Filip Rutić: Zbilja ne vjerujem kako je prodaja duše jedini izlaz

Prvi gost dvotjedne književne rezidencije “Kamov” bio je dramaturg i pisac Filip Rutić. Još jedan u novih glasova suvremene književnosti, Rutić se nakon osvajanja nagrade natječaja Kritične mase i Sedmice 2020., široj publici predstavio romanesknim prvijencom “O neuspjehu i nebitnome” (Fraktura, 2023.). Uz to, javnost ga je imala prilike upoznati i kroz dramaturški rad, preciznije, kroz predstavu “Gard” na kojoj potpisuje koaustvo teksta i dramaturgije. Ipak, kako se zna reći, to nije sve. Pored dramskih tekstova i proze, Rutić iza sebe ima i sva scenarija prema kojima su snimljeni dugometražni filmovi amaterske produkcije.

Izabrani intervjui

Prije negoli krenemo među pitanja, uvijek je zanimljivo pogledati što čitatelji očekuju od razgovora s piscem. Očekivanja, želje, mogućnosti, pretpostavke… Samo lagano: kako gledaš na poziciju pisca te što se od mladog pisca u javnom prostoru može očekivati?

Filip Rutić: Mislim da nije previše bitno kako ja gledam na poziciju pisca danas jer je ona već nebrojeno puta oplakana od strane autorica i autora koji su imali privilegiju da ih se to pitanje pita. Kažem privilegiju jer eto, očito nekog ipak je briga i očito taj netko također svjestan je problematike i postavljanjem takvog pitanja daje prostor da se ukaže na to da pisac danas poziciju niti nema. Ona je u najboljem slučaju povremena, materijalizira se u uskom prozoru od izlaska knjige pa „ima fore“ još narednih par mjeseci – ovisno o tome koliku relevantnost knjiga uspije postići u javnom i medijskom prostoru. Ostatak vremena prosječni pisac provodi u nekom ne-prostoru pišući ono što će mu potencijalno omogućiti da dođe u priliku da ga se ponovno pita o poziciji pisca danas.

Ne znam što očekivati od mladih pisaca unutar javnog prostora jer dobivaju ga tako malo i toliko rijetko da nemaju previše vremena nešto svojim prisustvom postići.

To ostalo vrijeme, pisac je zapravo hobist, entuzijast koji za svoj rad u većini slučajeva nije nikako subvencioniran, a govorimo o dugotrajnom procesu koji je uglavnom podređen raznim drugim poslovima kojima autori osiguravaju životno pitanje. Samim time, ne znam što očekivati od mladih pisaca unutar javnog prostora jer dobivaju ga tako malo i toliko rijetko da nemaju previše vremena nešto svojim prisustvom postići. U javnom prostoru, u nekom mainstreamu, se o književnosti zapravo i ne priča – ona je već odavno prestala biti interesantna pa se tako i fokus samih pisaca kao aktera u javnom prostoru usmjerio na neke plodonosnije teme.

A ta plodonosnija tema je, ili se tako uvijek čini, predstavlja pitanje generacijskog romana. Zadnjih godina mnogi su napisali generacijski roman: Jerko Mihaljević, Dora Šustić, Ante Zlatko Stolica, Luiza Bouharaoua… Popis je dug, ali činjenica je kako se svaki pisca mora suočiti s tom etiketom. Idemo izredati nekoliko pitanja. Misliš li kako je ona ograničavajuća za mladog pisca? Kako gledaš na “vječnu”potraga svake generacije da pronađe glas koji će govoriti u ime svih? Uostalom, pitanje romana generacije uvijek se čini naoko isključujućim s obzirom kako je uvijek pitanje koje grupe uključuje semantika iza te generacije…

Filip Rutić: Etikete koje se prišivaju mladim piscima i njihovim djelima nisu nešto što bi se trebalo shvaćati ograničavajućim. Na njih gledam kao da su tu prvenstveno u službi promidžbe, ciljanja na određenu demografiju korištenjem ključnih riječi od strane izdavača koji, naravno, svoj proizvod pokušavaju što bolje pozicionirati na tržištu. Pisac je u cijeloj toj priči opet sporedan, ne može utjecati na to kako će se i kojim metodama njegovo djelo predstavljati publici i javnosti. Naravno da tako nešto može imati isključujući utjecaj, možda prema dijelu publike koja a priori zaključuje da se nje tekst označen tom etiketom ne tiče, ali s druge strane čini mi se da dosta efikasno uspijeva čitateljski angažirati sve one koji se osjećaju da toj generaciji pripadaju.

