoko nude nepregledan katalog opcija. Na kraju dana se uvijek ispostavi kako smo osuđeni na onih nekoliko ostvarivih toga časa. Nije nam teško priznati kako kretanje današnjim svjetovima često zna biti zbunjujuće te zabrinjavajuće. No, u trenutku kada se odlučimo za smjer kretanja, vjerujem da se možemo opustiti i početi pripremati za jedno novo, uzbudljivo razdoblje.RADNJA ROMANA (poleđina knjiga) Kada nestanak slavne glumice uznemiri njezinu obitelj i prijatelje, urednika Crne kronike i istražitelja-amatera Ivu Remetina zamolit će njezini prijatelji da pokuša odgonetnuti što se s njom dogodilo. Osim te zamolbe, zamolit će ga i da o cijelom slučaju ne obavještava policiju. A kako to ne učiniti kad je Remetin svoje najveće istražiteljske uspjehe postigao upravo u suradnji s policijskim inspektorom šoštarom? No ta dvojba neće dugo trajati jer će se na zagrebačkoj Trešnjevci zaredati niz otmica žena koje svojim izgledom podsjećaju na nestalu glumicu pa će se niz nesretnih okolnosti početi povezivati u spiralu događaja koji bi za otete žene mogli završiti kobno. Zahvaljujući informacijama koje dobiva od šoštara i zaključcima koje izvlači iz svojega bogatog novinarskog iskustva Remetin će uspjeti pronaći nit koja spaja sve zločine no hoće li ostati vremena i da se otete žene spasi od sigurne smrti… ?No, krenimo već jednom.<h3>1. Javna usluga</h3>Kada sam radio u Novom listu, jedna od prvih lekcija bila je ta da prvo pišem za neznalice, a tek onda za znalce. Novinar bez svijesti o javnosti je loš novinar. Nije na nama da pretpostavljamo znanje već da prenesemo znanje u formi koja će uspjeti zaintrigirati cjelokupnu javnost. Sakupljanje, širenje te povezivanje činjenica od novinara traži kombinaciju svih (pozitivnih) sposobnosti: pismenost, razumljivost, poštenost, objektivnost, nepristranost… Izvršenje javne usluge osnova je, kako novinarstva, tako i svake rasprave o njemu.Kada u 15. poglavlju slučaj otmica Zrinke Vrbanac te Nataše Pravdić izađe u medije, naš urednik kreće u realizaciju članka. Njegov pomoćnik — Luka Katić — pripremio je cijelu kronologiju slučaja, i sada ju je trebalo urediti te staviti na papir. Pored analitičnosti te Lukinog storytelling koji kroz roman Ivo hvali, kao najveća odlika članka pred objavljivanje je njegova inkluzivnost:<blockquote>A moglo se samo nagađati kakvu će lavinu pokrenuti medijski spomen glumičina imena: lako je moguće da javnost, zaokupljena neobičnošću Zrinkine pojave, posve zaboravi na neuglednu profesoricu geografije i njezinu kćer. A to bi bila silna nepravda. Toga je časa Remetin pomislio kako bi i u njegovoj Crnoj kronici trebalo napisati nešto o životu Nataše Pravdić.</blockquote>Unatoč tome što o Remetinu volimo govoriti kao žurnalistu starog kova, njegova odluka predstavlja srž multikulturalnog novinarstva koje je uvijek u potrazi za perspektivom više. Nećemo ga dizati u nebesa, ali njegova odluka je jasan i glasan otpor senzacionalizmu. Jednostavno — jedini razlog za kupnju novina mora biti kvaliteta pružene usluge.<h3>2. Objektivnost</h3>Odmah se ograđujem od pitanja može li novinar biti objektivan; nije važno. Ono što je važno je da stremi objektivnosti kroz formiranje multiperspektivne priče. S obzirom na to kako se detektivska i novinarska strana nadopunjuju iz poglavlja u poglavlje, Remetin nužno mora ostvariti multiperspektivnu priču ako želi riješiti slučaj, a onda i napisati članak. Tek u trenutku kada izvjestitelj vjeruje da ima više nego dovoljno izjava, dokaza te prostora može zaokružiti cjelinu ključnom perspektivom — svojom. Naravno, ona nije tu da prekrije slučaj, već da ga nadopuni te čitatelju ponudi misaoni okvir.Najbolje se to vidi u zadnjem razgovoru Remetina i Luke. Urednik javlja svojem pomoćniku kako je cijeli slučaj razriješen te kako može početi s realizacijom ekskluzive. Pred sam kraj razgovora — nakon što su razriješili zadnje detalje — Luka odlučuje pitati urednika može li udariti svoj pečat:<blockquote>— Eto — cvao je Luka na drugoj strani. — I ćorava koka… Znači, ona ih je mislila neko vrijeme mučiti, a onda…? — Ne znam. — Možda i ubiti? — Ni to ne znam. — Ali, ja u tekstu smijem nagađati? — Nagađaj koliko te je volja.</blockquote>Tek u trenutku kada su svi podaci na mjestu, Luka ima mogućnost nagađanja te davanja vlastitog osvrta o otmicama.<h3>3. Autonomnost</h3>Kao što smo imali prilike vidjeti u uvodnim istraživanjima, domaćem novinaru se najviše spočitava nedostatak samostalnosti. Na tjednoj bazi izlaze relacije moći između medijskih koncerna te političkih ili korporativnih entiteta; uvijek netko ima nešto za reći istraživaču prije nego što krene pisati. Međutim, autonomnost nije uvijek velika riječ. Ona može biti i problem unutar same redakcije gdje isto vladaju relacije moći. Iza istraživačkih ekskluziva stoje timovi ljudi koji nužno moraju surađivati ako žele uokviriti te formirati multiperspektivni narativ.U Salonu za plakanje imamo jasnu hijerarhiju. Ivo Remetin je urednik, Luka Katić njegov pomoćnik, a Nikolina i Marko novinari koji pišu pod njegovom palicom. Unatoč tome što zadnju riječ uvijek ima i najstariji član redakcije, kroz roman je zamjetna njegova briga za najmlađe članove crne kronike. U šestom poglavlju svjedočimo uplašenim i šeprtljavim reakcijama Nikoline i Marka koji su došli do novosti o slučaju, ali se nisu usudili zvati urednika zbog straha od njegove reakcije:<blockquote>Remetin ih je gledao i kimao. Bilo mu je pomalo žao djece zbog straha koji su pretrpjela, a bilo ga je i sram što ga se mladi novinari toliko boje. A opet, nije mogao a da i ovaj put ne odglumi ulogu staroga zagrižljivca. Zato je podigao ruku i prekinuo njihovu polemiku, pa kazao: — Recite vi meni kakvi ste vas dvoje novinari? I, jeste li uopće novinari?</blockquote>Ukratko — kvragu, Ivo. Razumio si ih, nije ti bilo potrebno iskazivanje moći. Istraživački timovi danas žive od znanja koju mogu njihovi članovi, ali oni će ih iznijeti jedino u trenucima kada osjećaju da imaju potrebnu autonomiju. Nikolina i Marko kao mladi novinari na stol donose nove kutove snimanja do kojih Remetin može doći jedino kroz suradnju. Primjerice, mladi duet pokazuje da zna baratati novim medijima (kao i Luka), dok urednik ne zna. Tijekom romana ćemo uvidjeti kako otmičar cilja jedino žene; legitimno je zapitati se zašto Nikolini nije dano da iznese svoju perspektivu te dopuni ekskluzivu. Nikada nije dovoljno zaokružiti slučaj samo podacima; nužno je iste okružiti odabranim interpretacijama.<h3>4. Neposrednost</h3>U romanu nemamo prilike uvidjeti interakciju između Remetina i cyber-novinarstva. U redu, kroz krimić imamo nekoliko humorističnih trenutaka u kojima autor udara nisko (GPS navigacija = današnje novinarstvo). No, pravu interakciju između digitalnog tiska i urednika nemamo što nam potencijalno govori kako protagonist gaji negativne osjećaje spram mreže. A upravo s njom vežemo pitanje neposrednosti i brzine informacije. Posebice se tijekom zadnjih godinu i pol moglo vidjeti kojom brzinom kolaju informacije, a virusi našom mrežom. Od krivih brojki do krivih izjava; informacija za cilj ima samo doći do korisnika. Kako? To se možemo kasnije pitati, važno da je došla.Upravo je brzina najveći problem naše tipologije jer ona nužno ugrožava preostale četiri točke. Ona je posebice problematična kada pričamo o istraživačkom novinarstvu, ili općenito o multiperspektivnoj viziji struke. U tom slučaju bi se brzina i neposrednost trebale percipirati tako da istraživanje priče dođu u aktualnom trenutku. Gledajući tako, Remetin radi sve po pravilima struke, odbijajući izaći s pričom dok ista nije kompletirana. Malo priopćenje o slučaju izlazi tek u trenutku kada sama priča iscuri u mainstream medije.<h3>5. Etička načela</h3>Prije nego pređemo na stvar — uvod u <a href="https://www.hnd.hr/kodeks-casti-hrvatskih-novinara">kodeks časti hrvatskih novinara</a>:<blockquote>Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara.</blockquote>Salon za plakanje najbogatiji je primjerima vezanih za etiku novinara. U trećem poglavlju Remetin nema dovoljan broj vijesti te je primoran napuhavati pronađeno:<blockquote>A to je značilo samo jedno: ako se ubrzo još nešto ne dogodi, trebat će te beznačajne događaje napuhavati do bezumlja, i trebat će od dopisničkih vijesti — gdje se govori kako je netko traktorskom prikolicom srušio biciklista i pri tome ga lakše ozlijedio, a oba su vozača bila pijana — praviti prave članke s mnogo pojedinosti, da bi se nekako napunio prostor. A to je zapravo bilo najmučnije u tome poslu: čovjek se mogao suočiti sa zlom kad bi se ono doista događalo, ali bilo mu je teško od maloga zla praviti veliko, jer je pri tome imao osjećaj da povećava količinu opačine u svijetu.</blockquote>Hiperbolizacija manjih događaja zagađuje medijski prostor jer često dolazi do nesuglasja između naslova i teksta, jednostranog izvještavanja te potencijalno površnih i loše zaokruženih mišljenja. Remetin je toga svjestan, ali ne može pisati protiv uređivačke politika. Ona njega zahtjeva ispunjavanje norme. Ipak, kroz ostatak romana svjedočimo stamenoj etičkoj figuri koja drži do osnovnih načela izloženih u kodeksu časti. U isti čas svjedočimo o očuvanju ugleda struke, ali i očuvanju prava ljudi u samom slučaju. Kroz cijeli roman imamo prilike pratiti kako Remetin ne pada u iskušenje da neistinito ili jednostrano izvijesti o otmicama jer je svjestan kako jedino on snosi odgovornost za svoj tekst, ali i tekstove drugih s obzirom na to kako je urednik.<h3>Zaključak</h3>Ako želimo razgovarati o Remetinu kao aktualnoj reprezentaciji novinara u književnosti, onda o njemu treba razgovarati kao o mostu. On nije prošlost naše struke, ali ni budućnost. Od hodajućeg kodeksa časti možemo i moramo preuzeti borbu za objektivno, pravedno i neposredno novinarstvo. S druge strane, moramo uvidjeti kako stara, željezna ruka ne može više funkcionirati u novom novinarskom desetljeću; šira i uža autonomija potrebna je ako se želimo uhvatiti ukoštac s novim temama, ali i baciti drugo svjetlo na stare teme. Ujedno, javnost treba biti svjesna kako stare reprezentacije nisu nikada morale zasukati rukave i boriti se s novim pojavama u medijskom svijetu. Remetin to odbija te se nikad ne nalazi u poziciji da mora ući u virtualni medijski prostor; novinari nemaju tu mogućnost više.Na kraju dana, Ivo Remetin je fikcijski lik. Čini mi se kako se ta činjenica (pre)često preskoči u našim privatnim mitologijama.

Sve što znam o novinarstvu: Ivo Remetin i medijski postulati u Salonu za plakanje

Tema plus

magazin/tema-plus--c-25

<h1>STEP RI radi jednu super stvar. Olimpijske je veličine taj korisni idejni bazen ako nemate već zamisao koju ste topili u kavanama diljem grada. U želji da pomognu, organizatori su dali nekoliko početnih točki.</h1>

U trenutku kada je medijski okvir do zadnjeg kvadrata popunjen vijestima o nadolazećoj zimi (Winter is coming?), čini se potrebnim stati na trenutak i zapitati se — gdje su nestale ostale vijesti? Ili ako hoćete, problemi. Naravno, nisu nestali niti su rješeni. Samo ih je pokrila medijska sjena kojoj se ne da bocnuti vas da se sjetite i razmislite o njima. Treba rudariti za drugim sadržajima ako želimo 1) znati te 2) djelovati u životnom prostoru.Sada kada smo osvijestili zapostavljenu širinu svijeta na kojem živimo mogli bi i nešto pokušati. Prva prilika koja nam se nudi je virtualno natjecanje COOPAthon (23. listopad — 25. listopad) u organizaciji STEP RI centra. Riječ je o svojevrsnom hackathonu koji traje 48 sati te — u ovom slučaju — za cilj ima razvitak korisnih društvenih ideja.Prvog dana COOPAthona (23. listopad) s početkom u 16 sati sudionici će biti podijeljeni u timove te će početi raditi na svojim idejama uz vodstvo mentora. Događaj završava u nedjelju u 16h prezentacijom ideja. Prva tri tima idu dalje na državno natjecanje, a pobjednički tim državnog natjecanja odlazi na studijsko putovanje u Veliku Britaniju u srpnju 2021.Olimpijske je veličine taj korisni idejni bazen ako nemate već zamisao koju ste topili u kavanama diljem grada. U želji da pomognu, organizatori su dali nekoliko početnih točki:<ol><li>Svijet bez siromaštva</li><li>Zdravlje i blagostanje</li><li>Kvalitetno obrazovanje</li><li>Dostojanstven rad i ekonomski rast</li><li>Mir, pravda i snažne institucije</li></ol>Međutim, nemojte si misliti kako zadana područja imaju čvrste granice koje onemogućavaju prelaženja. Danas je nemoguće razmišljati unutar samo jednog okvira. Interdisciplinarnost je neizbježna ako se želite uhvatiti društvenih pitanja. Uostalom, kako planirate sagledati klimatske promjene bez spoznaja o nizu drugih problema? COOPAthon nam nudi priliku da aktivno razmislimo o tome kako riješiti gadan problem zvan budućnost te prezentiramo — prijeko potrebne — naše stabilizacijske silnice u svim područjima života.Prijave kreću 5. listopada i traju do 19. listopada do 12 sati. Moguća je prijava i bez ideje, a može se prijaviti u timu ili individualno. Prijavnicu ispunjavate <a href="https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLScZIeeH7bY_fA75Z2L8-5rZNhtkg4Y9TJi1x0IT3mP8Q9QdtQ/viewform">ovdje</a>. Ako smo vas zaintrigirali, više o cijelom događaju možete saznati na <a href="https://www.step.uniri.hr/event/coopathon/">službenim stranicama događaja</a>.

COOPAthon: Dvodnevno osmišljavanje rješenja za budućnost

Vijesti

magazin/vijesti--c-11

<h1>Donosimo vam naše tri novogodišnje želje koje se — naravno — tiču dezinformacija &nbsp;</h1>

Vođeni smjernicama autorica Diara J. Townes i Claire Wardle u članku “<a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/in-2021-its-time-to-refocus-on-health-and-science-misinformation/">In 2021, it’s time to refocus on health and science misinformation</a>” pripremili smo tri načela koja — ovisno o kontekstu — postaju podloga znanju koje će biti naše najveće oružje protiv dezinformacija u nadolazećim godinama.<hr>Prva i najvažnija stvar za koju svi znamo da nas čeka u nadolazećoj godini je cjepivo. Međutim, uz cjepivo te niza pitanja o roku trajanja novog normalnog u novoj godini moramo se pripremiti i na nesagledivu količinu znanstvenih dezinformacija.Kada govorimo o dezinformacijama javnost se prvenstveno okreće prema državi te politici, tradicionalnim utjelovljenjima moći u svijetu. Ipak, s dolaskom pandemije, koja je široj javnosti dodatno podcrtala važnost provjerenih informacija o prijetnji s kojom se suočavamo, fokus medijske zajednice nužno se pomakao prema novoj prijetnji — znanstvenim dezinformacijama. One nisu novina 2020. godine, ali su dolaskom pandemije došle u centar pažnje nakon niza proboja u razne medije. Od onih na koje se volimo nasmijati do onih koje dolaze na korak da se počnete pitati tko je u pravu, naš pristup znanstvenim dezinformacijama u narednih 12 mjeseci mogao bi imati velike reperkusije na mišljenje javnosti o dosezima cjepiva. Vjerujemo kako sljedeća tri načela predstavljaju prvi korak u borbi protiv istih.<h2>EDUKACIJA NOVINARA O ZNANOSTI I METODOLOGIJI IZA NJE</h2>Medijski proboj u znanstveno polje istraživanja kroz zadnjih devet mjeseci rezultiralo je nizom promašenih, ali i opasnih prognoza. Došlo je do svojevrsne erozije činjenica u javnosti koja je iz tjedan u tjedan dolazila u kontakt s nizom istraživanja čiju su znanstvenu etiketu mediji okretali u smjeru nepogrešivog autoriteta.Tako simplificirana (ali i uzdignuta) znanost kroz mjesece je počela gubiti povjerenje u javnosti jer kako je bilo moguće da se niz istraživanja pokazao netočnim ili neispravnim. Erozija povjerenja u znanost kao autonomnog polja rezultiralo je destabilizacijom i najčvršćih uvjerenja iza kojih je znanstvena zajednica stajala po pitanju pandemije.Ako želimo napraviti okret na medijskom planu, izuzetno je važno da educiramo novinare o znanstvenoj metodologiji koja može varirati na niz načina zbog kojih je nemoguće donositi šire zaključke. Primjerice, predmet istraživanja može biti izuzetno uzak zbog čega može doći do drugačijih zaključaka. No, to nije razlog da se isti razglasi kao drugačiji glas u zajednici nego da se napravi opširnije istraživanje poslije kojeg bi se potencijalno moglo govoriti o samoj temi istraživanja.Sada je više nego ikad potrebno da educiramo novinare o osnovnim pojmovima u znanosti. Jedino tako možemo očekivati pojavu uvida u istraživanja iza koje stoji znanstvena zajednica s jasnim zaključcima, kako za znanost, tako i za javnost.<h2>PODIZANJE SVIJESTI O MANJINAMA U NOVOM NORMALNOM</h2>U svjetlu slučaja taksista koji je prvenstveno protresao kulturnu zajednicu, potrebno je ponovo istaknuti kako nisu svi jednako pogođeni pandemijom. Njima je potrebno pristupiti na način u skladu s njihovim kontekstom koji donose na stol (npr. pristup romskim zajednicama na našem području) jer jedino kroz razumijevanje niza specifičnih zajednica možemo ostvariti i niz komunikacijskih strategija po pitanju širenja utemeljenih činjenica po pitanju cjepiva. U suprotnom, riskiramo njihovo zatvaranje i okretanje sumnjivim autoritetima.Moramo si samo priznati kako ne postoji jedna priča za svih.<h2>ZDRAVSTVENI I POLITIČKI GOVOR SE MEĐUSOBNO NE ISKLJUČUJE</h2>Ipak, ključni korak koji moramo poduzeti u borbi protiv znanstvenih dezinformacija je taj da počnemo razumijevati svijet u kojem živimo. Svijet koji funkcionira kao dinamična mreža u kojoj sudjeluje ogroman broj aktera raznih veličina. Znanstvena dezinformacija se lako rješivom čini samo ako vjerujemo u znanost odjeljenu morem od svijeta. Kao takvu je onda nije teško zamisliti kao zajednicu koja bi mogla preuzeti na svoja leđa ulogu nezavisnog arbitra. Znanstveni savjet ili stožer će nas javnim (pro)kazivanjem krivih činjenica razriješiti dezinformacijskih muka.Nažalost, to se ne događa. Dezinformacija se nije zaustavila širiti; štoviše, (očekivano) se povezala s drugim društvenim problemima. Političke zajednice počele su se spajati s nizom znanstvenih narativa koji potencijalno mogu imati velike posljedice (kao primjerice s narativom o necijepljenju). Nužno preklapanje ili namjerno uzimanje ideja pod svoje ideološke skuti je činjenica koju što prije priznamo, prije ju možemo početi rješavati. Kako? Prepoznavanjem onih istih mehanika koje koriste i političke dezinformacije o kojima volimo raspravljati. Naša saznanja o političkim narativima trebaju nam kako bi lakše shvatili strategije tvorbe znanstvenih dezinformacija te pomogli javnosti da bolje shvati vrijeme u kojem živi.<h2>Pripremio: David Čarapina</h2>

Tri načela za pobjedu nad znanstvenim dezinformacijama

<h1>Bliži nam se naša prva šansa da zaigramo Zadnju šansu!</h1>

Zadnja šansa dobila je svoju prvu šansu! U sklopu projekta Razmišljajmo održivo – učimo mlade za održivi razvoj zajednice održan je skup na daljinu Inovativni pristupi učenju o održivom razvoju u školama na kojem je po prvi put otkrivena društvena igra Zadnja šansa.Autorski duet iza igre (Igor Bajok i Tamara Fabac iz Udruge Smart) na skupu je predstavljao Igor Bajok koji je u sažetim crtama predstavio proces izrade igre Zadnja šansa. Početna pretpostavka autorskog tima kod ulaska u izradu igre bila je ta kako je starim, trenutnim te nadolazećim problemima potrebno pristupiti s novim, inovativnijim praksama. Vodeći se time, Igor Bajok je jasno kazao kako su “htjeli testirati na koje sve načine društvene igre mogu funkcionirati unutar društva.”<figure class="image"><img src="/uploads/130491464_209894803951326_349985751382741180_n_b308819bcd.png" alt="130491464_209894803951326_349985751382741180_n.png"></figure><img src="https://rasadnik.fyi/wp-content/uploads/2020/12/130491464_209894803951326_349985751382741180_n.png" alt="">Inspirirani brojnim dosadašnjim dosezima u domeni ozbiljnih društvenih, autorski tim krenuo je putem (pre)poznate ozbiljne igre Go Goals. Proučavajući njihove pristupe stvaranju uzbudljive, izazovne, ali i u konačnici zabavne igre duet je uspio — korak po korak — doći do Zadnje šanse. Iako je bio zakopčan po funkcionalnim pitanjima, saznali smo najvažnije informacije; riječ je o kooperativnoj igri koja za cilj ima promociju globalnih ciljeva održivog razvoja. Na igračima je da zajedničkim snagama ostvare zacrtanih 17 globalnih ciljeva čime tvore obrazovnu osnovicu koja prožima svaku ozbiljnu društvenu igru.Naravno, Igor Bajok i Tamara Fabac kroz tekuću godinu su uspješno testirali igru u Prvoj riječkoj gimnaziji te u srednjoj školi Ambroza Haračića na Malom Lošinju. Igra se pokazala punim pogotkom, kako na zabavnom planu, tako i na obrazovnom. Štoviše, pokazalo se kako su učenici baratali većim znanjem o održivom razvoju poslije igre što je uspjeh kojem stremi svaka ozbiljna društvena igra.Premijerno izlaganje je Igor Bajok završio najavom eventa na kojem ćemo imati priliku saznati sve što smo htjeli o igri — <a href="https://www.facebook.com/events/202351751504711">Dnevnik dizajnera: Kako je nastala društvena igra ‘Zadnja šansa’, predstavljanje igre</a>. Riječ je o eventu na kojem će Tamara Fabac i Igor Bajok 21. prosinca u 13 sati u širinu opisati cijeli proces stvaranja igre. Preko <a href="https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSe9ka2xYDbO65Sa2QbqB6wcix4aL9rkTZbVwtEOVeLpXxHu6w/viewform?usp=send_form">ovog linka</a> se možete prijaviti za predavanje koje će se održati preko Zoom platforme.Za kraj najvažnija stvar — Zadnja šansa se neće naći u slobodnoj prodaju. Zašto? Jednostavno — nalazi se u Creative Commons domeni. Što to znači? Besplatna je. Za svih. Potrebno će ju biti samo preuzeti u PDF obliku, isprintati te zaigrati. Ako niste u mogućnosti, moći ćete ju pronaći i zaigrati u narodnim knjižnicama te u udrugama koje se bave promicanjem društvenih igara i organiziraju igranje društvenih igara u svojim lokalnim zajednicama

Premijerno predstavljena društvena igra Zadnja šansa!

<h1>I s novom godinom se jednostavno moramo &nbsp;(ponovo) zapitati — kako dalje s novinarstvom i medijima?</h1>

Mogu li mediji spasiti svijet? Nieman Lab pripremio je veliki specijal o novinarstvu u 2021. godini koja se u kontekstu pandemije čini ključnom ako želimo zadati snažan udarac, kako dezinformacijama, tako i drugim medijskim problemima.<hr>Spasonosna 2021. je zgodna sintagma koja se slaže s narativom cjepiva pod borom. Ipak, anketa po anketu i stvari postaju mutnije; izjava po izjava i stvari postaju nemoguće. Trenutna medijska kakofonija na regionalnim prostorima teško može ljude uvjeriti kojim putem krenuti. Mnogi će reći da je prekasno; mediji su učinili svoje. Misao je to koja se lako može poklopiti s onom da je prekasno za borbu s virusom kroz mjere; virus je učinio i učinit će svoje. Uistinu, mediji su učinili svoje, ali daleko smo od toga da su učinili sve.Nieman Journalism Lab odlučio je urediti izuzetan (meta)novinarski specijal o budućnosti struke koja je oduvijek imala potencijal preoblike razmišljanja većine. Unatoč tome što je uvod bio isključivo posvećen znanstvenoj problematici, medijsku scenu u 2021. godini čeka mreža problema koja se neoprezno tkala zadnjih 10-tak godina. Od uzleta radikalne desnice do automatizacije pisanja članaka (copy-paste kultura) samo radi bržeg prenošenja informacije, problema ima svih veličina. Pitanje je samo kako ih rješiti. U nastavku vam nudimo naš izbor najboljih članaka iz specijala:<ul><li style="text-align:justify;">Gordon Crovitz&nbsp;<a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/common-law-will-finally-apply-to-the-internet/">piše o pravnim praksama i zakonskim okvirima za digitalne platforme </a>koje — njegovim riječima — uzrokuju informacijska onečišćenja.</li><li style="text-align:justify;">Ben Werdmuller <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/the-web-blooms-again/">piše o uzletu lokalnih digitalnih platformi</a> koje za cilj imaju u centar razmišljanja staviti svakodnevne probleme na koje zajednica nailazi prije odlaska na posao.</li><li style="text-align:justify;">Rachel Schallom <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/the-rise-of-nonprofit-journalism-continues/">raspisala se o uzletu neprofitnog novinarstva</a> unutar kojeg je lakše izazvati promjenu.</li><li style="text-align:justify;">Bill Adair <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/the-future-of-fact-checking-is-all-about-structured-data/">piše o budućnosti provjere činjenica u virtualnom svijetu</a>; it is all about structured data, people!</li><li style="text-align:justify;">Richard J. Tofel <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/less-on-politics-more-on-how-government-works-or-doesnt/">ukazao je na tematske promjene unutar novinarstva</a>; manje pisanja o politici, više o procesima iza nje!</li><li style="text-align:justify;">Julia Anwgin<a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/show-your-computational-work/"> piše o uletu komputacijski intoniranog novinarstva</a> koje se iz dana u dan sve više hvata u koštac s grafovima.</li><li style="text-align:justify;">Anthony Nadler <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/journalism-struggles-to-find-a-new-model-of-legitimacy/">uhvatio se teme novinarske potrage za novom legitimnošću</a>.</li><li style="text-align:justify;">Amara Aguilar <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/journalism-schools-emphasize-listening/">piše o tome kako se budućnost novinarstva nalazi u slušanju onih o kojima se piše</a>.</li><li style="text-align:justify;">Mariano Blejman <a href="https://www.niemanlab.org/2020/12/its-time-to-challenge-autocompleted-journalism/">piše o problem automatizacije pisanja članaka</a> koji iz dana u dan traže sve manje pažnje i razmišljanja od čitatelja.</li><li style="text-align:justify;">Ben Collins diskutira kako pisati i razgovarati sa slučajnim teoretičarima zavjere.</li></ul><a href="https://www.niemanlab.org/collection/predictions-2021/">I to je samo maleni udio kolumni koje je Nieman Lab pripremio</a>. Slobodno možemo reći kako je ovo samo udica.

Što 2021. donosi svijetu novinarstva?

<h1>Davor Buinjac objašnjava zašto su sad više nego ikad potrebne kulturne i kreativne industrije</h1>

Jučer je u sklopu Festivala održivosti — Nova pravila igre održano zadnje predavanje pod nazivom Kulturne i kreativne industrije u funkciji održivog razvoja od strane Davora Buinjca.Pod budnim okom moderatora Kristiana Benića, Davor Buinjac je pridošlu publiku poveo u kritičko razgledavanje najvažnijih pitanja vezanih za prošlost, sadašnjost i budućnost kulturne i kreativne produkcije. Kritičko sječivo predavala dotaklo se niza gorućih pitanja vezanih za ulogu strateških dokumenata, EPK-a te odnosa između administrativnih ustanova i lokalnih zajednica.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/F__ZHjoVnCQ"></oembed></figure>Ipak, najvažnijom temom predavanje ispostavilo se pitanje održivosti koje se na našim prostorima isključivo gleda kroz ekonomsku prizmu čime u sjenu stavljamo smisao održavanja započetog projekta. A što je kultura u kojoj su prva i zadnja pitanja vezana za zvukove blagajne? Unatoč toga što je svjestan kako kulturne politike ovise o financijskom kapitalu koji stoji iza grada, Davor Buinjac ističe kako je najvažnija promjena u percepciji iz koje može i hoće proizaći niz društvenih promjena jer — sjetimo se — kultura ne postoji sama za sebe, kao ni umjetnik.Zaključak? U vremenima kada nam se koncentracija gubi poslije prvih brojki zaraženih, kada se ustanove okreću brojanju pojasa za spašavanje, kultura svoje utočište pronalazi u malenim, lokalnim društvenim zajednicama. Otkrivanjem važnosti kulture za nas dolazimo do shvaćanja važnosti kulture za društvo.Ako niste stigli na predavanje zbog čekanja u redu za testiranje, još uvijek imate priliku Davora Buinjca poslušati na <a href="https://www.youtube.com/watch?v=F__ZHjoVnCQ&amp;t=3618s">YouTube kanalu Udruge Smart</a>.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Davor Buinjac rođen je u Sisku 1963. godine. Zaposlen je u Odjelu za kulturu Grada Ljubljane kao savjetnik za strateška pitanja. Godine 2013. objavio je knjigu pod naslovom “Kreativne industrije između mita i stvarnosti” (izdavač: Gotan, Skopje). Autor je poglavlja o kreativnim industrijama u zborniku “Sustaining Cultural Development: Unified Systems and New Governance in Cultural Life” (izdavač: Routledge, London, 2013). Bio je angažiran kao vanjski savjetnik prilikom izrade Strategije kulturnog razvitka grada Rijeke 2013. - 2020. te u prvom krugu kandidature Rijeke za naslov EPK 2020. Koordinator je kandidature Ljubljane za naslov Europske prijestolnice kulture 2025. te vanjski savjetnik na projektu kandidature Skopja za naslov EPK 2028. Bavi se različitim temama koje se odnose na pitanje dugoročnog razvoja gradova pomoću kulture. Riječ je o temama poput urbane regeneracije vođene kulturom (culture-led urban regeneration), projekta Europske prijestolnice kulture kao projekta korjenite preobrazbe grada, teme umjetnosti u javnom prostoru, razvoja malih gradova kao globalnih gradova kulture itd. Trenutačno radi na novoj knjizi „Globalni grad kulture“ koja bi trebala izaći do kraja 2021. godine.</td></tr></tbody></table></figure>

Na vama je: razvoj gradova i kultura za mlade kroz oči slovenskog stručnjaka za razvoj gradova

<h1>Videoigre su generacijski medij koji nikada nismo smjeli otpisati kao dječju zanimaciju.</h1>

Kritika videoigara na regionalnim prostorima je nepostojana. I to je u redu; kritičke perspektive etabliranijih umjetnosti na domaćim prostorima iz mjeseca u mjesec hvataju se skliske rubove kreativnih industrija koje su ovdje u najmanju ruku incestuozne naravi. I dok za film i književnost prvi dižemo ruku kada je riječ o nabrajanju umjetnosti, videoigre još nisu ni započele utrku za statusom umjetnost u našim glavama. Kako volimo reći — to je za djecu.A onda ja volim reći — to je za nas. Videoigre su generacijski medij, industrija koja se nadvija nad našim glavama kao što se filmska nadvijala u prethodnim desetljećima. One nisu za djecu; one su za svih i kao takve su, htjeli ili ne, dio naših života koji je potrebno razumjeti. A za to su nam potrebne kritike koje naslove sagledavaju na razini višoj od naslova “pročitajte prije kupnje…“.S obzirom na to kako je ovdje nestašica sličnih tekstova, najbolju polazišnu točku predstavlja <a href="https://critical-distance.com/">Critical Distance</a>. Riječ je o projektu koji sada traje već 11 godina te koji za cilj ima naći odgovor na samo jedno pitanje — “Where is all the good writing about games?” Critical Distance preuzima ulogu informacijskog punkta na kojoj se na tjednoj bazi mogu naći<a href="https://www.critical-distance.com/category/this-week-in-videogame-blogging/"> svesci objavljenih tekstova na nizu portala koji su bazirani na kritičkom pristupu, sagledavajući igru iz više kuteva </a>(publika, developer, kritičar). Međutim, to je samo prva razina projekta kroz koju imamo priliku na sedmodnevnoj bazi pratiti događanja u industriji.Drugi razinu sačinjavaju <a href="https://www.critical-distance.com/category/podcast/">mjesečni svesci podcasta i YT videa</a> koje ekipa iza platforme marljivo sakuplja itematski vezuje kako bi ponudila čitateljima. Ipak, <a href="https://www.critical-distance.com/category/critical-compilation/">najvažniji dio platforme su njene kritičke kompilacije odabranih naslova</a>. Riječ je o autorskim cjelinama unutar kojih je obrađen svaki igraći segment, kao i prikupljena sva relevantna internetska građa za odabrani naslov. Od Witchera 3 do Sonica The Hedgehoga, broj obrađenih naslova je impresivan te predstavlja odličan početak za sve oni koji žele pisati o igrama.Međutim, Critical Distance nije u potrazi samo za novim čitateljima; on traži nove pisce, svjestan kadra kojim barata on ili druge stranice. Platforma nudi niz potencijalnih stranica na kojima se možete okušati, a uostalom; ako mislite da ste spremni, možete se okušati i u stvaranju igraće kompilacije.Zaključak teksta?Igrajte, istražujte, pišite. Kao što smo već rekli — <a href="https://rasadnik.fyi/price/mogu-li-videoigre-mijenjati-svijet/">videoigre mogu promijeniti svijet samo ako ih razumijemo.</a>

Critical Distance: Tko razumije videoigre, razumije svijet

Po našem guštu

magazin/po-nasem-gustu--c-28

<h1>Nastavljamo gledati prema nebu gdje bismo u narednim godinama mogli početi primjećivati — drvene satelite?</h1>

Unatoč senzacionalistički intoniranom pitanju brisanja problema o kojem nitko ne priča (uistinu, tko priča o svemirskom otpadu?), naslov nije tu da vas laže; <a href="https://www.independent.co.uk/news/world/asia/japan-wooden-satellite-space-junk-b1779829.html?utm_content=Echobox&amp;utm_medium=Social&amp;utm_source=Facebook&amp;fbclid=IwAR3wuHtMlblKYQLXOyA1MlUGDsQ1CtAzCiJ5dHTK6OO41v5tB3P3hES3-bY#Echobox=1609259049">Japan radi prve korake prema izradi drvenih satelita</a>.O čemu je ovdje riječ? Japanska firma Sumitomo Forestry te Sveučilište u Kyotu započeli su istraživanja i testiranja drvenih materijala za izradu prvih drvenih satelita koji za cilj imaju smanjenje svemirskog otpada. Kako? Jednostavno — istek roka te povratak na Zemlju obilježilo bi izgaranje satelita iza kojeg ne bi trebalo ostati apsolutno ništa. Astronaut i profesor sa sveučilišta u Kyotu, Taka Doi, kazao je zašto se kreće u projekt drvenih satelita:<blockquote>Jako smo zabrinuti činjenicom da svi sateliti koji izgaraju pri povratku iza sebe — u gornjim slojevima atmosfere — ostavljaju oblak čestica aluminijevog oksida koji tamo opstaje još dugi niz godina.</blockquote>Prvi drveni sateliti mogli bi se na nebu pojaviti već 2023. godine ako testiranja i istraživanja budu prošla prema zacrtanom planu. Ako vam je slučajno tema svemirskog otpada pomalo apstraktna jer — ponavljam — nitko ne priča o njemu, evo vam jedna činjenica. Prema podacima iz 2019. godine, američka mreža zadužena za svemirski nadzor prijavila je preko 20,000 svemirskih letećih objekata među kojima se pak nalazi 2218 satelita u pogonu.Dosta? Dosta.

Japan i drveni sateliti: Kada će svemirski otpad postati stvar prošlosti?

<h1>Koncizno, a oštro; Idis Turato ne preže od podcrtavanja problema koji se nisu jučer pojavili.</h1>

Mreža je temeljni pojam; posebice za ovaj članak. Zašto? Jednostavno — poznavanje mreže koja u našem slučaju poprima oblik labirinta, kroz koji ako znamo hodati, iz dana u dana nas odvede do teksta koji nam treba.Tijekom vikenda je na <a href="https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/razgovor-s-renomiranim-arhitektom-znate-li-koja-ce-biti-najveca-opasnost-nakon-covida-15041640">stranicama Jutarnjeg lista u režiji Dobroslava Silobrčića</a> izašao intervju s Idisom Turatom sa sljedećim naslovnim pitanjem — Znate li koja će biti najveća opasnost nakon covida? Renomirani arhitekt zaigranog jezika kroz intervju se dotiče niza tema koje, pomalo i očekivano, ostaju zasjenjene tim primarnim pitanjem, pogledom na desetljeće u koje ulazimo.Od Latourovog non-human koncepta (<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Latour%2c+Bruno&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=284001144">Nikad mi nismo bili moderni</a>) do <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Bauman%2c+Zigmunt&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=370003084">tekuće modernosti Zygmunta Baumana</a> te — u konačnici — vlastitih interpretacija posljedica koje jedine ostaju iza potresa i epidemija, Idis Turato spretno, a realno ocrtava okvire svoje vizije svijeta koji je kao slon — “Po slonu možeš gaziti, možeš ga lupati, možeš ga i bost. A, on ne osjeća. Ali, kada slon skoči – onda je kraj.“Što vam hoćemo reći? Izdvojite deset minuta poslije večera i pročitajte intervju na <a href="https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/razgovor-s-renomiranim-arhitektom-znate-li-koja-ce-biti-najveca-opasnost-nakon-covida-15041640">stranicama Jutarnjeg lista</a>.