Etikete koje se prišivaju mladim piscima i njihovim djelima nisu nešto što bi se trebalo shvaćati ograničavajućim.

Tako da mislim da neke vječne potrage za glasom koji će govoriti u ime svih niti nema – ona se možda predstavlja kao zanimljiva ideja, na neki način megalomanska i po mnogočemu retrogradna u odnosu na pokušaj recentnije književne teorije i kritike koja se obračunava sa ustaljenim kanonima.

Gledajući recentne trendove, autofikcija je zasigurno među njima. Louis, Knausgård, Ernaux, Eribon, Lerner… To su samo neka od imena koja su se probila, dajući ponekad i dojam kako je danas “najunosniji” knjiga knjiga autofikcije gdje mnogobrojni naslovi, (ne)namjerno, se nađu na istoj polici. Istodobno na katedrama komparativne književnosti pitanje autofikcije predstavlja izuzetno opsežnu problematiku, dajući jasno do znanja kako nije riječ o novom pojmu. Gledajući ta dva kontrasta, znajući kako je tvoju knjiga kritika ovjenčala upravo autofikcijskim vijencem, kako gledaš na nju? Konačno, zašto si se odlučio za nju te koliko ljudi misli da je uspjelo završiti među tvojim stranicama?

Filip Rutić: Moram priznati da je i mene bila zahvatila epidemija autofikcije pa sam tako jedan period prošle godine (ili pretprošle) proveo čitajući isključivo djela koja spadaju u taj, čini se novi, a zapravo prastari, žanr. Naglašavam tu zanimljivost u percepciji prema kojoj se čini da je autofikcija nedavno doživjela ogroman boom i kako mnogi autori svoja djela pišu na tragu tog vala u namjeri da ga izjašu dok se ne razbije o neku imaginarnu obalu koja će biti posljednje počivalište autofikcije. Ipak, ne vjerujem da je tome baš tako, već mi se čini da je opet stvar dobro promišljenog etiketiranja nečega što postoji „od kad se piše“ novim seksi terminom koji je sada već opako na putu da postane izlizan – na kraju krajeva, ja sam odrastao na romanima koji bi, da su objavljeni u današnjem kontekstu književne produkcije, također bili nazivani autofikcijskima. Zato ne vjerujem da je tu bilo nekog „odabira“ kada sam krenuo s pisanjem romana, došlo je to vrlo prirodno ako se u obzir uzme da su Fante, Hemingway i Carver, neki od autora čija sam djela u formativnim godinama obožavao, zapravo zastupali filozofiju da se piše o onome što znaš i poznaješ.

Čini mi se da je opet stvar dobro promišljenog etiketiranja nečega što postoji „od kad se piše“ novim seksi terminom koji je sada već opako na putu da postane izlizan.

Iskreno, te reakcije prepoznavanja nisam očekivao kao dio recepcije svog romana, možda podcijenivši broj bliskih mi ljudi koji će knjigu uzeti u ruke. Bilo je tu simpatičnih poruka od strane prijatelja iz djetinjstva s kojima nisam u kontaktu već čitavo desetljeće i koji su pronašli veliko zadovoljstvo u uvjerenju da su neke naše davne interakcije poslužile kao nacrt za prozne fragmente od kojih se roman sastoji. Bilo je tu i manje zadovoljnih „likova“ kojima se način na koji su portretirani nije svidio, a i dobar broj poznanika koji su roman čitali isključivo voajerski, do te mjere da bi, nakon čitanja romana, mom ocu rekli nešto u stilu: Nisam te tak zamišljala, kao da su napokon došli u posjed dokumentarnog zapisa koji se bavi funkcioniranjem jedne obitelji.

Sam protagonist implicitno se referira na autofikcijske okvire, kazujući kako mu originalnost nije cilj; zašto si se upustio u pisanje ovog romana? Kako je izgleda cijeli proces pisanja romana za koji si i sam naznačio da nije bio terapeutske prirode? Što, uopće, tebi predstavlja pisanje? Koje su razlike između pisanja kratkih priča i romana?

Filip Rutić: Na pitanje zašto teško mi je pružiti bolji odgovor od – zato. Bio je to, vjerujem, prirodan nastavak mojih spisateljskih pokušaja koji su svoju genezu imali u kratkoj priči. Potreba da sebi dokažem da mogu napisati i nešto što mogu nazvati romanom. Proces se kao takav nije previše razlikovao od mojih ranijih spisateljskih procesa, a to je nešto što se sastoji od konstantnog nošenja tog teksta sa sobom, ne u fizičkom obliku, već mentalno. Za mene je to i danas najvažniji aspekt pisanja, dovesti sam sebe u poziciju u kojoj ne mogu prestati razmišljati o tekstu kojim se bavim, da svaki trenutak koji ne provedem u organiziranju ideja smatram potraćenim. E, jednom kad budem u tom mindsetu, onda je potrebno uskladiti privatne, poslovne, fakultetske i ine obaveze s potrebom da se na tekstu počne i konkretno raditi, a to podrazumijeva nebrojene sate udaranja u tipkovnicu.

Za mene je to i danas najvažniji aspekt pisanja, dovesti sam sebe u poziciju u kojoj ne mogu prestati razmišljati o tekstu kojim se bavim.

Kako na ovo pitanje odgovara sjedeći za stolom u stanu koji mi je dan na korištenje u sklopu književne rezidencije Kamov, mogu reći da ovakvu privilegiju podređivanja svega pisanju nisam nikada do sada iskusio i priznajem da će mi se biti teško vratiti u stvarnost. Zapravo sam ciljano odgađao rad na novom proznom tekstu sve do početka rezidencije i to se ispostavilo kao odlična odluka. I dalje sam proces pisanja meni ne predstavlja ništa terapeutsko, ali terapeutski je način na koji mu se u ovim okolnostima mogu posvetiti.

Odnos periferije i centra jedna je od osnovnih niti vodilja kroz cijeli roman. Protagonist se nije snašao, a svatko među nama zna nabrojati na prste, moguće i dvije ruke, prijatelje koje se, također, nisu pronašli. Kako si ti zamišljao Zagreb prije odlaska na fakultet? Kako je mladoj osobi boriti se konstruktima koji se brzo raspadaju po dolasku iz periferije, kao i mijenjati obrasce ponašanja?

Nostalgija je bitna sastavnica odnosa između centra i periferije; koliko je lako/teško vratiti se nazad doma nakon godina provedenih u centru? S obzirom na to kako se zadnjih godina počinju javljati pokreti s ciljem osiguravanja infrastrukture u manjim sredinama, kako ti gledaš na mogućnosti mlade osobe po povratku u manje sredine? Što se sve mora poklopiti, koji su izazovi i očekujemo li previše od mladih po povratku u svoje sredine? Koliko su te zajednice uopće jake i otporne kada je riječ o pružanju prilika mladima?

Da, ima dosta toga za raspakirati.

Filip Rutić: Ovo će zvučati užasno naivno i kao neka parafraza američkog sna s Aliexpressa, ali za mene i mnoge moje prijatelje Zagreb je predstavljao mjesto mogućnosti. Te mogućnosti o kojima smo mi sanjali su razne, od mogućnosti da se izgradiš kao osoba bez prisutnosti roditelja, dakle neki prvi znaci samostalnosti, pa do onih konkretnijih mogućnosti u vidu zaposlenja ili ganjanja nekih snova koji su u manjim sredinama često srezani u korijenu zbog nepostojanja infrakstrukture i/ili razumijevanja za bilo što što iskače iz malograđanskih okvira. I neću reći da je realnost puno drugačija, Zagreb zbilja mnogo toga pruža, no isto tako ne oprašta pasivnost na koju su mnogi ljudi iz manjih sredina navikli. Jedna stvar je sanjati i zamišljati se drugačijim i boljim, a druga je na tome konstantno raditi iz pozicije autsajdera i nekoga tko će svaku utakmicu počinjati s hendikepom u vidu manjka poznanstava i uopće iskustva operiranja u gradu koji će ga opetovano spuštati na zemlju. Baš iz te pozicije, koja onda često prerasta u frustraciju, javlja se nostalgija za onim ostavljenim iza sebe, za tom jednostavnošću i za svim onim što ti je na jedan vrlo ugodan način poznato.

Zagreb zbilja mnogo toga pruža, no isto tako ne oprašta pasivnost na koju su mnogi ljudi iz manjih sredina navikli.

Svaku inicijativu koja se trudi mladima osigurati bolje mjesto za život i rad u manjim sredinama pozdravljam i držim joj fige da ostvari svoje ciljeve, pogotovo ako to znači korak prema razbijanju ove groteskne centraliziranosti koja zahvaća sve sfere društva, pa tako i kulturu. Što se tiče nekih uvjeta koji su potrebni mladima da se vrate u svoje sredine, to vidim kao pitanje na koje ne postoji jedan konkretan odgovor ako ne želimo zalaziti u područje pamfletizma. Nekome je dovoljan stabilan posao i mogućnost cjenovno prihvatljivog stanovanja da se odluči za taj korak povratka, dok je drugima životna slagalica malo kompliciranija. Ono što politika koja zagovara povratak mladih u svoje sredine svakako treba izbjeći jest nametanje osjećaja ponizne zahvalnosti za pruženu priliku izgradnje života u nečijem rodnom gradu. Taj proces može funkcionirati jedino kao dijalog, quid pro quo situacija gdje su obje strane na dobitku i za takvo što potrebno je ozbiljno planiranje koje bi trebalo stajati iza takvih inicijativa.