Svijet je slon: Idis Turato o svijetu koji dolazi

Zeleno

zeleno--c-32

<h1>Zaglavio si na nekom izletu, plaži ili vikendici, a nema struje. Nema mobitela. Nema znači ničega. Ova ekipa ima skroz cool spas za svih.&nbsp;</h1>

U sklopu susreta <a href="https://itzajednicarijeka.com/">IT zajednice Rijeka </a>održan je razgovor s Draženom Lučaninom, programerom, poduzetnikom, aktivistom….Nama u Rasadniku Gradske knjižnice Rijeka to ne bi bilo toliko zanimljivo da Dražen ne radi i na jednoj super stvari – softverskom dijelu priče o “plug&amp;play” solarnim panelima.Izdvajamo iz razgovora dio o toj zelenoj temi kakve nas zanimaju….<h3>Crafstrom</h3><blockquote>Da, to je svakako upečatljiv projekt. Riječ je o međunarodnoj kompaniji koja razvija solarne panele i baterije te uz njih vezanu mobilnu aplikaciju čime je to&nbsp;praktički IoT proizvod.&nbsp;Naš panel se jednostavno instalira na balkon, a preko mobilne aplikacije&nbsp; pratite sva događanja, energiju…. Ima takvih fora na tržištu, ali naša je priča odmak od klasike –&nbsp;paneli su nekako više bili fokusirani na privatne kuće, a mi smo se više htjeli fokusirati na prave urbane ambijente sa zgradama.Ideja je da praktički možeš jednostavno spakirati pravi sustav obnovljive struje i otići gdje već želiš, na vikendicu, more, čime je to&nbsp;plug&amp;play sustav&nbsp;koji uključiš jednostavno u svoju kućnu mrežu.&nbsp;Kapacitet jedne ploče je 320 W, naravno ovisi o osunčanosti, sjeni i sl., može ih se spojiti više.Dobre su i za otpornost zajednice – u prilikama poput potresa to može postati izrazito&nbsp; važno. Sve ovo je posebno&nbsp;važno za zemlje koje imaju ranjiviju struju mrežu, takva zemlja je SAD-u pa se zato i raspitaju za naše proizvode.</blockquote><h3>Inspiracija s Burning Mana</h3><blockquote>Ideja je zapravo došla od mog partnera koji se našao na&nbsp;festivalu Burning Man u pustinjskom dijelu Nevade. Cijeli koncept tog festivala je dosta poseban, a sve što dobiješ je led koji baš neće preživjeti sam od sebe na suncu. Tamo si svi grade razne nastambe, šatore, za višednevnu zabavu i onda ti treba izvor energije.Ja sam se uključio u softverski dio posla što čini negdje 10% i počela je naša priča.&nbsp; Mi smo snizili našu marginu profita da što više ljudi dođe do uređaja, a najveća vrijednost će biti u podacima koje ćemo prikupiti i moći stvar razvijati dalje.Poanta je i da neki startup ne treba biti baš pohlepan,&nbsp;posebno u kompleksnijim projektima.</blockquote><h3>Od Kineza na WeChatu do birokracije u Washingtonu</h3><blockquote>Ovo je slojevito iskustvo, posebno u aspektu komunikacije s proizvođačima iz Kine. Često smo se&nbsp;dogovarali preko WeChata da negdje u Shenzhenu&nbsp;isprobaju laboratorijski ono što nam treba i to je dosta izazovno u tom hardverskom dijelu.A onda su tu izazovi poput birokracije i carine. Problem su&nbsp;regulative i certifikati koji su različiti po pojedinim zemljama&nbsp;– ni EU i SAD ne funkcioniraju tu jedinstveno. Dosta smo surađivali s američkim institucijama koje su dio Department of Energy pa je i to bilo iskustvo koje&nbsp; nam je bilo intenzivno.No nije mi poanta obeshrabriti,&nbsp;uvijek ima ljudi koji su stručni u toj domeni i to je ključ. Imamo u timu i industrijskog dizajnera i odvjetnika, među ostalim, te svaka profesija igra za sebe.&nbsp;</blockquote><h3>Svakako preporučujemo i ostatak razgovora i snimku cijelog Draženovog razgovora koju možete pronaći na stranici<a href="https://itzajednicarijeka.com/drazen-lucanin-radimo-plugplay-solarne-panele-za-urbane-ljude-u-pokretu-s-osjecajem-za-bolju-buducnost/"> IT zajednica Rijeka</a>.</h3><h3>Također tu su za istraživanje i <a href="https://craftstrom.com/">Crafstrom web stranica</a> i <a href="https://www.kickstarter.com/projects/craftstrom/plugandplay-smart-solar-home-battery-modular-and-affordable">Kickstarter kamapnja</a>.</h3>

Bacite pogled na pričicu o plug&play solarnim panelima

<h1>Tri, dva, jedan — neka umrežavanje započne!</h1>

Jeste li ikada razmišljali o sprezi pozitive i našeg mjesta u mreži? Sigurno ste je svjesni, ali naša potvrda sprege koja nas okružuje (uvjetuje?) obično ostaje samo na kraćim opaskama; da, da, svi smo mi umreženi, nekoliko floskula o medijskom svijetu i globalizaciji, možeš li promijeniti program, frende?Ne brinite; nemamo namjeru nikoga rastezati postmodernizom, kartom i teritorijem, ili slikom i prilikom. Imamo samo namjeru istaknuti važnost te sprege; naša umreženost u velikoj mjeri diktira naša razmišljanja o mjestima interesa. Izuzetno pozitivno medijski iskomunicirana mjesta rijetko se kada propituju, kao što se ni izrazito negativna mjesta ne propituju. Za naše prilike rijetko kritički pristupa turističkim mekama; s druge strane, u Americi je zanimljiv negativan primjer Detroita.<a href="https://www.strongtowns.org/journal/2020/8/14/messaging-matters?utm_campaign=meetedgar&amp;utm_medium=social&amp;utm_source=meetedgar.com&amp;fbclid=IwAR3Cx9bmPcVbktiWpcD5Qii2GIrspG3abOfzF5Lq8-CkeuhFqWauX-N8bHU">Opisanom problematikom odlučio se pohrvati Quint Studer na portalu Strong Towns</a>. Kroz svoju kolumnu bavi se slučajevima Detroita i Briana Boylea koje prožima problematika nestanka bavi nestanka lokalnih sredina na medijskoj mapi na kojoj redom počinju dominirati medijski monopoli. Stvar je jednostavna: lokalna događanja nisu zanimljiva dovoljnom broju ljudi da budu profitabilna. Osim ako se ne radi o tragediji ili svojevrsnoj kritici i podupiranju stereotipnog viđenja šireg područja. Ako nitko ne piše o lokalnim područjima izvan toga, tko će htjeti doći živjeti na to područje? Netko? Bilo tko? Nitko?Jeste li zadovoljni pročitanim? Teško. Upravo zato Studer piše sljedeće:<blockquote>Hitno je da se ozbiljno pozabavimo prepoznavanjem i promocijom naših lokalnih svijetlih točaka i svih “dobrih vijesti” koje se događaju. Razmjena poruka oblikuje akciju, a akcija oblikuje zajednice. Ako ovisimo o nacionalnim medijima, oni će na kraju dizajnirati našu zajednicu – i to najvjerojatnije neće biti ishod koji želimo!“</blockquote><a href="https://www.strongtowns.org/journal/2020/8/14/messaging-matters?utm_campaign=meetedgar&amp;utm_medium=social&amp;utm_source=meetedgar.com&amp;fbclid=IwAR3Cx9bmPcVbktiWpcD5Qii2GIrspG3abOfzF5Lq8-CkeuhFqWauX-N8bHU">U nastavku kolumne Studer daje niz savjeta</a> kako pristupiti opisanom problemu te izgraditi dobrostojeću lokalnu medijsku infrastrukturu:<figure class="table"><table><tbody><tr><td><ol><li>Okupite najvažnije predstavnike društva na svojem području i izgradite zajedničku lokalnu medijsku infrastrukturu</li><li>Budite dobri s postojećim lokalnim mrežama</li><li>Budite nešto nalik pozitivinim ambasadorima</li><li>Učinite negativno intonirane (zlonamjerne) komentare nepopularnima</li><li>Budite konzistentni; ponavljajte najvažnije teme koliko god treba</li><li>Ciljajte i građane i putnike</li><li>Bacite se u potragu za svjetlim točkama</li><li>Pazite da medijska kultura stremi izgradnji pozitivne i optimistične kulture</li><li>Budite drugačiji</li><li>Komunicirajte ideje i najvažnije teme s ugostiteljskim radnicima</li><li>Podignite građanski IQ</li><li>Protiv negative možete samo pozitivom</li></ol></td></tr></tbody></table></figure>Svaki savjet je Studer raspisao te pojasnio kako ne bi došlo do slučajne zabune. Nećete požaliti ako se odlučite da vam ti savjeti budu podloga za medijsko umrežavanje susjedstva, naselja, ili čak grada.

Budi pozitivan, budi povezan: Zašto je važan medijski optimizam (ne, ne onaj o kojem govore političari)

<h1>Jeste li ikada razmišljali o tome da u slobodno vrijeme prevozite cjepivo?</h1>&nbsp;<h1> &nbsp;</h1>

Godinu dana je prošlo od početka pandemije koja još uvijek nema namjeru nestati s naših radara. I dok se jedan dio populacije još uvijek bori s mišlju kako je sve ovo bila jedna dobra predstava ili kako je sve već gotovo, ostatak svijeta prihvatio je pandemijsku situaciju. Prihvaćanja pandemije kao važnog dijela naše svakodnevice najbolje se ogledakroz popularnu kulturu; filmovi su se već počeli redati, kao i predstave koje tematiziraju svijet iza maske.Ipak, čini mi se kako je svijet videoigara najbolje oslikao pojedine elemente naše svakodnevice. Primjerice, <a href="https://kotaku.com/hitman-3-is-the-latest-game-to-acknowledge-covid-19-1846125441">novi nastavak Hitmana dijalogizira pandemiju.</a> Spomena same korone je izuzetno malo, ali riječ je o detaljima vrijednima naše pažnje s obzirom na to kako se time naznačuje njeno mjesto u našoj svakodnevici. Prošlo je dovoljno vremena; ona je dio našeg života. Međutim, imamo još bolji primjer — Euro Truck Simulator 2 te American Truck Simulator. Riječ je o starijim naslovima (2012.) koji su kroz godine izborili za kultni status. Sami naslovi govore vam otprilike sve što trebate znati o igrama. No, zašto o njima govorimo sada?<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/8SR7G-REfxk"></oembed></figure>Naime, SCS Software odlučio je u spomenute naslove ugraditi misiju pod imenom <a href="https://blog.scssoft.com/2021/01/hauling-hope-event.html">Hauling Hope</a>. Riječ je o online eventu u kojem vozači imaju za zadatak imaju prevesti sedam ili više isporuka cjepiva. Totalno jednostavno, zar ne? Pa baš i ne. S obzirom na to kako je riječ o izuzetno krhkom sadržaju, zadani nivo traži od igrača izuzetnu koncentraciju. SCS Software naveo je i svoju motivaciju nakon što se jedan dio zajednice pobunio kako ih nivo podsjeća na stvaran svijet te kako je riječ o politički intoniranom nivou (ludilo!):<blockquote>“Bez obzira zalažete li se za cjepiva ili ne, vozači kamiona i dalje moraju izuzetno puno raditi. Htjeli smo im dati njihovih zasluženih 15 minuta slave. Ako vam se ovaj događaj ne sviđa, ne morate u njemu sudjelovati. “</blockquote>Ipak, primjer ovih simulatora pokazuje nam kako a) videoigre unose elemente nove svakodnevice i b) videoigre mogu kroz nivoe ukazati na važnost trenutnih događanja u svijetu.Uostalom, prezabavno je prevoziti cjepivo.

Mi smo prevozili cjepivo preko vikenda, a vi?

<h1>Svaka medijska manipulacija ima svoj životni ciklus za koji mnogi ne znaju dok ne završi na naslovnici portala.</h1>

Vjerujemo kako smo u proteklih nekoliko godina svi uspješno osvijestili problem dezinformacije koja u raznim oblicima kruži virtualnim prostorima. Međutim, jedno je znati da one postoje, a sasvim drugo je znati ih prepoznati u divljini. Stoga predstavljamo <a href="https://mediamanipulation.org/">Media Manipulation Casebook.</a>Riječ je o digitalnoj istraživačkoj platformi usmjerenoj k umrežavanju teorija, metoda i praksi s ciljem mapiranja medijskih manipulacija te dezinformacijskih kampanja. Istraživački tim iza projekta platformu je podijelio na sljedeće komponente:<ul><li style="text-align:justify;"><a href="https://mediamanipulation.org/case-studies">Studije slučaja</a> — odabrani slučajevi, analitički obrađeni s primarnim fokusom manipulacijske metode, ali i niz drugih komponenti (ciljana grupacija, napadači, društvena platforma, posljedice čina) koje odabranu situaciju čine savršenom za prezentaciju jedinstvenog primjera životnog ciklusa medijske manipulacije.</li><li style="text-align:justify;"><a href="https://mediamanipulation.org/methods">Metode </a>— unutar ove sekcije u jasnim i kratkim crtama je razjašnjen životni ciklus medijske manipulacije kao primarnog deskriptivnog alata istraživačke ekipe.</li><li style="text-align:justify;"><a href="https://mediamanipulation.org/definitions">Definicije </a>— kako bi bolje razumjeli studije, istraživačka ekipa potrudila se sastaviti mali rječnik pojmova nužnih za razumijevanje medijske manipulacije</li><li style="text-align:justify;"><a href="https://mediamanipulation.org/research">Istraživanja</a> — istraživačka ekipa pored cjelokupnog truda na repertoaru alata za obranu od dezinformacija je sastavila i niz webinara i newslettera kroz koje čitatelj može koristiti kako bi spoznao širu sliku koja okružuje svaki slučaj manipuliranja</li></ul>Bogati kompendij (uvijek u širenju!) koji bi trebao poslužiti svakome da bolje razumije opasnosti koje vrebaju u virtualnoj divljini.Iznenadit ćete se.

The Media Manipulation Casebook: Kako protiv dezinformacija?

<h1>Nemojte očekivati da ćete na MeteoAdriatic ići da vidite koje nas vrijeme očekuje sutra. Ići ćete tamo kako biste razumjeli vrijeme koje nas očekuje sutra.</h1>

Gatanje iz oblaka pred odlazak u grad oduvijek je bila i bit će popularna metoda mnogih koji su se opekli na promašenu meteorološku prognozu koju su čuli na jedno uho dan prije. Sažimanje vremenskih uvjeta u jedan od simbola koji ćete upamtiti daleko je od jednostavnog pogleda u daljinu i na vanjski termometar. Samo pitajte ljude kojima posao ovisi o vremenu koliko im se nesigurno može činiti sunce u večernjoj prognozi.Nije nam u planu mistificirati vrijeme. Uređaji, modeli, mape, jednadžbe postoje koje nam pomažu da vremenu pristupimo na razuman način. Jedan od najboljih punktova za ulazak u meteorološke krugove predstavlja stranica<a href="https://www.meteoadriatic.net/"> MeteoAdriatic</a> koja na prvi pogled može zastrašiti ljude s terminologijom i metodologijom. Međutim, Ivan Toman (ime i prezime iza stranice) potrudio se što je više moguće kroz svoju stranicu olakšati ulazak u meteorologiju svakome. Po struci pomorski nautičar, Toman razumije važnost razumijevanja klimatskih promjena koje se teško mogu svesti na par simbola. S obzirom na to se kroz projekt isključivo koriste računalnom analizom atmosfere (numerički modeli atmosfere!) za nekoliko narednih dana, Tomanu je izrazito važna transparentnost po svim terminologije i metodologije kako ne bi došlo do zabune pri ulasku u svijet MeteoAdriatica.Ne samo što je koncizan i jasan za struku, MeteoAdriatic je otvoren za razjašnjenje svakog modela koji koristi te koji će svaki korisnik imati priliku vidjeti na stranici. <a href="https://www.meteoadriatic.net/ucestala-pitanja-i-odgovori/">Bogati asortiman odgovorenih pitanja</a>, kao i <a href="https://www.meteoadriatic.net/klima/">razjašnjen pristup klimi </a>pruža svakome korisniku da započne s raslagivanjem i razumijevanjem klime u kojoj se nalazi.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Ako vam slučajno u ušima zvoni MeteoAdriatic, moguće je da ste upoznati s besplatnom mobilnom aplikacijom. Istoga naziva, aplikacija omogućuje jednostavan pregled meteokarata, kao i vremensku prognozu koja je tu samo da vas uvuče u svijet MeteoAdriatica i Ivana Tomana.</td></tr></tbody></table></figure>Pridodamo li tome niz kolumni u kojima se autor hvata ukoštac sa znanstvenim pitanjima budućnosti, dobili ste hvalevrijedan projekt zahvaljujući kojemu bi mnogi trebali razumjeti koliko je meteorologija daleko od jedne večernje televizijske prognoze.

MeteoAdriatic: Početna točka u snalaženju u vremenu

<h1>Ako želimo riješiti problem, prvo ga moramo razumjeti.</h1>&nbsp; &nbsp;

Svakodnevna produkcija lažnih vijesti u svijetu u kojem informacija postaje najvažniji resurs nagnala je mnoge na promišljanja te posljedično reagiranja. Među novijim kritičkim ostvarajima se nalazi i jedan hrvatski pod nazivom <a href="https://mlv.hr/">Muzej lažnih vijesti</a>.Riječ je o projektu koji je proizašao iz višegodišnjeg rada Instituta za nove medije i elektroničku demokraciju. Jedini hrvatski predstavnik u <a href="https://www.disinfobservatory.org/">SOMA-i (Social Observatory for Disinformation and Social Media Analysis)</a> zadnjih je godina kroz konferencijski rad počeo zapažati kako sve veći broj stručnjaka počinje ukazivati na opasnost koju predstavljaju dezinformacije u svijetu slobodnog novinarstva.Urednik/kustos MLV-a Lordan Prelog dao je odličan intervju o fenomenu lažnih vijesti koji je potaknuo razvitak virtualnog interpretacijskog centra. Intervju možete pročitati <a href="https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/lordan-prelog-lazne-vijesti-bujaju-poput-korone-posljedice-su-nesagledive-a-univerzalnoga-lijeka-nema-foto-20201128">ovdje</a>.Na tragu <a href="https://rasadnik.fyi/znanje/the-media-manipulation-casebook-kako-protiv-dezinformacija/">Media Manipulation Casebooka</a>, Muzej lažnih vijesti predvođen urednikom Lordanom Prelogom za cilj ima okupiti <a href="https://mlv.hr/multimedija/">niz multimedijskih sadržaja</a> i <a href="https://mlv.hr/svjedocanstva/">svjedočanstava ljudi uronjenih u informacijski svijet</a>. Unatoč tome što se nalaze na samome početku, svoja svjedočanstva su već dali Inoslav Bešker, Nenad Jarić Dauenhauer, Jelena Jurišić…Pridodamo li tome umreženost MLV-a s hrvatskom informacijskom mrežom čime čitatelju pruža odabrane članke o lažnim vijestima, možemo uistinu reći kako smo dobili impresivan interpretacijski punkt o lažnim vijestima.

Dobrodošli u Muzej lažnih vijesti!

<h1>Ozbiljne društvene igre ne bave se našim svakodnevnim problemima već — kako bi rekao Timothy Morton — super gadnim problemima.</h1>&nbsp; &nbsp;

Ozbiljne društvene igre jedna su od tema koje naoko izgledaju jednostavno i očito zbog pridjeva koji za mnoge samo želi naglasiti tematiku igre. Zašto uopće pitam? Jer — naravno — ozbiljne društvene igre svoj pridjev ne duguju ozbiljnosti koju volimo vezivati za uzak životni krug tema koje nas svakodnevno pogađaju u medijskom prostoru.Kod ozbiljnih društvenih igara pridjev se prvenstveno povezuje s njihovom edukativnom komponentom kao primarnim ciljem igre. Njihova namjena je u svijetu široka, ali mi ćemo se danas baviti nizom društvenih igara za najmlađe koje smo dobili te kroz njih dolaziti do naše ozbiljne biti.Orchard i The Little Orchard (3+)Riječ je o dvjema istim igrama za djecu najmlađe dobi, samo je pitanje (re)izdanja. <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/5770/orchard">Orchard </a>je izišao 1986. godine, dok se <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/17162/little-orchard">The Little Orchard</a> u obiteljskim rukama počeo nalaziti od 2004. godine. S obzirom na to kako igra cilja najmlađe (3-6 godina), jasno je kako ovdje ne počinje naša priča o ozbiljnim društvenim igrama. Ili?Naslovi su konceptualno jednostavni. Riječ je o kooperativnim igrama u kojima igrači trebaju sakupiti voće prije vrane koja dolazi i ubire isto sa svakim krivim bacanjem kockice. Loša suradnja te krivudavo pamćenje, kao i dovoljno krivo bačenih kockica koje oslobađaju vranu i igra završava.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/K1IlFkq7HU4"></oembed></figure>S obzirom na to kako govorimo o najmlađima, mogli bi reći kako se edukacijska komponenta ovdje nalazi upravo u činjenici suradnje i memorije. Za dijete te dobi svijet nije ni približno naših veličina, a tako nisu ni problemi. Između treće i šeste godine života djeca prolaze kroz niz vitalnih promjena u području mozga (prvenstveno rast) te je iskustvo djelovanja u okruženju izuzetno bitno. Stoga da — učenje važnosti suradnje za naš tekst može i treba predstavljati početak.Baobab (6+)Nastavno na prethodne igre, <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/127134/baobab">Baobab je još uvijek okrenut prema djeci mlađe dobi</a>. Ipak, on odmiče od kooperativnost te se okreće nadmetanju među igračima. Samo što u ovoj igri nadmetanje rezultira stvaranjem.Osam godina star, Baobab vrti se oko ideje kreacije mikrosustava kroz igru karata. Kako igra funkcionira? U sredini se nalazi stablo čiju krošnju kroz dane karte igrači izgrađuju. Gdje je ovdje nadmetanje? U kartama. Igračima je dan špil karata koje — prema jednostavno elaboriranim pravilima — slažu na vrh baobaba. U slučaju da se dio karata uruši pri stavljanju karte, igrač iste preuzima u svoj kazneni boks koji se kasnije broji. Igrač koji ima najmanje karata u boksu na kraju igre — pobjeđuje.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/lI_4BLCbOqA"></oembed></figure>Baobab u centar pažnje stavlja ekosustav koji se kroz niz jednostavnih pravila predstavlja djeci. Ako želite staviti kartu cvijeta, treba biti položena tako da — hipotetski — dobiva svjetlost. S obzirom na to kako govorimo o pojmovima preširokima i za starije, pristup koji preuzima Baobab u skladu je s utvrđenim razvojem djece u toj dobi. Gledajući na bazičnoj razini onoga što smatramo ozbiljnim društvenim igrama, opisani naslov djecu lakim korakom uvlači u klimatsku problematiku koja će obilježiti njihove živote.Planet, Cottage Garden, Reef, Corinth (8+)Sada ulazimo među igre koje s obzirom na ciljanu publiku imaju veće mogućnosti po pitanju predstavljanja uzetih tema.Najintrigantniji među njima je <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/252929/planet">Planet</a> (2018). Riječ je o igri koja u centar igre stavlja stvaranje svijeta, ali s ciljem da taj naš novostvoreni svijet bude otvoren za što je više životinja. Reprezentirane kartama, svaka životinja ima specifikacije koje je potrebno zadovoljiti kako bi igrač mogao dobiti kartu. Primjerice, tigar ide igraču koji ima najveću šumu spojenu s pustinjom. Planet na nevjerojatno jednostavan način pristupa ideji ekosustava da kroz njega možemo najbolje provući ideju ozbiljnih društvenih igara za djecu.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/SCiX98LVr6k"></oembed></figure>Kroz set jednostavno definiranih pravila koja u ruke djece stavljaju — za njihovu dob — apstraktan pojam ekosustava u formi planeta naslov uspješno objašnjava klimatsku kompleksnost. Edukativna komponenta koja je prisutna u svim igrama u tekstu ovdje je jasno naznačena s obzirom na to kako je ovdje provučena kroz (doslovno) najveći mogući pojam. Tema naoko nije ozbiljna, zar ne? Itekako je. Naš je problem što ju ne možemo percipirati na taj način, i zato je važno kroz društvene igre lakim korakom uvlačiti djecu u načine funkcioniranja sustava.Ekoloških tema se drže redom i <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/204027/cottage-garden">Cottage Garden</a> (2016) te <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/244228/reef">Reef </a>(2018) koji su usmjereni prema stvaranju koraljnih grebena i vrtova. Nije jednostavno kao što zvuči, ali riječ je o igrama koje kroz korištenje prave terminologije i jednostavnih pravila nudi publici saznanja o svijetu o kojem su mislili da znaju više. Jedini koji iskače je <a href="https://boardgamegeek.com/boardgame/269725/corinth">Corinth</a> (2019) koji igrača uvlači u trgovačke borbe u antičkoj Grčkoj kroz roll&amp;write pristup.Photosynthesis (10+)Djeca apstraktne pojave koje ne mogu uočiti golim okom počinju razumijevati tek poslije 12. godine života. Uvijek će biti onih koji će raznolikim repertoarom ideja početi barati prije, kao što će uvijek biti i onih koji nikada neće početi baratati istima.Naša zadnja igra — Photosynthesis (2017) — ujedno je i jedina igra na popisu za djecu u dvoznamenkastim vodama. Igra pred igrača postavlja izazov sakupljanja sunčevih zraka za svoja stabla koja mora strateško postavljati na danoj ploči. Igrači si odabirom stabala mogu suparnička stabla stavljati u hlad čime drugi ne dobiva potrebne bodove. Photosynthesis je izuzetna strateška igra koja je pokupila cijeli niz nagrada zbog pristupa ekologiji, ali i predstavljanja cijelog niza ideja.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/a84AJ5ht_ng"></oembed></figure>Za razliku od Planeta koji se nije libio uzeti najveći zalogaj, naša zadnja igra odlučila se za manji broj mehanika koje su jednako apstraktne za razumijevanje. Unatoč kompetitivnom elementu u kojem igrači jedan drugome oduzimaju svjetlost, naslov uspješno oslikava borbu u prirodi o kojoj ljudi ne razmišljaju. Pored toga, važnost sunca koje se u igru uvlači u maniri strateškog elementa više puta se podcrtava te u svojoj ulozi ostaje duboko u pamćenju onih koji zaigraju igru.<hr>Iako dio naših igara još uvijek hakla sa službenom definicijom ozbiljnih društvenih igara, nedvojbeno je kako ih njihov tematski odabir te presvlačenje igraćih mehanika u ruho onih prirodnih odvaja od standarda društvenih igara. Međutim, ovaj tekst nije polemika niti analiza. Naš tekst je pregled pridošlih igara u Rijeku i svojevrsni prst u leđa koji bih vas trebao natjerati samo malo natjerati da promislite o određenim aspektima.Igre o kojima ste imali priliku čitati imat ćete mogućnost igrati u prostorima Gradske knjižnice Rijeka, ali — s obzirom na situaciju s pandemijom — s više informacijama izaći ćemo tijekom prosinca.Ne brinite. Neće igre nigdje pobjeći, a tko zna — možda smo vam dali ideju za Božić. Uostalom, godine na kutiji ponekad ne znače previše.

Ozbiljne društvene igre: Od stvaranja planeta do trgovačkih borbi

<h1>Pronašli smo biblioteku za svaku biblioteku</h1>&nbsp; &nbsp;

Teorijske biblioteke s kritičkom oštricom okrenutom prema 21. stoljećom rijetka su pojava na našim prostorima. Tim više postoji potreba za ukazivanjem na iste, kao i na očuvanje te proširenje knjiških nizova kroz popularizaciju. Ambiciozan cilj, ali jedan koji je nužno postaviti bez obzira na skepsu koja ih nužno okružuje u našem današnjem društvu.Biblioteka Rad i misao (Jesenski i Turk/Drugo more) jedna je onih o kojima se ne priča dovoljno. Naslov koji će mnoge podsjetiti na jugoslavensku biblioteku žarkih boja, Reč i misao, u fokus svojih razmišljanja stavlja pojam rad u kontekstu današnjeg društva. Osmišljena u okviru programskog pravca Dopolavoro u sklopu projekta Rijeka 2020, biblioteka trenutno broji sljedećih šest naslova:<ul><li style="text-align:justify;">Vivek Chibber, Postkolonijalna teorija i sablast kapitala</li><li style="text-align:justify;">Ankica Čakardić, Sablasti tranzicije – Socijalna historija kapitalizma</li><li style="text-align:justify;">James Bridle, Novo mračno doba</li><li style="text-align:justify;">Nick Srnicek i Alex Williams, Postkapitalizam i svijet bez rada</li><li style="text-align:justify;">David Graeber, Besmisleni poslovi</li><li style="text-align:justify;">Kojin Karatani, Struktura svjetske povijesti – od načina proizvodnje do načina razmjene</li></ul>Pisane pristupačnim jezikom, odbijaju biti shvaćene kao knjige isključivo za užu interesnu zajednicu. Posebice naslovi Bridlea, Srniceka/Williamsa te Graebera ne traže od svojih čitatelja prethodno znanje kako bi razumio problematizaciju mehanizama rada koji se kriju iza današnjeg svijeta. Međutim, ni preostali naslovi pred svoje čitatelje ne postavljaju zapreke već ih odmiču kroz odmjerenu kontekstualizaciju i jasno sročenu metodologiju. Pitkost teksta na svim razinama je glavna snaga biblioteke kojoj najveći izazov sada predstavlja dolazak do šire publike za koju je i stvorena.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Srećko Pulig napisao je tri odlične kritike na koje možete baciti oko prije nego se odlučite za prvi naslov iz biblioteke: — <a href="https://www.portalnovosti.com/kad-kadrovska-prebacuje-normu">Kad kadrovska prebacuje normu</a> (Besmisleni poslovi) — <a href="https://www.portalnovosti.com/sablasti-marksizma-i-kapitala">Sablasti marksizma i kapitala</a> (Postkolonijalna teorija i sablast kapitala) — <a href="https://www.portalnovosti.com/svjetsko-a-nase">Svjetsko, a naše</a> (Sablasti tranzicije – Socijalna historija kapitalizma)</td></tr></tbody></table></figure>

Rad i misao: Biblioteka za neka nova vremena

<h1>Danas je održan prvi razgovor u sklopu Festivala održivosti – Nova pravila igre. I što je najvažnije — još uvijek ga imate priliku poslušati</h1>

U sklopu Festivala održivosti – Nova pravila igre danas je održano prvo predavanje pod nazivom Mogu li (društvene) igre mijenjati svijet?. Čast otvaranja ciklusa razgpvora pripala je Roku Kranjcu koji je na engleskom jeziku — uz moderaciju Igora Bajoka — održao predavanje o problematici transformativne moći igara u današnjem svijetu.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Za one koji nisu upoznati s likom i djelom Roka Kranjca, riječ je o dizajneru ozbiljnih društvenih igara, istraživaču, dizajneru poslovnih procesa, prevoditelju, uredniku te radijskom novinaru i ekološkom aktivistu iz Ljubljane.</td></tr></tbody></table></figure>Kroz sat i pol Rok Kranjc uspio je izložiti svoje razloge ulaska u svijet igara, razjasniti slojevitost problematike ozbiljnih igara, ukazati nam na najvažnije publikacije te pružiti uvid u niz projekata. Zahvaljujući aktivnoj publici te moderatoru uspjeli smo doći i do niza odličnih pitanja poslije predavanja koja su za rezultat imala odličnu raspravu iz koje su svi otišli zadovoljni. Predavanje se pokazalo kao odličan uvodnik, kako za one koji žele znanstveno istražiti polje igara, tako i za one koji su se bacili u potragu za svojim prvim ozbiljnim igrama.Ako niste uspjeli stići na predavanje zbog drugih obaveza ili problema s internetom, ne brinite. <a href="https://www.youtube.com/channel/UC9LMGHKzgrrZ40vogi_CJCQ">Predavanje vas čeka na YouTube kanalu Udruge Smart</a>.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/5NN8iGgL2NU"></oembed></figure>

Pitali smo Roka Kranjca mogu li igre promijeniti svijet

<h1>Sanjin i Hana traže vas i vašu idealnu javnu kampanju</h1>&nbsp;<h1> &nbsp;</h1>

Uvijek smo voljeli sudjelovati u mnoštvu prilika koje se nude u bespućima interneta. Ponekad se čini kako je nemoguće okrenuti glavu i reći ne pregrštu sadržaja koji nas zasipa iz dana u dan. No, nije sve u sudjelovanju, ima nešto i u djelovanju. Za razliku od sudjelovanja koje nas pita što i čemu, djelovanje od nas traži postavljanje sljedećeg pitanja — kako?Tečaj Aktivizam na internetu kazao bi kako postoji nesaglediv broj odgovora na to pitanje; važno je samo pronaći najbolji za vas. Nastao kroz suradnju Centra tehničke kulture Rijeka i Udruge za razvoj civilnog društva SMART u okviru projekta Nova pravila igre, tečaj pod budnom palicom Hane Galogaže i Sanjina Smajlovića za cilj ima upoznavanje korisnika s procesom stvaranja javnih kampanja.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/b-osFZhjsXY"></oembed></figure>Uzimajući virtualni svijet za svoju kreativnu podlogu, Aktivizam na internetu podastire niz mogućnosti koje nam se nude na mreži. Kurs pred vas postavlja tri — naoko — jednostavna zadatka:<ol><li style="text-align:justify;">Osmišljavanje cilja javne kampanje</li><li style="text-align:justify;">Komunikacijski plan javne kampanje</li><li style="text-align:justify;">Ostvaraj triju vizualnih rješenja za javnu kampanju</li></ol>Navedeni ciljevi omogućuju voditeljima da kroz više od dvadeset video lekcija prikažu i objasne niz korisnih alata, platformi, ali i materijala. Ipak, najvažnije od svega što polaznici dobivaju je povratna informacija voditelja koji ažurno prate ostvaraje tečaja.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Tečaj Aktivizam na internetu nalazi se na besplatnoj obrazovnoj platformi <a href="https://learn.youthworkhd.eu/login/signup.php">YouthWork HD</a> na kojoj možete naći i niz drugih tečajeva u organizaciji CTK-a Rijeka. Više o samoj platformi možete pročitati <a href="http://www.ctk-rijeka.hr/hr/platformu-youthwork-hd-otvaramo-za-obrazovanje-korisnika-civilnog-sektora-neovisno-o-ciljanoj">ovdje</a>.</td></tr></tbody></table></figure>Stoga, ako ste htjeli početi djelovati u virtualnim prostranstvima 21. stoljeća, vjerujemo kako smo pronašli odličan tečaj za početak.

Aktivizam na internetu: U tri koraka do javne kampanje!

<h1>Festival održivosti – Nova pravila igre nastavljaju s nizom predavanja na temu održivog razvoj</h1>&nbsp; &nbsp;

Nadolazeći četvrtak nam donosi dva nova Zoom predavanja u sklopu Festivala održivosti – Nova pravila igre (7. do 22. prosinca). Nakon što smo prošloga tjedna <a href="https://rasadnik.fyi/znanje/pitali-smo-roka-kranjca-mogu-li-igre-promijeniti-svijet/">imali priliku slušati o ozbiljnim igrama iz prve ruke</a>, sada nas čekaju ponešto drugačiji pogledi na temu održivog razvoja.Bogati četvrtak otvara Primož Šporar s predavanjem na temu “Održiva ekonomija kroz impaktizaciju ključnih gospodarskih sektora“. Pod budnim okom moderatora Tea Petričevića predavanje započinje odmah poslije doručka u 9.30 na Zoomu. Prije nego se zapitate što radite u četvrtak ujutro, zavirite u neke od tema kojih će se predavanje dotaknuti:<ul><li>Što je održiva ekonomija?</li><li>Što je zapravo impaktizacija?</li><li>Impaktizacija produkta – Wood Belt (impact dijagnostika)</li><li>Impaktizacija industrije – Impact Tourism (metodologija 10+1)</li><li>Impact modelling</li></ul>Drugo predavanje dana održat će Tadej Slapnik na temu “Cirkularna ekonomija i korištenje blockchain tehnologije za postizanje globalnih ciljeva održivog razvoja“. Kao prethodno, predavanje će se održati na Zoom platformi te započinje u 11.30. Teme kroz će nas voditi Tadej Slapnik i moderator Teo Petričević su sljedeće:<ul><li>Što je blockchain tehnologija?</li><li>Koji su potencijali blockchain tehnologije za postizanje globalnih ciljeva održivog razvoja?</li><li>Praktični primjeri blockchain aplikacija koji doprinose postizanju ciljeva održivog razvoja</li><li>Potencijali uporabe blockchain tehnologije na području cirkularne ekonomije</li><li>Aktivnosti EU i država EU na području razvoja blockchain tehnologije – Europsko blockchain partnerstvo</li><li>Aktivnosti Slovenije na području razvoja blockchain tehnologije.</li><li>Razvoj testne nacionalne blockchain infrastrukture SIChain u Sloveniji od strane Hashneta i Telemacha</li><li>Akteri na području blockchain tehnologije u Hrvatskoj (testiranje Hashnet protokola u HT data centru…)</li></ul>Treba znati kako je potrebno prijaviti se za predavanja. Ne brinite, vrlo je jednostavno; samo trebate popuniti <a href="https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSe9ka2xYDbO65Sa2QbqB6wcix4aL9rkTZbVwtEOVeLpXxHu6w/viewform">kratak obrazac koji se nalazi ovdje</a>.<figure class="table" style="width:100%;"><table class="ck-table-resized"><colgroup><col style="width:50.43%;"><col style="width:49.57%;"></colgroup><tbody><tr><td>Primož Šporar je direktor Ustanove za društvena ulaganja “Fund 05”, privatne financijske institucije osnovane za financiranje društvenog poduzetništva i društvenih inovacija iz Ljubljane. Bio je 15 godina član Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO). Kao osnivač i član više od 15 organizacija, posjeduje dugogodišnji staž u različitim razvojnim aktivnostima iz domene društvene ekonomije, ulaganja koja ostvaruju utjecaj na društvo i društvenih inovacija, u Sloveniji i na međunarodnoj razini.</td><td>Tadej Slapnik je direktor Hashnet d.o.o., blockchain stručnjak pri UN-ovoj Ekonomskoj komisiji za Europu i član tehničke grupe Europskog Blockchain partnerstva (EBP) koji radi na promociji, razvoju i regulaciji područja upotrebe blockchain tehnologije za postizanje ciljeva održivog razvoja djeluje na slovenskoj, europskoj i globalnoj razini.</td></tr></tbody></table></figure>

Novi tjedan, nova predavanja: Šporar i Slapnik s novim pogledima na održivi razvoj

<h1>First Draft široj javnosti donosi početni okvir za razumijevanje i djelovanje protiv znanstvenih dezinformacija</h1>

U svjetlu apela znanstvenika koji zadnjih dana poprimaju mnoge forme kako bi umanjili skepticizam stanovništvo, odlučili smo ukazati na odličan izvor podataka i priča za razumijevanje nadolazećeg cjepiva kroz niz događaja koji su se vezali za prošla cjepiva.<hr>Pratite li znanstvenike ili preko društvenih mreža ili najvažnijih portala, morali ste primijetiti uvećani udio razjašnjenja i objašnjenja vezanih za nadolazeće cjepivo. Od apela do statusa, misija za razjašnjenjem svih nejasnoća poprimila je niz oblika koji su ostvarili više ili manje uspjeha kod društvenih grupa. Jedni u njemu vide spasitelja, drugi prijatelja, a treći neprijatelja koji — napokon — izlazi iz sjene.Ipak, najvažnijima me se čine oni koji nisu sigurni koga vide u cjepivu. Poznanik iz djetinjstva, ali sjećanja su labilna i više nisu sigurni je li to isti onaj koji ihje posjećivao dovoljno često da ga zapamte. I dok oni razmišljaju znaju li ga, društvo na njih baca nesagledive količine informacije koje laiku stvaraju samo jednu stvar — šum. I posljedično nepovjerenje i zamor zbog kojeg više ni ne žele razmišljati o poznaniku koji i nije tako važan kada se ni društvo ne može odlučiti zna li ga.Među onima koji su prepoznali distancu između cjepiva i građana je mreža First Draft koji su odlučili široj javnosti pružiti ono najvažnije u borbi protiv pandemije dezinformacija — znanje. Redom su pripremili istraživanja o utjecaju dezinformacija na konkretnim primjerima iz prošlosti, <a href="http://xn--pratite%20li%20znanstvenike%20ili%20preko%20drutvenih%20mrea%20ili%20najvanijih%20portala%2C%20morali%20ste%20primijetiti%20uveani%20udio%20razjanjenja%20i%20objanjenja%20vezanih%20za%20nadolazee%20cjepivo-h2w5c137i3cra721dpa./">životu dezinformaciju u današnjem medijskom ekosustavu</a> te <a href="https://firstdraftnews.org/long-form-article/under-the-surface-covid-19-vaccine-narratives-misinformation-and-data-deficits-on-social-media/">narativima koji su se proteklih mjeseci uvukli pod kožu virusu</a>. Osim toga, organizirali su opsežan trenažni projekt pod nazivom <a href="https://firstdraftnews.org/latest/first-draft-and-the-world-health-organization-come-together-to-tackle-health-disinformation/">WHO Infodemic Management Training</a> koji je za cilj imao podršku 83 zemalja u borbi protiv dezinformacija.I to je samo dio opsežnog projekta koji vrvi pitkim člancima zahvaljujući kojima ćete dobiti priliku razumijeti što je u vrevi društvenih objava točno, a što netočno.

Kako pristupiti dezinformacijama o cjepivu?

<h1>Festival održivosti nastavlja nizati pitanja, ali i odgovore na temu održivog razvoja.</h1>

U četvrtak (17. prosinac) imali smo prilike u sklopu Festivala održivosti — Nova pravila igre poslušati dva nova odlična predavanja te svjedočiti bogatim diskusijama..Na pozornicu je prvi stao Primož Šporar koji je u kratkim crtama prisutnima razjasnio osnovne pojmove, prvenstveno proces impaktizacije. Štoviše, predavanje je kroz primjere uspjelo predstaviti u praksi kako se ključni gopodarski sektori snalaze u mreži utjecaja djeluje.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/RpkQF3uHQm0"></oembed></figure>S druge strane, Tadej Slapnik je u manje od 40 minuta uspio razgrnuti veo tajnovitosti s blockchain tehnologije te ju prikazati kao novi alat u postizanju održivih ciljeva u narednim godinama. Ne morate ni pitate; znate da je poslije uslijedila bogata diskusija pod palicom moderatora Tea Petričevića.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/uzGvZ1jhM0w"></oembed></figure>Ako ste predavanja propustili zbog predblagdanskih obaveza, možete ih pogledati na <a href="https://www.youtube.com/channel/UC9LMGHKzgrrZ40vogi_CJCQ">YouTube kanalu Udruge Smart</a>.

Nova pravila ekonomije u režiji Šporara i Slapnika

Cyberpunk 2077 je nadmašio neuspjeh igre No Man's Sky te postavio brojna pitanja, kako igračima, tako i developerima

Nije važno ako ne igrate videoigre; za Cyberpunk 2077 ste u zadnjih mjesec dana morali čuti. Ako ništa, zbog Keanu Reevesa. Dugoiščekivani izlazak distopijskog RPG naslova koji se dogodio početkom mjeseca bio je popraćen neočekivanom količinom bugova zbog koje se činilo kako je igra tek ušla u novu fazu testiranja. Rezultat? Povlačenje igre iz niza dućana, kao tužba firmi koje su uložile u “naslov desetljeća”.<hr>Cyberpunk 2077 nikada nije imao šanse protiv očekivanja. CD Projekt nikada nije imao šanse, a znali smo da je priznao poraz u trenutku kada je gurnuo svoj developerski tim do ruba. Javnost je znala da Cyberpunk 2077 nikada neće ispuniti njihove snove, a opet — trebali su nekoga.CD Projekt daleko od slike koju smo imali o njemu tijekom godina Witchera; uostalom, pitanje je koliko su oni bili vjerni indie slici tijekom tih godina. No, imali su daleko više autonomije tada no što su je imali s naslovom koji je u izradi od 2012. godine. Jedini problem je što je Cyberpunk 2077 u tih osam godina prošao put od zgodne adaptacije društvene igre do igre desetljeća. Taj problem CD Projekt nije htio riješiti, ali pitanje je ako ga je htio riješiti. Odgovor je vrlo vjerojatno ne.S obzirom na izgrađeni status, kao i uzlet CD Projekta čiji pad nećemo usporediti s Ikarovim jer je Ikad pao u more, a poljski studio u lovu, krah Cyberpunk 2077 postavlja se kao jedan od najvažnijih događaja u industriji videoigara. Izlazak igre više je izgledao kao ulazak u novu fazu testiranja, a ne premijera naslova koji je javnost dugo iščekivala, <a href="https://www.theguardian.com/games/2018/jul/20/no-mans-sky-next-hello-games-sean-murray-harassment-interview">kao što je bio slučaj i s naslovom No Man’s Sky koji tek sada ulazi u obećanu zemlju.</a>S time na umu, donosimo vam najvažnije točke pucanja zbog kojih Cyberpunk 2077 smatramo jednim od najvažnijih događaja godine:<ul><li style="text-align:justify;">John Walker <a href="https://kotaku.com/the-cyberpunk-2077-review-drama-1845860765">piše o povezanosti nestanka kritičkog mišljenja pod težinom kapitala te neuspjeha Cyberpunk 2077</a>.</li><li style="text-align:justify;">Tužba i izrabljivanje; Jason Schreier <a href="https://www.bloomberg.com/news/articles/2020-12-18/cyberpunk-game-maker-faces-hostile-staff-after-failed-launch">piše o postupcima CD Projekta koji je zadnjih mjeseci doveo do ruba svoj tim</a>. Riječ je o temi o koj se raspravljalo kroz cijelu godinu, ali i pitanju na koje nitko unutar industrije “u kojoj je užitak raditi” nitko ne želi odgovoriti. <a href="https://www.polygon.com/2020/12/4/21575914/cyberpunk-2077-release-crunch-labor-delays-cd-projekt-red">Više o tome možete pročitati kod Charlie Halla</a>.</li><li style="text-align:justify;">Zašto su uopće svi pričali o Cyberpunk 2077?<a href="https://www.polygon.com/2020/12/4/22058784/cyberpunk-2077-marketing-cd-projekt-red-transphobia"> Stacey Henley donosi priču o marketingu iza naslova</a>.</li><li style="text-align:justify;">Kako, i zašto je došlo do tsunamija izbacivanja igre iz niza dućana? <a href="https://www.polygon.com/2020/12/17/22179460/cyberpunk-2077-refunds-requested-refused-cd-projekt-red-xbox-playstation-gamestop">Mikrofon ide Owenu Goodu koji se pozabavio povratom naslova</a>.</li><li style="text-align:justify;">Kako je CD Projekt uspješno uništio idealnu lažnu sliku ljudi iza projekta u manje od tjedan dana? Nicole Carpenter <a href="https://www.polygon.com/22178913/cyberpunk-2077-launch-controversy-cd-projekt">u svojoj kolumni ukazuje na niz činjenica zbog kojih smo i prije trebali znati kako se ne radi o idealnom okruženju.</a></li></ul>I dok vi birate svoje članke, <a href="https://www.theverge.com/2020/12/22/22195728/cyberpunk-2077-sales-copies-sold-launch-refunds">dolazi vijest kako je Cyberpunk 2077 među najprodavanijim igrama 2020. godine</a>. Možda njegov krah i nije više toliko važan.

Krah Cyberpunk 2077 iz pandemijske godine koji se pamti

<h1>Što, gdje, kako i zašto naći i zaigrati društvenu igru Zadnja šansa na jednom mjestu</h1>&nbsp; &nbsp;

Nakon što smo prije malo manje od dva tjedna <a href="https://rasadnik.fyi/inspiracija/premijerno-predstavljena-drustvena-igra-zadnja-sansa/">imali priliku svjedočiti premijernom predstavljanju društvene igre Zadnja šansa</a>, jučer smo dobili priliku iz ruku dizajnera čuti od A do Ž o domaćoj, a ozbiljnoj društvenoj igri.Predavanje kreatora igre Igora Bajoka i Tamare Fabac okupilo je više od 30 ljudi koji su imali šansu čuti kako su se uopće našli u poziciji da slušaju o Zadnjoj šansi. Od postavljanja osnovnih okvira o tome što su ozbiljne društvene igre te razjašnjavanje niza pojmova (roll&amp;write!), kreativni duet uspio u malo manje od 90 minuta prikazati cijeli kreativni proces igre, kao i objasniti što se točno skriva iza samog naslova.Od začudnih početaka do očuđujućih rješenja (kako nabaviti kockice?), Dnevnik dizajnera uistinu je opravdao ime s obzirom na to kako svrha predavanja nije bila samo promocija igre, već i davanje uvida u stvaralački proces kojeg se ljudi željni igara ne bi trebali bojati započinjati.Kao i ostala predavanja u sklopu Festivala održivost — Nova pravila igre, <a href="https://www.youtube.com/watch?v=O_4EG6J3-mU">Dnevnik dizajnera s Igorom Bajokom i Tamarom Fabac možete pogledati na YouTube kanalu Udruge Smart</a>. Prvom šansom za blagdane, kažete?<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/O_4EG6J3-mU"></oembed></figure>

Dnevnik dizajnera: Poslušajte o procesu stvaranja Zadnje šanse

<h1>Video snimke svih predavanja u sklopu nadrealnog Festivala održivosti kojeg smo "odzoomali". Mogu li društvene igre mijenjati svijet, blockchain, naša igra Zadnja šansa, kreativne industrije i urbanizam. Samo lagane teme.&nbsp;</h1>

Festival održivosti — Nova pravila igre službeno je završio prije dva dana, 22. prosinca. Ostavimo li emocije po strani, zagledajmo se malo u riječ službeno koja ima i brata — neslužbeno!A neslužbeno vam možemo reći kako imamo veoma važne vijesti za one koji su zadnjih dana zatvarali godinu iza nas te jednostavno nisu imali vremena doći na jedno od predavanja. Naime, za vas festival nije (nužno) završio zahvaljujući činjenici da su predavanja zaokružena na kalendarima uspješno snimljena i spremljena u virtualni svijet. Krenimo redom.<h3>Rok Kranjc: Mogu li (društvene) igre mijenjati svijet?</h3>Čast otvaranja ciklusa predavanja pripala je Roku Kranjcu koji je publiku privukao izazovnim pitanjem — <a href="https://rasadnik.fyi/znanje/pitali-smo-roka-kranjca-mogu-li-igre-promijeniti-svijet/">mogu li igre promijeniti svijet?</a> Odgovor nije jednostavan, ali kao što je predavanje pokazalo, vrijedan je naše potrage. Štoviše, i sami smo <a href="https://rasadnik.fyi/price/mogu-li-videoigre-mijenjati-svijet/">kroz kratak ogled pokušali iznaći odgovor na to pitanje</a>.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/5NN8iGgL2NU?list=PLmX5voFkHE-7XVr9tDxUsIdtmDeMMGaIW"></oembed></figure><h3>Primož Šporar: Održiva ekonomija kroz impaktizaciju ključnih gospodarskih sektora</h3>Prošli četvrtak pozornicu smo prepustili ekonomskim pogledima na održivi razvoj. <a href="https://rasadnik.fyi/znanje/nova-pravila-ekonomije-u-reziji-sporara-i-slapnika/">Prvi koji se uhvatio Zoom platforme bio je Primož Šporar</a> koji je pojasnio što, zašto i kako moramo početi više govoriti i razmišljati o impaktizaciji u današnjem svijetu. Ako vam treba uvod prije predavanja, <a href="https://rasadnik.fyi/price/modeli-udara-i-super-gadni-problemi/">bacite oko na naš osvrt</a>.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/RpkQF3uHQm0"></oembed></figure><h3>Tadej Slapnik: Cirkularna ekonomija i korištenje blockchain tehnologije za postizanje globalnih ciljeva održivog razvoja</h3>Istoga četvrtka imali smo priliku poslušati i Tadeja Slapnika koji je pridošloj publici ponudio najdulji naslov ciklus, ali i odlično predavanje o temi s kojom nisu mnogi upoznati. Teško da će poslije predavanja biti više mistifikacija vezanih za blockchain terminologiju.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/uzGvZ1jhM0w"></oembed></figure><h3>Dnevnik dizajnera: Kako je nastala društvena igra “Zadnja šansa”</h3><a href="https://rasadnik.fyi/znanje/dnevnik-dizajnera-poslusajte-o-procesu-stvaranja-zadnje-sanse/">Božićni tjedan otvorili smo predavanjem Igora Bajoka i Tamare Fabac</a>, kreativnog dueta iza društvene igre Zadnja šansa o kojoj ste zasigurno imali prilike čuti kroz prosinca (<a href="https://www.facebook.com/igrazadnjasansa">ako niste, brzo ovdje!</a>). Samo 90 minuta trebalo je autorima igre da razjasne kreativni proces iza Zadnje šanse, pravila, kao i osnovne informacije o tome gdje i kako nabaviti igru.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/O_4EG6J3-mU"></oembed></figure><h3>Davor Buinjac: Kulturne i kreativne industrije u funkciji održivog razvoja</h3>Festival održivost službeno smo zatvorili <a href="https://rasadnik.fyi/inspiracija/na-vama-je-kulturne-i-kreativne-industrije-kroz-oci-davora-buinjca/">predavanjem Davora Buinjca koji se u koštac uhvatio s kulturnim i kreativnim industrijama</a>, pokazujući kako kultura nije i ne smije biti percipirana kao neutralna. Znate, ona nam može pomoći spasiti grad(ove). Zašto? Predavanje vam stoji na raspolaganju.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/F__ZHjoVnCQ"></oembed></figure>U slučaju da se pogubite u predavanjima, ne brinite. <a href="https://www.youtube.com/playlist?list=PLmX5voFkHE-7XVr9tDxUsIdtmDeMMGaIW">Udruga Smart uredila je svojevrsni album s predavanjima</a> tako da je na vama samo da stisnete play i legnete.

Festival održivosti na jednom mjestu: pogledajte propuštena predavanja!

<h1>Sada kada smo zaokružili godinu iza nas, vrijeme je da se okrenemo novim izazovima. Hoću reći — knjigama.</h1>

Unatoč pandemiji, potresu, i ostalim problemima van trenda, nova godina trenutno se vodi pod sljedećim imenom (ako je za vjerovati Ministarstvu kulture i medija) — Godina čitanja. Mogli bi se smijati, mogli bi plakati, mogli bi jednostavno poludjeti. I hoćemo.Samo ne danas. Danas ćemo čitati. U redu; danas ćemo vam reći što imamo u planu čitati kroz mjesec u kojem možemo očekivati nove stožere, nove statistike, ali samo stare probleme. Siječanjski meni u ponudi ima sljedeća tri naslova:<h2 style="text-align:justify;"><a href="https://www.versobooks.com/books/3665-how-to-blow-up-a-pipeline">Andreas Malm: How to Blow Up a Pipeline</a></h2>Andreasa Malma imali ste priliku upoznati prije tri godina kada je nakladnička kuća Fraktura u suradnji s Institutom za političku ekologiju objavila njegovo prvo, a kapitalno djelo — Fosilni kapital: Uspon parnog pogona i korijeni globalnog zatopljenja. Njegova dekontrukcija ekonomskog sustava kao glavnog katalizatora ekološkog meltdowna dugo vremena je bila usamljena, a onda je prošle godine Andreas Malm izletio s dvije nove knjige — polemičnim naslovom The Progress of This Storm te svojevrsnim pamfletom Corona, Climate, Chronic Emergency. Potonji je izašao u sklopu serije <a href="https://www.versobooks.com/series_collections/126-verso-pamphlets">Verso pamfleta</a>, točnije, u paketu s još tri naslova vezanih za pandemijsku situaciju. Direktni, angažirani, antisistemski — zadnji naslovi nisu se libili prokazati situaciju u kojoj se nalazimo. Uostalom, zadnje rečenice pamfleta opisuju Malmov pristup završenoj godini:<blockquote>An age this bad can only be reflected in extreme contrasting images. Likewise, every concrete measure proposed here and by many others for coming to terms with nature and ending the ‘boundless imperialism’ against it may well be brushed aside as utopian. They are exactly as utopian as survival.</blockquote>Na tragu toga dolazimo do njegove najnovije knjige — How to Blow Up a Pipeline (Verso). Novi naslov hvata se ukoštac sa strategijama obračunavanja s fosilnim industrijama protiv kojih je više nego ikada potrebno provesti niz direktnih akcija. Knjiga koja nam se u isti čas čini brutalnom, a potrebnom zbog pristupa u koji je ušivena uzaludnost tiskanja. Pet godina je prošlo od Fosilnog kapitala. Što se promijenilo?<h2 style="text-align:justify;"><a href="https://www.versobooks.com/books/3717-automation-and-the-future-of-work">Aaron Benanav: Automation and the Future of Work</a></h2>I dok je Andreas Malm poznato lice, Aaron Benanav nije. Mlado istraživačko lice sa Sveučilišta Humboldt u Berlinu široj javnosti (hrabra sintagma) predstavilo se prošle godine naslovom Automation and the Future of Work (Verso). S obzirom na to kako smo na djelo dueta Srnicek&amp;Williams, Postkapitalizam i svijet bez rada, čekali samo četiri godine i EPK, strah me dati prognozu kada bi mogli dobiti prijevod Benanavove knjige. Ako ga jednom i budemo držali u rukama, vjerojatno će biti prekasno.Benanav se hvata ukoštac sa automatizacijom rada i njenim slatkorječivim, a neutemeljenim snovima o boljoj budućnosti i svijetu bez rada. Jednostavno — automatizacija nije svemoćna, i teško ćemo ju moći okriviti za manjak posla jednom kada pandemija prođe. Istina je mnogo gora.Prvi dojmovi? <a href="https://rasadnik.fyi/price/nove-lude-dvadesete-nece-se-dogoditi-i-par-zacina-iz-vrece-futurologije/">Odličan presjek koji se uklapa u naše viđenje mamurnih dvadesetih.</a><h2 style="text-align:justify;"><a href="https://www.meandar.hr/proizvod/korisnost-beskorisnog/">Nuccio Ordine: Korisnost beskorisnog</a></h2>A sad nešto uistinu dostupno. Meandarmedia objavio je prije dvije godine u sklopu edicije Drugi smjer djelo talijanskog filozofa Nuccia Ordinea, Korisnost beskorisnog. Riječ je o svojevrsnom filozofskom eseju hamvasovskih tendencija (Anthologia humana!) koji se bavi pitanjem beskorisnost humanizma kojeg logika profita u zadnjih nekoliko stotina godina nije uspjela prožvakati, samo odbaciti.Nuccio Ordine kroz niz probranih i pronađenih citata govori o tome što je uistinu korisno, a što beskorisno u svijetu u kojem — ipak! — još uvijek nismo spremni zamijeniti tulipan kupusom. Međutim, to ne znači kako ćemo preživjeli tulipan pogledati kad kraj njega prođemo, kao što ni nećemo otići na predstavu ako nije za ocjenu, ili pročitati knjigu ako nije lektira. Ordine raspetljava muku pitanja “a što je tu za mene?” s ciljem da naglasi transcedentalnost humanističkih znanja. Rekli bi da je to pravo štivo za početak Godine čitanja.<hr>Tercet odabranih naslova kroz siječanj će dobiti svoje zasebne okvire, kao i prikaze. Ovo je samo uvod u ono što nas čeka u siječnju, a da nisu potresi, pandemije ili drugi problemi koji čekaju svoj ulazak u medijsku sliku.A to nije sve jer stol trpi više nego što smo se dogovorili. Slično kao što i ovaj članak traje duže nego što smo naznačili.<ul><li style="text-align:justify;">Slađana Bukovac, <a href="https://www.oceanmore.hr/index.php?opt=shop&amp;act=show&amp;id=174&amp;lang=hr">Odstraniti životinju</a> (Oceanmore, 2020) — autoričina prva zbirka pripovijedaka čiji se tematski izbor trauma, kao i odabrana stilizacija uklapaju u vrijeme koje proživljavamo. Inače, Stajska bolest stoji prva u redu za one koji se još nisu upoznali s opusom Slađane Bukovac.</li><li style="text-align:justify;">Jonathan Franzen, <a href="https://www.vbz.hr/book/kraj-kraja-zemlje/">Kraj kraja Zemlje</a> (V.B.Z., 2020) — američki autor nikada još nije prošao kroz moja vrata, ali njegovi eseji zaintrigirali su me s obzirom na to kako tematski istih nasušno nedostaje.</li><li style="text-align:justify;">Alek Popov, <a href="https://www.meandar.hr/proizvod/mitologija-tranzicije/">Mitologija tranzicije</a> (Meandarmedia, 2013) — prošle godine sam u rukama imao njegov roman Misija London koji se pokazao kao najsmješniji, a najtužniji roman o diplomatskim misijama zemalja s naših prostora. Zbirka priča na stolu ima potencijal ispričati nove, a poznate priče iz novina.</li><li style="text-align:justify;">Roberto Bolano, <a href="https://mvinfo.hr/knjiga/10609/nacisticka-knjizevnost-u-americi">Nacistička književnost u Americi </a>(Vuković&amp;Runjić, 2015) — povratak knjizi koju sam pročitao prije par godina. Zbirka apokrifinih portreta umjetnika s krive strane ideologije u kojoj su se našli namjerno ili slučajno. Prepoznat ćete mnoge.</li><li style="text-align:justify;">Poezije uvijek ima; od novijih naslova upadaju u oko nove zbirke Branimira Dropuljića (<a href="https://gkr.hr/Magazin/Novosti/Nabavite-knjigu-Kosine-Branimira-Dropuljica-dobitnika-Knjizevne-nagrade-Drago-Gervais">Kosine, GKR</a>) te Tomislava Augustinčića (<a href="https://www.meandar.hr/proizvod/ipak-zora/">Ipak, zora, SKUD IGK</a>). Starije? Dražen Mazur (<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Mazur%2c+Dra%c5%been&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=235003260">Sendvič za gospodu, Znanje</a>) ili Srečko Kosovel (<a href="https://www.meandar.hr/proizvod/integrali/">Integrali, Meandarmedia</a>). Ako želite nešto za višemjesečno uživanje, uzmite izabrane pjesme Jidi Majie (<a href="http://durieux.hr/wordpress/rapsodija-u-crnom/">Rapsodija u crnom, Durieux</a>).</li><li style="text-align:justify;">Nemojmo trpati više.</li></ul>Možemo li sad — molim vas — početi čitati?

Što čitamo u siječnju: Malmova borba, Benanavova automatizacija i Nucciova beskorisnost

<h1>Očuđujući špalir tekstova u režiji Boston Reviewa koji o pandemiji progovara iz niza perspektiva; zvuči kao s korica, ali je srećom bolje</h1>

Ne arhiviram komentare na društvenim mrežama; nemam potrebu povesti sugovornika niz aleju sjećanja do pakla i nazad u trenutku kada si krene pucati u koljena. Ipak, u sjećanju mi je ostao jedan komentar, nepoznatog sugovornika, bolje rečeno kokičara, iz listopada prošle godine. Vrijeme nastanka komentara je važno jer u tim trenucima samo su rijetki pojedinci prokockali znanstveni ili javni kredibilitet po pitanju pandemije. Mogli smo naslutiti tko je zalutao, tko se zaigrao postmodernističkim pilećim juhama, a tko se jednostavno zabrinuo.U jednoj od rasprava na društvenim mrežama između dviju struja svoje mjesto našao je tako laički komentar koji je glasio, otprilike, ovako: “Bit će zanimljivo za deset godina vidjeti tko je pogriješio.” Nažalost ili nasreću, otklizavanja brojnih javnih ličnosti po pitanju odgovora na pandemiju vremenski je ubrzao mogućnost usporedbe njihovih odgovora na pandemiju. Ipak, teško je očekivati kako će do plaćanja računa ikada doći s obzirom na to kako su na našim prostorima rasprave svedene na područje društvenih mreža što pojedinci spretno koriste kako bi umanjili značaj rečenog.Polemike nisu naša provincijska baština; iste se događaju na svakodnevnoj razini diljem svijeta, samo je pitanje njihovog legitimiteta koji ćemo, za ovaj kratak tekst, suziti na priznanje od strane publike, kao i dvaju autora koji se služe uokvirenim diskurzivnim arsenalom. U veljači je angloamerički nakladnik Verso priredio kratak zbornik pod nazivom Thinking in a Pandemic: The Crisis of Science and Policy in the Age of COVID-19 koji potpisuje uredništvo Boston Reviewa na kojem su tekstovi izlazili tijekom 2020. godine.<figure class="image"><img src="/uploads/Thinking_in_a_pandemic_cover_f2768a45e85ff94967db679ff4f538d1_f93b9bd229.jpg" alt="Thinking_in_a_pandemic_cover-f2768a45e85ff94967db679ff4f538d1.jpg"></figure>Zbornik se sastoji od tri cjeline:<ul><li>Pandemic History</li><li>Pandemic Philosophy</li><li>Pandemic Policy</li></ul>Prva cjelina zadire u prošlost, povlačeći paralele s prethodnim iskustvima, kao i politikama u koje je svijet počeo uranjati u drugoj polovici 20. stoljeća. Posebice je upečatljiv esej Alexa de Waala “New Pathogen, Old Politics” koji bježi od ustaljenih usporedbi te odlazi u Köln&nbsp;19. stoljeća kako bi na primjeru (ne)očekivane eksplozije kolere pokazao koju ulogu igraju makrosustavi (vlastodršci grada), ali i egzosustavi (ekonomska politika) na zaustavljanje, ali i širenje virusa.Pandemic Philosophy je cjelina koju smo mogli i trebali imati na našim prostorima; kroz članke Jonathana Fullera, Marca Lipsitcha, Johna P. A. Ioannidisa čitatelj, a laik može obujmiti kompleksnost epidemiološkog pristupa na razuman i pristupačan način. Važnost druge cjeline nalazi se u činjenici kako je uglavljeno u diskursu koji ima nultu toleranciju za fantazmagorični epidemiološki imaginarij koji smo imali prilike susresti na našim prostorima.Pandemic Policy je — za razliku od prethodna dva — pomalo nabacanog sadržaja koji se ponajviše dotiče niza (post)modernih fenomena koje je pandemija samo istaknula (vjera u znanost, pitanje rasizma). Može se reći kako je na čitatelju da odabere članak po svojoj želji.Ipak, zajednički nazivnik cijelog zbornika jest njegova vremenska odrednica; riječ je redom o tekstovima nastalima tijekom prvo vala (između ožujka i lipnja) što za neke može biti prednost, a za neke nedostatak. Imamo tekstove koji su se uhvatili s općim mjestima zbog čega su se doveli u poziciju da ostare; posebice polemika o znanstvenim pristupima ostaje eklatantan primjer lanca tekstova koji se trebao naći u mainstream medijima. S druge strane, knjiga je izašla u veljači 2021., u trenucima kada završava drugi val, a za neke već započinje i treći val; zašto uredništvo nije uvezlo i recentnije tekstove ili studije koje bi imale mogućnost ostvaraja zanimljivog odnosa s tekstovima s početka pandemije.Stoga, Thinking in a Pandemic nam nudi u isti čas pregled naših misli s početka pandemije, kao i uvida koji su prerasli vremensku odrednicu te s pravom našli svoje mjesto u knjizi koja nudi drugačiji kontekst doli mjesto na webu. Za nas je zbornik važan zato što nam pokazuje važnost zdravih polemika, kao i pristupačnih i očuđujućih eseja koji ne bježe od oštre, ali konstruktivne kritike koja nema razloga podignutih ruku doći pred čitatelje ili od njih tražiti predaju; oni su ti koji pružaju ruku i traže nastavak kritičnog promišljanja vremena u kojem se nalazimo.Da, knjiga Boston Reviewa je (trenutno) za nas nedostižna s obzirom na to kako na našim stranicama nalazimo šačicu eseja i analiza nalik ovima u knjizi; prevladavaju intervjui, kao i pojedinci čiji se kredibilitet s početka priče istopio unatoč zimskim uvjetima. Ipak, ista nam se postavlja kao putokaz za naše buduće pokušaje (ambiciozna rečenica) sažimanja pandemijske misli s naših prostora.

Thinking in a Pandemic: povratak razmišljanjima s početka pandemija

<h1>Kako smo počeli bježati od Zooma</h1>

Prestali smo igrati toplo/hladno. Treći val je došao, i — nažalost — ponovo nas prisilio na međusobna suočavanja preko Zooma. Bacamo se u potragu za novim pozadinama, novim ispadima naše svakodnevice, i u konačnici — novim frustracijama koje zooming donosi na stol. Bili oni tehničke prirode, ili psihološke prirode (Zoom fatigue), svi znamo koliko brzo umara online komunikacija koja se — začuđujuće — još uvijek izjednačava s komunikacijom uživo. Međutim, to je jedna druga tema u koju se rijetki još upuštaju, u strahu da će se raspasti i ovako zakrpan svijet. Danas smo se okupili u ovome članku kako bi se upoznali s jednim zgodnim, subverzivnim alatom — <a href="https://zoomescaper.com/">Zoom Escaperom</a>.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/r_LhwsMAaAc"></oembed></figure>Riječ je o besplatnoj aplikaciji koja zoomeru nudi široki repertoar izlika za bijeg na čisti zrak. Redom su to: uriniranje, dječji plač, muški plač, lavež, obližnje gradilište, vjetar te loša veza. Znam, neki već na prvu zvuče apsurdno (i jesu), ali dio njih je uistinu realističan, i ono što je najvažnije — iritantan. Jednostavno smo primorani isključiti se; ne računamo više na naš odgoj ili volju ili strpljenje. Iza spretnog widgeta stoji umjetnik Sam Lavigne koji svoj rad popraćuje jednostavnom porukom — Deliberate slowdown, reducing productivity and output, self-sabotage. Njegova ostala djela (Zoom Deleter, The Good Life, Slow Hot Computer) koračaju uz istu misao, ukazujući na besmisao, u našem slučaju, novog normalnog. Aplikacija je besplatna te ju bez većih problema možete instalirati prateći postavljeni tutorial. I da — kada krenete puštati specijalne efekte, nećete ih moći čuti; oni muče jedino vaše kolege na Zoomu.Kako ne bi sada klafrali o antikapitalizmu (<a href="https://ideje.hr/pet-strategija-antikapitalizma-razbijanje-rastavljanje-krocenje-odupiranje-bjezanje/">ovdje imate odličan tekst Hane Samaržije</a>), zaokružit ću radije članak mišlju o moći svakodnevice. Da, rijetki o tome razmišljaju, ali u trenucima kada se sve protokolira, i prozaizira kako bi se bolje razumjela mala slova razbacana po ugovorima, zaboravljamo na narav naše svakodnevice. A ona se ne da; imamo je sve manje, ali trudi se; taktizira, udara, bježi. Djeca plaču, veze pucaju, životi se odvijaju; audiovizualne intervencije u našim domovima mogu se fućkati kada naša svakodnevica eruptira i odvede nas. Zoom Escaper je važan upravo iz tog razloga. Pokazuje nam kako je novo normalno samo loš pokušaj starog normalnog koje panično pokušava spojiti dva i dva s četiri. Samo što u rukama ima krive brojke i nikako, ali nikako mu ne ide. I to se osjeti na nama kada se zagledamo kroz prozor, u zid, ili ogledalo te osjetimo kako nešto ne štima. Samo što ne možemo točno uprijeti prstom što točno ne valja. Zašto? Zbog našeg dobrog odgoja, volje, strpljenja, i prozaičnog iščekivanja boljih vremena koja — rekli su nam! — uvijek dođu. I doći će. Samo što ih ne moramo dočekati rastavljeni.Trebat će nam dobrih ideja kad sve ovo završi. A kako ćete do njih ako barem jednom ne pobjegnete u svakodnevicu?

Zoom Escaper: Došli smo i do te točke dnevnog pandemijskog reda

<h1>Mediji će spasiti svijet! A igre su jedne od njih.</h1>

Kako približiti naoko nesagledivi problem jednom laiku? Matt Leacock i Matteo Menapace vjeruju kako je odgovor igra o kojoj možete više procitati u nastavku, <a href="https://www.wired.co.uk/article/best-kids-smartwatches?mbid=social_facebook&amp;utm_medium=social&amp;utm_source=facebook&amp;utm_social-type=owned&amp;utm_brand=wired">kao i na stranicama Wired-a</a>.<hr>Kada je Plague Inc. izašao 2012. godine, automatski je postao globalnim hitom. Studio Ndemic Creationsa spretno se okoristio uzlijetajućom pandemijskom kulturom skrojenom bolestima s prve stranice za zapadnjačku publiku koja je sada u ruke dobila igra u kojoj su upravo oni bili lice s naslovnice. Zahvaljujući jednostavnim mehanikama, kao i sučeljima, Plague. Inc je dosjetljivo prozvan dizajnerskim Spartancem koji je s lakoćom nadmašio druge pandemijske narative. Ipak, edukacijski potencijal igre rijetki su zamijetili ili istaknulo. Uostalom, zašto bi? Daleki su to problemi bili tada, a i sam developer je priznao kako igru nije kreirao iz edukacijskih pobuda. U narednim godinama strateški naslov se lakim korakom povlačio u sjenu, prepuštajući svoje mjesto na pozornici drugim trendovima i igrama.A onda je došla 2020. godina, došla je pandemija koju smo dosada imali prilike samo gledati, i ponovo se na prvoj stranici našao — Plague Inc. Međutim, ovoga puta daleko manje se pričalo o naslovu starom osam godina kao igri, a daleko više kao edukacijskoj platformi. Jer u trenucima kada je pandemija postala realnost za cijeli svijet, a ne samo njegovu periferiju, započela je potraga za medijima koji će stanovništvu najuspješnije prenijeti informacije o aktualnim opasnostima. Zahvaljujući odabranom pandemijskom narativu, Plague Inc. mogao je laiku u samo nekoliko koraka objasniti u kako se pandemija širi, koliko ubojitom može biti te kako ju je se može zaustaviti. Štoviše, developeri su ponudili verziju igre (Plague Inc: The Cure) u kojoj se igrač bori protiv pandemije, koristeći tako svoju platformu kako bi svoje korisnike upoznali s osnovama prevencije i borbe.Ukratko ispričana razvojna linija Plague Inc-a ima dva zaključka. Prvi se ogleda u važnosti prepoznavanja generacijskih medija; videoigre su jedan od njih te je nužno nasloniti se na njih ako želimo doprijeti s pravim informacijama do jednog dijela današnjih korisnika. Drugi zaključak se nalazi u činjenici kako nama kronično nedostaje sličnih projekata koji bi građanima na jedan jednostavan, i primamljiv način trebali približiti goruće teme 21. stoljeća prije nego što izgore. Tek sad počinjemo shvaćati kako je bilo teško kreirati i plasirati naslov nalik Plague Inc-u koji u isti čas uspijeva educirati i zabaviti korisnika. Srećom smo ga kreirali prije devet godina iako tada možda nismo shvaćali u potpunosti njegov potencijal. No, sada shvaćamo te — još važnije — primjećujemo kako je komplicirano bilo izraditi igru o pandemiji. Međutim, kako će tek biti teško kreirati igru o globalnom zatopljenju unutar kojeg pandemija predstavlja samo jedan minoran segment?Pitanje je to s kojim se odlučio suočiti dizajner igara, Matt Leacock. Užoj javnosti poznat po društvenoj igri Pandemic (duhovni uzor Plague Inc.-u) iz 2007. godine, Leacock je sada, zajedno s Matteom Menapaceom, odlučio napraviti iskorak te javnosti približiti probleme globalnog zatopljenja. Climate Crisis je kooperativna igra koja od traži samo da zaustavi klimatske promjene. Trenutno igra nema datum izlaska, ali vjerujem kako je i jasno zašto isti izostaje; globalno zatopljenje i nije najlakša tema za igru.Uostalom, dizajnerski duet nije započeo jučer s projektom. Menapace je o igri razmišljao dugi niz godina, ali odluka je pala tek u 2019. godini tijekom studentskih klimatskih prosvjeda kada je odlučio kako nema više smisla čekati. Jedna od prvih odluka je bila da igra bude kooperativne naravi:<blockquote>Bili smo frustrirani načinom na koji se klimatske akcije često predstavljaju kao individualni izbor. Da, jedite manje mesa, manje letite i tako dalje. To su sve dobre stvari, ali na globalnoj razini ni približno dovoljne.</blockquote>Svaki igrač preuzima na sebe jednu od ponuđenih zemalja (SAD, Europa, Kina, Jug) koje moraju udružiti snage kako bi postigle konačan cilj — ugljičnu neutralnost. Naravno, kao i u pravom svijetu, lakše je reći nego postići. Naime, rast emisija ugljika u atmosferi u igri se ogleda kroz temperaturni rast koji igrači prate na danom termometru; kako temperatura raste, tako se pojavljuju i prirodne katastrofe. Igra prisiljava igrače da u isti čas razmišljaju o tome kako izaći iz male, ali i velike krize. U slučaju da odabrana grupa ne uspije u klimatskom žongliranju te klimatske promjene nadvladaju većinu zemalja, partija je izgubljena.Naravno, grubo opisan Climate Crisis tek je u procesu nastajanja koji bi prema riječima Menapacea mogao potrajati:<blockquote>Naš primarna zadatak je stvoriti nešto što hrpa ljudi može lako razumjeti. Također, želimo to učiniti više visceralnim iskustvom, a ne čisto znanstvenom vrstom proračunske tablice.</blockquote>Ili riječima Matta Leacocka:<blockquote>Doista je teško jer želite pokušati ukloniti mrtve točke. Ne želite da to bude neka vrsta tehnokratske fantazije u kojoj će tehnologija sve riješiti. Istodobno, ne želite da igrači samo trebaju bacati kockice, čekajući da se sve sjedne na svoje mjesto.</blockquote>Climate Crisis nije prva ideja o globalnom zatopljenju, ali je jedna od prvih igara koje aktivno razmišljaju kako educirati, ali i aktivirati vlastite igrače. Zato je i cijeli proces izrade igre spore; zarazne mehanike jednostavne su samo igraču, nikada dizajneru. Dodatnu komponentu ovdje predstavlja i odluka da igra bude kooperativne naravi u želji da se pokaže kako globalni problem nitko neće riješiti iz svoje sobe. Najbolje je to sažeo sam Menapace:<blockquote>Ne možete se osloniti na to da igrači idu jedni protiv drugih da stvore napetost ili interes, morate se osloniti na različite vrste emocionalnih pokretača da bi ljudi igrali.</blockquote>Time dizajnerski duo ukazuje kako se u borbu s novim problemima treba okrenuti novim okvirima za koje je najvažnija komponenta — vrijeme. Vrijeme za razmišljanje, vrijeme za dizajniranje, vrijeme za promociju; vrijeme koje je, srećom, imao Plague Inc. s početka teksta. Vjerujemo kako će to vrijeme dobiti i Climate Crisis koji bi trebao otvoriti nove horizonte, kako dizajnerima, tako i igračima. Sam Leacock je izrazito optimističan:<blockquote>Mislim da dizajneri igara zaista postaju svjesniji okvira koje ugrađuju u svoje igre. Stvar je jednostavnoa: ako stvorite igru ​​koja slavi kolonijalizam, možda to nije dobra ideja? Vidim sve više sličnih momenata i vjerujem da će se to nastaviti.</blockquote>Kao što mi kažemo — mediji će spasiti svijet! A društvena igra je jedan od njih.

Jednostavno, a ne trivijalno: Muka i nauka iza procesa kreiranja igre o globalnom zatopljenju

<h1>Žene protiv novina pomoću novina</h1>

Kada pričamo o novinarstvu, obično pričamo kroz opća mjesta; tabloidizacija, komercijalizacija, politika, građansko novinarstvo, liberalizacija, amaterizacija itd. Dolazi do zamora materijala jer tek rijetki pokušavaju rasplesti značaj tih pojmova za širu javnost koja još uvijek nije spremna odustati od vizije novinarstva prošlog stoljeća. Uostalom, zbog toga dolazi i do iskrivljene percepcije današnjeg novinarstva, ali i vremena koje nas može jedino pojesti u dogledno vrijeme.Ipak, mainstream platno na koje projiciramo svaku našu misao sve češće znaju zarezati ozbiljniji, glasni uvidi u budućnost novinarstva te njegove prepreke. O jednom takvom rezu pričali smo prije nekoliko mjeseci kada se otvorio virtualni <a href="https://rasadnik.fyi/znanje/dobrodosli-u-muzej-laznih-vijesti/">Muzej lažnih vijesti</a>. Sad je došlo vrijeme za osvrnuti se na one koji će rješavati problem lažnih vijesti — novinarke.Povodom Svjetskog dana slobode medija American Corner Zagreb organizirao je informativni panel pod nazivom Women in Journalism. Svoje mjesto na malim ekranima našle su tako Viktorija Car, Stela Lechpammer, Ljubica Letinić te Maja Sever. Čast da otvori raspravu o novinarkama pripala je izvanrednoj profesorici s FPZg-a Viktoriji Car koja je oslikala trenutnu medijsku sliku, ukazujući iz slajda u slajd, na bolne točke današnjeg novinarstva — fake news, građansko novinarstvo i media capture. Kroz razotkrivanja maligne mreže, profesorica postavlja platformu za raspravu o ženama u novinarstvu. Ili barem njen početak. Unatoč sve većem broju žena u svijetu novinarstva, mnogobrojni problemi ostaju nerazriješenima — ageism, stakleni strop, manje plaće itd. Stvar je vrlo jednostavna — novinarke trče utrku na 3000 metara sa zaprekama, dok novinari trče 110m s preponama. Iako se stvari mijenjaju, mijenjaju se presporo — nedostaje nam ženskih izvora, ekspertica, urednica bez kojih u konačnici nema ni kritične mase. A bez kritične mase promjene u sustavu se uvijek oduže.<figure class="media"><oembed url="https://www.facebook.com/watch/?v=491006692050761"></oembed></figure>Najbolje reprezentativne kapi prikazanog su novinarka Večernjeg lista Stela Lechpammer te bivša novinarka HRT-a Ljubica Letinić. Lechpammer se ponajviše dotakla aspekata, ali i prospekata mladih novinara/novinarki. Računica je jednostavna — prvih četiri do pet godine nepoznati ste, kako široj javnosti, tako i stručnoj javnosti. U rukama vam se većinom nalaze irelevantne teme zbog kojih će rijetki baciti oko na ime iza članka; osim ako nije loše napisan. Ujedno, mladi novinari nemaju preveliki izbor zbog čega dolazi do situacija kada se mladi novinari moraju osjećati sretnima što su dobili i tu priliku. Ako ste još novinarka, stvarnost može biti uistinu bezobzirna prema vama te vas ispljunuti u samo nekoliko mjeseci. Svjesna je toga Ljubica Letinić koja je s publikom podijelila svoje iskustvo rada na HRT-u te potvrdila opasnosti koji je istaknula njena mlađa kolegica. Radio novinarka bila je među onima koji su u velikom egzodusu 2018. godine napustili HRT jer jednostavno više nisu vidjeli perspektivu u medijskoj kući koja je kroz godine prosula putem svaki bitniji novinarski postulat. Tijekom panela ponovo je podcrtala činjenicu kako je nemoguće boriti se sam protiv sustava koji je imao sve, a sada teško da ima i to vrijedno ništa.Reportažu vrijednu čitanja u kojoj su se našli Jerko Bakotin i Ljubica Letinić tijekom 2016. i 2017. godine možete pročitati <a href="https://www.lupiga.com/vijesti/ljubica-letinic-i-jerko-bakotin-zbog-nagrade-ponovno-u-eteru-hrt-a-iz-kojeg-su-protjerani">ovdje</a>.Panel je zaokružila novinarka i medijska aktivistica Maja Sever s nekoliko novih uvida u medijsku problematiku, ističući za razliku od Viktorije Car, mikrofiziku moći unutar države. Izravna posljedica toga je ogroman broj optužnica, kako na stolu novinara, tako i medijskih kuća. Uostalom, pitanje moći ono je što tjera javnost da se pita mogu li novinari na našim prostorima ikada otvoriti prave teme; za novinarku HRT-a sumnji nema — mogu i to već rade.Kao što ni sumnji nema kako kvalitetnih panela o medijskom prostoru ima na ovome području. Women in Journalism zoran je primjer hvatanja općih mjesta za rep te strizanja istih radi otkrivanja srži problema.