U nekoliko intervjua naznačuješ važnost razvitka čitateljskog iskustva, jednoj od bitnijih tema koje su i izronile u raspravama vezanih za Doru Šustić i Zorana Ferića. Koliko se tvoja čitateljska dijeta promijenila kroz zadnjih šest godina? Za čime se vodiš u odabiru, i što očekuješ/tražiš/želiš/moliš od književnosti da će ti pružiti?

Filip Rutić: Spomenuo sam i ranije nekolicinu autora na kojima sam odrastao i koji su odigrali ogromnu ulogu tako da su uopće pobudili želju za pisanjem u meni. Taj utjecaj koji su oni na mene imali neizbrisiv je, ali s vremenom nekome tko se bavi pisanjem može postati i svojevrstan uteg, vodi prema zasićenju jedno te istim sadržajem iz kojeg se više ništa ne može izvući. Najboljom vježbom pisanja za mene je i dalje čitanje, a bilo kakav napredak ili barem izlazak iz zone komfora ne dolazi u obzir ako se malo ozbiljnije ne pristupi selekciji osobne lektire. Pri odabiru štiva često se vodim sugestijama ljudi čije mi mišljenje o književnosti nešto predstavlja, ali i sam imam ogroman popis knjiga koje su na njega došle ili zbog dodijeljenih im nagrada, kritika koje su me zaintrigirale ili iz puno banalnijih razloga poput dobre naslovnice ili blurba. S obzirom da nisam odrastao u kućanstvu gdje se puno čitalo nisam imao neko usmjerenje od malih nogu već sam bio prepušten istraživanju onoga što su mi nudile lokalne knjižnice. Taj istraživački duh živ je u meni i danas, znam provesti sate istražujući o knjigama i autorima koji su mi u tom trenu zanimljivi, samo što mi to danas uvelike olakšava internet.

Najboljom vježbom pisanja za mene je i dalje čitanje, a bilo kakav napredak ili barem izlazak iz zone komfora ne dolazi u obzir ako se malo ozbiljnije ne pristupi selekciji osobne lektire.

Trenutno pokušavam održati čitateljsku dijetu koja se sastoji od istovremenog čitanja domaće i strane književnosti. Kod naših se uglavnom fokusiram na recentniju književnu produkciju, a od stranih ubacujem svega pomalo, većinom knjige koje sam nakupovao i stoje mi na polici već sramotno dugo.

“Meni, kao dvadesetpetogodišnjaku s 65 eura na računu, izgleda poprilično usrana. I onda ostajemo zatočeni u tom nekom limbu prepunom nametnutih i samonametnutih očekivanja iz kojeg je jedini izlazak, čini se, prodaja duše.” Malo o budućnosti: postoji li budućnost u kulturi, konkretnije, kazalištu i književnosti, bez prodaje duše?

Filip Rutić: Strašno mi je patetična ta izjava koju si izvadio. To baš primjećujem u zadnje vrijeme, kako sam imao prilike davati više intervjua, da često izvalim pizdarije koje nužno uopće ne mislim ili ih sročim na neki način koji u meni kasnije budi sumnju u vlastitu mogućnost organiziranja i artikuliranja misli. Zato i izbjegavam čitati/slušati vlastite intervjue i uopće ne cijenim što si me s ovime suočio!

Ajmo ovaj put malo drukčije: Meni, kao dvadesetšestogodišnjaku s 65 eura na računu, budućnost u kulturi kao radnom sektoru izgleda izrazito nesigurno, ali zbilja ne vjerujem kako je prodaja duše, koja je nekako postala opće mjesto za kojim se poseže kad se nema što pametnije za reći, jedini izlaz. Ono što bi trebali vidjeti kao jedini konstruktivni izlaz iz te situacije nesigurnosti, podcjenjivanja i potplaćivanja rada u kulturi jest korištenje svake prilike da se o tome javno progovara i ukazuje na nepravdu i nepravilnosti s kojima se ljudi u kulturi svakodnevno susreću.