Women in Journalism: Kvalitetan panel o gacanju novinarki kroz medijsko blato

U Varšavi su me svi uglavnom strašili bile su prve riječi poljskog reportera, Antonia Sobańskog, pred odlazak u Berlin 1933. godine povodom dolaska Adolfa Hitlera na vlast. Viđeno, promišljeno, i prokockano kroz samo tri godine autor je zabilježio u svojim reportažama između 1933. i 1936. godine koje je ove godine objavio Disput u knjizi pod nazivom <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Civil+u+Berlinu&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=432005537">Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke</a> (prijevod Adrian Cvitanović).Knjiga je formalno podijeljena na dva dijela – Civil u Berlinu i Reportaže iz nacističke Njemačke 1934. i 1936. Prvi predstavlja koherentnu i kohezivnu reportažnu cjelinu koju će tadašnji dopisnik časopisa Wiadomości Literackie Sobański objaviti po povratku 1934. godine. Drugi dio predstavlja svojevrsni kompendij njegovih reportaža iz naslovnih godina, godina u kojima se autor vraćao u Njemačku s nadom u čudo koje se neće dogoditi. Oslanjajući se na živu povijest, strani dopisnik plete priču o nacističkoj Njemačkoj kroz svjedočanstva ljudi u strahu da nisu ispale budale 5. ožujka 1933., prijatelja u redu za posao iza 60.000 članova SA, poznanika koji kida dopisnice zbog krivo ispisane gotice, vojnog časnika dok s osmijehom stvara vojnike itd.<figure class="image"><img src="/uploads/Civil_u_Berlinu_KORICE_za_web_26ceca0abe.jpg" alt="Civil-u-Berlinu_KORICE-za-web.jpg"></figure>Njegove reportaže, strukturirane oko ključnih režimskih točaka podcrtanih samim naslovima (Židovi, Posebnost, Wehrhaftigkeit…), odgonetavaju i integriraju u interpretaciju novinske članke, govore, propise čime zaokružuju društvenu i političku sliku Njemačke. Posebice se ističe autorov oštri, britak glas kada progovara o smrti medija u Berlinu koji su svjesni kako više ne informiraju, već isključivo propagiraju. U pokušajima da spoji dužnosnike s ljudima iz njemačke svakodnevice (“Za tebe gradimo taj svjetli, budući Reich“), autor prokazuje zaslijepljenost gomile u kojoj Sobański, u zadnjim reportažama, pronalazi samo jedno, ključno pitanje:<blockquote>“Koliko u toj iskreno idolopokloničkoj gomili koja juri ulicama samo da bi ugledala Führera mora biti nekadašnjih iskrenih socijalista i komunista, koliko katolika koji mogu povezati svoje štovanje Boga i Führera s jednako naivnom neosviještenošću u pogleda Führerovih načela i vrijednosti, poput kakvih vjerskih fanatika koji zagorčavaju život svojoj okolini.”</blockquote>Unatoč tome što kroz reportaže podcrtava svoju ljubav prema Njemačkoj i Berlinu, Sobański ne može zatvoriti oči te se radije prepušta melankoliji, ali i humoru kojim podcrtava odnos nadređenog i podređenog. Autorovo oko za detalje dodatno usložnjuje njemačku svakodnevicu kojoj 1933. sve govori u prilog da je dio civiliziranog svijeta, osim tih detalja, dokaza raskida s jednim svijetom. No, ti propisi, spaljene knjige ili goticom potpisane table od nijeme većine samo izvlače nervozni smijeh. Tako dopisnik od 1933. i zaključka kako će Njemačka grcati u krvi izdvojena i izolirana od ostatka svijeta, samo tri godine kasnije klizi prema gorkoj izjavi kako epidemija nacionalizma tek započinje u Europi koja ga sa sjetom vraća prvim reportažama, i pričama za malu djecu njegovih sugrađana.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Kao prilog uz Civila u Berlinu predlažemo i paralelno čitanje sljedećih djela: – Ödön von Horváth,<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=10&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=10&amp;spv0=Horvath%2c+%c3%96d%c3%b6n+von&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;xm0=1&amp;selectedId=433004794"> Mladež bez boga </a>(Disput, 2019) – Siegfried Kracauer,<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Kracauer%2c+Siegfried&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=42007192"> Namještenici </a>(Sandorf/Mizantrop, 2017) – Ishay Landa,<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=10&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=10&amp;spv0=Landa%2c+Ishay&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;xm0=1&amp;selectedId=1209003254"> Fašizam i mase </a>(Mizantrop, 2019) – Victor Klemperer,<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=30&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=30&amp;spv0=Njema%c4%8dka+-+povijest+-+1933%2f1945.+-+svjedo%c4%8danstva&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;xm0=1&amp;selectedId=995001382"> Želim svjedočiti do kraja </a>(Disput, 2017) – Primo Levi,<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=30&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=30&amp;spv0=Levi%2c+Primo%2c+1919-1987&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=1163000521"> Utopljenici i spašenici </a>(Fraktura, 2017)</td></tr></tbody></table></figure>Unatoč tome što nam Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke dolazi tek sada, isti ostaje aktualnim štivom koje nam daje uvid u godine kada su jedni mislili da su spašeni, dok su drugi vjerovali da ih se još može spasiti.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Antoni Sobański&nbsp;rođen je 1. svibnja 1898. u mjestu Obodivka u današnjoj Ukrajini, u staroj veleposjedničkoj obitelji. Godine 1905. cijela obitelj se preselila u Varšavu. Između 1917. i 1925. studirao je na različitim sveučilištima, uključujući Jagelonsko u Krakovu, no nijedno nije završio. Tečno je govorio šest jezika. Kao novinar prijateljevao je s mnogim uglednim ličnostima iz poljskoga javnog i intelektualnog života. Zapise o njemu u svojim su djelima između ostalih ostavili Witold Gombrowicz, Czesław Miłosz i Jarosław Iwaszkiewicz. U varšavskim je književnim krugovima bio poznat pod nadimkom “grof Tonio” i vodio je iznimno nekonvencionalan život, otvoreno se izjašnjavajući kao homoseksualac i boreći se za njihova prava. Godine 1929. objavio je pod pseudonimom As brošuru&nbsp;18 godina?!!!&nbsp;(18lat?!!!). Kao specijalni dopisnik&nbsp;Wiadomości&nbsp;Literackih, jednog od najvažnijih međuratnih časopisa, te veliki zaljubljenik u njemačku kulturu odlazi 1933, neposredno nakon što su nacisti preuzeli vlast, u Berlin, odakle u obliku feljtona šalje reportaže, koje je 1934. objedinio u knjizi&nbsp;Civil u Berlinu&nbsp;(Cywil w&nbsp;Berlinie). Knjiga je 1940. završila na popisu “nepoželjnoga poljskog stvaralaštva, neprijateljski nastrojenog spram Nijemaca”. Godine 1938. objavio je u Santa Feu zbirku novinskih reportaža&nbsp;Badnjak u San Felipeu&nbsp;(Wigilia&nbsp;w San&nbsp;Filipe), koja je nastala nakon njegova putovanja Srednjom i Sjevernom Amerikom. Kad su Nijemci 1939. upali u Poljsku, uspijeva se preko Jugoslavije i Italije dokopati Engleske. Ondje se smjesta uključuje u javni život i sve do smrti,13. travnja 1941. u Londonu, piše tekstove u kojima poziva na borbu protiv svakog oblika totalitarizma. Dva su mu kratka teksta,&nbsp;Ulica Krucza&nbsp;i&nbsp;Tri&nbsp;zemlje mojeg djetinjstva&nbsp;(Trzy kraje&nbsp;dzieciństwa), objavljena postumno 1942. u Londonu. Novinski su mu tekstovi uglavnom ostali raspršeni po mnogim međuratnim tiskovinama za koje je pisao.</td></tr></tbody></table></figure>

Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke: Zadivljujući vašar mržnje u oku novinara

<h1>Hoće li nas tehnologija spasiti? Jesmo li već zakasnili s kupovinom solarnih ploča? Želimo li se uhvatiti ukoštac s urbanom regeneracijom? Damir Medved, Hrvoje Keko te Gorana Stipeč Brlić sučelili su se nizom pitanja i paradigmi u nastojanju da nam otkriju kako bi trebao izgledati pametan, a zeleni grad.</h1>&nbsp; &nbsp;

Naslovni zaključak panela Pametni zeleni grad: nije u čipovima sve… još uvijek zvoni u ušima publike. Unatoč tome što nam se čini kako smo sa pojmovima kao pametan grad ili održivi razvoj rođeni, njihov ulazak u hrvatski kontekst u nama stvara nervozu i strah. Oduvijek smo bili majstori u iskrivljavanju pojmova jer smo se u previše navrata naslanjali na formu, a zaboravljali sadržaj. Silna količina zelenih, a pametnih pojmova u naše se rječnike uvukla potiho, bez promišljanja. Kada bi mogli buditi ljude u kasne noćne sate i pitati ih da definiraju pametne gradove ili bioenergetiku, odgovori bi se našli na samim granicama. Gradovi bi poispadali iz Asimovih knjiga, dok bi bioenergetika bila raskomadana te pažljivo odložena u odabrane kontejnere. Sredina bi ostala netaknutom.A upravo o njoj je jučer bilo riječ na panelu American Cornera Rijeka koji djeluje u sklopu Gradske knjižnice Rijeka.<h2 style="text-align:justify;">Tehnologija neće riješiti naše probleme</h2>Kao uvod u programski ciklus Otporna knjižnica za novu zajednicu u zoomastom okruženju se održao panel Pametni zeleni grad: nije u čipovima sve…. Na njemu su sudjelovali stručnjak za pametne gradove Damir Medved, arhitektica Gorana Stipeč Brlić te inženjer Hrvoje Keko koji su uz moderaturu Kristiana Benića prošli abecedarij pametnog grada. Kroz 90 minuta gosti su se prošetali vlastitim, ali i našim koncepcijama pametnih gradova koji dijele zajednički ulaz — definiciju:<blockquote>“Postoje stotine definicija. Za mene je pametan grad onaj koji je svojim građanima ugodan za živjeti. Već su prije sto godina razmišljali o tehnologijama pametnog grada. Danas se pokazuje kako tehnologija pametnog grada nije nikakva tehnologija već pitanje procesa. Ključ se nalazi u upravljanju i razumijevanje građanskih potreba.“Damir Medved</blockquote><figure class="table"><table><tbody><tr><td>Program se odvija kao uvod u programski ciklus “Otporna knjižnica za novu zajednicu” (podrška Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u sklopu Godine čitanja 2021.) koji će Gradska knjižnica Rijeka provoditi od svibnja 2021. godine kroz niz fizičkih i online susreta sa znalcima iz poslovne, tehnološke, znanstvene sfere, a čije spoznaje mogu pomoći da kroz knjižnice gradimo znanja potrebna za buduće pandemije, elementarne nepogode i sve ono kada nam je potrebna otpornost zajednice na nevolje.&nbsp;</td></tr></tbody></table></figure>Pitanje tehnologije uvijek se provlači u promišljanjima o pametnim gradovima. Utopijske vizualizacije su neminovne, a naša SF produkcija uvijek nad odvede na rub high-tech razmišljanja. No, s ulaskom u novo desetljeće čini se kako je došlo vrijeme za promjenu naših vizualnih paradigmi:<blockquote>Nije sve u čipovima. Kriva su starija razmišljanja kako će tehnologija riješiti sve naše probleme. Prije će nas privući grad s dobro uređenim šetnicama doli high-tech priča. Ona je dobra prva dva dana, ali već treći dan počinje stvarati probleme.Damir Medved</blockquote>Kao što pametni gradovi nisu kompleksni kao što ih zamišljamo, nisu ni tako jednostavni:<blockquote>Kada bi netko pogledao biografije nas, proponenata tehnologije, rekao bi da ćemo ju samo viljuškarom iskrcati u grad koji će odjednom postati pametan zahvaljujući primjerice postavljanju hotspotova. Tehnologija sama po sebi nosi svoje probleme.Hrvoje Keko</blockquote>Unatoč novim promišljanjima, moramo se pomiriti kako nam u rukama ostaju stari pojmovi s kojima moramo iskovati nove koncepcije:<blockquote>“Vjerujem da kada se za 50 godina okrenemo unazad da će nam se biti teže odlučiti je li nezgodnije odabran termin pametan grad ili digitalna transformacija. Posebice je digitalna transformacija bedasto odabran termin jer je ona prvenstveno transformacija, a ne digitalna. Ovdje nije riječ o digitalizaciji, već je pitanje transformiranja procesa koji će biti jednako loši ako su analogni ili digitalni. Tehnologija može biti enabler, ali i disabler.”Hrvoje Keko</blockquote>Međutim, kako protiv stereotipnih razmišljanja koja nisu unikatna samo za naše prostore? Ako želimo oživiti novo značenje pametnog grada, otkuda moramo započeti. Jednostavno — uđemo u lift, spustimo se do prvog parka i prošećemo:<blockquote>Ključna je održivost, suradnja i povratak samim ljudima. Ako nismo posloženi u našem prostoru, neće nam pomoći ni virtualni prostor. Kao naziv, pametan grad više ne drži vodu. On sad nužno mora biti i green. Pametno i zeleno mora funkcionirati zajedno. Kada znamo da jedan Dubai želi biti zelen, sve nam je jasno.Gorana Stipeč Brlić</blockquote><h2 style="text-align:justify;">Moramo se naći u sredini</h2>Kada sumnjamo, volimo biti praktični. Nikada nam nije bio problem vezati konja gdje nam odredi gazda, ali uvijek nam je bio problem odabrati novog gazdu. Izlazak iz komfort zone prvi je, ali najteži korak. Zaboravimo dječje zgode izvlačenja zuba, ili adolescentske muke povlačenja flastera; ako želimo da drugi izađu iz komfort zone, moramo ih pitati kako im možemo pomoći:<blockquote>Ja sam uvijek govorio kako previše novaca ulažemo u beton, a ne u pamet. Volio bih da naredne investicije budu usmjerene prema pametnim rješenjima do kojih će doći kroz interakciju s građanima.&nbsp;U Rijeci postoji CEKOM unutar kojeg se nalazi urbani laboratorij. Njegova svrha je da se tehnološka rješenja ponude građanima u relativno ranoj fazi testiranja. I tako građani u ranoj fazi mogu reći ako im se sviđa ili ne. Nije važno ako se radi o proizvodu ili usluzi; najbolja varijanta je da se građanima da na izbor da oni odrede.Damir Medved</blockquote>I da se ne varamo — ne prodajemo maglu:<blockquote>Slična stvar je i s politikom; određeni političari su shvatili kako moraju pitati građani. Oni su uspjeli implementirati određena obilježja pametnog grada. U Hrvatskoj taj proces postoji i nije beznadan. Postoje svijetli primjeri koji nam pokazuju kako je moguće uspostaviti čvrstu svezu između građana i javne uprave. Naravno, bilo bi puno bolje kada bi toga bilo više. Ja sam uvijek govorio kako previše novaca ulažemo u beton, a ne u pamet.Damir Medved</blockquote>Naravno, važno je imati ljude koji će moći u javnost izaći s rješenjima:<blockquote>Poanta priče je u stvaranju atmosfere koja je razvojna. Ako stavimo pametnu klupicu u Delnice, nećemo nikome pomoći. Moramo se baviti razvojem prostora i regije; ovdje u akciju ulaze planeri, sociolozi itd. Kod nas to ne funkcionira jer nemamo tim koji ima smisao za tvorbu planova. U tome trenutno kaskamo.Gorana Stipeč Brlić</blockquote>Ako želimo pokucati na vrata postavljenih definicija pametnih gradova, moramo naći pravu ravnotežu između želja i potreba. I tu nam tehnologija može pomoći:<blockquote>Ključna riječ koja se provlači kroz sve definicije je interakcija. Odličan primjer dolazi nam iz Portugala (Évora) gdje je distributer električne energije napravio smart grid. No, ljudi su bili izrazito protiv toga. I što je distributer odlučio napraviti? Postavio je panel na gradskom trgu pomoću kojeg su ljudi imali priliku vidjeti što se tamo događa zahvaljujući čemu su omekšali stavove. Jednostavno — glavni point naše priče je povezivanje svih domena.Hrvoje Keko</blockquote><figure class="media"><oembed url="https://www.facebook.com/watch/live/?ref=watch_permalink&amp;v=774024290167110&amp;t=10"></oembed></figure><h2 style="text-align:justify;">Tek kad promijenimo paradigmu možemo početi spašavati svijet</h2>Međutim, ostvaraj naše ideje ovisi o energiji. Ključnoj riječi svakog zelenog panela, kao i osnovi klimatskog aktivizma. Samo što je pitanje razumijemo li što to znači jer energetske, a kafanske rasprave uvijek teže redukciji te podcrtavanju spasonosnih rješenja:<blockquote>Današnje energetske tendencije usmjerene su ka približivanju distribucije točkama potrošnje. Velike elektrane neće nestati, ali imamo sve više hipsterske energije koju radimo kod sebe doma. Ništa od toga nas neće potpuno spasiti, ali hoće li promijeniti paradigmu razmišljanja? Hoće.Hrvoje Keko</blockquote>Promjena paradigme započinje otvaranjem tema kojih su nam samo puna usta, ali ne i ruke:<blockquote>Mi smo upravo zgotovili dva Horizon projekta koji su tematizirali upravljanje potrošnjom. Riječ je o slabo popularnoj temi kod nas. Ona je zaživjela jedino u Istri gdje je postojao tarifni model da ti Elektroistra isključi termo peć. Kada imate puno obnovljivih izvora energije koje ne možete prognozirati, morate to pokušati uravnotežiti. Nezgodna karakteristika elektroenergetike je da proizvodnja i potrošnja moraju biti konstantno usklađene. Ako imamo fleksibilnost na razini velike elektrane, o tome se ne moramo brinuti. Ako to nemamo ili smo fleksibilnost potrošili, moramo pronaći drugi. Jedan od tih može biti po modelu kućanstava ili zgrada.Hrvoje Keko</blockquote>Srećom, počinjemo shvaćati kako nije sve u novcima:<blockquote>Vjerujem kako smo prošli jednu važnu točku infleksije. Prvo je postojao samo monetarni motiv, ali sada ljudi shvaćaju kako mogu biti i sigurniji jer proizvode svoju energiju. Ovdje ima izuzetno puno prostora za brzu promjenu jer tehnološka podloga za vrlo malo novaca postoji.Hrvoje Keko</blockquote><h2 style="text-align:justify;">Održivo, ali dostupno</h2>No, pametna riješenja ne dolaze među ruševine starog svijeta. Ona su novi sloj koji postavljamo, i toga moramo biti svjesni. Posebice na starom kontinentu gdje je daleko teže raditi rezove te je uvijek potrebno pronalaziti nove upotrebe starih prostora jer novih prostora nema ako želimo biti zeleni i pametni:<blockquote>Danas je bitno biti održiv te dostupan svima što nam i pokazuje projekt <a href="https://europa.eu/new-european-bauhaus/index_en">New European Bauhaus</a>. U mojoj struci zanimljivo je sagledavati projekte revitalizacija starih, stambenih blokova kroz restrukturiranje unutarnjih i vanjskih prostora. Dobri primjer su <a href="https://www.lacatonvassal.com/">Lacaton &amp; Vassal</a>.Gorana Stipeč Brlić</blockquote>Međutim, uz svaki normalan projekt, dolazi i novonormalni projekt kao što su primjerice vertikalne šume:<blockquote>Budimo realni, mi si to ne možemo priuštiti. S cijelom našim pričom ide i malo green treša koji promovira ekskluzive koje dugoročno ne pridonose kvaliteta grada. Da, ona daje usmjerenje te kul trend, ali budimo realno; pored toga imamo favelu.Gorana Stipeč Brlić</blockquote>U svijetu se pokreće sve više projekata koji revitaliziraju mrtve prostore (npr. luka u Kopenhagenu), i oni nam svi dolaze s jednom te istom porukom:<blockquote>Smart &amp; Green moraju ići zajedno.Gorana Stipeč Brlić</blockquote><h2 style="text-align:justify;">Pamet i beton</h2>Uvijek je ljepši pogled preko granice, zar ne? Samo što panelisti nisu kroz cijeli razgovor gledali u sat ili u obzor. Ključna pitanja pametnih gradova odavno se već razrješavaju na našim prostorima, samo je pitanje koliko su udaljeni od medijskih prostora:<blockquote>Prošle godine održan je natječaj u Splitu za Korešnicu gdje je pobijedio Hrvoje Njirić. Za one koji ne znaju, riječ je o rubnom naselju u Splitu te je pitanje natječaja bilo sljedeće: u kojem smjeru bi to naselje trebalo ići urbanistički i arhitektonski? Njirić je predložio korištenje lokalnih i obnovljivih energije što pokazuje kako u Hrvatskoj postoje ljudi koji se bave tim temama.Gorana Stipeč Brlić</blockquote>Naravno, ne moraju svi projekti biti eksplicitni javnosti:<blockquote>Tehnologija postaje disabler ako nije dostupna svima. Postaje još jedan alat za segregaciju. Izuzetno je važna interoperabilnost gdje sustavi različitih proizvođača mogu funkcionirati zajedno. Najviše smo problema imali upravo s time. Upravo zato se jedan dio naših Horizon projekata bavi kapitalom u vidu mrtvih podataka te ih pokušava aktivirati. Primjerice, jedan se zove Synergy te se bavi upravo idejom da se big data u energetici te oko nje aktivira, ali na način da originalni vlasnici zadrže kontrolu nad njima. Ovo je platforma na kojoj bi korisnici imali tehnološku podlogu za korištenje istih.Hrvoje Keko</blockquote><h2 style="text-align:justify;">Možemo li mi to?</h2>Na kraju svakog druženja, kada su ispijene runde i položene sve karte, moramo se zapitati — možemo li mi to? Kroz 90 minuta slušanja i prolaženja uskim gradskim ulicama te širokim šetnicama znali smo kako to pitanje dolazi. Htjeli bi da rasprave nikad ne završe, ali onda za njima ne bi ni bilo potrebe. Stoga — jesmo li spremni?<blockquote>Kapacitet kao društvo imamo, ali trebamo poraditi na edukaciji. Tek kad mi proširimo misaone okvire unutar kojih nove tehnologije nisu opasnost uz pravu primjeru, tek kada im budemo mogli pokazati kako one mogu pomoći ljudima, tek onda će se uključiti u projekte.Damir Medved</blockquote>A znate zašto?<blockquote>Nismo mi glupo društvo; samo je pitanje svijesti. Možda smo mi generalno skeptični, ali nismo jedini. Upravo zato je edukacija ovdje da nas upozna s tehnologijama.Gorana Stipeč Brlić</blockquote>A sada se vratite na početak i ponovite s nama — ovo nije SF.<figure class="table"><table><tbody><tr><td>Snimku događaja možete pogledati na<a href="https://www.facebook.com/108281609204974/videos/774024290167110"> FB stranicama Gradske knjižnice Rijeka</a>.</td></tr></tbody></table></figure><hr>Damir Medved je menadžer za razvoj poslovanja u novim područjima i glavni konzultant Ericssona Nikole Tesle, a bavi se temama kao što su pametni gradovi, širokopojasne mreže, utjecajem robotizacije i umjetne inteligencije na razvoj društva i stvaranjem novih proizvoda u tim domenama. Sudjeluje i u radu međunarodnih standardizacijskih tijela na temu pametnih gradova kao i u promociji novih tehnologija zainteresiranoj javnosti i jedinicama lokalne samouprave. Koordinira istraživačko-tehničke aktivnosti u okviru Centra kompetencija za pametne gradove u Rijeci (inovacijskom klasteru sa 20 partnera), te sudjeluje i vodi nekoliko EU H2020 istraživačkih projekata. Djeluje i u nekoliko udruga civilnog društva s ciljem promocije i čuvanja lokalne baštine, ekologije i promocije novih tehnologija u tim područjima, a 2017. godine proglašen je i volonterom godine u Gradu Rijeci.Hrvoje Keko je iskusan inženjer, istraživač i konzultant u području digitalne energetike s radnim i životnim iskustvom u više zemalja i kontinenata. Trenutno vodi razvoj i istraživanje digitalnih rješenja u KONČAR – Inženjeringu za energetiku i transport u Zagrebu. Njegov pogled na pametne gradove krcate podacima uključuje otvorene standarde, demokratizaciju, kibernetičku sigurnost, a iako se bavi razvojem i proizvodnjom digitalnih rješenja, pametne gradove vidi kao značajno širi pojam od same nakupine tehnologija.Gorana Stipeč Brlić diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Kroz studij sudjeluje na više međunarodnih radionica i izložbi. Kao student projektant djeluje u uredima Atelier Vozlič, kasnije Atelierarhitekti u čijem autorskom timu osvaja nekoliko priznanja na nacionalnim i međunarodnim natječajima. U Rijeci djeluje u urbanističkom uredu Plan21 i arhitektonskom uredu Dražul Glušica arhitekti gdje stručnu praksu stječe kroz rad na različitim realizacijama. Suosnivačica je i voditeljica A.radionice za srednjoškolce i Sekcije pri Društvu arhitekata u Rijeci. Od 2016.godine, arhitektonsku praksu provodi kroz vlastiti studio AO16. Vanjski je suradnik Građevinskog fakulteta u Rijeci. Povremeno piše za web magazine Gradske knjižnice Rijeka i Brickzine.

Ovo nije SF: Šetnja pametnim i zelenim gradom uz stručno vodstvo arhitektice, energetičara i menadžera

<h1>U narednih deset godina na nama je hoćemo li gledati svijet za ne prepoznati ili svijet koji nije od ovoga svijeta. Mi vjerujemo kako će veliku ulogu u tome odigrati kulturna geografija i ekohistorija.&nbsp;</h1>

<blockquote>Pogledaj ovaj Tokio. Vidiš prazne terene? Kao krezubo zubalo, rupa do rupe. Kad gledaš odozgo kao sad ti i ja, to vidi svaka budala, ali hodaj ulicom i promaći će ti. Na tim su terenima stare kuće i stambene zgrade koje su srušene. (…) Stare kuće kupuju građevinci, ruše ih i grade ganc nove zgrade koje se daju bolje iskoristiti. Neće proći dugo, a na svim će ovim praznim mjestima izrasti nove zgrade. Za nekoliko godina Tokio neće biti za prepoznati.</blockquote>U romanu Harukija Murakamija Južno od granice, zapadno od sunca junakov punac, građevinac, ponosno podcrtava svoju ulogu u antropocenu. Na primjedbe zeta kako grad nije spreman primiti još tereta na svoja leđa u vidu dodatnog priljeva stanovništva, punac ima spreman univerzalan odgovor 21. stoljeća:<blockquote>Te probleme nek izvoli rješavati vlada. Zato valjda plaćamo visoke poreze da nešto rade. Neka pametnjakovići koji izlaze s diplomama s tokijskog Sveučilišta malo mućnu tikvom. Vječno dižu nos u zrak, kao da oni upravljaju zemljom. Neka za promjenu oni malo razbijaju glavurine. Ja ne znam što će biti. Ja sam obični građevinac. Unajme me da gradim i ja gradim. To se zove tržišna ekonomija, je li tako?</blockquote>Gledam kroz prozor kako rade 273 stana, 31 kat, trgovački centar i podzemnu garažu razmišljajući kako su ih unajmili da grade i oni grade. Zadnjih nekoliko godina gledao sam na isti način kako su ih zvali da grade i oni su gradili zgrade niz Marčeljevu Dragu. Gledali smo svi zajedno kako su ih zvali da grade i oni su gradili Hilton Rijeka Costabella kompleks. Gledali smo svi zajedno kako su ih zvali da grade i oni nisu došli graditi Stadion Kantrida. Gledajući na katove koji me sada nadvisuju, osjećaja sam kako bi se i oni postavili nada mnom i kazali mi – mi smo obični građevinci. Mi ne znamo što će biti.I dok se budućnost još uvijek budi, isfrustrirana lakonskim kičem Fukuyame i Žižeka, zanima me prije što je bilo. Unatoč tome što zet nije htio pričati s puncem u Južno od granice, zapadno od sunca o japanskoj ekonomiji, žao nam je što barem nije pokušao pitate sljedeće pitanje: znate li što ste morali srušiti kako bi položili novi temeljac? Vjerujem da tek u trenutku kada imamo odgovor na to pitanje, možemo razgovarati o tome što će biti u budućnosti. No, želimo li dobiti odgovor na to pitanje, trebamo saznati kod koga ga tražiti. Kod povijesti sigurno, ali nju morate zamisliti kao neboder od dvadesetak katova. Na čija vrata zvonimo? Odlučimo li se kucati svakome na vrata, zvat će policiju i izbaciti nas van. Stoga se odlučujem kako bi trebali kucati na vrata ekohistorije, a onda ju pitati da okrene broj i nazove kulturnu geografiju. Ona će nas odvesti do održivog razvoja s kojim ćemo se onda vratiti pod nebodere i raspraviti o tome kako je za promjenu potrebno da svi razbijamo glavu.<hr>Ekohistorija je jedan od onih pojmova za koje vjerujemo da su jasni sami po sebi, ali kada nas pitaju, zastanemo u iščekivanju prosvjetljenja. Bitno je stoga krenuti od najopćenitije definicije – ekohistorija proučava interakciju između ljudi i okoliša u prošlosti. Važnim se čini ovdje nadodati i uvodno razmišljanje J. Donalda Hughesa iz knjige Što je povijest okoliša?:<blockquote>To je vrsta povijesti koja teži razumijevanju života, rada i mišljenja ljudskih bića u odnosu na ostalu prirodu kroz promjene koje donosi vrijeme.</blockquote>Nastavimo li ići ukorak s Hughesom, kazat ćemo kako se ekohistorija ili povijest okoliša sastoji od tri velike kategorije:<ol><li style="text-align:justify;">Utjecaj okolišnih faktora na ljudsku povijest</li><li style="text-align:justify;">Promjene okoliša uzrokovane ljudskim djelovanjem i mnogi načini kako se oni odražavaju na tijek promjene u ljudskim društvima</li><li style="text-align:justify;">Povijest ljudskog mišljenja o okolišu</li></ol>Razumijevanje ekohistorije omogućuje nam uvid u kompleksnu premreženost prirode i ljudi, inzistirajući pritom na dinamičnosti i formativnosti tih dviju kategorija. Kako bi još bolje razumjeli opsežnost ekohistorije kao discipline koja podrazumijeva širok spektar znanja, ovisno o odabranoj temi, pogledajmo na trenutak samo još ekohistorijsko stupnjevanje Donalda Worstera:<ol><li style="text-align:justify;">Prirodna povijest</li><li style="text-align:justify;">Načini proizvodnje u prirodnom arealu</li><li style="text-align:justify;">Naše mentalne konstrukcije prirode i okoliša</li></ol>Unatoč tome što bi mogli još nadodavati i oduzimati, odabrani primjeri govore nam o ekohistoriji kao jednoj od onih sveobuhvatnih, totalnih povijesti jednog svijeta. Njeni uvidi razotkrivaju nam povijest odnosa koji nas je doveo do antropocena, razdoblja koje izrađa ili akciju ili fatalizam. Mogli bi reći kako i jedna i druga akcija u sebi sadrže ekohistorijske lekcije, ali vjerujem kako samo one istinski konstruktivne reakcije žele stupiti u ekohistoriju; fatalizam je bijeg, odustajanje usred utrke zbog ideje da smo pogriješili ulicu tijekom maratona. Temeljna razlika između njih dvoje uvijek će biti u mašti; tamo gdje fatalisti staju, aktivisti nastavljaju. I dok ekohistorijska istraživanja mogu pružiti određene poglede na put do mjesta koje danas gori, još važnijim mi se čini kako ona mogu pružiti uvide u odabrane areale ili krajolike. Ekohistorijska slika istraženog područja, ovisno o izvorima, mogla bi nam omogućiti da provedemo ideje bioregionalizma Lewisa Mumforda o postizanju ekološke ravnoteže usklađivanjem sviju sastavnica. Primjerice, ekohistorijska studija odnosa Rijeke i Rječine trebala bi biti kamen temeljac svih daljnjih pokušaja radova na njoj. Kako slučajno ne bi presjekli liniju između velikih i malenih priča, ekohistorija nam može izvezati priču o malim mjestima i velikim igračima; to se zove tržišna ekonomija, je li tako?Dodatno usložnjavanje može nam omogućiti kulturna geografija, još jedna koktel disciplina. Njena definicija, ako postoji, za Lauru Šakaju glasi:<blockquote>Osnovni fokus kulturne geografije može se odrediti preko uzajamne veze ljudi i njihova okružja te preko prihvaćanja kulture kao odrednice tog odnosa. Varijacije u pogledima uglavnom se odnose na različite naglaske koji se stavljaju na elemente trijade: kultura-čovjek/društvo-okružje te na shvaćanje kulture kao adaptivnog ili simboličkog sustava.</blockquote>Kulturna geografija omogućuje nam da razmrsimo današnju koprenu značenja koja leži nad našim okruženjem. Ovdje se bitnim ističu postavke nove kulturne geografije koje možemo sažeti na sljedeći način:<ol><li style="text-align:justify;">Kultura se gleda kao sustav zajedničkih simbola i značenja</li><li style="text-align:justify;">Ljudsko djelovanje stvara socijalne strukture, a one su pak mediji takvog stvaranja (koncept strukturacije)</li><li style="text-align:justify;">Simbolički interakcionizam; socijalni svijet kao proizvod čije se značenje ostvaruje u sklopu socijalne interakcije</li></ol>Kada srušimo tvornicu Rio i umjesto nje počnemo graditi stambeno-poslovni kompleks, to govori o promjeni naše kulture. Kada zamijenimo Kantridu Rujevicom, to govori o promjeni naše kulture. Od toga ne možemo pobjeći; naše akcije i reakcije ostvaruju značenje danog objekta. Kulturna geografija nudi nam mogućnost interpretacije odnosa u prostoru u kojem živimo; ona nam, kao i ekohistorija, omogućuje da se probudimo iz prezentizma te shvatimo kako stojimo na zadnjem od, a ne prvom od slojeva značenja. Njeni alati omogućuju nam bolje razumijevanje zajednice koja je bila, koja je i koja će biti. Kulturna geografija omogućuje nam uvid u kompleksnu mrežu koju su drugi gradili te koju mi sad nastavljamo graditi. Zbog toga je važno nastaviti postavljati pitanja drugima znaju li što je bilo te znaju li što grade.Međutim, kakve to veze ima s održivim razvojem? Naravno, prvo ću vas pitati što je održivi razvoj:<blockquote>Održivi razvoj i održivost dinamično su pojmovi i procesi. Značenja i prakse mijenjaju se zajedno s promjenama svijeta, zajedno s razvojem naših vještina, znanja i sposobnosti te s poboljšanjem komunikacije i dijaloga.</blockquote>Postoji razlog zašto započinjem mišlju Johna Blewitta; održivi razvoj u 21. stoljeću zvuči kao oksimoron. Ako ste za pojmove ekohistorija ili kulturna geografija čuli, pojam održivog razvoja vrlo vjerojatno vam je ispao kao bombon iz usta tijekom nekoliko razgovora. Kada kažem održivi razvoj, imam osjećaj da samo počnemo recitirati prve stihove pjesme W. Szymborske Smišljam svijet:<blockquote>Smišljam svijet, drugo izdanje, drugo, prošireno izdanje, idiotima za smijeh melankolicima za plakanje, ćelavcima za češalj, psima za cipele.</blockquote>Šalu na stranu, održivi razvoj je koncept kojeg se ne namjeravamo odreći. I dok ga primjerice hrvatska enciklopedija izrazito rigidno i isključivo definira kroz ekonomski razvoj, Blewitt u njemu vidi dijalog vrijednosti koji uvažava složenost definicije; održivost, kao i pojam razvoja različiti su za svakoga te se ne možemo ravnati prema jednom primjeru. On iziskuje specifičan pristup, usustavljen prema općim načelima i točkama koje uzimaju u obzir složenost svake države. U skladu je to s već spomenutom Mumfordovom idejom bioregionalizma. Ovdje se čini bitnim istaknuti i važnost teorije aktera-mreže, kao i figure Bruna Latoura kada razgovaramo o održivom razvoju o kojem možemo govoriti jedino u trenucima kada odgovaramo na pitanja od značaja, a ne činjenična pitanja. Održivi razvoj podrazumijeva sve, a ne samo nas.<hr>Stojeći podno budućeg stambeno-poslovnog kompleksa moramo se zapitati kada smo razmišljali o prostoru zadnji put. Razmišljamo sada kada smo na korak da kažemo kako svijet neće biti za prepoznati. Podno tog kompleksa ona odiše dekadencijom, kao što stojeći nad Stadionom Kantrida se osjećamo poraženo. Ipak, pred budućom zgradom Gradske knjižnice Rijeka ta ista rečenica odaje se prije kao utočište budućnosti, svijet koji nije od ovoga svijeta. Naš pogled na održivi razvoj kao dijalog vrijednosti pokazali smo kroz panel <a href="https://rasadnik.fyi/price/ovo-nije-sf-setnja-pametnim-i-zelenim-gradom-uz-strucno-vodstvo-arhitektice-energeticara-i-menadzera/">Pametni zeleni grad: nije u čipovima sve…</a> kroz koji su u maniri triju mušketira sudjelovali arhitektica, energetičar i menadžer. Njihovim promišljanjima sada ruku pružaju ekohistorija te kulturna geografija.Želimo li ostvariti otpornu zajednicu, želimo znati kako se ona nosila s izazovima u prošlosti; ekohistorijska istraživanja mogu nam ponuditi uvid u niz interakcija čovjeka i prirode, pazeći pritom da ne zapne u prezentizmu ili ekološkom determinizmu. Ovdje je bitno izbjeći narativ povijesti kao učiteljice života; ona je prije ravnopravna suradnica u timu. Otporna zajednica ne križa svoju prošlost, već na svojoj prošlosti gradi sadašnjost, a onda i budućnost. Njena kolektivna imaginacija raste izlaskom iz prezentizma; tek tako možemo osvijestiti zajednicu u njenoj cjelini. Zajednicu koju ne čine isključivo problemi koji su danas počeli kucati na vrata ili akteri koje pozdravljamo na ulici. Kulturna geografija je ta koja nam pomaže da osvijestimo zajednicu, sustav simbola i značenja unutar kojeg supostojimo. Što postoji prostor ili odnos kojem nismo zadali, bilo osobno ili grupno, značenje? Održiva zajednica mora pažljivo preslagivati postavljena značenja, prepoznajući pritom ključne punktove koji se ogledaju kao jaka mjesta nje same. Kulturna geografija osvješćuje naše bivanje u kulturnom krajoliku koji većina nas nesvjesno izgrađuje.Kao ravnopravne suradnice, ekohistorija i kulturna geografija mogu pružiti čvrste temelje održivom razvoju kao dijalogu vrijednosti u sklopu kojeg sudjeluju svi koji žele izgraditi otpornu i održivu zajednicu. Kao što je jednom kazala Gorana Stipeč Brlić, stavimo li pametnu klupicu u Delnice, nećemo nikome pomoći. Ipak, odlučimo li prvo razumjeti povijest i kontekst zajednice, možemo naći ono što će pomoći svima. Ekohistorija i kulturna geografija samo su jedne od mnogih znanosti koje mogu pomoći u ostvaraju otpornog društva, ali su među onima koje se čine ključnima zbog svoje interdisciplinarnosti. Ti humanistički kokteli su oni koji trebaju biti na stolu kada se započinju dijalozi vrijednosti ili kada se pišu planovi budućih direktnih akcija. Za one koji misle da vremena za razmišljanje nema, zaboravljaju kako se ne nalazimo na početku procesa; sada je samo važno naći dovoljno ljudi koji će nadopuniti tekuće procese i iskoristiti postojeće znanje. U praksi to znači rad na lokalnoj, a borbu na globalnoj razini.Jedino što od svih možemo tražiti je da počnu zajedno s nama razbijati glavu. Ni mi ne znamo što će točno biti, ali znamo kako želimo znati što će biti.

Svijet neće biti za prepoznati: Kako ekohistorija i kulturna geografija mogu pružiti ruku održivom razvoju?

<h1>Programski ciklus OK knjižnica OK zajednica je trajna baština zahvaljujući našim snimkama i tekstovima koje pedantno pletemo i čuvamo.&nbsp;</h1>

Programski ciklus <a href="https://gkr.hr/Magazin/Tema-Plus/OK-knjiznica-OK-zajednica-rubovi-buducnosti-za-bolje-zivljenje">OK knjižnica, OK zajednica</a> završio je svoju sezonu. Proteklih mjeseci i tjedana imali smo prilike priključivati se na predavanja o pametnim gradovima, solarnim panelima, modnim industrijama, mindfulnessu, radu od doma, geopolitičkim previranjima te mnogim drugim tematskim blokovima. Ipak, razumno je očekivati kako niste imali prilike sudjelovati na svakome od tih predavanja. Zbog toga smo za Vas pomno bilježili susrete, kako pomoću kamere, tako i pomoću olovke zahvaljujući čemu sada imate prilike ponovo pogledati ili pročitati izlaganja koja su vam zapela za oko.<h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/ovo-nije-sf-setnja-pametnim-i-zelenim-gradom-uz-strucno-vodstvo-arhitektice-energeticara-i-menadzera/">1. OVO NIJE SF: ŠETNJA PAMETNIM I ZELENIM GRADOM UZ STRUČNO VODSTVO ARHITEKTICE, ENERGETIČARA I MENADŽERA</a></h4>Prije dva mjeseca su Damir Medved, Hrvoje Keko i Gorana Stipeč Brlić otvorili programski ciklus razgovorom o gradovima jučer, danas i sutra. Iz tri perspektive dobili smo kristalno jasan okvir pametnog, a zelenog grada koji je svojim građanima ugodan za živjeti. Ako ste imali prilike poslušati naredna predavanja, naša preporuka je da se vratite ovome predavanju i pogledate kako se one uklapaju u šire paradigme.VIDEO: <a href="https://www.facebook.com/watch/live/?v=774024290167110&amp;ref=watch_permalink">https://www.facebook.com/watch/live/?v=774024290167110&amp;ref=watch_permalink</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/kako-nas-je-drazen-lucanin-naucio-hvatati-sunce-craftstrom-plugplay-sustavom/">2. KAKO SMO NAUČILI HVATATI SUNCE CRAFTSTROM PLUG&amp;PLAY SUSTAVOM</a></h4>Nema OK zajednice bez pomoći sunca ako pitate Dražena Lučanina, glavnog tehnologa Craftstroma. Mladi inovator pred mnogobrojnom publikom u American Corner Rijeka predstavio je pametni solarni sustav koji za cilj ima razrješenje svih nedoumica i problema tradicionalnih solarnih modela. Ako se još dvoumite po pitanju važnost solarnih panela, ovo je tekst kojem se trebate vratiti.VIDEO: <a href="https://youtu.be/6-IZpfRjNjk">https://youtu.be/6-IZpfRjNjk</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/ivana-biocina-nalazimo-se-na-raskrizju-i-svakom-nasom-kupovinom-odjece-mi-glasamo-kako-ce-izgledati-buducnost-industrije/">3. IVANA BIOČINA: NA RASKRIŽJU SMO I SA SVAKOM NAŠOM KUPOVINOM ODJEĆE GLASAMO KAKO ĆE IZGLEDATI BUDUĆNOST</a></h4>Preobražaj modne industrije jedna je od stvari za koju se isplati živjeti ako pitate Ivanu Biočinu. Odvažna voditeljica Instituta za održivu modu kroz sat vremena uspjela je prikazati složenost industrije o kojoj samo rijetki razmišljaju. Ako još niste imali prilike poslušati, barem nakratko, Biočinine poglede na svijet, poslušajte sada jer po ovim vrućinama teško da ćete pronaći pametnijih stvari.VIDEO: <a href="https://www.youtube.com/watch?v=9UmRB3PoJNY&amp;t=6s">https://www.youtube.com/watch?v=9UmRB3PoJNY&amp;t=6s</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/borka-ogrizovic-vazno-je-optimizirati-a-ne-eliminirati-stres/">4. BORKA OGRIZOVIĆ: VAŽNO JE OPTIMIZIRATI, A NE ELIMINIRATI STRES</a></h4>Kolosalna tema o kojoj ne volimo pričati, a ni slušati. Zbog toga nam je bilo neizmjerno drago vidjeti popunjeni American Corner Rijeka za druženje s Borkom Ogrizović koja je s nama podijelila nekoliko važnih savjeta vezanih, kako za burnout, tako i za mindfulness. Osjećate se umorno? Ne znam što čekate.VIDEO: <a href="https://youtu.be/bTzaYfzfjtA">https://youtu.be/bTzaYfzfjtA</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/luka-kladaric-rad-od-doma-nije-za-svih-ali-ga-moramo-imati-kao-mogucnost/">5. LUKA KLADARIĆ: RAD OD DOMA NIJE ZA SVIH, ALI GA MORAMO IMATI KAO MOGUĆNOST</a></h4>Ne volite rad od doma? To je redu. Međutim, želite li imati rad od doma kao opciju? Za Luku Kladarića dileme nema: firme koje dopuštaju rad od doma pokazuju da aktivno razmišljaju o izazovima budućnosti. Da, rad od doma je nešto što će nam ostati u trajnom naslijeđu po završetku pandemije, i razgovor s iskusnim programerom pomoći će vam razumjeti zašto je važno zapamtiti to.VIDEO: <a href="https://www.facebook.com/watch/live/?v=805644773489128&amp;ref=watch_permalink">https://www.facebook.com/watch/live/?v=805644773489128&amp;ref=watch_permalink</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/aleksandar-music-u-pokusaju-da-bude-istok-zapad-si-je-pucao-u-nogu/">6. ALEKSANDAR MUSIĆ: U POKUŠAJU DA BUDE ISTOK, ZAPAD SI JE PUCAO U NOGU</a></h4>Vodeći se tezom kako korona kriza došla u kritičnom trenutku, razotkrivajući niz dugotrajnih procesa, Aleksandar Musić proveo nas je geopolitičkom scenom s ciljem da prokaže surovost najviše, globalne razine razmišljanja. Za one koji žele znati što nas čeka za 10, 20 ili 50 godina, ovo je tekst s kojim će rado polemizirati.VIDEO: <a href="https://www.youtube.com/watch?v=BYObyy9Kbpo&amp;t=1s">https://www.youtube.com/watch?v=BYObyy9Kbpo&amp;t=1s</a><h4><a href="http://xn--ivan%20mrvo-qhc:%20PROCES%20STVARANJA%20INCLUDEA%20BIO%20JE%20SPONTANE%20NARAVI,%20ALI%20KROZ%20GODINE%20SMO%20RAZVILI%20LOGIKU%20IZA%20KOJE%20DANAS%20STOJIMO/">7. IVAN MRVOŠ: IZ DANAŠNJEG KUTA GLEDANJA SVAKA MOJA ODLUKA ČINI SE LOGIČNIM IZBOROM</a></h4>Ljetni ciklus završili smo pričom koja pokazuje što znači kada pojedinac i njegova firma žive prema načelima otporne zajednice. Solinski inovator iza firme Include, Ivan Mrvoš, s guštom je podijelio svoj životni put zahvaljujući kojem se njegova smart city rješenja danas nalaze u 57 zemalja diljem svijeta. Sad možete ponovo pročitati njegovu priču.VIDEO: <a href="https://www.facebook.com/watch/live/?v=1224683387984840&amp;ref=watch_permalink">https://www.facebook.com/watch/live/?v=1224683387984840&amp;ref=watch_permalink</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/drazen-simlesa-odrzivim-razvojom-moramo-se-baviti-kao-kolektivi-a-ne-kao-pojedinci/">8. DRAŽEN ŠIMLEŠA: ODRŽIVIM RAZVOJOM MORAMO SE BAVITI KAO KOLEKTIVI, A NE KAO POJEDINCI</a></h4>Otvaranje jesenskog ciklusa pripalo je Draženu Šimlešu i pozivu da nanovo počnemo razmišljati gdje se krije naš potencijal za prave promjene. Njegov odgovor? Kolektiv. Da, realna zelena promjena ne stoji na plećima pojedinca, već društva koje bi – any day now – trebalo otvoriti oči i raskrstiti sa cinizmom. Razgovor koji nudi osnove za daljnja istraživanja!VIDEO: <a href="https://youtu.be/cz1EAazwdmE">https://youtu.be/cz1EAazwdmE</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/infocov-mi-smo-o-koroni-konstantno-pisali-jednako/">9. INFOCOV: MI SMO O KORONI KONSTANTNO PISALI JEDNAKO</a></h4>Kada ste prestali čitati vijesti o epidemiji? Još bolje; kada ste osvijestili da se pandemijske vijesti ne razlikuju pretjerano? Ekipa iz InfoCova ima pregršt odgovora na postavljena pitanja, ali i mnogo više.VIDEO: <a href="https://youtu.be/0YSkNggZSxo">https://youtu.be/0YSkNggZSxo</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/jadranka-boban-pejic-transformacija-pocinje-s-onime-sto-se-nalazi-na-nasem-tanjuru/">10. JADRANKA BOBAN PEJIĆ: TRANSFORMACIJA POČINJE S ONIME ŠTO SE NALAZI NA NAŠEM TANJURU</a></h4>Znamo, nije originalno kazati kako smo ono što jedemo, ali Jadranka Boban Pejić nastojala nam je pokazati kako napisano nije daleko od istine. Razgovor o tome kako je naša poljoprivreda ispala iz tračnica i razlozima zašto bismo trebali početi čitati, i sitna i velika slova na ambalaži ako želimo dati šansu boljoj hrani (i budućnosti).VIDEO: <a href="https://www.youtube.com/watch?v=nTotmypK91g">https://youtu.be/nTotmypK91g</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/velimir-grgic-ako-stvarno-zelite-biti-osoba-koja-moze-razluciti-glupost-od-istine-onda-je-to-puno-posla/">11. VELIMIR GRGIĆ: AKO STVARNO ŽELITE BITI OSOBA KOJA MOŽE RAZLUČITI GLUPOST OD ISTINE, ONDA JE TO PUNO POSLA</a></h4>Teorije zavjere uvijek su u žiži interesa, a tko to bolje zna od Velimira Grgića. Autor knjige “Teorije zavjere 21. stoljeća” zadnjih dvadeset godina aktivnost prati genezu fenomena zbog kojeg su ljudi počeli vjerovati u stvari koje donedavno nisu mogle završiti niti na filmskom platnu.VIDEO: <a href="https://www.youtube.com/watch?v=xGstu8kQvts&amp;t=4088s">https://www.youtube.com/watch?v=xGstu8kQvts&amp;t=4088s</a><h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/kratak-qa-s-alenom-jugovicem-o-zagrebackoj-obali-aci-marini-te-buducnosti-logistickog-lanca/">12. KRATAK Q&amp;A S ALENOM JUGOVIĆEM O ZAGREBAČKOJ OBALI, ACI MARINI TE BUDUĆNOSTI LOGISTIČKOG LANCA</a></h4>Kako bude izgledala naša obala, tako će izgledati i naša budućnost. O najvažnijim riječkim projektima vezanima za morska posla porazgovarali smo s dekanom Pomorskog fakulteta, Alenom Jugovićem.VIDEO: <a href="https://youtu.be/lv6i4ra_7Uw">https://youtu.be/lv6i4ra_7Uw</a>&nbsp;<h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/energija-u-nasim-rukama-sa-zez-om-do-solarne-elektrane-i-energetske-zadruge/">13. ENERGIJA U NAŠIM RUKAMA: SA ZEZ-OM DO SOLARNE ELEKTRANE I ENERGETSKE ZADRUGE</a></h4>Zraka po zraka – solarni panel? Ako ćemo poslušati škvadru iz ZEZ-a (Zelena energetska zadruga), istina nije daleko od naše izmišljene izreke. Za ovu priliku, ZEZ je istu nadogradio mnoštvom savjeta i odgovora vezanih za teoriju i praksu solarnih panela u svakodnevnoj praksi.VIDEO: <a href="https://youtu.be/j5P35TWidr4">https://youtu.be/j5P35TWidr4</a>&nbsp;<h4><a href="https://rasadnik.fyi/price/marko-rakar-danas-vise-nije-najbitniji-sadrzaj-vec-onaj-koji-nam-ga-bira/">14. MARKO RAKAR: DANAS VIŠE NIJE NAJBITNIJI SADRŽAJ, VEĆ ONAJ KOJI NAM GA BIRA</a></h4>Recap svih razloga zbog kojih postoji program OK knjižnica, OK zajednica. Marko Rakar proveo nas je prošlošću, ali i budućnošću medija, pokazujući nam da u cijeloj toj gunguli postoji jasna logika.VIDEO: <a href="https://youtu.be/YJpnTeZWz4U">https://youtu.be/YJpnTeZWz4U</a>&nbsp;<hr>Programski ciklus imena “<a href="https://gkr.hr/Magazin/Tema-Plus/OK-knjiznica-OK-zajednica-rubovi-buducnosti-za-bolje-zivljenje">OK knjižnica, OK zajednica</a>” u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama.&nbsp;Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera.

OK knjižnica, OK zajednica na jednom mjestu: Pogledajte i pročitajte susrete koje ste propustili!

<h1>Ne brinite, ovo vam nije zadnja šansa da zaigrate Zadnju šansu</h1>&nbsp; &nbsp;

Prvo — radni okvir članka.Društvena igra Zadnja šansa nastala je u okviru projekta Nova pravila igre kojeg je tijekom 2019. i 2020. godine provodila Udruga za razvoj civilnog društva Smart te poduža lista partnera u sklopu <a href="https://udruge.gov.hr/svicarsko-hrvatski-program-suradnje/4257">švicarsko-hrvatskog programa suradnje</a>&nbsp;vrijednog 1,2 milijuna kuna. I da — program sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.Super; formalni dio smo riješili. A sada još malo formalnostiZadnja šansa je društvena igra koja za cilj ima promociju globalnih ciljeva održivog razvoja <a href="https://www.odraz.hr/publikacije/publikacija/novi-globalni-ciljevi-odrzivog-razvoja-do-2030/">Programa globalnog razvoja za 2030.</a>&nbsp;kojeg je 2015. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda. Na igračima je da ili samostalno ili zajedničkim snagama ostvare zacrtanih 17 globalnih ciljeva čime tvore obrazovnu osnovicu koja prožima svaku ozbiljnu društvenu igru. E da — Zadnja šansa je besplatna i dostupna svima. Možete ju naći u narodnim knjižnicama, prostorima udruga koje se bave društvenim igrama, ili jednostavno — <a href="https://www.smart.hr/isprintajte-vlastiti-primjerak-drustvene-igre-zadnja-sansa/">ovdje</a>.Super nama idu ove formalnosti, moram priznati. Međutim, sada je vrijeme da se uozbiljimo jer imam pitanje za vas — jeste li probali zaigrati Zadnju šansu? Da, ne? Ne mogu čitati s usana; hoću reći, ne mogu vas čuti jer sam samo novinski članak. Ono što vam mogu reći je kako vaš odgovor ne izgleda uvjerljivo.Naravno, svjesni su toga i kreatori iza igre — Igor Bajok i Tamara Fabac — koji su odlučili uz pomoć Igora Crnkovića i Pilot media napraviti klasičan, a itekako kvalitetan how to play video za Zadnju šansu. Od osnovnih pravila do osnovnih nejasnoća, dizajneri su na jedan jednostavan i jasan način objasnili kako zaigrati i uživiti se u igru.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/fOsCexDhoR8"></oembed></figure>Za kraj jedna zgodna misao; zar nije čudno kako nikad ne postoji zadnja šansa za Zadnju šansu?

Naučite igrati Zadnju šansu zajedno s njenim kreatorima!

<h1>Razmišljamo malo o povijest(ima)</h1>&nbsp; &nbsp;

U trenutku kada se zarunda između studenata povijesti u sumnjivoj kavani, znate kako na red dolaze rasprave o alternativnoj povijesti. Vrtimo ukrug kolo zvano što bi bilo kad bi bilo te skačemo iz jednog u drugo povijesno razdoblje. I bude tu uvijek povišenih emocija, smijeha, ali i tuge jer shvaćamo nismo zadovoljni svijetom u kojem živimo. A vjerujemo da smo mogli bolje. Samo da je jedan trenutak u prošlost bio drugačiji; samo jedan. Naravno, alternativne historije nisu nužno katarzične; volimo se u njih upuštati jer tko ne voli raspravljati o drugim prilikama. Uostalom, kroz te razgovore dopuštamo si i višak pameti jer — naravno — mi bismo to sigurno drugačije.I dok naši razgovori staju sa zadnjim noćnim busom, za YT kanale <a href="https://www.youtube.com/user/WhatifAltHist/featured">Whatifalthist</a> i <a href="https://www.youtube.com/channel/UClfEht64_NrzHf8Y0slKEjw">AlternateHistoryHub</a> one traju po cijele dane. U oči odmah upada činjenica kako iza svakog projekta samo jedna osoba te kako je riječ o dugotrajnim kanalima; prvi je star osam, drugi devet godina.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/qXoGReP-FIQ"></oembed></figure>Kroz godine rada nakupilo se odabranih interpretacija povijesti koje su — čisto da naglasimo — daleko razrađenije od naših kavanskih baljezganja. Nakon nekoliko poslušanih naslova mnogu će uvidjeti kako Whatifalthist teAlternateHistoryHub pokušavaju ostvariti totalnu historiju kroz svoje interpretacije. Nećete imati prilike čuti senzacionalističke tvrdnje već minuciozne, ali razumljive analize događaja koji se nisu dogodili, ali su se mogli dogoditi. Od klasičnih alternativa (npr. What if France Never Surrendered in WW2?) do onih pomalo očuđujućih (npr. What if Ancient Greece Industrialized?), kanali se dotiču svih tema. Ima tu i upliva u budućnost, ali i rasprava o sadašnjosti.Kanali su svjesni važnosti alternativnih historija kao ogledala sadašnjice, ali i misaonih eksperimenata koji nisu ni glupi ni naivni. Naravno, na YouTube postoji niz kanala koji se bave pitanjem što ako, ali postoji razlog isticanja ovih dva kanala. Naime, riječ je osobama drugačijih svjetonazora što učestalo zna rezultirati suprotstavljajućim interpretacijama te je zanimljivo slušati i istraživati njihove argumentacije. Međutim, u tome i jest bit bavljenja alternativnom poviješću; ona su misaona vježba od koje nitko ne bi trebao bježati ako želi razumijeti svijetu u kojem se budi.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/AiVZkNaEdFs"></oembed></figure>

Whatifalthist i AlternateHistoryHub: YT kanali koji se pitaju što bi bilo kad bi bilo

Naša svakodnevica nam rijetko kada daje alate, ali i okvire unutar kojih bi mogli razmišljati o strukturalnim promjenama. Da, platforme nam se nude, ali iste će iskoristiti šačica ljudi. Izostavimo li, ali i podcrtamo potrebu za znatiželjom, kao i samoučenjem (ili apsolutnim redizajnom obrazovnih institucija, ali hej — ja sam samo mali članak), u sljedećim rečenicama predstavit ćemo jedan intrigantan alat, a igru koja ima potencijal razdrmati uske urbanističke poglede.The Arhitect: Paris (early access od 25.2) djelo je developera iz Enodo Gamesa koji su odlučili napraviti žanrovski zaokret. Njihova city-building simulacija nije ukotvljena u gradskim mehanikama kao primjerice Cities: Skyline ili SimCity; ne vodite grad, dizajnirate ga. Zbog toga se studio odlučio posvetiti samo jednom gradu (Paris), a ne mnoštvu simulacija čije je kompetitivne okvire lako doseći u trenutku kada se iscrpe mogućnosti igre u vidu dostizanja potrebnih parametara.<figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/watch?v=VM49srjbahM"></oembed></figure>Dolazeći pred Pariz kao arhitekt, igrač za jedini zadatak ima njegov redizajn u kojem mu pomažu alati za koje studio drži kako su napravljeni s mišlju da budu što jednostavniji za korištenje. Važnim se čini istaknuti spektar opcija koje igrač ima pri uređivanju stambenih blokova; on ih može brisati ili redizajnirati od najmanjih do najvećih detalja. Hoću reći, od fasada do futurističkih zgrada.No, The Arhitect: Paris nije igra, kao što nije ni Townscaper o kojem smo pisali na Brickzineu:Trenutnu formu, ali sadržaj rijetki bi nazvali igrom s obzirom na izostanak bilokakvog okvira. Upravo zato se skandinavski naslov etablirao kao zaseban slučaj; Townscaper bježi od definicije. Zbog veličine i ambicije nije demo, ali u isti čas zbog veličine i ambicije nije igra. Prostor koji nudi ovisi isključivo o igraču koji ga ispunjava, postavljajući se kao arhitekt u potrazi za savršenim riješenjima koja izviru jedino iz potrage koja rezultira otkrićem novih proceduralnih trikova. S druge strane, čini se kako je ambicije naslova odbaciti konvencionalne žanrovske okvire prepuštajući se igračima kao svojevrsni alat pomoću kojeg svatko može osmisliti svoj grad.Opisani naslov bez problema našoj naslovnoj igri prepušta mjesto. Istina, The Arhitect: Paris namjerno zamjenjuje fantastičnu i dječju priču skandinavskog naslova za hiperrealističnu sliku Pariza s obzirom na različite ciljeve, ali i skupine. Još jedna ključna razlika nalazi se u ulozi igrača; Townscaper ne radi žanrovski preokret po pitanju početne točke, znači, praznog zemljišta. Paris izbjegava stroge urbanističke sheme kao zadatak te igrača premješta u ulogu arhitekta koji za cilj ima isključivo dizajn stambenih blokova. Iz toga posljedično polaze svi alati, kao i mogućnosti naslova koji u ruke daje, na papiru, živi sustav.Zajednička stavka i dalje ostaje činjenica kako je prije riječ o alatu doli o igri. Kompetitivna komponenta ne postoji; naslov Enodo Gamesa za cilj ima samo razulariti vašu maštu što nas vraća na sam početak članka. The Arhitect: Paris je jedan od onih alata o kojima nitko ne razmišlja; da, nije Rijeka ili Umag ili Zagreb, Pariz je. Ipak, grad je spreman trpiti vaše ideje i projekte kroz koje ćete moći napokon uzdrmati okvire svakodnevice i shvatiti u kojoj mjeri jedan park ili neboder čini razliku u vašem kvartu.

The Architect: Paris je urbani eksperiment spreman upiti svaku našu otkačenu ideju

Što predstavlja prometna logistika? Upitamo li stručne izvore, napunit će nam džepove sljedećim definicijama:<blockquote>Prometna logistika je skup planiranih, koordiniranih, reguliranih i kontroliranih aktivnosti koje pomoću prometne infrastrukture, prometne suprastrukture i drugih resursa povezuju sve procese svladavanja prostornih i vremenskih udaljenosti.</blockquote>Upitamo li prijatelje, napunit će nam čaše pričama o semaforima, parkirnim mjestima te preostalim traumama iz Krešimirove. Prvi preširoko, drugi preusko. Prometna logistika lakoćom izmiče i prvima i drugima.Onima kojima nije uspjela je ekipa iz Dinosaur Polo Cluba koji su prošlog mjeseca izbacili naslov pod nazivom Mini Motorways. Spomenuti developeri predstavili su se igraćoj zajednici prije šest godina naslovom Mini Metro koji se bavio logistikom podzemnim željeznica. Igra je bila hit zahvaljujući jednostavnim simulacijskim mehanikama koje su nastojale imitirati društveni razvitak odabranih gradova, a time i prijevozne potrebe rastućih gospodarstava. Ključnom se pokazala podjela zadaća: igrač uređuje prometnu logistiku, igra uređuje gradski pejsaž koji se odražava u pojavi podzemnih stanica. Time su developeri zaokružili strukturu kiberteksta Mini Metroa koji u isti čas figurira za ozbiljnu simulaciju, ali i vrhunsku arkadu.<figure class="media"><oembed url="https://youtu.be/QRvvtAowB_Y"></oembed></figure>Mini Motorways preuzima obrazac prethodnog naslova, ali ga dodatno razrađuje spretno koristeći specifičnosti novoodabrane prometne mreže. Igra nudi 11 mapa odabranih svjetskih metropola (Los Angeles, Beijing, Tokyo, Dar es Salaam, Moscow, Munich, Zurich, Manila, Rio de Janeiro, Dubai i Mexico City) koje nose set ekoloških karakteristika koje utječu na prometnu logistiku. Dinosaur Polo Club ne ulazi u ekološki determinizam s obzirom na to kako se zgrade i radna mjesta generiraju pomoću nepoznatog algoritma, već nastoji diversificirati predložene mape, kao i usložniti repertoar na raspolaganju igraču.Zadaća igrača je vrlo jednostavna. On mora povezati stambene blokove s pripadajućim tvornicama; crvene stanove s crvenim tvornicama, plave s plavim itd. I jedni i drugi generiraju se pomoću nepoznatog algoritma koji nastoji imitirati demografske, ali i ekonomske prilike gradova u razvoju (kao u Mini Metrou). Mini Motorways nastoji ukazati na nemogućnosti prometne logistike spram konstantnih urbanih promjena koje su, radi arkadnih razloga, primarno svedene na gospodarsku nišu. S obzirom na to kako igrač nema mogućnost prenamjene prostora u trenutku kada iskoči tvornica, ili stambeni oblik (njega može okretati!), ostaje mu jedino logistička prenamjena prometnica koje ima na raspolaganju. Ipak, Mini Motorways nije sandbox igra te nudi samo određeni broj blokova ceste ili drugih sredstava (autocesta, semafori, kružni tok, tunel, most) pomoću kojih igrač mora ostvariti koherentnu i funkcionalnu gospodarsku cjelinu. Svakih tjedan dana igrač ima pravo odabira između dvije opcije koje mu nude različite setove blokova (npr. jedan most i 20 blokova ceste ili jedna autocesta i 10 blokova ceste). Mini Motorways tako poprima konture strateškog naslova koji traži konstantne prenamjene gradskih prometnica kako ne bi došlo do prometnih gužvi, gubitka radnih mjesta, a samim time i kraja igre.<figure class="image"><img src="/uploads/Mini_Motorways_image_07_f4849101c4.jpg" alt="Mini-Motorways-image_07.jpg"></figure>Međutim, postoji još jedna zgodna mehanika koja nastoji igrača izbaciti iz sadašnjosti. Naime, igra u jednom trenutku doživljava svojevrsni društveni boom u vidu gomilanja blokova, kao i tvornica s ciljem ispitivanja postavljanja prometne mreže. Mini Motorways nastoji uzdrmati i porušiti igrače koji su razmišljali isključivo o sadašnjosti, a sitna mehanika u tome mu izrazita pomaže. Brisanje cestovnih elemenata ne ovisi isključivo o igraču, već o autima koji se na njoj nalazi. Dokle god automobili prolaze njom, ona ne nestaje te se posljedično ne pridodaje radnom repertoaru. Tako igra usporava proces ispravljanja grešaka ili iznalaženja novih rješenja, pokazujući kako svijet ne staje, već prije čeka u gužvi ako treba.Mini Motorways postavlja se kao uvod u razumijevanje prometne logistike zahvaljujući jednostavnim, a moćnim mehanikama. Unatoč jednostavnim strateškim i simulacijskim okvirima, igra rastvara kronične urbane probleme, ali i – pomalo očuđujuće – probleme neoliberalizma koji se neočekivano satirizira zahvaljujući odabranim arkadnim obrascima koji nastoje urušiti savršeni prometni sustav. I u tome uvijek uspijeva. Jebiga.

Mini Motorways: Logistika naša svakidašnja

U potrazi za originalnošću ne krećemo se među naslovima nastalima uz milijune dolara.

Indie scena zahvalno je mjesto – ako imate vremena i strpljenja poduprijeti ju. Ona predstavlja alternativu mainstream sceni kojom trenutno vladaju battle royale naslovi ili stare franšize koje iz naslova u naslov postaju monotonije jer njima nije u krvi da odlaze u mirovinu.Naravno, mainstream postoji zbog većine, a ne manjine koja uviđa repetitivnost naslova što izlaze iz godinu u godinu. Stoga – indie scena! A čime ona obiluje? 2D IGRAMA! Super Meat Boy, Hotline Miami – sve su to indie klasici koji su zadnjih godina zasjali na našim malenim ekranima zbog svoje zaraznosti. Najnoviji u tom nizu je proizvod ekipe iz Devolver Digitala – <a href="https://www.apeout.com/" target="_blank">Ape Out.</a><h2>Gorillamania</h2>Koncept igre poprilično je jednostavan. Zaboravite na kompleksnu radnju – vi ste gorila i vaš jedini zadatak je pobjeći iz laboratorija, zatvora, zooloških vrtova i drugih zlokobnih institucija. To je to, povratak minimalizmu – od točke A do točke B, kao u stara vremena. Međutim, nije sve tako jednostavno i uobičajeno. Zašto? Zato jer područje od točke A do točke B vrvi vojnicima koji imaju pozamašan arsenal oružja – od pušaka do bacača plamena, opskrbljeni su.A vaša oružja? Imate dvije opcije – baciti protivnika u zid ili ga ugrabiti te koristiti kao živi zid koji puca na svoje suborce. I sada Vi mene pitate – što to čini ovu igru toliko posebnom da ću joj se vraćati iz dana u dan? Dizajn i taktika. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/dH6hCAK24Ok"></oembed></figure>Krenimo redom.Kreativna ekipa iz Devolver Digitala napravila je fantastičan grafički posao. Vi se nalazite u labirintima sastavljenima od mnoštva prolaza, prostorija te dvorana čiji zidovi razbijaju četvrti zid. Time je stvorena paranoidna atmosfera koja se savršeno nadopunjuje s vašim maničnim bježanjem ili manijakalnim razbijanjem valova vojske. Vi nikad ne znate što vas čeka na kraju prolaza ili zida. Gotovo savršeno odrađena simulacija životinjskog bijega u kojem mjesta ima samo za vaše instinkte. I jazz. Dobro ste čuli, ima mjesta za jazz koji sami vi stvarate kao pozadinsku muziku tijekom vašeg bijega.Ne bih pogriješio kada bih rekao kako je taj segment igre najbolje odrađen jer upravo ta glazbena podloga predaje vas vašim instinktima te vas isključuje iz svijeta. Međutim, boje i note padaju u vodu bez koncepta koji će vas zakovati za računalo dulje od jednog popodneva. Nasreću – Ape Out ima koncept za mase. Na prvi pogled nema tu puno sati – imate osam albuma od kojih se svaki sastoji od osam nivoa. Tome je još pridodan i arcade mode koji se otključava po završetku albuma. Međutim, Ape Out svaki put kada započnete nivo, generira novu mapu koja sadrži samo maleni broj ključnih punktova. To spriječava lumene koji ne uče iz vlastitih pogrešaka već iz pogrešaka kreativnog tima koji vas tjera da naučite koristiti ono što vam je dano.A što vam je to dano osim ruku i nogu?Okolina.Već prije sam spomenuo kako možete grabiti vaše protivnike te ih koristiti kao živi kao štit koji puca. Međutim, ubrzo ćete shvatiti kako ne pucaju svi više puta niti kako je poželjno uhvatiti svakoga. Uhvatite li vojnika s bacačem plamena, nemojte se čuditi ako poslije jednog suparničkog pucnja postanete šaka pepela. Uz to, igra nudi mnogobrojne taktike bacanja vrata te skrivanja u kontejnerima što vašoj gorili daje dijapazon taktičkih mogućnosti – hoćete li prignječiti zaštitare vratima, hoćete li se pokazati te tako primamiti vojnike – na vama je sve.<h2>Gorila vrijedna spašavanja</h2>Ape Out savršeni je predstavnik indie minimalizma. Sve njene komponente su zarazne – od glazbe do bijega, vaša gorila nikad vam neće dosaditi. Istina – bit će trenutaka kada ćete se osjećati nasamareno od strane igre koja zbog konstantnog generiranja pati od povremenog viška vojnika na strateškim punktovima što u većini slučajeva znači vaš povratak na početak.Međutim – to su trenuci koji prate svaku igru koja se temelji na svojoj repetititvnosti. Stoga – kada kreće spašavanje Harambea? <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/inL630qzCnI"></oembed></figure>

Ape Out: Indie ﻿naslov zarazne energije

Lab 

lab--c-30

Branko Čegec prestaje biti fantom slobode te postaje fantom nostalgije. Za njega ona predstavlja oružje protiv suvremene ideje vremena, vremena povijesti i napretka koji se očituje kroz sizifovsku tranziciju koja svakoga dana iznova počinje. Kroz zbirku se oslanja ili na ja-vizuru koja Sarajevo hvata objektivom ili na vizuru drugoga ostvarujući pritom relacionističkog subjekta.

<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Tamno+mjesto&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=301000397" target="_blank">Tamno mjesto</a> predstavlja prekretnicu u pjesništvu Branka Čegeca koji creskom zbirkom započinje voajerističku praksu. Od 2005. godine realno-doživljajni te anegdotalnoprozni pristup unutar strogo definiranog životnog prostora bit će zajednički nazivnik zbirkama <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Pun+mjesec+u+Istanbulu%3a+lica%2c+slojevi&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=331000112" target="_blank">Pun mjesec u Istanbulu: lica, slojevi</a> (2012), <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Uspon+i+Pad+Ko%c5%a1evskog+brda%3a+Sarajevo+za+prolaznike&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=1031005217" target="_blank">Uspon i Pad Koševskog brda: Sarajevo za prolaznike</a> te svježe otisnuti Cetinjski rukopis (2020).Jedinu iznimka predstavlja knjiga <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Zapisi+iz+pustog+jezika&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=454003431" target="_blank">Zapisi iz pustog jezika</a> (2011) kojom se autor nakratko vraća jednom drugom vremenu. Niz je to zbirki za koje poezija koju prožimaju sjećanja kao zadnje dopuštene ljepote za pjesnika koji po riječima Branka Maleša „pokazuje da je živ, da umije željeti, a to znači, diferencirati i izabrati.“ Ipak, njegova sarajevska zbirka iz 2019. godine u izdanju Meandarmedie pokazuje znakove odustajanja i pasivizacije, postavljajući se time kao (potencijalni) završni čin „dnevnika vlastitog odustajanja od jezika, od riječi, od stvari.“<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Ključni pojam za razumijevanje zbirke upravo je nostalgija koja prožima pjesme i prozne fragmente posvećene njima i ostalima. </div> </blockquote> Zbirka je podijeljena u tri cjeline – lirski Uspon i pad Koševskog brda, prozni Sarajevo za prolaznike te fotografski skup koji dijeli navedene cjeline. Njima prethodi uvodna fuga Herbes de Provence koju je napisao prije odlaska u Sarajevu što objašnjava njeno odskakanje od ostatka zbirke. Ipak, ona postavlja nužno tragični postsocijalistički okvir Sarajeva kao grada koji glumi „odgovor koji se grčevito odupire pitanju.“ Istodobno se postavlja kao kraj jednog vremena čime se postavlja pozornica za nastavak zbirke jer, prema riječima Svetlane Boym, „izljevi nostalgije često slijede revolucije.“ Ključni pojam za razumijevanje zbirke upravo je nostalgija koja prožima pjesme i prozne fragmente posvećene njima i ostalima.Branko Čegec prestaje biti fantom slobode te postaje fantom nostalgije. Za njega ona predstavlja oružje protiv suvremene ideje vremena, vremena povijesti i napretka koji se očituje kroz sizifovsku tranziciju koja svakoga dana iznova počinje. Kroz zbirku se oslanja ili na ja-vizuru koja Sarajevo hvata objektivom ili na vizuru drugoga ostvarujući pritom relacionističkog subjekta. Autor kroz sadašnjost namjerno oplakuje prošlost koja nikako da ode i budućnost koja nikako da dođe. Sarajevski spektakl je završio, a ono što je ostalo pisac hvata, bilo riječima, bilo prazninama između nas i sugovornika prošlosti. Autor u Kunderinoj maniri okreće glavu unazad te u sebi viče – „Nostalgija je naša hrana/Patetika je naš kič/I naša ljepota“.Razvlašteni Čegec objektivom hvata sarajevski Theatrum Mundi iz kojega posljedično proizlazi svakodnevica u kojoj su povijesni dani oni u kojima se nije dogodilo ništa.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Osim nostalgičnog prevrtanja grada, nova perspektiva ovdje uključuje autorovu tradicionalnu društvenu osviještenost koja za cilj ima implicitno opisati tragediju koja okružuje idiličan posttranzicijski trenutak. </div> </blockquote> Unutar tog konteksta važnom odlukom pokazuje se naglašena intermedijalnost zbirke čije se pismo nastoji voditi postavkama simulirane poetike. Dokumentarističkim pristupom autor nastoji ovjekovječiti niz sarajevskih trenutaka koji predstavljaju ekvivalent fotografskom detalju koji za Benjamina, ali i Čegeca implicira novo viđenje stvarnoga. Osim nostalgičnog prevrtanja grada, nova perspektiva ovdje uključuje autorovu tradicionalnu društvenu osviještenost koja za cilj ima implicitno opisati tragediju koja okružuje idiličan posttranzicijski trenutak. Herojsko gledanje Susan Sontag predstavlja se kao savršeni opis onoga što pisac želi postići kronološkim hvatanjem i zapisivanjem slučajnih događanja na ulicama Sarajeva. Autor je svjestan društvenih i jezičnih ograničenja zbog kojih dolazi ili do ironizacije ili ismijavanja formi kao u primjerice pjesmama Haiku („Hrvatski jezik/ne valja za haiku,/pa da ga jebeš“) i Sonet o ljubavi. Ipak, voajeristička praksa pokazuje se kao prijeko potreban pristup za pisca koji je svjestan kako Sarajevo nije moguće opisati. Odgovor se nalazi u fragmentarizaciji iskustva grada i vremena koji se očituju kroz detalj i nostalgiju.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Samim time Čegec je osuđen na svoja sjećanja koja se pokazuju kao jedini logičan zaključak posttranzicijskog sarajevskog kataloga. </div> </blockquote> Prozni fragmenti ujedinjeni pod nazivom Sarajevo za prolaznike impliciraju površno, turističko upoznavanje grada. Oni predstavljaju dokumentarističku nadopunu s istim ciljem kao i prijašnja cjelina. Ipak, to je slabiji dio zbirke jer je kvalitativno za nekoliko nijansi lošiji od prethodne dionice, a i dolazi do ponavljanja čime se čitatelj zasićuje, svjestan onoga što autor želi postići i postiže u Usponu i padu Koševskog brda. Katalog uhvaćenih reperkusija tranzicije društva završava osobnim Post scriptumom i pjesmom Balkankan jer u konačnici nostalgija nije čežnja za izgubljenim mjestom nego vremenom. Lirski subjekt sumorno korača kroz cijelu zbirku, svjestan činjenice da je sam i da su jedine nepoznanice osobne prirode. Jednostavno, kao što nam govori Boym, „nostalgičar želi izbrisati povijest i pretvoriti je u privatnu ili zajedničku mitologiju kako bi ponovno posjetio vrijeme kao da je prostor.“ Ponavljanjem izraza „Ne želim zaboraviti“ na početku svake strofe ističe se autorova čežnja koja ga prožima, iz sjećanja u sjećanje, iščekujući njegovo konačno priznanje u završnim stihovima: Sjećanje je naš život. Zaborav naša terapija. Bolest je neizlječiva. Sarajevo nije ispunilo prazninu, samo ju je povećalo te time izazvalo obrambenu reakciju za koju vrijedi izreka Charlesa Maiera: „Nostalgija je za sjećanje isto što i kič za umjetnost.“Uostalom, autor sam priznaje kako je Sarajevo „pitanje bez odgovora/Odgovor koji se grčevito odupire pitanju.“ Samim time Čegec je osuđen na svoja sjećanja koja se pokazuju kao jedini logičan zaključak posttranzicijskog sarajevskog kataloga. Uspon i pad Koševskog brda: Sarajevo za prolaznike uklapa se u poetiku začetu prije 15 godina, ali ne predstavlja ni korak naprijed, ni korak nazad u autorovoj pjesničkoj praksi. Unatoč kvalitativnoj neujednačenosti i izrazitoj osobnoj noti zbirke zbog čega ju ne možemo svrstati među najbolja Čegecova ostvarenja, hrvatskoj književnosti nedostaje upravo rukopisa (i čitatelja) koji će bespogovorno polemizirati s posttranzicijskom paradigmom na ovim prostorima.

Sarajevski studium – Uspon i pad Koševskog brda: Sarajevo za prolaznike

Stope u snijegu je tanka zbirka od tridesetak pjesama koje literaliziraju novinske članke iz Slobodne Dalmacije pod naslovima „Na Kozjaku iznad sv. Kaje smrzla se dvojica dječaka“ te „Noć nad provalijom: Kako je došlo do tragedije na Kozjaku?“ koji se nalaze na kraju knjige.

Nada Topić u zadnjih pet godina objavila je pet zbirki pjesama (<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=557004933" target="_blank">Meteorologija tijela</a>, <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=995001389" target="_blank">Bezbroj i druge jednine</a>, <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=370015641" target="_blank">Stope u snijegu</a>, <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=370015313" target="_blank">Otac</a> i <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=1209003781" target="_blank">Sestra</a>), zbirku kratkih priča (<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=48004317" target="_blank">Male stvari</a>) te znanstvenu monografiju (<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=nada+topi%c4%87&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=1031003032" target="_blank">Knjižara Morpurgo u Splitu: (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja</a>). Pridodamo li tome još — davno ispisan — pjesnički prvijenac te slikovnicu, možemo reći kako se pred nama nalazi formirana autorica s bogatim, ali neprepoznatim književnim opusom.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Zahvaljujući tragičnom narativu zbirka je strukturno kompaktna te pruža zaokruženu cjelinu koja daleko nadilazi postavljene činjenične okvire. </div> </blockquote> Čini se kako su veću pažnju uspjele izazvati jedino Meteorologija tijela ulaskom u konkurenciju za nagrade „Risto Ratković“ i „Tin Ujević“ te Male stvari koje su izdane od strane V.B.Z.-a.Zamjetno je to bilo i na nedavnom predstavljanju Stopa u snijegu u Rijeci u sklopu Vriska kada je aktualnu zbirku zameo razgovor o Malim stvarima, ali i (pre)ambiciozna ideja organizatora da se cijeli opus sažme u 45 minuta. Šteta jer njena zadnja zbirka u izdanju Meandarmedia zaslužila je više od iščekivanja da će se — kako je (ne)spretno kazala jedna od gošći — zvijezde poklopiti kako bi se pročitala.Stope u snijegu je tanka zbirka od tridesetak pjesama koje literaliziraju novinske članke iz Slobodne Dalmacije pod naslovima „Na Kozjaku iznad sv. Kaje smrzla se dvojica dječaka“ te „Noć nad provalijom: Kako je došlo do tragedije na Kozjaku?“ koji se nalaze na kraju knjige. Zahvaljujući tragičnom narativu zbirka je strukturno kompaktna te pruža zaokruženu cjelinu koja daleko nadilazi postavljene činjenične okvire. Nada Topić grabi iz „papirnatog pamćenja“ te se odlučuje za pomnu rekonstrukciju izrečenoga u svrhu legitimiranja sjećanja vodeći se pritom Tadijanovićevim stihovima („Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:/Kako se kući vraća./I nezasut.“).Autorica se bori protiv kritičnosti historije (novina) koja je — slušamo li Pierrea Nora — desakralizirala i ispraznila mjesta pamćenja. Ako nastavimo hodati po tankoj liniji da je pamćenje danas promovirano u središte historije, onda možemo i lakše razumjeti pjesnikinjine razloge da se ne lati glasa ljudskih aktera uhvaćenih diktafonom. Umjesto dekonstrukcije rečenoga, Nada Topić radije se odlučuje za prostorno dekonstruiranje kroz davanje glasa prostoru.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Na poleđini knjige Branko Čegec i Miroslav Mićanović redom nižu klasifikacije poput proznog fragmenta, poezije u prozi, dnevničke forme, ali realnost je da je riječ o tekućem rukopisu koji se odupire klasičnoj klasifikaciji. </div> </blockquote> Poliperspektivnost je najvažniji aspekt rukopisa koji time u prvi plan stavlja prostor, a tek onda događaj koji autorica uvezuje pomoću ljudskih dijaloga. Glasovi dječaka i roditelja fragmentarne su prirode te se urezuju u monološki intonirane pjesme ostvarujući se kao daleki odjeci koje bilježi prostor. Jednostavnost i autentičnost infantilnog glasa koju smo imali priliku upoznati u Malim stvarima susrećemo i ovdje. Pluralnost glasova omogućuje jednom djelu pjesama da se — unatoč čvrstoj strukturi — izdvoje te funkcioniraju samostalno.To je moguće i zato jer su pjesme metatekstualne naravi koje propituju relacije između tragičnih likova i subjekata kroz čije oči promatramo razvoj događaj. Ipak, pripovjedački karakter zbirke koji proizlazi iz članaka nužno se veže za zabilježena dijaloška riješenja koja bi mogla djelovati i samostalno. Niz grafičkih riješenja u vidu kaligrama koje autorica koristi možemo povezati s njenom idejom konkretizacije prostora na stranicama zbirke kroz dvostruko prikazivanje istoga pomoću vizualnih riješenja. Ipak, to nije dosljedno provedeno te ostavlja više utisak stilske vježbe doli promišljenije nadogradnje.Na poleđini knjige Branko Čegec i Miroslav Mićanović redom nižu klasifikacije poput proznog fragmenta, poezije u prozi, dnevničke forme, ali realnost je da je riječ o tekućem rukopisu koji se odupire klasičnoj klasifikaciji. Ostvaraj pamćenja kroz zbirku se spontano opredmećuje u vidu hibridne forme te izigrava žanrovska, ali i historijska očekivanja.Stope u snijegu predstavljaju minimalistički oblik književnog pamćenja koji predstavlja još jednu zaokruženu i nepretencioznu cjelinu u pjesnikinjinom opusu. Iako kozjački rukopis pronalazi svoje mjesto u autoričinom zavičajnom imaginariju, u isti čas izgleda i kao poetičko skretanje s obzirom na to kako se znatno razlikuje od zbirki sa snažnim autobiografskim nabojem (Otac, Sestra, Male stvari; intima Meteorologije tijela).Šteta.

"Stope u snijegu" Nade Topić: Pamćenje mjereno stopama

Erozija pamćenja, zajedno s mjestima pamćenja sa sobom odvlači i pitanja o destruktivnim kapacitetima modernog društva. Nema boljeg uvoda u ovaj prikaz <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=holokaust&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=42010022" target="_blank">Holokausta</a>...

U drami <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Svr%c5%a1etak+igre&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=4666368" target="_blank">Svršetak igre </a>Samuel Beckett propituje forme koje ostaju poslije Auschwitza; trenutak kada se Clov požali Hammu otkriva prazninu: „I use the words you taught me. If they don‘t mean anything any more, teach me others. Or let me be silent.“ Primo Levi u djelu Potonuli i spašeni se okreće subjektu s pitanjem plaćanje crne mostarine: „Stidiš li se što živiš umjesto nekog drugoga? I posebno, nekog čovjeka plemenitijeg, tankoćutnijeg, mudrijeg, korisnijeg, dostojnijeg življenja od tebe?“. U svjetlu univerzalizacije događaja koji se dogodio samo jednom, Adorno zapisuje sljedeće: “All post-Auschwitz culture, including its urgent critique, is garbage.“Stoga — što je ono što ostaje poslije Auschwitza? Događaj i praznina; Paul Celan osjetio je to po dovršetku Fuge smrti — pjesme „ušminkane za čitanje“ — kada je uvidio kako samo rijetki razumiju što je napisao jer — ponavljam — što je ono što ostaje poslije Auschwitza? Ostaje li nam uopće to pitanje još u svijesti ili smo već počeli vraćati u posude crno mlijeko zore? Jesmo li se uplašili pretpostavke kako je upravo holokaust udario u temelje koncepta povijesti koja ide samo naprijed, samo naviše? Ili jednostavno nikad nismo bili dovoljno moderni prihvatiti što se dogodilo? Znate, Fuga smrti za dio književne kritike je pjesma stoljeća, ali ista naglo ostaje u mraku za vrijeme projekcije Schindlerove liste ili pritisnuta težinom stranica Styronovog romana Sofijin izbor. Moralne i etičke koordinate ocrtavaju iks, ali, u konačnici, što nam to znači kada će samo rijetki shvatiti — čitajući Z. Baumanna — kako upravo holokaust predstavlja prozor u modernost, a ne u prošlost:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Sumnjamo (čak i ako odbijamo priznati) da holokaust ima neotkriveno drugo lice istog modernog društva, čijem se prvom licu s kojim smo dobro upoznati toliko divimo. I da su ta dva lica savršeno priključena na isto tijelo. Ono čega se možda bojimo najviše, je da niti jedno od ta dva lica ne može više postojati bez onog drugog. Kao dvije strane istog novčića“ </div> </div>Stoga — što je ono što ostaje poslije Auschwitza? Ostaje li nam jeka Eichmannove svakodnevne obrane „samo sam slušao zapovijedi“, slike sa zadnjeg izleta u Auschwitz-Birkenau ili — ipak — pitanja zbog kojih na današnji svijet gledamo izvan granica ekrana?Želite mi reći da se vrtimo u krug? Tako to ide s pitanjima koja su trebala biti izazvana dolaskom Charlesa Reznikoffa i poeme Holokaust (Sandorf, 2020; prev. Ivan Sršen) u hrvatske knjižare.Napisana 1975. godine, poema <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=holokaust&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=42010022" target="_blank">Holokaust </a>predstavlja zadnje i najvažnije djelo američkog pjesnika Charlesa Reznikoffa. Rođen 1894. godine u New Yorku, Reznikoffov život obilježit će pravo, povijest i poezija s kojom započinje 1918. godine kada mu izlazi prvi nastavak zbirke Rhytms u kojoj je već bilo naznaka objektivističkog stila koji će obilježiti njegovu zadnju poemu. Tek 1931. godine s izlaskom broja časopisa Poezija pod paskom urednika Louisa Zukofskog šira javnost će dobiti priliku upoznati Reznikoffa, zajedno s Carlom Rakosijem, Basilom Buntingom, Lorine Niedecker te Georgem Oppenom koji će stati iza objektivističke poetike prezentirane u eseju „Sincerity and Objectification: With Special Reference to the Work of Charles Reznikoff“. Za njih je nad novim pravcem stajala sjena Ezre Pounda:“We picked the name ‘Objectivist’ because we had all read Poetry of Chicago and we agreed completely with all that Pound was saying.“Objektivizam je zastupao jasnoću i ekspresivnost pjesničkog jezika naslanjajući se pritom na emotivnu (ekspresivnu) funkciju jezika jer objektivistički pjesnik za svoj jedini cilj ima izazvati emotivnu reakciju kod primatelja. Na pjesniku/pošiljatelju je da uredi komunikacijski kanal time što bira i preslaže odabranu građu pomoću koje u konačnici indirektno izaziva emocionalnu reakciju kod čitatelja. Kada su pitali Reznikoffa kako bi definirao objektivizam, kazao je sljedeće:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Pod pojmom „objektivistički“ pretpostavljam pisca koji bi mogao pisati ne izravno o osvojim osjećajima, nego o onome što vidi i čuje, koji je gotovo sasvim ograničen na svjedočanstvo poput onoga u sudnici i koji svoje osjećaje izražava indirektno, odabirom predmeta koji prezentira te, ako piše u stihovima, njihovom glazbom.“ </div> </div>Uostalom, Reznikoff je svoj život dijelom proveo u pravnoj struci zbog čega će do kraja života objektivizam uvijek biti opisivan sudnicama i svjedocima, optuženima i nevinima. Paul Auster opisat će ga kao pjesnika oka čime u prvi plan stavlja, i podcrtava, etičku dimenziju Reznikoffovog pjesništva koja od čitatelja ne traži samo emociju; ono traži moralni odgovor za pročitano. Zbog toga je važno pisati jasno i razumljivo jer time pjesnik oduzima čitatelju ispriku.Holokaust, Šoa, Auschwitz u njegovo pjesništvo ulaze u četrdesetim godinama. Proboj vijesti iz logora Europa, kao i aktivna uloga njegove žene Marie Syrkin u cionističkom pokretu (njen časopis Židovska fronta prvi u Americi 1942. godine objavljuje vijesti o holokaustu) okrenut će Reznikoffa prema pokušajima objektivističkog obuhvaćanja slušanja zapovijedi koji će kulminirati poemom Holokaust 1975. godine. S osamdeset i jednom godinom na leđima, Reznikoff je bio spreman u potpunosti prihvatiti načela objektivizma; čitajući poemu, Marie Syrkin piše:“ I hoped for a lyrical threnody. But Charles committed to his system.“U bilješkama pronađenima poslije njegove smrti godinu dana kasnije zapisano je sljedeće:“ I grew tired of regular meters and stanzas; they had become a little stale; the smooth lines and the rhymes I used to read with pleasure now seemed affected, a false stress on words and syllable. And yet I found prose unsatisfactory, too: without the burst of song and the sudden dancing, without the intensity that I wanted.“ Okrenut isključivo transkriptima vojnih suđenja iz Nürnberga protiv preostalih te Jeruzalema protiv Adolf Eichmanna, Reznikoff je odlučio književnost zakinuti za Adornov krik jer jeziku nikada nije bilo važno tko ga uzima u usta.Reznikoff poemu dijeli na 12 dijelova kojima prethodi sljedeća uvodna napomena:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Sve što slijedi zasnovano je na publikaciji koju je objavila vlada Sjedinjenih Država Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima i zapisima s Eichmannovog suđenja u Jeruzalemu.“ </div> </div>Nazivi poglavlja slagani su prema mehanicističkom uzusu s ciljem postavlja šire slike sustava: Deportacija, Invazija, Istraživanje, Geta, Masakri, Plinske komore i dušegupke, Radni logori, Djeca, Razonoda, Masovne Grobnice, Marševi, Bjegovi. Poema završava autorovim bilješkama po pitanju definiranja nepoznatih pojmova čime se zaokružuje hiperrealistički okvir poeme. Kada Marie Syrkin piše kako se Reznikoff držao sustava, govorila je o napisanome; paratekst poeme čitatelja ne priprema na čitanje poezije, već na prolazak svjedočanstvima; priprema ga na čitanje onoga što ostaje poslije trideset godina od završetka rata, dvadeset i devet godina od završetka suđenja u Nürnbergu te četrnaest godina od presude Adolfu Eichmannu.Ipak, kada krenemo čitati poemu uviđamo kako se iza dvanaest dijelova konačnog rješenja ne krije mehanizirana poetska forma koja prati zacrtanu liniju, već fragmentirani, probrani događaji koji proizlaze iz prvog stiha: „Jedne večeri, došao je policajac i rekao mu“. Mreža poglavlja vezuje se uz nacistički režim s ciljem ukazivanja na destruktivne kapacitete moderne države; potpoglavlja koja su nerazmjerno podijeljena kroz poemu produkt su preoblikovanja građe od strane Reznikoffa. Objektivističke naravi, poema sa silinom građe na kojoj stoji u nekim se trenucima odaje kao enciklopedija kraja, hvatajući u svojim potpoglavljima samo završetke niti za koje ne znamo gdje, i kada započinju. Naime, Holokaust ne barata imenima, kao ni subjektima; u igru su isključivo kolektivi i brojke koje idu lijevo ili desno po izlasku iz vagona.Pisana slobodnim stihom iz trećeg lica jednine, poemu prožima snažna desubjektivizacija koja nas ponovo vraća u okvire pitanja uvoda — kako stvarati umjetnost poslije Auschwitza? U trenucima kada se čini kako je poema spremna do kraja testirati granice umjetnosti u pokušaju da kroz odabrani glas i metodu liši djelo figura i subjekta, Reznikoff zastaje te si odlučuje kontrirati u nizu potpoglavlja. Primjerice, Reznikoff koristi prvo lice jednine jedino kada progovaraju stupovi režima: znanstvenik, stražar, vojnik, zapovjednik itd. Posebice se ističe ironičan istup njemačkog znanstvenika u trećem poglavlju poeme naslovljenom Istraživanje:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Mi smo civilizirani—/ Arijevci;/ mi ne ubijamo uvijek one koji su predodređeni za smrt/ samo zbog toga što su Židovi/ kako bi to oni manje civilizirani mogli učiniti:/ mi ih koristimo za dobrobit znanost/...“ </div> </div>Holokaust — napisan 1975. godine — ne stoji samo na dokumentaciji; on stoji i na svim dotadašnjim pokušajima promišljanja Auschwitza. Iskaz to potvrđuje; Reznikoff odmiče od sustava u trenucima kada ima potrebu naznačiti etičke i sociološke kategorije modernog doba koje nam je donijelo holokaust. Isticanje civiliziranosti nacističkog režima ima za cilj ukazati na destruktivne kapacitete naše neutažive ambicije za modernizacijom svijeta koji u nijednom trenutku nije pokazao naznake buđenja iz etičkog sna.Kroz poemu se individua javlja jedino kao član nacističkog režima, glas pojedinaca pod težinom režima javlja se i koristi jedino u trenucima kada treba stati uz moćne ili pobjeći od njih. U sedmom poglavlju Radni logori nailazimo na časnika na odlasku:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „„Nisam znao gdje me šalju./ nisam znao za ovo,/ a kada sam shvatio o čemu se radi odmah sam zatražio/ premještaj./ Sada vas napuštam“./ Rukovao se s nekim od Židova/ i poželio im da prežive.“ </div> </div>Reznikoff nema namjeru zbog objektivističke metode propitivati etičke i moralne koordinate glasova koji se otmu kolektivu; ipak, suštim dijalogom te prikazom časnikovog bijega iz logora Reznikoff daje čitatelju odgovor na pitanje — jesu li znali?S druge strane, igra riječima prisutna je sljedećim stihovima:„SS-ovac je psa zvao „Mensch“, što znači „čovjek“:/ a kad god bi pustio psa na Židova rekao bi, „Čovječe,/ uhvati onog psa!“Zamjena uloga provedena igrom riječi ovdje može čitana isključivo u dokumentarnom ključu, ali odabir iste od strane autora govori nam više. Stihovi se nalaze u prvom potpoglavlju devetog poglavlja naslovljenog Razonoda. Naslov nije ironične naravi jer ide ukorak sa strukturalnim okvirom poeme koja kroz poglavlja ocrtava nacističko konačno rješenje; on figurira kao ispušni ventil sustava jer — za razliku od većine drugih potpoglavlja — u prvi plan ponovo stavlja člana režima. Ironija se pojavljuje kada člana režima povežemo s korištenjem riječi civilizacija kroz poemu; ovo je razonoda civiliziranog čovjeka u hiperboličnoj varijanti modernog svijeta.Nadalje, pjesmu prožima neprirodna ritmičnost koja se osjeti pri korištenju figura dikcije te opisivanju zločina sakriveni velom glazbe. Jedan od primjera nalazimo u zadnjem odlomku petog poglavlja Masakri:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Pokupili su dvadesetak hasidskih Židova iz njihovih/ domova./ u odjeći u koju se oni odijevaju,/ nosili su i svoje molitvene šalove,/ a u rukama držali molitvenike./ Odveli su ih u brdo./ Ondje su im naredili da pjevaju svoje molitvene pjesme/ i podignu ruke u zrak i mole Boga za pomoć/ a, kad su to učinili,/ časnici su polili tlo pod njima kerozinom/ i zapalili ga.“ </div> </div>Reznikoff poetski eksperiment ukazuje na besmisao umjetnosti i religije u modernom svijetu koji ih počinje koristiti samo kao masku; u drugim primjerima imamo pjevanje pri ulasku u logor, orkestara iza kojih se događaju masakri ili bacanja cvijeća na kolodvor kako bi se prikrila činjenica kako se ne radi o popratnoj, već zadnjoj stanici za putnike. Štoviše, Reznikoff preuzima nacističke eufemizme iz svjedočanstava čime jezik postaje oružjem koje režim koristi protiv židovskog kolektiva. Na čitatelju je da spozna isprepletenost subjekta i jezika kroz poemu; kada progovaraju Židovi da bi pokušali spasiti druge, jezik omlitavi:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Ali neki su se prisjetili Židova koji je došao u grad i rekao:/ „Ne vjerujte što vam govore./ Židove ne vode u Ukrajinu;/ vode ih u logore smrt—/ i ondje ih ubijaju.“/ No nitko mu nije vjerovao; (...)“ </div> </div>A kada progovara režim:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „(...) ponekad bi počeli vikati i odbijati da se pomaknu;/ a SS-ov zapovjednik bi im povikom odvratio:“ Tišina!/ Smirite se!/ Znam da želite umrijeti,/ ali prvo morate raditi!“/ Trik bi ponekad upalio;/ ljudi bi se svukli i nastavili dalje.“ </div> </div>Unatoč polariziranoj kritičarskoj recepciji djela zbog njene svojevrsne objektivističke naravi, Holokaust pokazuje kako je Reznikoff — godinu dana prije svoje smrti — duboko u sebi podijeljen po pitanju pristupa događaju čiji se glasovi iz svjedočanstva u svjedočanstvo multipliciraju. Izbijanju glasova i figura treba još pridodati korištenje praznina u svrhu ritma kroz tekst čime Reznikoff naznačuje nemogućnost jezika da opredmeti uništeno u njegovoj cjelini. Kao što skup svjedočanstava povezuje početna točka kucanja na vrata, možemo reći kako se ponovo pronalaze u zadnjim stihovima poeme:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „(...)/ spašeno je oko šest tisuća danskih židova/ a Nijemci su uhvatili svega njih nekoliko stotina.“ </div> </div>Djelo završava uhvaćenima, a ne preživjelima čime se poema zaokružuje kao mjesto svjedočenja, koje je prema riječima G. Agambena, tanka granica između nepodudaranja „ljudskog i neljudskog, subjektivacije i desubjektivacije, bivanja govorećim živog bića i bivanja živim bićem logosa.“U teorijskom prilogu naslovljenom „Između Pamćenja i Historije: Problematika mjesta“ francuski povjesničar Pierre Nora zapisuje sljedeće:“O pamćenju se toliko govori zato što ga više nema.“ Desakralizacija povijesti putem zamjene pedagoške funkcije radi kritičke izgubili smo sponu s pravim pamćenjem koje je danas samo stvar arhivističke rekonstrukcije; brzogoreće papirnato pamćenje. Pamćenje kakvim opisuje Nora, historiorizirano, danas je isključivo obaveza pojedinca, a ne društva čime u fokus dolazi činjenica kako je privatno odavno prevladalo javno. Dezintegracija i fragmentacija povijesnog totala nužno je utjecala na pamćenje koje je sada s leđa nacije palo na leđa pojedinca koji više nije u mogućnosti uhvatiti izgubljeno; uostalom, zato sada postoje mjesta pamćenja koja nam pomažu napraviti rez između povijesti i pamćenja.Ipak, holokaust je kroz zadnjih 75 godina popularizacije i univerzalizacije došao u poziciju da je sam događaj postao povijesna činjenica, a njegova medijska slika stvar pamćenja. Elie Wiesel pitala se već 1979. godine kako ljudi ne shvaćaju da svojim gestama i izjavama samo smanjuju značaj holokausta? Davor Konjikušić na portalu Novosti <a href="https://www.portalnovosti.com/sto-ostaje-od-auschwitza" target="_self">piše o dojmovima nakon posjećivanja Memorijalnog muzeja Auschwitz-Birkenau</a>:<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> „Da su stvari već neko vrijeme naprosto poremećene govori i svakodnevna situacija na rampi u dijelu logora Auschwitz II-Birkenau – mjestu kroz koje je prošlo preko 1,3 milijuna ljudi, gdje su odvajane i u smrt slane generacije židovskih obitelji, djeca odvajana od svojih majki, a slabašni i nepoželjni odmah slani u smrt u plinskim komorama. Danas ta rampa za mnoge posjetitelje ne predstavlja samo mjesto tugovanja i boli, nego spektakl i priliku za fotografiranje, odnosno nezaobilaznu lokaciju za instagramere.“ </div> </div>Erozija pamćenja, zajedno s mjestima pamćenja sa sobom odvlači i pitanja o destruktivnim kapacitetima modernog društva. Z. Bauman u Postmodernoj etici piše kako „najviše što možemo je sanjati da on (život) postane malo moralniji.“ No, kako će on postati moralniji ako zbog kasnog kapitalizma stavimo cijenu na mjesta pamćenja, a holokaust pretvorimo u priču o životu kada on to nije bio? Kako možemo postati bolji ako ne znamo gdje smo pogriješili?Prijevod i izdavanje poeme <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=holokaust&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=42010022" target="_blank">Holokaust</a> od strane Sandorfa time dobiva na važnosti, kao što i na važnosti dobiva odjek koji nije, i nije mogao biti ostvaren jer je — čini se — odbijanje krivnje i sjećanja permanentno stanje na našim prostorima.

"Holokaust" Charlesa Reznikoffa: Ostaje samo jezik

Shokoofesh Azar pokazala je kako magijski realizam još uvijek dostojno figurira za literarni izraz postkolonijalnog svijeta. Prosvjetljenje stabla zerdelije predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju složenosti Islamske revolucije koja nikad nije htjela, riječima Edvarda Kocbeka, usavršiti slobodu čovjeka.

Unatoč tome što je oštrica magijskog realizma otupila kroz desetljeća postojanja, još uvijek ima pisaca koji u njemu vide književni izraz nadolazećeg postkolonijalnog svijeta. Jedna od njih je iranska spisateljica Shokoofeh Azar (1972.) koja se prije četiri godine probila na književnu scenu romanom Prosvjetljenje stabla zerdelije. Izvorno napisan na farsiju, roman je prvo izdanje doživio na engleskom jeziku 2017. godine. Razlog tomu krije se u njenom životopisu; autorica je u Iranu djelovala kao aktivistica za ljudska prava i novinarka sve do 2011. godine kada se odlučuje za bijeg u Tursku, a potom i Australiju gdje objavljuje roman. Njenom djelu nije trebalo dugo da zaintrigira tamošnju književnu scenu jer će već 2018. godine postati prva Irankinja nominirana za nagrada Stella. Ipak, daleko više će odjeknuti njena prošlogodišnja nominacija za International Booker Prize.Ukotvljen u kontekstu Islamske revolucije iz 1979. godine, roman Prosvjetljenje stabla zerdelije nastoji nam na 228 stranica ispričati priču o peteročlanoj iranskoj obitelji tijekom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Kroz 18 poglavlja obiteljsku dezintegraciju pratimo očima najmlađe članice obitelji, Bahar, čiji put među živima završava 1979. po spaljivanju očeve radionice glazbala od strane revolucionarnih masa. Odabirom personalnog/sveznajućeg pripovjedača u vidu Baharinog duha, iranska spisateljica nastavlja tkati priču o preostalim članovima obitelji u bijegu iz Teherana prema Razanu. Kako poglavlja idu svojem kraju, tako se i Bahra pozdravlja sa svojim članovima obitelji; Sohraba će novi režim pogubiti, Bita će se pretvoriti u sirenu, dok će otac i majka, Hošang i Roza, svoj prirodni kraj dočekati na zadnjim stranicama romana. <blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Nastojeći zapamtiti ključne rečenice djela, oni uviđaju da njihove biblioteke ne mogu biti niti upamćene niti popisane. U tim trenucima do izražaja dolazi Azarino intertekstualno tkanje; njeni likovi iz poglavlja u poglavlje čitaju djela zapadnog i istočnog kanona čime roman osvješćuje samog sebe, ali i globalnu kulturu u sklopu koje se čita i piše. </div> </blockquote> Vodeći se konvencijama magijskog realizma, Azar pažljivo uvezuje vlastiti folklor u povijesni narativ, ostvarujući se pritom kao Šeherezadina kćer. Zahvaljujući autoričinoj erudiciji, kao i umješnosti u preplitanju realističkog i magijskog sloja, umetnute male pripovijesti predstavljaju najsnažnije romaneskne punktove. Pripovijest o zadnjim danima Ajatolaha Homeinija te spoznaja o vonju raspadanja koji naposljetku izbije iz bića svih diktatora odiše supstancijalnošću magijskog realizma. Za neke će veću vrijednost imati svakodnevne, mikrohistorijske situacije gdje se Prosvjetljenje stabla zerdelije odaje i kao antropološki sebe svjesna literatura. Pripovijest o ujaku Husrevu kojeg smrt pošteđuje nakon zajedničkog noćnog provoda ili one o stanovnicima Razana predstavljaju vrijedne fragmente o povijesti nijeme većine Islamske revolucije. Kroz njih se ogleda i propitivačka funkcija magijskog realizma spram burnog kraja stoljeća. Izostavljajući konkretniju povijesnu kontekstualizaciju, naslanjajući se pritom na čitateljevo znanje, autorica se ponajviše usredotočuje deskripciji ostvaraja novog kolektivnog pamćenja. Preslagivanje društvenih vrijednost ponajbolje se ogleda kroz spaljivanje knjiga i filmova. Spisateljica bilježi bespomoćnost i onemoćalost članova obitelji pred revolucijskim previranjima. Nastojeći zapamtiti ključne rečenice djela, oni uviđaju da njihove biblioteke ne mogu biti niti upamćene niti popisane. U tim trenucima do izražaja dolazi Azarino intertekstualno tkanje; njeni likovi iz poglavlja u poglavlje čitaju djela zapadnog i istočnog kanona čime roman osvješćuje samog sebe, ali i globalnu kulturu u sklopu koje se čita i piše.Međutim, prvo romaneskno ostvarenje iranske autorice je strukturno izrazito neuravnoteženo. Spisateljica se odista često zna izgubiti u sporednim pripovijestima, zaboravljajući na glavni tok radnje; samo pripovijesti o Homeiniju posvećeno je cijelo poglavlje. U nekim trenucima čitatelj dobiva dojam kako Azar daleko više pažnje posvećuje konstrukciji zaokruženih kratkih priča, doli ostvaraju skladne fabularne sintakse. Ipak, postoji još nekoliko razloga zbog kojih roman nema priželjkivanu transformativnu snagu. Umjesto da se zadovolji vrapcem u ruci, Azar je uvijek u potrazi za golubom na grani. Ogledan primjer je sudbina najstarije kćeri Bit. Ona odustaje od života te se pretvara u sirenu kako se više ne bi bavila prošlošću. No, autorica nenadano pred sam kraj romana, umjesto da se zadovolji zaokruženom pričom o kraju povijesti, ispisuje novi, nasilniji i eksplicitniji završetak s ciljem osude današnjeg patrijarhalnog i konzervativnog iranskog društva. Bitina narativna linija je i primjer autoričinog podcjenjivanja čitatelja kroz čin objašnjavanja zašto ona postaje sirena što čitatelj može jasno iščitati u kontekstu cijelog romana.Unatoč strukturnim poteškoćama zbog kojih se možemo zapitati je li autorica trebala ispisati zbirku priča, a ne roman, Shokoofesh Azar pokazala je kako magijski realizam još uvijek dostojno figurira za literarni izraz postkolonijalnog svijeta. Prosvjetljenje stabla zerdelije predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju složenosti Islamske revolucije koja nikad nije htjela, riječima Edvarda Kocbeka, usavršiti slobodu čovjeka.

Prosvjetljenje stabla zerdelije, Shokoofeh Azar: magijski realizam nije mrtav

Sport i svijet knjige često se prisilno udaljavaju iako povijest književnosti ne poznaje takve razlike. Dobri književnici su često bili i dobri sportaši.

Stereotipi nikada neće nestati iz naših života. Jednostavno – neki ljudi će uvijek biti primorani kategorizirati druge ljude i pojave radi vlastite sigurnosti i ciljeva. Za vrijeme naših života izvrtjet će se još stotine i stotine pokreta koji će tražiti svoja prava i svoje mjesto pod suncem. Bezuspješno jer ono što piše na papiru ne piše u glavi i tako će stereotipi postati utjelovljenje vječnog Žida koji će hodati zemljom do klika na crveni gumb.Zato književnik nikad neće biti sportaš. Pobogu, pisac ne lovi loptu već misao u alpskim bespućima. On zatvara barove prije nego utakmice, dok svoje protivnike ismijava potezom pera, a ne potezom noge. Kada bi samo društvo dobilo priliku – generaliziralo bi pisce u brojne kolone, očajnički pokušavajući glumiti balzakovskog povjesničara književnosti koji na čelo stavlja jednog koji predstavlja svih, dok svi predstavljaju jednog. Pročitao sam jednog – pročitao sam ih sve. Istina, bilo bi lijepo na taj način riješiti npr. sada gorući problem lektire te usaditi sigurnost u društvo koje više ne bi patilo od slučajnosti. Svaki beatnik postao bi Kerouac, svaki romantičar Walter Scott, svaki realist Flaubert – nepodnošljivi užas normiranja.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> U redu je, živimo u postmodernizmu u kojem su prva razmišljanja o nečemu vaš najveći neprijatelj, a norme njeni prvi činovnici. </div> </blockquote> I onda se dogodi da saznate da je Kristian Novak, autor budućih hrvatskih klasika Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, bio 13 godina karate reprezentativac, a 15 godina državni prvak. Dok se trudite održati vaš stereotip o umjetnicima živim, čujete kako u daljini Rade Šerbedžija govori kako je nogomet bio njegova prva ljubav te kako je znao igrati sedam dana u tjednu. Prema njegovom iskustvu, najumorniji najbolje glume... I tako se vaši stereotipi i norme izgube u prijevodu. U redu je, živimo u postmodernizmu u kojem su prva razmišljanja o nečemu vaš najveći neprijatelj, a norme njeni prvi činovnici.Kako ne bi ostali samo na ove dvije iznimke, potrebno je dublje zaroniti u svijet. Pitanje je samo sporta ili književnosti?<h2>1) Kako je Jack Kerouac izgubio glavu zbog američkog nogometa</h2>Lice beat generacije, Jack Kerouac, u svojoj mladosti zaljubio se u američki nogomet. O njegovoj prvoj ljubavi najviše saznajemo iz mnogobrojnih romana i dnevničkih zapisa čiji su počeci vrvjeli rezultatima i statistikama igrača raznih momčadi koje je Kerouac pomno pratio, stvarajući u svojem dnevniku sustav nama danas poznatiji pod nazivom fantasy sport.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Ako je vjerovati njegovim zapisima, svoju prvu utakmicu američkog nogometa odigrao je s 13 godina za srednjoškolsku momčad. </div> </blockquote> Međutim, Kerouac nije ostao dugo na tribinama, već se spustio i na teren. Ako je vjerovati njegovim zapisima, svoju prvu utakmicu američkog nogometa odigrao je s 13 godina za srednjoškolsku momčad Lowell. U dnevničkim zapisima tako ubrzo počinjemo nalaziti opaske vezane uz njegovu igru, kao i statistiku. Kerouac nije bio samo prolaznik – on je bio potencijal vrijedan stipendije što dokazuje interes dvaju sveučilišta (Boston College i Columbia University). Kerouac je mogao ostati upamćen kao igrač američkog nogometa. Zapisi pokazuju neizmjernu ljubav za sportom, kao i nevjerojatnu predanost napretku u surovom svijetu američkog nogometa. Kerouac je 1940. godine odabrao Columbiju, ali njegova sportska (i akademska) karijera kratko je trajala – u svojoj prvoj utakmici protiv momčadi Rutgersa slomio je nogu... Sam pisac kasnije će zapisati kako je u trenutku duela čuo kraj svoje sportske karijere. Zanimljivo, liječnici su postavili krivu dijagnozu te je Kerouac još tjedan dana trenirao sa slomljenom nogom. Bunt u nastajanju.Tijekom rehabilitacije Kerouac je našao posao na benzinskoj stanici kod Hatforda na kojoj je radio tijekom dana, dok je noću pisao. 1942. godine nakratko se vratio američkom nogometu, ali nije mu dugo trebalo da shvati kako za njega više nema mjesta na terenu. Kao što je rekao svojem najboljem prijatelju Nealu Cassadyu:&quot; Scrimmage my ass … I’m gonna sit here in this room and dig Beethoven, I’m gonna write noble words.&quot;Nažalost, njegova karijera u američkom nogometu možda ga je koštala života jer danas se sumnja kako je tijekom svoje sportske karijere uspio zaraditi C.T.E., kroničnu traumatsku encefalopatiju koja pogađa veliki postotak igrača američkog nogometa zbog čega zadnjih godina traju velike borbe za uvođenjem dodatnih sigurnosnih mjera u sport. Sam Kerouac pokazivao je znakove moždane traume – patio je od depresije, pamćenje mu je slabilo kroz godine, unutarnja krvarenja... Međutim, nikad nećemo biti sigurni čemu možemo pripisati te simptome jer Kerouac je vodio buran život u kojem su prometne nesreće i alkoholizam bile svakodnevica, kao i u njegovim romanima kojima je vladao bunt i život. Kratak, ali je vladao.Ipak, da se što pitalo Kerouaca on bi mirne duše prihvatio kraći život zbog proživljenih užitaka na terenu. I van terena. Jer biti beatnik ne znači živjeti dugo.<h2>2) U očekivanju kriketa</h2>Samuel Beckett u svojoj mladosti bio je bolji u kriketu negoli u jezicima u osnovnoj školi. Pisac bezbroj klasika suvremene drame koji prikazuje likove koji iščekuju najbolje od svijeta, samo kako bi po njih došlo ono najgore od svijeta, ništavilo, bio je u početku bolji u kriketu. I ne samo u kriketu – Beckett se bavio boksom (šampion u lakoj kategoriji), plivanjem, ragbijem, šahom, tenisom, biciklizmom, motociklizmom, golfom i atletikom. Međutim, kao pravi Englez Beckett je najviše ulagao u kriket. On je jedini nobelovac čije se ime nalazi u takozvanoj kriketskoj bibliji – Wisdenu. Čak 17 godina bavio se kriketom, ali tada se preselio u Francusku te se počeo baviti onime po čemu ga danas poznajemo – književnošću.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Čak 17 godina bavio se kriketom, ali tada se preselio u Francusku te se počeo baviti onime po čemu ga danas poznajemo – književnošću. </div> </blockquote> Međutim, tijekom cijeloga svojeg života zadržao je sportski duh. Pratio je sportska događanja te je umjetničkom miljeu u Francuskoj ubrzo postalo jasno kako su kućna vrata Samuela Becketta zatvorena tijekom sportskih događanja. Beckett je iz sporta preuzeo mantru kako uvijek može bolje, što su na svojoj koži osjetili brojni glumci kojima nikad nije bio zadovoljan.2015. godine na tradicionalnome festivalu u spomen na Samuela Becketta odigrala se i memorijalna kriket utakmica između Engleske i Australije. Sebi je uzeo draž koju je uskratio mnogobrojnim likovima u svojim djelima – one je dočekalo ono nedostižno, toliko očekivano, toliko puta viđeno u glavama drugih.Irski pisac vjerojatno bi rekao kako je ponosniji na to negoli na sva svoja dramska ostvarenja i prikazanja svijeta 20. stoljeća.<h2>3) Egzistencijalizam na dva gola</h2>Prije negoli je svijet zavio u egzistencijalizam, Albert Camus igrao se života na alžirskim ulicama. Kroz cijelu njegovu mladost veći užitak će mu pružati lopta, a ne knjiga koje će se prihvatiti tek po naglom završetku karijere. Ipak, ta činjenica ima iza sebe mračniju pozadinu – rođen je u siromašnoj obitelji, nikad nije upoznao svojega oca te je poznato kako ga je njegova baka često znala kažnjavati. Obično zbog uličnog nogometa poslije kojeg je dolazio neuredan i ozlijeđen.Camus je nosio dres Racing Universitaire d'Alger u kojem je igrao na poziciji golmana od 1928. godine do 1930. godine. Kasnije će reći kako ga je golmansko iskustvo naučilo kako izazov može doći iz bilo kojeg pravca te kako uvijek mora biti spreman. Međutim, nakon dvije godine profesionalnog bavljenja nogometom Camusa je zadesila tuberkuloza zbog koje će biti primoran objesiti kopačke u klin, ali i otići u Francusku. Ostatak je povijest.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Nogometno zdanje postaje tako simbolom preoblike svijeta u stisku Kuge, svijeta u kojem igra postaje nepoznanica. </div> </blockquote> Naravno, iako mu je karijera bila kratkoga trajanja, mitovi se nisu mogli izbjeći. Tako i danas govore kako je Camus igrao za nacionalnu reprezentaciju Alžira, ali i Francuske u tridesetim godinama 20. stoljeća. Dokle god to nije istinito, istinita je Camusova ljubav za nogometom koji je nastavio pratiti i poslije svojeg odlaska u Francusku. U Francuskoj je danas gotovo legendaran odgovor na pitanje Charlesa Ponceta što mu je draže – kazalište ili nogomet. „Nogomet, bez dvojbe“. Ipak, još bolji trenutak se zbio kada je osvojio Nobela za književnost. U vrijeme izlaska novosti Camus se nalazio u Alžiru gdje je pratio utakmicu RUA. Znatiželjni novinari potrudili su izvući pokoju riječ o Nobelu, ali Camus je jedino bio otvoren za razgovor o netom završenoj utakmici te golmanu RUA. „Tek kada si sam usred šume – au milieu des bois – okružen skrivenim krvoločnim zvijerima, shvatiš koliko je zapravo teško&quot; kazao je za golmana koji je skrivio pogodak. U samo jednoj rečenici sažeo je život vratara, život Alberta Camusa, život Mersaulta...Nogomet se javlja i u Kugi kroz lik bivšeg nogometaša Gonzalesa koji zbog karantena postaje švercer. Camus kroz dijalog Gonzalesa, Tarroua i Ramberta raspravlja o nogometu, ističući važnost razigravača za cijelu momčad. Gonzales nas kroz svoja sjećanja vodi na stadion pretvoren u specijaliziranu karantenu za bolesne članove obitelji. Nogometno zdanje postaje tako simbolom preoblike svijeta u stisku Kuge, svijeta u kojem igra postaje nepoznanica.Iako je preporuka bježati glavom bez obzira od anakronog optimizma, čini se kako je nogomet Camusa upoznao s egzistencijalizmom. Pogotovo kao golman koji ima posve drugačiji pogled na teren, igru i suigrače. Gotovo izgleda kako igra sam svoju igru. A Camus, zajedno sa svojim likovima, živio je zaseban život koji nikada nije najbolje podlijegao društvenim željama ili normama. Camus nikad nije prestao biti onim dječakom s alžirskih ulica koji bjesomučno naganja loptu. Loptu koja ga je naučila „sve o moralu&quot;.

Između knjige i lopte: književnici kao sportaši (1)

Teme

magazin/teme--c-17

“OK knjižnica, OK zajednica” ciklus počeo je odmah “u glavu” sa svojom intencijom. Obnovljivi izvori energije nikada nam nisu bili pristupačniji. Craftstromov plug&amp;play pametni solarni sustav odličan je primjer budućnosti koja nam kuca na vrata.

Programski ciklus imena “<a href="https://gkr.hr/Magazin/Tema-Plus/OK-knjiznica-OK-zajednica-rubovi-buducnosti-za-bolje-zivljenje" target="_blank">OK knjižnica, OK zajednica</a>” Gradske knjižnice Rijeka u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera. <a href="https://rasadnik.fyi/" target="_blank">Rasadnik.fyi </a>redovito prenosi sažetke susreta.Programski ciklus <a href="https://gkr.hr/Magazin/Tema-Plus/OK-knjiznica-OK-zajednica-rubovi-buducnosti-za-bolje-zivljenje" target="_blank">OK knjižnica, OK zajednica</a> simbolično je otvoren pogledom prema suncu. Prozore je otvorio Dražen Lučanin, glavni tehnolog Craftstroma, predstavivši ukratko proizvod na kojem je on i njegov tim radio zadnjih nekoliko godina — pametni solarni sustav (smart solar system). Prije doli se krenemo igrati s Lučaninom te počnemo postavljati njegov sustav, moramo se uvesti o priču kako smo došli u priliku da čitamo ovaj članak te da se zapitamo zašto njegovi paneli ne izgledaju kao oni s televizije:Nakon faksa sam odlučio krenuti raditi kao konzultant u svojoj vlastitoj agenciji. Jedan od naših klijenata bio je Craftstrom koji su nas odlučili angažirati oko razvoja aplikacije. Nakon što smo napravili minimum-viable app oni su izrazili želju da nastavimo raditi za njih. Nakon kraćih dogovora, odlučili smo za udjele u njihovom poduzeće nastaviti raditi na njihovom projektu od čega smo svi imali koristi.Ipak, pomalo snovit početak ubrzo je naišao na pitanje financija, pitanje o kojem svaki startup započinje interne razgovore:Primarno smo se oslanjali na osobna ulaganja ulagača. Prve dodatne financije dobili smo na američkom natječaju Solar Prize poslije kojeg su uslijedile dvije crowdfunding kampanje na kojima su ljudi mogli naručivati naše proizvode prije negoli su bili gotovi. S prvom smo krenuli u prosincu 2020. godine na Kickstarteru dok smo strukturu zatvorili drugom kampanjom na Indiegogo u veljači 2021. Ukupno smo sakupili 280 tisuća dolara što je pokrilo naše troškove. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/JZInNwLgtBg"></oembed></figure>I dok će neki kazati kako je uvijek sve u novcima, teško da ćemo se složiti s time nakon što uvidimo kompleksnost proizvodnog lanca jednog solarnog panela:Solarni paneli proizvode se u Kini, ali za svako testiranje oni se moraju slati nama. U tom procesu oni često zapnu na carini zbog čega znamo izgubiti nekoliko tjedana. Kada dođu do nas, shvatimo da nešto moramo promijeniti što znači kako cijeli taj proces moramo ponoviti. Ujedno, komponente znaju kasniti, rade se greške i cijeli taj lanac je dosta složen i dugotrajan. Svemu tome moramo pridodati i važnost certifikata koji nam daju za pravo da možemo generirati struju pomoću našeg sustava. Pravila se za te certifikate razlikuju od države do države. Primjerice, za SAD smo dobili, kao i za Njemačku, ali za druge države ćemo morati raditi nove, dodatne testove.Kao točku na i izazovima koji se nalaze pred Lučaninom i Craftstromom nalazi se pitanje patenta:Već nam se sada prijeti jednom tužbom oko patenta s kojim se natežemo oko drugih. Upravo zbog tih situacija imamo dobrog pravnika u timu što je izuzetno bitno jer on pokriva pravna područja vezana za naš startup.Sada je pravo vrijeme za postaviti pitanje za što se to Craftstrom borio zadnjih nekoliko godina. Da, lako je reći smart solar system i završiti predavanje, kao i članak, ali svi znamo kako smo tu došli čuti što se krije iza te tri riječi.Naše rješenje dolazi u tri komponente: solarni panel, baterija i mobilna aplikacija. Naši proizvodi su modularni što znači kako se može krenuti od jednog te kasnije proširivati ovisno o preferencama. Napravljeni su tako da su dosta lagani i da ih možete nositi sa sobom. Ujedno, ne morate biti profesionalac za njihovo postavljanje.Krenimo redom — solarni panel:Solarni panel možete namjestiti u 15 do 20 minuta te nije potrebna krovna instalacija. Umjesto nje smo ciljali instalaciju na balkonima i prozorima gdje ih pomoću plastičnih vezica možete jednostavno i brzo montirati. Vjerujem kako početno montiranje može biti zeznuto, ali uz pomoć druge osobe proces bi trebao ići brzo. U Americi se može postaviti do pet panela, dok u Europi dva zbog sigurnosnih standarda. Ono što je bitno je da jedan panel može generirati do 320 vata. Ja sam u Zagrebu dobivao oko 140 vata, ali nisam imao zapadnu orijentaciju koja glasi za idealnu. <figure class="image"><img src="/uploads/l_UCANIN_221447_f35305582b.jpg" alt="lUČANIN" class=" " width="800" height="600" /></figure> Onda baterija:Može se ukopčati u bilo koju utičnicu te je temeljni princip iza ideje iste da možete trošiti struju iz baterija kada nema sunca. Ili ukopčate trošila na nju ili možete ukopčati neku drugu utičnicu. Potrebno je samo namjestiti postavke. Naravno, baterija ima mogućnost nadogradnje te se mogu povećati njeni kapaciteti. Jedna baterija ima 1kWh, dok uz nadogradnju može doći do 4kWh.Prije nego uzmemo naše mobitele i otvorimo mobilnu aplikaciju, vjerujem da je važno stati i zapitati se znamo li što točno znači 1kWh.Što znači 1kWh? Možete televizor napajati 17 sati, frižider 52 sata, 96 puta možete napuniti mobitel, plejku igrati 10 ili 18 puta napuniti laptop.Sad možemo na aplikaciju:U njoj imate osnovni pregled uštede i potrošnje struje. Imate mogućnost uređivanja postavki vezanih za bateriju i panel. Primjerice, možete urediti da dok ste na poslu energiju pohranjujete u bateriju, a kada dođete da trošite ušteđenu.I sad — što nama znači pročitano? Što gledamo, a da nismo imali prilike već vidjeti. Za Lučanina odgovor je u isti čas i jednostavan i kompleksan:Tradicionalni solarni sustavi imaju dosta ograničenja, posebice u rezidencijalnom sektoru. 83% Amerikanaca živi u gradovima s ograničenim pristupom krovovima. Vjerujem da je to i za većinu naših stanovnika problem, problem s kojim se ne moramo boriti jedino ako živimo u obiteljskoj kući. A čak ni tada možda nemate garažni prostor za veliku bateriju za skladištenje energije.Druga važna statistika je da 37% Amerikanaca iznajmljuje prostor. Siguran sam kako mnogi stanodavci nisu sretni saznanjem da im kopate po krovu.Sve to nas dovodi da su ljudi danas izrazito mobilni. Posebice u vrijeme pandemije dolazi do porasta života u kombijima. Ljudi više ne žele biti na jednom mjestu. I upravo zato vjerujemo kako bi solarni sustavi trebali pratiti moderne trendove. Tradicionalni moderni sustavi zahtijevaju stručnu pomoć, a njihovu cijenu mogli bismo izjednačiti s kupovinom automobila. <figure class="image"><img src="/uploads/l_UCANIN_221451_3100877224.jpg" alt="lUČANIN" class=" " width="800" height="600" /></figure> Ako ste čitajući ovo uvidjeli kako Craftstrom nudi rješenja za te probleme. Kroz cijelo predavanje je Lučanin naglašavao fleksibilnost, portabilnost, jednostavnost te izdržljivost (20 godina!) sustava koji bi trebao omogućiti široj javnosti da se bolje upozna s obnovljivim izvorima energije. Za kraj se okrećemo budućnosti, kako solarnih panela, tako i Craftstroma:Za mene je sve što sam vam ispričao tek rana faza projekta. Primjerice, aplikacija nam trenutno može pratiti samo neke osnovne podatke. Ujedno, htjeli bi u budućnosti početi pratiti ponašanje naših korisnika kako bi u budućnosti mogli uvesti kompleksniji AI u sustav. Gledajući širu sliku, obnovljivi izvori energije su jako volatilni što većinu priječi da ih zamijeni za fosilne izvore. Međutim, jedna od mogućnosti lakšeg uvođenja istih u naše živote je upravo pametno praćenje potrošnje i uštede. Nije stvar da slijepo stvaramo energiju, već da optimalno umiješamo obnovljive izvore u naše živote. I za kraj neke pomalo SF projekcije u kojima razmišljamo o “follow the sun” strategiji. Ona se ogleda u tome da mi ne generiramo više energije kada nam treba, nego da selimo potrebe u sektore gdje ima viška energije.Prozor je otvoren, što čekamo?

Kako smo naučili hvatati sunce Craftstrom Plug&Play sustavom

<h2>“OK knjižnica, OK zajednica” ciklus je po paljenju solarnih panela počeo razmišljati o održivoj modi. O prošlosti i budućnosti modne industrije više nam je ispričala Ivana Biočina, osnivačica Instituta za održivu modu.</h2>

Programski ciklus imena “<a href="/null" target="_blank">OK knjižnica, OK zajednica</a>” Gradske knjižnice Rijeka u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/9UmRB3PoJNY"></oembed></figure>Budućnost je imenica ženskog roda – zajedništvo i snaga nude utočište i nadu za bolje sutra koje možemo istkati jedino združeni, zajedno. Početne su to riječi manifesta koji se nalazi u srži <a href="https://institutodrzivemode.hr/#page_id=2" target="_self">Instituta održive mode</a> iza kojeg stoji Ivana Biočina, autorica snažnih riječi potrebnih da se u današnjem svijetu razumije i uhvati za značenje sintagme održive mode. U sklopu programskog ciklusa <a href="/null" target="_self">OK knjižnica, OK zajednica</a> osnivačica instituta odlučila se uhvatiti termina koji je definirao njenu karijeru, ali i razloga koji su je doveli u poziciju da osnuje IOM.Iza svakog velikog projekta stoji jedna intimna, ali i jedna globalna povijest koja je pojedinca dovela u poziciju da ostvari nešto. Svjesna je toga Ivana Biočina koja se prvo otvorila po pitanju osobnog razvoja događaja koji ju je doveo pred vrata IOM-a:Uvijek si vezan s nečime što prožima tvoj život od kad znaš za sebe. Odrasla sam u takvom okruženju u kojem se ističu majka i sestra, a i odrastala sam u eri supermodela. Jednostavno, moda je bila svugdje prisutna, ali i ekologija koja me prati od najranijih dana. Kroz mladenaštvo je to dolazilo do izražaja, posebice zahvaljujući knjigama koje su mi kroz formativne godine mijenjale pogled na svijet.Ipak, ključni trenutak dogodio se na drugoj godini fakulteta kada sam počela dobivati teorijske predmete u koje sam se zaljubila na prvi pogled. I tako je počeo taj neki put. Danas to sagledavam kao način otvaranja i izražavanja vlastitih ideja koji se danas odvija upravo kroz institut koji mi daje mogućnost da bolje izražavam svoje ideje.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Institut održive mode, IOM, osnovan je u listopadu 2020. godine s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja zamisli održive mode. U srži djelovanja je transparentnost, iskrenost i vjerovanje da je održivost put koji zajedno stvaramo. Više o Institutu održive mode možete pročitati <a href="https://institutodrzivemode.hr/" target="_blank">ovdje</a>. </div> </div>Upravo je osviještenost globalnom pozicijom, kao i kontekstualizacijom njene priče unutar toga svega Ivani omogućilo da dođe u poziciju da osnuje IOM:Ideja se rađala neko vrijeme u meni, a ključne trenutke sam osjetila tijekom ljeta 2019. kada smo se životni partner i ja preselili u Koprivnicu. On je tamo radio, a ja sam u to vrijeme počela sve više bojadisati uz pripremu predavanja o održivoj modi. Paralelno sam iščitavala industrijske izvještaje unutar kojih sam uvidjela da se promjena događa te da bih trebala podignuti svoje zamisli na jednu višu razinu. Znala sam kako to nije mogao biti samo brend jer to nije u skladu s mojim razmišljanjima niti mojim pogledima. Doslovno mi se u zadnji čas tek upalila lampica o ideji instituta. U cijelom tom procesu mi je pomoglo stečeno iskustvo iz dramskog programa.Institut je mlad, prva serija je izbačena u ožujku, a tek smo na četvrtoj seriji. Međutim, dobili smo veliku podršku što mi je pokazalo kako se velika promjena dogodila te kako su ljudi spremni za jednu višu razinu komunikacije. U cijelom tom procesu mi je pomoglo stečeno iskustvo iz dramskog programa gdje mi je uvijek smetalo podcjenjivanje čitatelja. IOM mi je pokazao kako sam bila u pravu: ljudi žude za boljim i kvalitetnijim sadržajem na bilo kojoj razini i u bilo kojem obliku. Upravo zato mi je drago vidjeti da se na regionalnoj razini stvara moment koji iskorištavaju mlade žene koje guraju različite projekte.Taj globalni vrtlog zadnjih nekoliko godina je spretno miješao u svojoj paleti boje te je završio s tom zelenom koju zovemo eko. Mnogi s razlogom sumnjaju u proces koji je prethodio tom globalnom zelenilu, a Ivana im daje za pravo:Posljednjih dvadeset godina događa se ekspanzija brze mode, ali ona je krenula već sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga se zadnjih pedeset godina ta industrija gradi te smo sada na njenom vrhuncu na kojem cijena predmeta održava naš odnos prema industriji, radnicima, globalnom jugu, lancu proizvodnje itd. Međutim, 2016. počeli su se javljati prvi uvidi po pitanju promjena europskih potrošača te su mnoge korporacije usmjerene prema reciklaži počele bolje poslovati.Korona je samo ubrzala te trendove. Sve više se ukidaju fizički dućani te se događa sve više e-kupovina. Sada se nalazimo na mostu te se iza nas nalazi stari način proizvodnje ,a nešto sasvim novo ispred nas. Hoćemo li opet nazad ili naprijed, to još ne znam. Svakom našom kupovinom mi glasamo kako će izgledati budućnost industrije. Nije samo da se mi tako osjećamo, promjena se događa na globalnom nivou. Promjena koju osjećamo ovisi o svakom našem danu. <figure class="image"><img src="/uploads/Ivana_Biocina_2_221545_4c596fe778.jpg" alt="Ivana Biočina 2" class=" " width="800" height="387" /></figure> Uistinu, kada počnete promišljati o semantici riječi održivo, shvaćate kako mnoge stvari oko nas nisu održive te kako je isti pridjev uvelike podcijenjen u dnevnim razgovorima. Rekli bi – marketinška poštapalica:Istina je jednostavna: brza moda ne može biti održiva. Nemojmo ići dalje od toga. Ipak, kada govorimo o održivosti, govorimo o promjeni ciklusa proizvodnje koji je izuzetno složen. Kada kupite nešto za 20 kn, vi ne znate koji put je taj proizvod morao proći tijekom proizvodnje. Izrazito je teško nadgledati održivost tog predmeta. Najprogresivniji proizvođači mogu imati pod kontrolom 60% proizvodnog lanca, a sada vi razmišljajte koliko imaju ostali.Na dnevnoj bazi su sigurni svi imali prilike suočiti se s korporacijama te uvidjeti kako sporo teče cijeli proces promjene. Upravo zato promjene dolaze od manjih proizvođača. Vjerujem kako bi prilika trebala biti dana srednjim proizvođačima da se okrupne te stvore brend zato što bi njima bilo lakše kontrolirati cijeli lanac proizvodnje. To je primjerice napravila Zara. Nama na mostu sada treba jedna zelena Zara.I da – i kao potrošači trebali bi u fokus staviti početak i kraj tih sirovina. Što se događa s tim proizvodom na kraju njegovog ciklusa? Manje od 1% tekstila se trenutno reciklira unatoč našim dobrim namjerama. U narednim generacijama bi trebali naša razmišljanja temeljiti na idealu cirkularnosti koji ne priznaje otpad već isključivo sirovinu.No, ako su ljudi svjesni prozirnosti svijeta koji ga okružuje, kao i opasnosti koja nam dolazi, zašto ne reagira? To je pitanje koje muči svakog koji odluči zagaziti u ekološke vode, zvali se oni Andreas Malm ili Ivana Biočina koja je to još više osvijestila osnivanjem IOM-a:Ekološka komunikacija je stvar umijeća. Unutar nje postoji više razina koje ste imali prilike već vidjeti. Od ekstremnijih do duhovnijih ili pak mainstream razina ekološke komunikacija. Trenutno se i ja pokušavam pronaći na jednoj razini jer ponekad imam osjećaj da bi samo vikala u trenucima kada se suočim s podacima. Ipak, nedavno sam doživjela veliku promjenu usmjerivši se na lokalnu razinu gdje sam uvidjela veliku količinu eko manipulacije. U tom trenutku odlučila sam napraviti jedan razgovor sama sa sobom poslije kojeg sam odlučila kako mi jedan od glavnih ciljeva treba biti edukacija žena, posebice mladih žena. Kada educirate jednu ženu, ta žena može promijeniti svoju obitelj i zajednicu. Kada sam se na to usmjerila, odmah sam se opustila i prestala pretjerano frustrirati jer sam od tog trenutka znala kako sam usmjerena na osnaživanje žena. Svatko mora pronaći svoj put.Ipak, ne možemo usaditi nekome odgovor u glavu. Čitali smo dovoljno distopijskih romana, kao što smo čuli i dovoljno dobronamjernih priča koje su završavale tragičnim krajem upravo zato što nisu bile održive. Za Ivanu dileme nema; naše najjače oružje je edukacija:Teško je očekivati od svih da će odmah okrenuti leđa brzoj modi. Naši životi su kompleksni i nije na nama da sami sebi ograničavamo život. Uostalom, sve statistike govore da najviše onečišćenja dolazi od 1% populacije. Iako su neke stvari kristalno jasno, one nam ne bi trebale davati za pravo da budemo pasivni već da iz naše pozicije činimo što možemo. Stoga ponavljam – ekološka komunikacija je nevjerojatno važna. David Attenborough je kazao i slažem se s njim da je pitanje našeg preživljavanja danas pitanje komunikacije. Upravo zato su nam knjižnice i knjige izrazito važne u razvitku kritičkog mišljenja jer jedino što ja uistinu želim je da dođemo na razinu gdje ne trebamo brendove prozivati već da na temelju naše edukacije možemo prozreti njihove namjere. <figure class="image"><img src="/uploads/Ivana_Biocina_3_221549_9685bfd233.jpg" alt="Ivana Biočina 3" class=" " width="800" height="387" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/Ivana_Biocina_0_221553_61bdad9a2b.jpg" alt="Ivana Biočina 0" class=" " width="800" height="600" /></figure> Odabrane slike sa službenih stranica Instituta za održivu moduIpak, ne moramo tražiti odgovore uvijek u globalnim razmjerima. Oni se ponekad pronalaze i u našoj okolini i zajednici koja nas okružuje. Jasno se to ogleda dok čitate kako izgleda Ivanin život u Institutu:To je apsolutno drugi svijet. Ja sve sama radim te mogu nadgledati i kontrolirati cijeli proces. Kao što stalno ponavljam, sve polazi od sirovina i u potragu za njima sam uložila najviše vremena jer unutar tog svijeta postoji mnogo greenwashinga zbog čega ja svoje materijale nabavljam po dvostruko i trostruko većim cijene kako bih bila sigurna da mi distributer može jamčiti za kvalitetu tih predmeta za koje dobijem sve potrebne informacije.S obzirom na to da sam sama, mogu izvesti da mi održivost bude temelj te se trudim istu provesti kroz svaki korak. Iako kao teoretičarka imam velikih problema s pojmom zero waste, mogu reći da je moja proizvodnja zero waste jer sav otpad na kraju godine ide u izradu drugih predmeta. Također, uz svaki predmet koji napravim uvijek šaljem fotografije izrade predmeta, kao i moju osobnu poruku i namjeru iza cijele serije koju vam želim prenijeti. Tu me iznenadilo taj gubitak osobnog doticaja između ljudi i proizvođača. Ujedno, ono što je iznimno važno je da se razlika između održivog i neodrživog proizvođača nalazi u činjenici da mi moramo ponuditi rješenje za otpad koji se stvara nije on djelo potrošača, već nas. Zato nije dovoljno napisati da je predmet moguće samo reciklirati. Zbog toga su svi moji predmeti biorazgradivi, ali uz svaki predmet se dobije i lista mogućih prenamjena.Ja sam u svojem poslu od jutra do mraka. Cijeli svoj život sam vezana uz ekologiju, bilo u privatnom ili poslovnom djelu. I to se sada sve lijepo poklopilo kroz institut. Zajedno se s partnerom dižem u sedam ujutro, ja odlazim u svoju, on u svoju radionicu. Vikendom idemo u prirodu i to je naš život. I to je najljepša stvar na svijetu jer imamo viši poziv. Ja stvarno osjećam povezanost sa ženama jer vidim kako reagiraju te vidim da moja namjera njih dotiče i da komuniciramo na jednoj posebnoj razini što mi i energiju i želju da svaku seriju učinim boljom. Sigurna sam da ću za dvije godine gledati kako sam tek bila na početku.Tekstovi su u uvijek u potrazi za zaključcima, prognozama, bacanjima kocke, ali Ivana se radije odlučuje za trotočku i početak novog odlomka:Idem dan po dan, tjedan po tjedan. Osluškujem sve što se događa. Trenutno nemam poriv dati prognozu budućnosti jer ovo nisam očekivala. Kada sam krenulo znam kako sam samo razmišljala hoću li uspjeti prodati barem jedan artikl ili doći do sto pratitelja. Sve ovo što se događalo zadnjih mjeseci nisam mogla očekivati. Tomo i ja uvijek govorimo kako je najteže izaći iz stava „samo da preživim“ jer tek onda shvatiš da samo trebaš biti otvoreniji i da može sve biti bolje.Moja želja i zadaća je da sve bude održivije. Sve više mlađih i starijih ljudi mi se javlja te mi je cilj i da prema njima budem otvorena. Ne želim ništa nametati. želim samo reagirati na potrebe ljudi te me zato veseli stvaranje regionalne zajednica s kojom mogu napraviti nešto puno više. Puna sam nade jer je opipljiva, vidim ju i osjećam ju unatoč mnogim problemima na koje nailazim. No, započelo je nešto jako lijepo i sada je tu puno posla za napraviti.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Ivana Biočina autorica je knjiga <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Modus+vivendi.+Ogled+o+politi%c4%8dkom%2c+ekonomskom+i+dru%c5%a1tvenom+u+modi&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=428002252" target="_blank">Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi </a>(2014.), <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Tiranija+mode.+Ukra%c5%a1avanje+kao+potraga+za+identitetom&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=183010703" target="_blank">Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom</a> (2016.) te <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Proizvedeno+u+Hrvatskoj.+Tranzicija+hrvatske+tekstilne+industrije&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=42008684" target="_blank">Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije</a> (2018.). Knjiga o tekstilnoj industriji nastala je kao dio istraživanja i stipendije Zaklade Robert Bosch u suradnji s Literaturhaus Berlin i nobelovkom Hertom Müller. Od 2006. godine objavljuje tekstove o tekstilnoj industriji, teoriji mode, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu i glazbi, a od 2010. surađuje s Dramskim programom HRT-a. Autorica je više dokumentarnih drama i dokumentarnih scenarija (također o tekstilnoj industriji te štrajkovima). U Koprivnici je krajem 2020. godine osnovala Institut za održivu modu, IOM, s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja zamisli održive mode. U srži djelovanja je transparentnost, iskrenost i vjerovanje da je održivost put koji zajedno stvaramo. </div> </div><h2>Knjige Ivane Biočine pronađite na našim policama. Dostupnost provjerite u katalogu <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/rezultati.aspx?&amp;searchById=1&amp;age=0&amp;spid0=10&amp;spv0=Biočina%2c+Ivana&amp;xm0=1" target="_blank">ovdje</a>.</h2>

Na raskrižju smo i sa svakom našom kupovinom odjeće glasamo kako će izgledati budućnost

<h2>Borka Ogrizović o stresu, strategija u mindfulnessu.</h2>

Želimo li rekapitulirati 2021. godinu? Moramo. Otvorili smo ju potresom, nastavili novim valom, a trenutno još uvijek zbrajamo dojmove s netom završenih izbora. Aferi nije nedostajalo, rasprava nije nedostajalo, gluposti nije nedostajalo. Za Riječane je završio i EPK o kojem ćemo suvislije zboriti za nekoliko godina. U mnogo aspekata, šest mjeseci 2021. odaje se prije kao 18 mjeseci 2020. godine iz koje još uvijek vučemo potrese, epidemije, ali i navike. Razmislite na koliko smo se stvari naviknuli te koliko smo novih strategija usvojili. Od prvih upitnika i uskličnika došli smo do dvotočki i trotočki koje naznačuju kako je vrijeme za dijalog, ali i nesigurnu budućnost. Za jedno i drugo potrebno je dvoje.Međutim, nijedna rekapitulacija nije potpuna bez svoje intimne strane koju pružamo mi kao pojedinci. Među novo usvojenim strategijama i navikama zatekla se nekolicina onih usmjerenih isključivo prema novom danu. Nećemo se lagati; ako možemo s lakoćom preskočiti priču o genima kamena, možemo i moramo preskočiti priču o nama kao stijenama. Svatko od nas je imao svoj način borbe sa stresom; koliko prijatelja, toliko savjeta.Ipak, koliko god se trudili, jedan dio ljudi nije uspio, ili pobjeći, ili prepoznati stres koji ih je obavio. Postoje i ljudi koji su prepoznali sve što su trebali, ali jednostavno nikada nisu bili u poziciji da odmaknu od njega. Događajnica koju smo izložili kroz samo tri rečenice sastoji se od nebrojenog broja malih pripovijesti od kojih svaka ima svoj početak, vrhunac i kraj koji se tiče nas, i našeg sagledavanja svijeta koji živimo. Za neke smo čuli preko medija, za neke preko poruka, a neke smo gledali preko ogledala. I svima smo htjeli pomoći, zar ne? I vjerujemo da jesmo.Ipak, ne možemo uvijek biti s drugima. Svatko ostane sam na kraju dana te jedino on mora i može naučeno, saslušano, i zbrojeno pokazati u raspravi sa samim sobom. I dok je nekima to ekvivalent šamaranju pred ogledalom ili čučanjem u mraku, Borka Ogrizović je kroz radionicu OK sam u sklopu programskog ciklusa <a href="/null" target="_blank">OK knjižnica, OK zajednica</a> pokazala jedan drugačiji put: mindfulness. Možemo ga zvati i usredotočenom svjesnošću, ali nije teško priznati kako nam taj naslov ne ulijeva mirnoću. Mindfulness je tip aktivne meditacije koji svoje korijene pronalazi u budizmu, ali više od toga ne:Mindfulness je meditacija u kojoj se fokusiramo na jedan sadržaj. Klasična meditacija kaže da očistimo um. Međutim, kod mindfulnessa ne trebamo um očistiti, već ga upoznati i zamijetiti. Za vrijeme meditacije mi smo svjesno i aktivno sada i ovdje te obraćamo pozornost na nešto što smo odlučili.Kao i svaka strategija, mindfulness ne trpi osuđivanja, kao ni prosuđivanja. On zahtjeva od nas potpunu vjeru, ali i staloženost zahvaljujući kojem ćemo prepoznati misaoni vertigo. Usredotočena svjesnost želi nas naučiti kako prepoznati naše misli, ali kako ih i rekonstruirati kroz čin prihvaćanja:Ne moramo uvijek vjerovati našem mozgu. Uvijek vraćamo pažnju na fokus koji smo odredili, strpljivo, nježno, ne osuđujući sebe. Ne smijemo prosuđivati sadašnje iskustvo ni kao dobro ni kao loše. Važno je imati dječji, radoznali um, um koji će se zapitati što znači naša misao. <figure class="image"><img src="/uploads/Borka_Ogrizovic_222682_9021643599.png" alt="Borka Ogrizović" class=" " width="800" height="600" /></figure> Kao i svaka strategija, mindfulness od nas traži svakodnevni rad. Traži od nas da na dnevnoj bazi zaronimo u sebe te preskočimo jednu od prepreka na koju naiđemo. Ipak, važno je kazati kako mindfulnessu cilj nije relaksacija:Cilj nije relaksacija ni opuštanje. Poslije svakodnevnog vježbanja dobit ćete taj osjećaj relaksacije, ali on nije cilj; cilj je upoznati sebe te vlastite obrasce ponašanja i znati pravilno odlučivati u želji da dobijem prostor u korteksu da donesemo prave odluke te vidimo širu sliku, bez obzira koliko je stresno bilo.Uzmemo li to u obzir, razumjet ćemo i najvažniju poruku radionice:Mindfulness ne eliminira stres, već ga optimizira kako bi imali dovoljno energije da završimo što želimo završiti. Nije pasivan već od nas traži da prepoznamo naše misli. To je aktivna meditacija.To nas vraća na početak članka. Vraća nas na dvotočku i trotočku tekuće godine u kojoj, korak po korak, počinjemo shvaćati kako ne možemo eliminirati izazove u našem životu. Ne možemo eliminirati financijske poteškoće, online nastavu, pandemiju, privatne svađe, poslovne obaveze itd. Međutim, možemo ih pokušati optimizirati u skladu s našim kontekstom, kao i našim mogućnostima. Za neke to znači građanski aktivizam, za druge izlazak na ispit. Nije važno; važno je samo razumijevanje naših granica te kada ih smijemo, a kada ne prekoračivati.Naravno, možda za vas nije mindfulness. Svjesna je toga i Borka. Međutim, svrha radionice, kao ni članka nije u promociji mindfulness, već prije u promociji puta pronalaska strategije pomoću koje će osobe moći ponovo optimizirati svijet u kojem žive. Ipak, pogled na snimak radionice nije loš početak ako ne vjerujete sebi ili drugima da ste pod stresom; ili ako ne vjerujete da vam treba bilo što osim udarca glavom u zid. Treba vam i to je OK.Treba i nama. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/bTzaYfzfjtA"></oembed></figure><div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Prof. Borka Ogrizović je psihologinja, ACT terapeut, edukant za kognitivno-bihevioralnog psihoterapeuta, završena edukacija iz Mindfulnessa za stručnjake i niz edukacija iz područja dječje psihologije. Ima 30 godina iskustva u radu s djecom, mladima i odraslima kroz škole (osnovne i srednje), sustav socijalne skrbi (obitelji s djecom), ministarstvo obrane (rad s braniteljima), projekte svjetske banke i rad s marginaliziranim skupinama (ovisnici, beskućnici, manjine). Otvaranjem savjetovališta Open mind, svojim klijentima nudi integrativni, holistički pristup za razvoj osobnih i profesionalnih potencijala. Članica je Hrvatske psihološke komore, Hrvatskog psihološkog društva i Hrvatskog udruženja za kognitivno-bihevioralnu terapiju. Majka je troje djece, jogistica, Bachov praktičar i specijalist akupunkture za detoksikaciju. </div> </div>

Važno je optimizirati, a ne eliminirati stres

U sklopu “OK knjižnica, OK zajednica” Luka Kladarić odlučio je razmrsiti koncept rada od doma u namjeri da pokaže kako je riječ o integralnom dijelu naše budućnosti rada.

Rad od doma nije za svakoga i to je sasvim u redu.To je ključna poruka Luke Kladarića, zadnjeg u nizu predavača s vizijom budućnosti u sklopu programskog ciklusa <a href="/null" target="_self">OK knjižnica, OK zajednica</a>. Poruka je odaslana u sklopu virtualnog predavanja <a href="/null" target="_self">“Remote” rad – prije i nakon pandemije </a>koje se odlučilo pozabaviti radom od doma, pojma s kojim smo se imali prilike upoznati zadnjih godinu dana. Za Luku je to nesretan splet okolnosti; rad od doma zaslužio je sretniji kontekst za upoznati se sa svojim zaposlenicima:U prošloj godini mnogu su se prvi put susreli s takvim radom i nije im bilo na kraju pameti da će svoj posao morati raditi od doma. Kada je nešto nametnuto, to ne odgovora nikome i nemam namjeru govoriti bilo kome da to nije tako.S obzirom na to kako je rad od doma za mnoge krenuo kao utrka na 3000 m sa zaprekama u kojoj smo trčali do prvog pada u vodu, potrebno je razjasniti što uistinu znači raditi od doma. Krenimo od izazova s kojima se zadnjih nekoliko mjeseci zbližili:Primaran problem je neadekvatan prostor za raditi. U pandemiji svi rade od doma te je u pravilu uvijek dolazilo do sljedećeg problema: ja imam sastanak, žena ima sastanak, a kćer nam ima školu. Što onda napraviti? Imao sam sastanke s ljudima iz hodnika, predvorja, liftova itd. Postoji i problem balansa između profesionalnog i privatnog života; ljudi su navikli OTIĆI na posao. U situaciji kad nam je nametnut rad od doma to nam se vrlo lako može ispremještati te tako dolazimo u situacije da samo radimo cijelo vrijeme, a ne odrađujemo posao koji se očekuje od nas. To je problem koji je zadesio mnoge. Vrijedi još spomenuti lošu infrastrukturu. Oprema nije samo pitanje nas već i naših kolega. Kada se nađete na sastanku gdje većina ima loš audiovizualni setup, posao postati izuzetno težak.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> ZOOM predavanje Luke Kladarića “Remote” rad – prije i nakon pandemije možete u cijelosti pogledati <a href="https://www.facebook.com/GradskaKnjiznicaRijeka/videos/805644773489128" target="_blank">ovdje</a>. </div> </div>U školama bi poslije sličnih sinteza profesorica prozivala te tražila potvrdu u učeničkom iskustvom. Luka je svjestan u kojoj je mjeri pandemija utjecala na koncept rada od doma te razumije nastale frustracije. Uostalom, i sami zasigurno poznajemo nekolicinu ljudi koji su s zadovoljno prihvatili mogućnost rada od doma, samo da bi se razočarali jer nisu prethodno razmišljali što to točno znači:I prije pandemije su postojali ljudi koju su pokušavali raditi od doma, ali koji se u tome nisu uspjeli naći. Znao sam izrazito dobre radnike koji su si morali priznati kako to nije za njih; patio im je privatni život te su se morali vratiti na tradicionalni način rada. Ljudi ne smiju to smatrati neuspjehom.Ipak, postoji nešto privlačno u sintagmi rada od doma, i svjestan je toga bio Luka dok raspletao koncept rada od doma. Unatoč tome što su nam izazovi bili bliži, moramo znati kako su nam bili bliži zbog toga što smo nenadano bačeni u taj koncept. Stoga je izrazito bitno da kada se sljedeći put nađemo u radu od doma, posložimo sljedeće komponente:<h4>1. Radni prostor</h4>Svi su u protekloj godini osjetili na svojoj koži činjenicu da to što ne postoji ured, ne znači kako ne treba postojati radni prostor. Radni stol ne može biti u kuhinji, on mora biti u prostoriji koja za vas predstavlja radni prostor. To je prostor u kojem radimo i iz kojeg ne mičemo svoj kompjuter. Time olakšavamo i drugim ukućanima da razumiju kako smo na poslu te da nas ne smiju ometati. Ujedno, pomaže nam da se ufuramo posao; ja kad uđem u ured, ja idem raditi i kad zaključim da sam dosta radio, posao me ne prati po cijelom stanu. Kad mi je naporan dan, ja odem i odmorim se bez da me mrko gleda laptop. Znam ljude koji imaju ured u istoj zgradi u kojoj žive; to je isto rad od doma. Znam i ljude koji rentaju stan preko puta svog za rad od doma; to je isto rad od doma.<h4>2. Oprema</h4>Užasno je bitno da imate solidnu opremu za rad. Morate imati dobar stol, dobar ekran ili dva te najbolji webcam i mikrofon koji imaju na tržištu.. Ujedno, bitno je da vas vaši kolege dobro čuju. Ako planirate biti profesionalac od doma, onda je i vaša odgovornost da se opremite za takav posao. I da – ako vas poslodavac šalje doma, obavezno ga pitajte da vam pomogne u opremanju vaše radne površine.<h4>3. Komunikacija</h4>Ona je broj jedan. Kada ljudi nisu u uredu, izostaje spontana, neverbalna te neformalna komunikacija i potrebno je kroz alate i tekstualnu komunikaciju nanovo izgraditi te interakcije. Neki jednostavno neće htjeti sudjelovati, ali i s njima se da stvoriti zdrava kultura. Potrebno je uložiti vrijeme u to da budemo dostupni, odgovorni i vidljivi.Ako u tome uspijemo, naći ćemo se na korak do uživljavanja u rad od doma te uživanja u njegovim beneficijama. Nema više putovanja do radnog mjesta, potencijalno loše kuhinje, stajanja pod kišobranom… Međutim, važno je zapitati se zašto o tome toliko tupimo? Stvar je vrlo jednostavna. Rad od doma predstavlja jednu od budućnosti rada kakvog poznajemo. Za mnoge je ona već počela, a za druge će možda tek početi. Luka je jedan od onih koji je koncept dugo gurao i koja ga nastavlja gurati, vjerujući da se u njemu skrivaju poneki važni odgovori:Nitko ne kaže da remote biti za sve, niti da bi trebale masovno trebale napustiti urede. Ipak, firme koje su spremne za remote rad, su bolje pozicionirane za izazove budućnosti. Postoji hrpa poslova koji su samo prenošenje ili obrada informacija što ne zahtjeva kompleksnu opremu ili ne znam kakvu informatičku opremu. Firme koje takve poslove ustroje da određeni ljudi mogu dio svojeg rada odraditi van ureda bit će bolje pozicionirane za nadolazeće izazove. Najveći među je globalno zatopljenje koji će sve više i više otežavati dolazak na posao. Ujedno, firme će se morati prilagoditi generacijama ljudi s bogatim radnim iskustvom, ali bez dana provedenog uredima.I tu se nalazi ključno, završno pitanje ovoga teksta – kada će firme početi raditi zaokret prema radu od doma?Moja projekcija je da će neke firme pozvati ljude natrag u urede kao Apple. Neke firme nikad više neće imati urede; imali smo prilike vidjeti veće firme s uredima koje su tijekom pandemije shvatile kako im uredi neće nedostajati te su ih otkazali. Siguran sam kako se dobar dio tih firmi nikad neće okrenuti iza sebe. Većina firmi će se naći između tih dvaju ekstrema s politikom da se može raditi od doma, ali da se ipak s vremena na vrijeme dođe u ured. Osim toga, ljudi će inzistirati na tome; postoji klasa ljudi koja više nikad neće htjeti otići u ured. Jednostavno postoji hrpa ljudi koja se preporodila i koja se više ne vidi u uredima. Oni su otkazali svoje male životne prostore koji su im oduzimali četvrtinu plaću te su radije uzeli rančeve.Pišući, a citirajući ovaj tekst od doma, mogu samo reći kako nisam kupio ranč, ali kako je rad od doma alternativa koja će mnogima značiti kao ranč.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Luka Kladarić je kompjuteraš, programer, sistemaš i računalni arhitekt. Opetovani suosnivač zasad ne pretjerano uspješnih startupa i redoviti predavač na konferencijama. Nekad poslodavac, nekad zaposlenik, ali uvijek veliki fan i zagovornik remote rada, s 15 godina iskustva s tim fenomenom s kojim su se mnogi širom svijeta naglo i nenadano susreli tek prošle godine. </div> </div><div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Programski ciklus imena “<a href="/null" target="_blank">OK knjižnica, OK zajednica</a>” Gradske knjižnice Rijeka u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera. </div> </div>

Luka Kladarić: Rad od doma nije za svih, ali ga moramo imati kao mogućnost

U sklopu ciklusa OK knjižnica, OK zajednica odlučili smo uz pomoć Aleksandra Musića doseći geopolitičku razinu kako bi pokušali – barem nakratko – dobiti uvid u budućnost koja nas čeka.

Programski ciklus imena “OK knjižnica, OK zajednica” u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera.Kada ste zadnji put čuli za ime Donald Trump? Prošlo je vremena, zar ne? U zaborav lakim korakom (opet) odlaze i brojke zaraženih; nitko se neće zamarati jednoznamenkastim statistikama. Završili su i izbori s rezultatima koji većini daje još nekoliko godina nade što je daleko više nego čemu smo se ikada mogli nadati. Pričajući s ljudima oko sebe, imam dojam kako smo, tik pred početak ljeta, ponovo resetirali sve na početak. Jedan uzbuđeni kolega po cijepljenju je čak rekao kako nas čeka novo, vrtoglavo desetljeće; kao da se ništa dogodilo, ili upravo jer se sve dogodilo. Unatoč posljedicama koje se trenutno sumiraju isključivo općim mjestima, trudimo se spremiti um za nadolazeće ričuće dvadesete. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/BYObyy9Kbpo"></oembed></figure>Za političkog konzultanta Aleksandra Musića koji je gostovao prošle srijede u American Corneru Rijeka u sklopu ciklusa <a href="https://gkr.hr/Magazin/Tema-Plus/OK-knjiznica-OK-zajednica-rubovi-buducnosti-za-bolje-zivljenje" target="_blank">OK knjižnica, OK zajednica</a> prije se čini kako će vrtoglave dvadesete zamijeniti rastrgane dvadesete. Ili barem kako neke čekaju rastrgane, a neke vrtoglave. Pred mnogobrojnom publikom, Musić je odlučio izvesti zanimljivu tezu o svijetu koji nije pokošen, već o svijetu koji je pokleknuo tijekom korona krize.Moja teza je ta da je korona kriza došla u kritičnom trenutku te razotkrila kraj dugotrajnih procesa poprilično dubokih korijena. Do sada su oni bili vidljivi vještom oku, ali ih je korona pred očima sviju razobličila. Kada govorimo o svijetu poslije 2020. godine, nećemo imati nužno uzročnu-posljedičnu vezu s koronom gdje je ona prelomila svijet; ona je samo intenzivirala ili ugušila postojeće momente.Ovdje je riječ o procesima dugog trajanja koji se zbivaju na razmeđu onoga što možemo zvati politički zapad te politički istok. Jednostavnije rečeno, ovdje je riječ o frikcijama između NR Kine te SAD-a, ali tu nam pak nedostaju Europa, kao i Indija za koju postoje indicije da će u budućnosti postati monolit.Ipak, svaka teza treba popratne vokale. Musić je svoje odlučio podijeliti na četiri razine: politička, gospodarska, ideološka te kulturološka. One su međusobno isprepletene, ali ih je prvenstveno nužno sagledati unutar vlastitih okvira s obzirom na to kako svaka od njih nudi obilje činjenica o stanju, kako Zapada, tako i Istoka. Badava nam eklekticizam ako ne znamo od čega nam se isti sastoji. Prva na redu je politička:Kada pogledamo drugu polovicu 20. stoljeća, vidimo kako se liberalno-demokratski konsenzus zapadnog svijeta pod popriličnim udarima. Prvo je tijekom Hladnog rata bio je na udaru SSSR-a, a sada se nalazim pred nizom unutarnjih udara tvorenih od strane različitih čimbenike koje bi mogle uopćeno podijeliti na populističku desnicu te progresivističku ljevicu. Važno je pritom naglasiti kako pritom socijaldemokraciju te dotadašnji konzervativizam sagledavamo kao dosadašnje igrače sustave. To znači kako sve slobode koje smo uživali sada dolaze pod znak upitnika. Izrazito je interesantan način kako se one ugrožavaju na agresivan način, već preko društvenih mreža i izbora, nominalno pristojnih institucijskih i političkih polja.S iznimkom Tiananmena, kao i manjih partijskih turbulencija, na Istoku postoji konsenzus. Moć partije nije upitna, jedino joj prijete unutarnji ratovi frakcija i klanovi. Društvena hijerarhija nije dovedena u pitanje, kao ni temeljne vrijednosti. To znači kako sve što se na Zapadu događa izrazito agresivno s izravnim posljedicama se na Istoku događa prigušeno, bez utjecaja na bitne komponente društva.Na gospodarskoj razini procijep uočen na političkoj razini postaje samo veći:Zapad ima sve sporije stope rasta, pitanje nejednakosti je sve aktualnije, inovacija dolazi sve više pod znak upitnika, dok su interesne skupine samo još više ojačale. Diskrecijska moć politike nad gospodarstvom nikad nije bila veća, a rezultati nikad skromniji.Na istoku gospodarstvene prilike izgledaju znatno superiornije: stope rasta su izrazito visoke, stopa inflacije ima daleko manje društvene posljedice. Ono što za nas znači popriličan kaos, na Istoku s time računaju od davnih dana. Njihovi lanci opskrbe odavno obnovljeni za razliku od zapadnih.Razlika se ogleda i na ideološkim razinama od kojih samo jedna pokazuje znakove erozije:Na pitanje što je ideologija zapada, rijetki bi imali suvisao i koherentan odgovor. Osnovni set odgovora je poslije Drugog svjetskog rata bio da su liberalna demokracija i tržišna ekonomija svetinje. To više nije slučaj. Konsenzusa nema ni u vanjskoj politici; sada su svi kritičniji prema američkoj vanjskoj politici, posebice u pogledima odnosa prema NATO-u i drugim saveznicima. NATO-u. To vrijedi i za europska društva.Ako pokušamo sagledati kinesku ideologiju, to znači kako gledamo prema tradicionalizmu kod kuće te inteligentnijem i tišem pristupu vanjskoj politici. Izrazito ćete se pomučiti da u Kini nađete neki glas koji će reći kako je protiv autoritativne države ili primjerice protiv državnog kapitalizma.Ipak, za Musića se sve svodi na zadnju, najopsežniju razinu – kulturološku:Kultura se reflektira u svim prethodnim razinama. Nevjerojatno je kako kombinacija konfucijanskih, komunističkih te visokotehnoloških elemenata mogu postići takav utjecaj kod lokalnog stanovništva. Oni podupiru takav režim i tu kulturu. Sam sustav se autoritativno uspješno testirao pandemijske krize dok su zapadne zemlje, pokušavajući imitirati taj isti sustav, završile samo s desetinom njihovih rezultata. Njihov uspješan test je, iz moje vizure, na jedan grozomoran način potvrdilo da je sve no što je njihovom stanovništvu bilo nametano i prodavano rezultiralo spektakularnim uspjehom.Zapad se nije okrenuo svojoj kulturi već je pokušao imitirati što je groteskno završilo s jednakim ili većim brojem umrlih, razrušenim institucijama, rekordno niskim povjerenjem prema izvršnim vlastima te frustriranijim masama koje pumpaju desniju desnicu i ljeviju ljevicu.Zbroj svih razina za rezultat ima projekciju koju je i zaslužio:Izrazit ću se izrazito kontroverzno. Vjerujem da je budućnost Zapada kakvog poznajemo pod izrazitim upitnikom. Ne planiram se razbacivati apokaliptičnim tezama, ali sve ono što vidimo na istoku, od kulturoloških obrazaca do lukavih pristupa vanjskih politika, vjerujem da će sve to vidjeti još bolje i efikasnije na sreću njihovih elita, a na štetu naših elita.Iz moje vizure, oni su pronašli poprilično opasan optimum različitih elemenata koji im omogućuje da pomire niz različitih stvari: red, rad, strah, ekspanziju, ekonomsku stabilnost, stabilnost tečaja, osobnu potrošnju itd. Oni imaju nevjerojatne omjere svega pomalo što uspješno funkcionira. Ničega nema previše, ali zajedno daje jedan superioran koktel. Njihova dominacija još uvijek nije vidljiva, ali ju vidim u perspektivi. Zapad da bi uspio odgovoriti na te izazove trebao bi promijeniti dvadeset do trideset ključnih stvari. Stvar je u tome što ne samo da bi ih trebao početi mijenjati ovog trenutka, nego ih je već trebao krenuti raditi odavno. Ja ne vidim koja bi snaga uspjela zadati takav tempo te vratila taj famozni Zapad na tračnice koje su ga činile zadnjih sto godina najboljim mjestom za životom.Moguće je kako će se mnogima pročitana teza učiniti daleko provokativnijom i konzervativnijom nego što jest, ali Aleksandar Musić računa s time. On se pomirio s time kako ne može pomiriti sve perspektive, ali se i pomirio s činjenicom kako nije uvijek lako razumjeti pravila geopolitike:Zašto je geopolitika izrazito ubojita? Jer ono što je možda logičar izbor pojedincu na mikrolokalnoj razini, može imati potpunu drugačiju dinamiku na kontinentalnoj razini. Primjerice, nešto može imati smisla jednom senatoru, ali to isto može predstavljati izrazito veliki problem jednom predsjedniku SAD-a koji mora voditi računa o tome kako će se jedna odluka odraziti na druge Amerikance, ali i na stanovnike njegovih saveznika. S druge strane, onima u Pekingu i Moskvi je super jer oni nisu ni pripustili prava pojedincima zbog čega ne mogu biti na gubitku!Čovjek koji se bori za ostvaraj vlastite sreće ne može znati kako za 30 godina može igrati ulogu korisnog oruđa nekome tko ima sasvim drugu računicu na globalnoj razini.Veliku ulogu igra komunikacija na svim razinama; zbog nje zadnjih mjeseci nismo prilike čuti za Trumpa, kao što smo i zbog nje imali prilike slušati samo o Trumpu. Na tom tragu Musić upozorava kako je bitno znati prepoznati supstancu u vijestima koje čitamo iz dana u dan:Moramo biti svjesni što predstavlja razinu pojavnog, izgovorenog i percepcijskog, a što supstancijalnu razinu. Primjerice, pitanje vladavine Trumpa je prvenstveno komunikacijsko, a tek onda supstancijalno pitanje. Trumpov mandat je bio prekratak da je mogao napraviti ne znam kakvu štetu. Stvar je u tome što je način na koji se on izražavao stvorio snažnu protivničku koaliciju. Način na koji se on izražavao, kao i vrijednosti koje je deklamirao vezane za vanjskoj politici bile su promašen. Ipak, ako se sagledaju konkretni potezi, moći ćemo vidjeti samo rošade u američkim ambasada diljem svijeta; odstupanja u odnosu prema NATO-u ili svijetu nije bilo.Komunikacije se povlače i po pitanju raskrinkavanja grijeha drugih; u trenutku kada uistinu spoznamo drugoga, prestat će nam se vrtjeti naše projekcije. Problem je što se to ne događa, niti će se početi događati:Kada bi se razotkrilo umjetno izvorište virusa, vjerujem kako bi mnogi aplaudirali s obzirom na to kako su izrazito isfrustrirani domaćim političkim elitama, društvom, gospodarstvom. Često jastrebi Zapada griješe kada misle da će raskrinkavanjem promijeniti ljudsku percepciju. Ljudi koji u Kinu gledaju kao na nešto pozitivno neće honorirati to što ona jest ili nije izmislila virus, već će honorirati postupanje koje ne postoji u Europi; svemoćnu državu kao ideal, strogu hijerarhiju, projicirani društveni konzervativizam, neiskvarenu omladina, snažnu vojsku. Za njih su to stvari koje u percepcijskom smislu nedostaju Zapadu. To su izvori ideološke/kulturološke moći, a ne to hoće li biti dokazano je li virus uistinu pušten od strane NR Kine.No dobro – gdje smo mi u cijeloj toj geopolitičkoj utrci?Hrvatska je daleko ljepše mjesto za život nego što smo mi svjesni kada se realno sagleda svijet. Ipak, ono što je Hrvatskoj goruće pitanje, ali i u manjoj mjeri Europi je problem stanovništva. Hrvatska kao rubna država, kao povijesno predziđe je zbog gubitka stanovništva daleko podložnija stvarima koje će drugima tek kasnije doći. Hrvatska možda nema unutarnje probleme država zahvaćenih kulturološkim ratovima, ali će njihov problem stanovništva utjecati na mnoštvo odluka.Hrvatskoj nedostaje ambicioznosti, iako budimo realni, koliko god ona bila ambiciozna, ona će na kraju podijeliti sudbinu europskog projekta. Ako EU implodira na povijesnom testu te polovica kontinenta ode za vrijednostima Istoka, Hrvatska će biti u problemu. No, ne vjerujem da će se pridružiti istočnom taboru.Ipak, postoje stvari koje bi država mogli uraditi (ili je već trebala) kako bi ojačali svoju otpornost. Radi bolje preglednosti, podijelili smo misli Aleksandra Musića na sljedeće točke:Gospodarstvo: Izrazito sniženje porezaBirokracija: Uvođenje penalizacije; kombinacija otkaza i radnih penalizacijaSveučilište: duboka obrazovna reforma koja treba znati koga i za što obrazuje.Vanjska politika: Ne bismo trebali ništa inovirati s obzirom na naše slabe karte.Diplomacija: Smanjenje diplomatskog aparata, kao i jačanje gospodarske diplomacijeVojska: Krećemo se u korektnom smjeru.Pravosuđe: Reforma koja se kreće u smjeru penalizacija predmeta koji stoje predugo, kao i u smjeru ojačavanja kadra Državnog odvjetništva i Uskoka.Ostalo: Moramo ukinuti nepotrebne subvencije, kao i groteskne otpremnine u javnim poduzećima.Na kraju balade, ispostavila se teza točnom ili ne, kakve dvadesete nas čekaju?Izraziti sam tehnološki optimist te umjereni antropološki pesimist. Sve više će biti tehnologije koja će ulaziti u osnovnu ljudsku košaricu. Vjerujem kako će u bližoj budućnosti električna struja biti granično besplatna zbog nuklearne energije te kako će mnogi ponižavajući poslovi postupno nestajati.Onaj dio u kojem sam pesimist je da mehanizmi porobljavanja i siromaštva postaju sve perfidniji i sofisticiraniji. Neće više biti ludih diktatora, ali ono što se može dogoditi je da prvo na mala vrata uđu tehnološki mehanizmi nadzora stanovništva. Od toga nismo daleko kada vidimo razinu panike koja je obuzela Europu, a onda i potpunu nesposobnost da se pomoću tih izrazito strogih mjera išta promijeni. Europa je žrtvovala mnogo svojih tekovina kako bi imitirala istočno postupanje. No, ne samo da nije dobila njihove rezultate, nego si je pucala u nogu. Stoga vjerujem da postoji ozbiljna šansa da neke stvari koje smo smatrali nepojmljivima kao primjerice GPS nadzor stanovnika mogli vidjeti tijekom naših života.S druge strane, ovaj veliki uzor sa Zapada koji je Europu barem dva puta spašavao od sveopćeg barbarstva (1917 i 1941) kao da je postaje sve pospaniji i zagledaniji u svoje dvorište.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Aleksandar Musić je komunikacijski i politički konzultant čije profesionalno iskustvo uključuje kvalitativnu polit-ekonomsku analitiku (izrada političkih profila, situacijske analize, stakeholder analize), političke i medijske strategije, političko i medijsko pozicioniranje, pripreme za javni nastup te politički ghostwriting. Magistar politologije. Profesionalni su mu interesi ideologije, interesne skupine, politička filozofija i monetarna teorija. Komentator je u HRT-ovom ‘Petom danu’. Vlasnik obrta za poslovno savjetovanje. </div> </div>

Aleksandar Musić: U pokušaju da bude istok, zapad si je pucao u nogu

Za ime ste čuli, ali za priču niste. U sklopu ciklusa OK knjižnica, OK zajednica solinski inovator odlučio se prisjetiti svih koraka koje je morao napraviti da dođe do mjesta na kojem danas stoji.

<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Programski ciklus imena “OK knjižnica, OK zajednica” u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera. </div> </div> Prije sedam godina čekao je u redu za najam prostora i osnivanje servisa za računala u Mall of Splitu. Prije šest godina čekao je u redu za predstavljanje prve klupe u gradonačelničkom uredu. Prije četiri godine skoro je sklopio ugovor s australskim partnerima, ali je na vrijeme saznao kako to nije najbolja ideja. Prije dvije godine započeo je redizajn svoje firme koja je danas u potrazi za novim smart city rješenjima. Da, solinskom inovatoru iza tvrtke Include, Ivanu Mrvošu, postaje sve teže i teže pripovijedati svoju priču, ali daleko od toga da mu nije gušt vraćati se na svoj početak, ispraćujući pritom ponovo razvoj poslovne logike koja ga je ovoga puta dovela pred Zoom publiku u sklopu programskog ciklusa OK knjižnica, OK zajednica. Krenimo.<h2>2014</h2>Sve kreće od srednje škole kada sam bio usmjeren prema održavanju web stranica i računala. Tako i nastaje prva verzija tvrtke Include, tvrtke koja bi se bavila izradom stranica te održavanjem računala. Ipak, kroz godine se razvila firma u kojoj se danas nalazim. Cijeli taj proces odvijao se spontano, a kada na njega gledam iz današnje perspektive i nelogično. No, kroz vrijeme se razvila neka logika.U to vrijeme se u Splitu otvarao jedan veliki trgovački centar i došao sam do ideje kako bi bilo odlično tamo otvoriti manji poslovni prostor za servisiranje računala. Riječ je o reklami koju ne možete doseći virtualnim oglašavanjem. Dandanas još uvijek imamo jednom mjesečno poziv koji od nas traži servis računala.Prije samog otvaranja centra otišao sam na jedan sastanak na kojem smo pričali o prostoru od 30-ak kvadrata što je predstavljalo pristojan prostor za servis računala. Međutim, u tom trenutku trebao sam dati polog od 60 tisuća kuna što kao srednjoškolac nisam imao. Moj sljedeći zadatak je tako postao skupljanje tih novaca za otvaranje servisa. Vrijeme je prolazilo, a ja se nisam bližio zacrtanom cilju. No, jedne večeri dok sam sjedio u kafiću u Splitu, vidio preko puta svjetleće vaze s cvijećem. Tada sam si rekao kako bih možda ja mogao napraviti stolce koji svijetle te im još pridodati jednostavne punjače za mobitele. Činilo mi se kako bi to moglo biti zanimljivo ugostiteljima jer bi ljudi imali gdje za napuniti svoje mobitele. Plus, još bi bih bilo divno gledati kroz noć kako svijetle u različitim bojama kroz noć. Tako sam ja počeo raditi na tom projektu s ciljem da zaradim potrebne novce za otvaranje malog servisa.Iz današnje perspektive, to je apsolutno nelogičan smjer jer sam išao razvijati proizvod koji bih onda prodao u vrijednosti od 60-ak tisuća kuna. Samo kako bih platio polog za servis računala! Međutim, tada mi se činilo to kao dobra ideja jer nisam imao što izgubiti. U tom trenutku u priču ulazi baka koja mi daje novce za izradu LED stolaca. Trebalo mi je oko tri mjeseca kako bi nacrtao i napravio četiri stolice i jedan stol koji su mogli puniti mobitele i svijetliti.Sljedeći korak mi je bio napraviti jednostavne oglase te uz pomoć osnovnoškolskog prijatelja podijeliti letke po kafićima da vidim prve reakcije. Pješke smo prošli svaki splitski kafić, a ima ih na tisuće; ljudi su bili oduševljeni činjenicom da imamo 18 godina te da im nudimo naš proizvod. Bilo je zainteresiranih koji su odmah tražili ponude, ali nakon mjesec dana nitko nam se nije povratno javio. U tom trenutku mogao sam odustati od toga od cijelog plana servisa te raditi od kuće. No, krenuo sam razmišljati što dalje. Imao sam otvorenu firmu, imao sam i proizvod koji nije doživio uspjeh, ali sam shvaćao i da servis računala nije nešto što me zanima dugoročno. Ono što sam htio je biznis u kojem se pronalazim. S obzirom na to kako sam se već prije srednje škole stalno bavio izradom rukotvorina i elektrotehničkih sklopova, odlučio sam vidjeti što mogu dalje te ako mogu tu prvotnu ideju stolaca izmijeniti.Krajem 2014., a početkom 2015. pojavila se ideja o solarnim klupama. Jednostavno sam htio povećati stolice koje se onda ne bi napale iz gradske mreže već bi imale solarni modul. Tu smo počeli razmišljati u smjeru klupa za parkove koje bi imale punjače te uglađenu ambijentalnu rasvjetu. I tu je stvarno sve počelo. S obzirom na to kako mi je baka već pomogla sa stolcima, nisam ju htio pitati i za klupe pa sam odlučio prodati gitaru i električno pojačalo. Paralelno sam još upisao i FESB, smjer računarstvu od kojeg sam morao odustati nakon dvije godine.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Ivan Mrvoš osnivač je solinske tvrtke Include koja je stekla globalnu prepoznatljivost zahvaljujući Steora pametima klupama. Steora klupe danas se nalaze u 57 država svijeta s više od 1600 instaliranih primjeraka. Tvrtku koja trenutno broji 50 djelatnika Ivan je osnovao 2014. godine, kao maturant Tehničke škole u Splitu. Od prvotnog projekta svjetlećih LED stolaca Include je kroz godine postao proizvođač cijelog niza Smart City rješenja, od pametnih klupa i solarnih koševa za prikupljanje otpada, do IoT platforme putem koje gradovi upravljaju Smart City proizvodima u javnim prostorima. Uz Include, Ivan je jedno vrijeme studirao Računarstvo na FESB-u, a zatim i MBA program u Zagrebu. </div> </div><h2>2015</h2>Nakon što sam tri mjeseca radio na klupi, krenuo sam razmišljati o promociju proizvoda. Moja ideja je bila sljedeća: okej, možda ako u jednom gradu dogovorim da besplatno postavimo klupu te privučemo još nekoliko medija, imat ćemo referencu s kojom ćemo moći pristupati drugim gradovima. Kao u svakom biznisu, najteže je pronaći prvog kupca. Mi kroz to prolazimo svaki mjesec jer na svakom novom tržištu moramo uvjeriti prvog kupca. Zasad smo uspjeli uvjeriti prvog kupca 57 puta.Međutim, tog prvog u Solinu je bilo daleko najteže pridobiti. Ja sam tri mjeseca odlazio gradonačelniku, sjedeći ispred njegovog ureda, nagovarajući ga da uzmu tu jednu klupu. Srećom, dogodio se trenutak u kojem je skužio da neću otići te kako će postaviti našu klupu. To se dogodilo u svibnju 2015. godine. Kad smo postavili prvu klupu, odlučio sam kako bi bilo dobro složiti i priču koja bi medijima bila zanimljiva da ju prenese. I tako sam nazvao svoj jedan medijski kontakt kojem sam rekao kako imam nešto doista zanimljivo: instalaciju prve električne klupe u Europi! To odmah zvuči wow. Tako je prvoga dana izašao jedan članak. Narednog dana zaredala su se tri, a onda je samo krenulo po dvadeset svakog dana. Proveli smo 14 dana vozeći se po cijeloj Hrvatskoj; od Zagreba do Splita, od radija do televizije.Zanimljivo je kako se moj plan izrade reference izokrenuo jer su mene počeli ljudi zvati! Još se sjećam kad me zvao prvi klijent i pitao koliko dođe jedna klupa. Tek sam tada shvatio kako uopće nisam znao financijske detalje. Naravno, rekao sam im da ću ga nazvati za pola sata kada pogledam koji popust mu mogu dati. Cijela 2015. godina ispunjena je sličnim trenucima. Primjerice, kad me prvi put nazvao klijent iz Sarajeva te naručio šest klupa. Fenomenalno! 10 tisuća eura je za nekoga tko je tek upisao prvu godinu fakulteta bio ogroman iznos. I onda se u narednim danima dogodilo da taj isti kupac uplati novce na krivi IBAN…Do kraja godine sam uspio isporučiti 26-27 klupa u Hrvatsku, Crnu Goru i BiH. Kada se zarade prvi novce te kada se – iznenađujuće – završi u plusu, stvari se počnu mijenjati jer moraš početi razmišljati o sljedećim koracima. Morao sam svemu početi pristupati daleko ozbiljnije. U tom trenutku imao sam dva izbora: mogao sam ostati u svojoj kući te nastaviti prodavati i proizvoditi 20 do 30 komada jednostavnih klupica. To je pristojan biznis od kojeg se može živjeti. Druga opcija bila je pokretanje ozbiljnijeg projekta i firme. Odlučio sam krenuti u drugom smjeru te mi je prvi korak bio da napravim ozbiljniji proizvod.Krajem 2015. nastaje Steora, klupa koja se prodavala zadnjih pet godina u prvotnom izdanju te koja je postala izrazito prepoznatljiv brend u Hrvatskoj; ne samo zbog medija, već i zbog prodanih primjeraka. Tako sam ja krajem 2015. predstavio tu nekakvu novu verziju koja se zvala Smartbench 2 (ubrzo Steora) i u tom trenutku smo krenuli fake it till you make it putem jer smo imali samo konstrukciju i solarne module, a unutar klupe nije bilo elektronike s obzirom na to kako je razvoj svega toga tek trebao započeti.<h2>2016</h2>Odlučili smo kako ćemo s tom novom generacijom klupa pokušati skupiti neku količinu kupaca koji će nam omogućiti zapošljavanje novih ljudi, kao i razvoj nove klupe. Ujedno, paralelno sam još u banci podignuo kredit u vrijednosti od 30 tisuća eura. Pomoću njega sam odmah krenuo zapošljavati prve ljude u razvoju te drugim odjelima. Skupili smo i jedan mali tim studenata koji su završavali četvrtu godinu i petu godinu studija na ekonomskom fakultetu. Oni su predstavljali naš marketinški tim.Nadalje, izvukli smo listu svih gradova i općina u Hrvatskoj, kao i svih drugih kojih imaju neki doticaj s javnim prostorima te smo ih redom krenuli zvati. Kad nazovete prvog klijenta i on vam kaže da dođete na sastanak i onda dođete na sastanak i prodate deset klupa, odjednom vam se čini da ništa nije nemoguće te da to možete ponoviti još sto puta. Nažalost, to se zove početnička sreća koja se i nama dogodila. U prvim mjesecima 2016. prodali smo daleko više klupa nego u cijeloj 2015. i počeli smo graditi novu priču jer su i ljudi u razvoju uspješno razvijali elektroniku. Sve je super izgledalo do šestog i sedmog mjeseca. Tada su svi otišli na godišnje te su nam se ljudi jednostavno prestali javljati. Nakon nekoliko sličnih mjeseci, krenula je i stiska jer smo bili na rubu s novcima, a trebali smo platiti ljude.Danas još uvijek ima ljudi sa samih početaka Includea. Kada im spomenete 2016. godinu, odmah se počinju trzati. Koliko god je to bila godina velikih uspjeha, radije je se ne prisjećamo. Ipak, uspjeli smo ju izgurati te smo se prema kraju 2016. godine počeli polako orijentirali prema izvozu i traženju prvih klijenata u inozemstvu. Izrazito je zanimljivo istaknuti kako su se prve instalirane klupe nalazile na turističkim lokacijama na kojima su boravili i naši (budući) partneri. Nakon što bi ih koristili tijekom odmora, došli bi kući te nas zvali kako oni žele upravo te klupe u svojim gradovima.Imamo i ludu priču s potencijalnim suradnicima iz Australije s kojima smo trebali graditi ogroman biznis koji je u jednom trenutku bio vrijedan 42 milijuna kuna. Svi smo bili u ekstazi. Na kraju je posao propao, a ubrzo smo saznali i da su ti partneri odležali neko vrijeme u zatvoru. Stvarno se puno toga može dogoditi u jednoj poslovnoj godini. Tek kad se kroz vrijeme okrenemo shvatimo koliko smo toga zaboravili.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Cijeli susret s Ivanom Mrvošem možete poslušati <a href="https://www.facebook.com/watch/live/?v=1224683387984840&amp;ref=watch_permalink" target="_blank">ovdje</a>. </div> </div><h2>2017</h2>Odlučili smo krajem 2016. godine krenuti u potragu za investicijama. Do toga trenutka smo krpali od onoga što smo imali. Posrećilo nam se. U to vrijeme je Zagrebačka burza gradila s Estoncima jednu platformu za prikupljanje kapitala u Hrvatskoj (nalik crowd investment platformama). S obzirom na to kako smo bili dosta medijski eksponirani, a bili smo taman veličine po njihovom ukusu, odlučili su Include pitati da postane prva firma na platformi. U drugom i trećem mjesecu krenuli smo upoznavati prve investitore, a u travnju se dogodila i prva investicijska runda koje bila i najveća na cijeloj platformi.Kada dobijete 450 tisuća eura imate osjećaj da možete sve i svašta: zaposliti još ljudi, nastaviti razvijati firmu itd. Tako su se stvari kretale. I onda je opet došlo do drame jer novca nikad nije dovoljno, a mi smo jedno vrijeme neprekidno ulagali u razvoj. U 2016. imali smo samo jedan model, a u 2017. četiri! Do kraja 2018. imali smo ukupno sedam modela, a u međuvremenu smo još predstavili i Monu koja je malo drugačija verzija Steore sa solarnim panelima ugrađenima u nadstrešnicu, punjačima za električne bicikle i romobile te jednostavnim setom alata.2018./2019.Vodeći se tom politikom, dosta brzo smo istopili cijelu investiciju iz 2017. godine. Stoga smo početkom 2018. opet bili rubni s novcem, ali to je normalnost svake startup firme. U tom trenutku nam se broj zaposlenih kretao između 26 i 30. Tvrtka je rasla, rasli su prihodi, otvarali smo nova tržišta, radili na novim strategijama i stvarno smo uspjeli do kraja 2018. postati tvrtka koja je nadmašila milijun eura u prihodima što je za jedan potpuno novi proizvod koji nije postojao do tada, radeći pritom na tržištu u razvoju sa sporim i tromim strankama u vidu javnih uprava, poprilično dobar rezultat .Naredne godine nam se posložila situacija te smo se (ponovo) okrenuli u smjeru investicijske runde. Imali smo biznis od klupa koji je bio dobar, ali znali smo kako od klupa ne možemo dugoročno živjeti. One će kao biznis rasti, ali mi nismo željeli samo to od Include. Jednostavno, nakon četiri godine iskustva počnete razmišljati na jedan potpuno drugačiji način. Shvaćate kako ne možete samo rješavati probleme dan za danom već morate početi razmišljati na duže staze. Ujedno, kada imate 30 do 40 ljudi, i oni žele znati gdje ide firma te vide li se u njenoj budućnosti.Zbog toga smo u 2019. godini pripremili novu investicijsku rundu u kojoj smo prikupili preko 20 milijuna kuna kapitala. Tako je započela ekspanzija koja traje zadnje dvije godine, usprkos pandemiji. Include više nije tvrtku koju ljudi doživljavaju samo kao tvrtku koja radi pametne klupe, već kao tvrtku koja razvija cijeli niz smart city rješenja te koja kroz ta rješenje ne da samo poboljšava kvalitetu života, već i istovremeno smanjuje gradske troškove.U posljednje dvije godine uložili još više resursa u razvoj te smo krajem prošle godine izbacili portfolio proizvoda i sustava kao npr. Terra spremnika otpada. Oni su dobar primjer smart city rješenja. Oni mogu posebno kompaktirati otpad što omogućuje da se u jednu našu kantu stavi pet kanti od 120 L. To isto znači da ih ne praznite svaki dan već jednom tjednom. Ujedno, one imaju i senzore koji prate napunjenost samih spremnika čime olakšavaju vozaču da ode isprazniti samo one koje mora. <figure class="image"><img src="/uploads/Pametna_klupa_223876_690434651b.png" alt="Pametna klupa" class=" " width="800" height="271" /></figure> Imamo i novu verziju Steora klupa. Ovoga puta odlučili smo se odmaknuti dizajnom i tehnologijom jer je naša ideja bila napraviti klupu koja stvarno izgleda kao klupa. Njene letve skrivaju solarne module, a treba istaknuti kako spomenuta letva predstavlja naš patent. Izrazito smo se posvetili modularnosti samih klupa. Naša želja je da kada klupa za četiri do pet godine bude otpisana da se njene funkcionalne komponente nastave koristiti. To nije ništa novo na globalnoj razini.Najbitnijom se pokazala odluka da postanemo proizvodna tvrtka. Uredili smo cijeli proizvodni pogon u kojem radimo sve; kamioni nam dolaze sa sirovim limovima koje onda mi savijamo, prerađujemo, brusimo, bojimo itd. Sve to nam je omogućilo bolju kontrolu kvalitete što nam je predstavljalo veliki izazov prije samo koju godinu. Danas smo u poziciji da zahvaljujući vlastitom proizvodnom pogonu rješavamo probleme na licu mjesta. Naši proizvodi nalaze se od Australije do Švedske. On mora funkcionirati u svim tim uvjetima.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Svaki put kad ispričam od početka do kraja, izgleda fenomenalno, ali kad pogledam nas u firmi, nikako da budemo zadovoljni. Uvijek bi još i još jer znamo da uvijek može bolje. To je u redu. Jedino tako možemo nastaviti raditi i stremiti da budemo bolji. </div> </div>

Ivan Mrvoš: Proces stvaranja Includea bio je spontane naravi, ali kroz godine smo razvili logiku iza koje danas stojimo

Neboderski susret s Ivicom Đikićem u sklopu programa Gradske knjižnica Rijeka &quot;Knjiga na nezgodnim mjestima&quot; ostavio je iza nas dosta zanimljivih misli.

26. kat ne trpi kompromise: Ivica Đikić o budućnosti novinarstva, društvenoj ulozi književnosti i paradoksu iz kojeg ne možemo izaći

Prvi susret &quot;Knjige na nezgodnim mjestima&quot; odveo nas je na vrh nebodera na Rastočinama s Ivicom Đikićem. Drugi nas je odveo u prizemlje nebodera na Podmurvicama, na jedinstveno igralište staromodnih stajaćih tribina i duha specifičnog vremena. A na njima se našla i književnica Korana Serdarević.

Stojimo podno nebodera na Podmurvicama. Gledamo kako si dječaci na travnjaku dovikuju Verratti, Di Lorenzo, Donnarumma čekajući jednu od djevojaka da dovikne IVANE, DODAJ. Iz zvučnika se šuljaju zadnji stihovi Pips, Chips &amp; Videoclipsa: Pa kaže dečki sorry/Za vas nemam bolje dane/Mogu vas pretvoriti iz lopova/U kleptomane.Njima ususret dolaze prvi majčini povici da je vrijeme za gašenje reflektora. Njih prekidaju očuđenja srednjoškolaca koji zbrajaju i oduzimaju stvarnosti jer na mjestu gdje su do jučer pili danas traje književni susret. <figure class="image"><img src="/uploads/IMG_20210708_201911_224980_c17d069ebb.jpg" alt="IMG_20210708_201911" class=" " width="800" height="599" /></figure> Igor Emili jednom je kazao kako vjeruje u jednadžbu spoznati okolinu = potvrditi vlastitost. Odista, tek gledajući kako na jednom mjestu Lorenzo Insigne provlači loptu kroz noge Dubravku Ivanišu dok Zoran Žmirić i Korana Serdarević raspleću našu književnu republiku možemo razumjeti što znači ponoviti riječi riječkog arhitekta kako je krivo ako prostor počinje ili svršava u objektu. On se ostvaruje i nadograđuje, kao i identitet koji razumijemo do trenutka kada nas pitaju za njega. Želimo li uistinu preispitati nas, i Rijeku, moramo krenuti od (ne)zgodnih mjesta koja se na Korzu mogu pojaviti jedino zaštićena staklenim vitrinama, potpisana odabranim interpretacijama.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Program se odvija uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u sklopu programa koji potiču čitanje i razvoj čitateljske publike u Republici Hrvatskoj za 2021. godinu. </div> </blockquote> Drugoj gošći projekta <a href="https://gkr.hr/Magazin/Tema-Plus/Knjiga-na-nezgodnim-mjestima" target="_self">Knjiga na nezgodnim mjestima</a>, Korani Serdarević, identitetska pitanja nisu strane ni ziheraške naravi. Ipak, ona dobivaju novu dimenziju kada se postavljaju pred punim neboderima, i tribinama nogometnog igrališta Robert Komen. Uz pažljivo skiciranje širih okvira od strane Zorana Žmirića, zadarska spisateljica prvo se uhvatila opisa koji ju slijedi kroz život:„Ne mogu reći da nisam zadarska spisateljica, kao što ni moj Zadar to ne može reći. Nedavno je u sklopu FEKP-a Zadarski list objavio festivalsku najavu s Romanom Simićem, a na stranici se našla moja ogromna moja slika zato što sam bila jedna od sudionica. Zapravo, osjećam se zadarskom autoricom u onim tekstovima u kojima na neki način vidim da moj glas poprima nešto što je dio mojeg zadarskog djetinjstva. Ne na gnjecavi i nostalgičan način, već na način kao što radim u novoj zbirci Gušterov rep gdje on predstavlja motiv mojeg djetinjstva. Da, tu sam zadarska spisateljica. Ipak, roman Eksperiment Irene Tot nije napisala zadarska spisateljica tako da na kraju svega se ne mogu tako određivati.“Ipak, za njeno stvaralaštvo daleko važnijom čini se kategorizacijska oznaka ženskog pisma. Riječ je o olako korištenoj oznaci koja zna privući pažnju, ali i nerijetko izazvati nesporazume zbog neslaganja oko njenog sadržaja. Korana razumije terminološku problematiku zbog čega i podupire njeno razrješenje:<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Otpor prema terminu ženskog pisma izaziva njegovo poistovjećivanje s chick litom. To poteže sljedeće pitanje: što su ženske teme? Jesu li to torbice, one night standovi te vrckavi način pisanja? </div> </blockquote> „Ono što se meni čini problematičnim kod ženskog pisma je ono što isto podrazumijeva. Otpor prema terminu ženskog pisma izaziva njegovo poistovjećivanje s chick litom. To poteže sljedeće pitanje: što su ženske teme? Jesu li to torbice, one night standovi te vrckavi način pisanja? Ili je žensko pismo teorijski postavljen konstrukt te pretpostavlja upisivanje ženskog iskustva i života u povijest svakodnevice gdje onda veliku ulogu ima žensko tijelo. To su ženske teme. One su ženske jer je žensko iskustvo drugačije od muškog iskustva svijeta čime ne želim raditi nekakve razlike u temama koje mogu imati druge vizure. Međutim, kada govorim o tome da sam dio ženskog pisma, govorim da se svjesno i angažirano želim priključiti kanonu koji nije muški kanon već je kanon koji kod nas počinje s Dubravkom Ugrešić, Slavenkom Drakulić itd. Tu liniju želim svjesno i otvoreno podržavati te se na nju svjesno i otvoreno naslanjati.Time ne ignoriram muške pisce, ali u toj potrebi da na neki način ispričam žensko iskustvo koje intimno osjećam okrećem se ženskim likovima kojima dajem prostor za govor. Uostalom, premalo ih je govorilo. Kanonski ženski glasovi, premda prekrasno napisani, napisani su iz muške vizure. Anu Karenjinu napisao je muškarac, Madam Bovary napisao je muškarac. Dakle, ne postoje tu iskustva koja su konkretno vezana za tijelo. Sad imamo <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;age=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Nevidljiva+%c5%beena+i+druge+pri%c4%8de&amp;mdid0=0&amp;vzid0=0&amp;selectedId=995001549" target="_self">odličnu zbirku priča Slavenke Drakulić</a> koja govori o starosti. Ta zbirka predstavlja za mene žensko pismo, vrstu angažirane otvorenosti da se korpusu pridonese nešto o čemu se zapravo treba pričati.“ <figure class="image"><img src="/uploads/IMG_0020_224968_9ef0db31cd.jpg" alt="IMG_0020" class=" " width="800" height="533" /></figure> <h4>Autorica fotografije: Lara Čakarić</h4>Slični narativni rukavci o književnosti trebali bi svoj početak nalaziti osnovnim i srednjim školama. Kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, Korana će među prvima dignuti glas za drugačiju nastavu, ali će i među prvima uvidjeti kako je dugi put od kritike do reforme:„Oduvijek sam bila za Solarovu ideju da nastava književnosti treba kretati od suvremenijih djela. Tako učenici čitaju nešto što im je bliže jezikom i iskustvom poslije čega ih se onda upućuje prema kompliciranijim djelima. Zbog toga često zalazimo u teme kako oni ne mogu razumjeti velika djela te ih onda mi mičemo iz lektire.U zadnje vrijeme sam razmišljala o tome kako ni to nije dobro. Stvar je u tome što moramo odrediti želi li nastava književnosti podučavati o povijesti književnosti ili želi ostvariti ljubav prema književnosti. Činjenica je da te knjige koje ih mi tjeramo da čitaju oni više nikad neće čitati. Škola mora imati na umu da odabrana vrijedna i velika djela predstavljaju jedinstvena mjesta za 90% učenika. Čini mi se kako je potrebno da nastava čini i jedno i drugo. Ona im mora dopustiti da nađu svoje štivo, ali i odabrati djela koja predstavljaju jedina mjesta gdje će moći ista pročitati i razumjeti.“Razmotavanje školskog klupka popraćeno je gakanjem galebova koji ne pokazuju razumijevanje, kao ni zanimanje za naše probleme. Mi pričamo, oni gaču i nitko ne želi stati. Nedostajao nam je šaljivac koji će uzviknuti – generacijski jaz! Tko se nije našao u situaciji da kaže kako mladi samo gaču umjesto da uzmu knjigu u ruke i počnu pričati? Svi dižemo ruku u zrak, ali prije zbog riječi Korane Serdarević doli zbog naših ciničnih komentara:<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Uvijek upiremo prstom u mlade. Čini se kao da odrasli čitaju kao ludi. To mi je nevjerojatno: mladi ne čitaju, a vi doma sjedite i čitate minimalno pola sata dnevno. </div> </blockquote> „Uvijek upiremo prstom u mlade. Čini se kao da odrasli čitaju kao ludi. To mi je nevjerojatno: mladi ne čitaju, a vi doma sjedite i čitate minimalno pola sata dnevno. Stvar je u tome što se u zadnjih trideset godina dogodio generacijski jaz. S kolegicom Ivanom Bodrožić često pričam o tome kako se razumije s kćeri koja joj ide u prvi razred srednje škole. Ona ponekad ima osjećaj da govori starim jezikom, a ona nije stara majka. Dogodio se nevjerojatan skok, a veliku ulogu odigrala je tehnologija. Ona ima svojih negativnih strana kao primjerice smanjivanje mogućnosti koncentracije zbog čega im je teže pratiti duže forme. Ja sa svojim učenicima u srednjoj školi tekstove čitam naglas kao da su mi učenici dječica, ali naprosto znam da oni trebaju shvatiti kako im mozak treba drugačije razmišljati.Vjerujem da postoji jedan generacijski pomak koji mi nismo razumjeli, ali to ne znači da će oni ispasti idioti već da će otići u jednom smjeru koji trenutno ne možemo predvidjeti.“Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Ako želimo razumjeti prilike u našem školstvu, ključnim se čini znati objasniti pojam Borisa Jokića, <a href="https://www.youtube.com/watch?v=5k9msrQm2cU&amp;t=3005s" target="_self">strah od suvremenosti</a>:„Suvremenost otvara i razvija kritičko mišljenje o svijetu oko nas i to je opasno. Meni je činjenica da se kurikulum za hrvatski jezik i književnost našao na meti javnosti i politike uz povijest pokazala kako strah od suvremenosti može biti opravdan od strane tih institucija. Ja samo naoko imam otvorene ruke. Kada odaberem suvremeni naslov, mene uvijek nazove jedan od roditelja da bi mi rekao kako njegovo dijete to neće pročitati jer nije na popisu lektire. Ja nemam iza sebe stabilnost da mogu kazati kako je to na popisu. Nitko mi ne čuva leđa u trenutku kada mi dođe tradicionalni roditelj kojih je danas više nego kada sam počinjala prije deset godina. Meni je jedna učenica rekla da neće pročitati Osmog povjerenika jer je to jako vulgarno djelo te da ona zna kako postoje kvalitetniji tekstovi. Hoću reći, ništa ne znače nagrade ili činjenica što sam djelo metodički obradila. To je sve nebitno ako ono nije na popisu lektire te samim time politički podobno.Nitko nije rekao kako neće čitati Salingera i njegove epizode s prostitutkama jer je to bilo na popisu. A reći će da neće pročitati Olju Savičević jer se spominje seks. Taj licemjerni moment u današnjem svijetu da se ne smije čitati o seksu, a smije se o komadanjima tijela, puškama i ratu – to je problem.“ <figure class="image"><img src="/uploads/212387229_4471305019569256_2152789397997509318_n_224972_10e3be6d8f.jpg" alt="212387229_4471305019569256_2152789397997509318_n" class=" " width="800" height="599" /></figure> No, promjena je moguća kazala bi nam Irena Tot. Potrebno je osvijestiti gušterove repove te krenuti naprijed. Iskoraci su to koje Korana Serdarević radi u književnosti u kojoj se ponajviše osvrće na žensku svakodnevicu, tražeći priče koje nam mogu dati dublje razumijevanje finesa koje zanemarujemo:„Meni je ova pandemija bila izrazito loša jer sam stalno bila usmjerena na sebe te nisam imala druge ljude. Ja nisam takav tip pisca; ja tražim druge priče, a jedna od njih, nesretan brak, je priča koja se ponavlja: mojim starim prijateljicama, mojim novim prijateljicama, mojoj mami! Činjenica je da su žene nesretne u brakovima. Nisam to izmislila iz svojeg propalog braka.Žene kao supruge, domaćice, majke, sve te uloge koje povlači brak sa sobom, kao i taj okorjeli patrijarhat koji mislimo da ne postoji, ali postoji, postoji u tim finesama. Kada pričam s prijateljicama, intelektualkama, uvijek dođemo do toga da se bakćemo s banalnim klišejima kao npr. on ne čisti ili on je prljav. To su banalni problemi koje žene danas drugačije percipiraju i koje smatram važnima zbog čega o njima pišem iz različitih perspektiva.“Za drugi književni susret i mi odlučno mijenjamo perspektivu. Nakon nebodera i nogometnog igrališta, <a href="https://gkr.hr/Magazin/Najave/Knjiga-na-nezgodnim-mjestima-Jerko-Mihaljevic-i-Putar-i-parizer-u-parkicu-na-Campettu" target="_self">treći susret u sklopu projekta Knjiga na nezgodnim mjestima</a> održat ćemo u četvrtak 15. 7. u 20 sati u parkiću na Campettu, uz Uspon Irene Tome gdje ćemo o književnosti imati prilike slušati od strane Jerka Mihaljevića .Razotkrivajuća recenzija„Ja sam za kritiku iz Republike saznala na dan svojeg rođendana (21.7) od jedne starije prijateljice. Problem je u tome što Republiku nitko ne čita osim onih čije su kritike tamo objavljene. Tada se njena kritika našla u časopisu te sam ju pitala da mi pošalje slike jer sam bila na otoku. Međutim, kako je bila starija, nespretno mi je fotografirala kritiku zbog čega mi je prvo došla treća stranica na kojoj se pričalo o Hrvatima i braniteljima. U tom trenutku sam bila uvjerena da ne može biti riječ o kritici mojeg romana. I onda je došla prva stranica s tim problematičnim uvodom. Kritika se zvala <a href="http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/republika-5-6-2018" target="_self">Sluškinja, a ne gospodarica</a> što je vrlo vjerojatno bio promašeni cinizam. Najproblematičniji trenutak je bio u činjenicama da je to osoba koja inače predaje književnu kritiku na FFZG-u, kako je to časopis s dva urednika te kako je to časopis financiran od Ministarstva kulture što ukazuje na diskurs koji ima prođu na najvišim razinama. Nisam se osjetila poraženo u smislu njegove kritike, već zbog načina govora koji je bio mizogin i šovinistički. To je, dakle, otvorilo temu da kao društvo nismo otišli naprijed već natrag po pitanju rodne ravnopravnosti. Ono što su neki muškarci prije šaptali poslije tri pive, sada jedan profesor objavljuje u časopisu koje financira Ministarstvo.“Prijevodi, a ne nagrade„Najčešće bih se sklonila u lažnu skromnost koja kaže kako nagrade nisu bitne. Nagrade su svima bitne, svakome je draga te svakome golica ego. No, u zadnje vrijeme sve više razmišljam tako da gledam koliku težinu ta nagrada ima za mogući prijevod. To je ono što nemam. Ako me pitaš što bih voljela da mi se dogodi s knjigama, voljela bih prijevode. Zaista bi mi bilo drago kada bih dobila nagradu koja bi imala vrijednost nakladničkim kućama vani.“<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Naravno, tko god zna način na koji Fraktura te Seid probire naslove, ne bi pomislio da kaže kako su oni objavili knjigu žene koja im je u rodu. </div> </blockquote> Serdarević, ne Serdarević„Odlučila sam zadržati prezime poslije razvoda. Kad sam se sljedeći put srela sa Seidom, zafrkavali smo se kako možemo konačno reći da nikakva veze nemamo jedno s drugim. Naime, Seid i moj bivši muž su neki daljnji rod, ali ja ga nisam upoznala po toj liniji već tijekom rada u kulturnoj rubrici Večernjeg lista gdje je on predstavljao referentu točku za kulturu.“Fraktura i ja, nakladnički par„Prije nego što mi je objavljena prva knjiga, dobila sam ponudu od malog srpskog izdavača. U tom trenutku nisam znala previše o izdavaštvu te sam odlučila napisati mail Seidu ako bi mi mogao reći nešto o toj izdavačkoj kući te ako bi mi bio dobar potez objaviti tamo. S obzirom na to kako Seid odgovara istu sekundu, i to vrlo kratko, dobila sam odgovor da mu pošaljem tekstove te kako će mi on kazati kome bi oni najbolje odgovarali. Nakon više od mjesec dana dobila sam sljedeći odgovor: Ništa od onog, Fraktura će ti to objaviti. To je bilo to. Naravno, tko god zna način na koji Fraktura te Seid probire naslove, ne bi pomislio da kaže kako su oni objavili knjigu žene koja im je u rodu.“<h4> <figure class="image"><img src="/uploads/IMG_0036_224976_38f36f1fbd.jpg" alt="IMG_0036" class=" " width="800" height="546" /></figure> </h4><h4>Autorica fotografije: Lara Čakarić</h4>Pisac u vrlom, novom svijetu„Nikad prije pisci nisu morali interpretirati svoj rad. Novinari nas pitaju konkretno o našem djelu i mi im moramo dati konkretne odgovore. Mi jednostavno moramo davati intervjue jer tako sudjelujemo u marketingu knjigu. Znači, moramo biti PR stručnjaci. Sama koristim FB kao platformu za reći gdje sam bila i što sam radila. Problem je u tome što moram imati sve te vještine te ne mogu biti pisac kojeg to apsolutno ne zanima. To može samo Danijel Dragojević. To je jedno veliko opterećenje.S druge strane, pisci kao intelektualci i umjetnici nisu dovoljno prihvaćeni u javnosti kao oni koji su opinion makeri. To su još uvijek političari. Možda jedino Miljenko Jergović ima sličan doseg kao kolumnist i intelektualac.“Raspisivanje zbirki„Kad sam pisala prvu zbirku, bilo mi je bitno drugačije pisati jer sam imala teme koje su me progonile već trideset godina. One su bile motivski autobiografske te sam znala da ću izvesti ono što želim pomoću njih. Dobar primjer je kad sam bila u osnovnoj školi te je moj najbolji prijatelj završio na štakama u prvom razredu. Ja sam tada nosila dvije kockaste torbe i to sam radila mjesecima zbog čega nisam išla van s prijateljicama te se zezala uz more. Meni je to kao djetetu išlo na živce te sam jedan dan ostavila torbu i njega i samo pobjegla. Dan danas se sjećam osjećaja da sam napravila nešto što sam htjela i na što imam pravo, ali kako je on tamo i kako sam ga ja iznevjerila. Kasnije je došla njegova obitelj zahvaliti mi se, shvaćajući kako su možda tražili previše, ali mene je progonio osjećaj krivnje i stida.Druga zbirka sastoji se od priča koje sam čula, ili od prijatelja, ili poznanika, ili pak nešto nastalo isključivo iz karaktera ili atmosfere kao priča o samostanu i tri časne sestre.“ <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/jkgScnScG2Q"></oembed></figure>

Na tribini je akcija: Korana Serdarević o ženskom pismu, strahu od suvremenosti te odraslima koji navodno samo čitaju u slobodno vrijeme

Nakon što smo Ivicu Đikića odveli na visoki neboder riječkih Rastočina, Koranu Serdarević na tribine stadiona na Podmurvicama, ciklusom &quot;Knjiga na nezgodnim mjestima&quot; Jerka Mihaljevića doveli smo u riječki kvart Campetto. Na zidić, naravno, kako drugačije.

Zastupanje stavova u parkiću: Jerko Mihaljević o generacijskim antijunacima, lekcijama iz Seinfelda te marketinškim trikovima

Druženje s Monikom Herceg na Vežici u sklopu našeg programa &quot;Knjiga na nezgodnim mjestima&quot; ostavilo je dobre tragove.