Iz Magazina

Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

Najčitanije

thumbnail_IMG_0137.jpg

IMG_0137.jpg

Razgovori

 Greenlight Collective: Uvijek možeš sebe zadržati, ali puno je teže nastaviti pronalaziti novu glazbu

magazin/razgovori--c-18

thumbnail_Ovdje-jos-nisi-stvarao-egzoticne-umjetnicke-rezidencije-diljem-svijeta_article_full.png

Ovdje-jos-nisi-stvarao-egzoticne-umjetnicke-rezidencije-diljem-svijeta_article_full.png

Tema plus

Danas ne postoji kutak na svijetu bez vlastite umjetničke rezidencije. Iako se čini da pretjerujemo, vjerujte nam, nismo odmakli daleko od istine. Od napuštenih otoka do elitnih urbanih središta, umjetničke rezidencije uvijek su dobrodošle. Za ovu priliku pronašli smo sijaset prostora koji umjetnicima nastoje otvoriti novu perspektivu, ali i posvemašnje drugačije iskustvo.<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="https://www.containerartistresidency01.org/">Container Artist Residency</a></h3>Kada bi razmišljali o novoj, drugačijoj rezidenciji Kamov, čini nam se da bi razmišljali u smjeru <a href="https://www.containerartistresidency01.org/">Container Artist Residency</a>. Iako trenutno neaktivna, rezidencijalni program je, u suradnji s ZIM Integrated Shipping Services, umjetnike smještala na trgovačke brodove diljem svijeta. Primjerice, Mari Bastashevski našla se na logističkoj putanji koja ju je odvela od Odesse do Šangaja, dok je Christopher Page, zajedno sa svojim kontejnerom, putovao od Pireja od New York. Umjetnici nisu izolirani, već se uvezuju u svakodnevni život kontejnerskog broda, nastojeći otkriti specifičnosti pomorske industrije u kojoj sam rezidencijalni program vidi "pokretačku kulturnu i ekonomsku snagu u suvremenom svijetu."<blockquote>Umjetnici nisu izolirani, već se uvezuju u svakodnevni život kontejnerskog broda</blockquote>Zanimljivu alternativu predstavljao je i program kratkog daha, <a href="https://www.kickstarter.com/projects/1705249217/twenty-three-days-at-sea-a-travelling-artist-resid">Twenty-Three Days at Sea Travelling Artist Residency</a>. Galerija Access slala je umjetnike na put preko Pacifika, od Vancouvera do Šangaja, uviđajući u kontejneru nekonvencionalan prostor za važne teme o kojima rijetki pričaju; kao, recimo, globalna logistika. Ipak, vanjski svijet može doprijeti i do umjetnika usred Pacifika, kao što je imala priliku posvjedočiti umjetnica Rebeca Moss kada je firma bankrotirala usred putovanja, onemogućivši brodu da pristane u luku.<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="https://www.nationalparksartsfoundation.org/">Dry Tortugas&nbsp;National Park</a></h3>Otočne rezidencije uvijek su privlačile najviše pogleda, ali rezidencijalni program u suradnji National Parks Arts Foundation te Dry Tortugas National Park donosi, ipak, malo drugačije iskustvo. Naime, oni nude rezidenciju na napuštenom tropskom otoku Loggerhead Key, udaljenom 70 milja od najbližeg kopna, Key Westa u Floridi. Jedino je osiguran smještan u ondašnjem svjetioniku, kao i prijevoz hidroavionom; na umjetnicima je da pripreme mjesečnu zalihu nužnih potrepština. Štoviše, s obzirom na izoliranost, organizatori imaju bitno pravilo: umjetnici se moraju prijavljivati u paru, pri čemu samo jedna osoba mora biti umjetnik. Ipak, riječ je o izuzetno intrigantnom otoku koji je kroz povijest bio važno piratsko središte,&nbsp; obrambena točka američke vojske te, konačno, središtem istraživačkih napora morskog života.Ako vam to nije previše po guštu, nudi vam se još jedna intrigantna opcija: <a href="https://www.nationalparksartsfoundation.org/hawaii">Hawai’i Volcanoes National Park</a>. Nema straha, čak je i Mark Twain ovdje pisao.A kada smo već kod izoliranih lokacija...<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="https://www.fs.usda.gov/detail/r10/home/?cid=STELPRD3794556">Voices of the Wilderness Residency</a></h3>Iako se ponekad čini kako je više rezidencija nego prirodnih staništa, uvijek vrijedi izdvojiti okrenuta razumijevanju odnosa čovjeka i prirode. Tako, primjerice, funkcionira aljaški rezidencijalni program Voices of the Wilderness koji umjetnike uparuje s ondašnjim rendžerima kako bi zajedno istraživali te im pomagali tijekom rezidencije. S obzirom na to kako nacionalni park unutar kojeg se nalaze broji preko 650 tisuća hektara, prostora za istraživanje (i inspiriranje) ima.<blockquote>S obzirom na to kako nacionalni park unutar kojeg se nalaze broji preko 650 tisuća hektara, prostora za istraživanje (i inspiriranje) ima.</blockquote>Ako vam je to previše prostora, nekada se nudila i rezidencija Outlandia koja je osiguravala nužnu samoću i izoliranosti od svijeta u posebno dizajniranoj kućici. A kada smo već kod posebno dizajniranih smještaja, predstavljamo vam i <a href="https://fondation-janmichalski.com/en/residences">rezidencijalni program Fondacije Jan Michalski</a>. Smješten u Švicarskoj, točnije, u selu (Montrichter municipij) podno planinskog lanca Jura. Na raspolaganju je sedam kabina koje nadgledaju Alpe, dok samo jedna biva usmjerena prema Juri.Ako vam je to preugodno, mislim, možemo mi i bolje.<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="https://thearcticcircle.org/">The Arctic Circle</a></h3>Od 2009. godine rezidencijalni program The Arctic Circle umjetnicima i istraživačima nudi priliku da se zaputi u ekspediciju Arktičkim oceanom te Svalbardskim arhipelagom. Putuje se jedrenjakom, barkentinom, a sama putovanja traju 15 do 20 dana.Slično područje pokriva i <a href="https://polarsteam.info/programs/">Polar STEAM</a> koji uključuje tri programa: Polar Educators, Antarctic Artists and Writers te Polar Researchers. Sam program pokriva arktička i antarktička područja, tražeći od primljenih visoku fizičku spremu s obzirom na to kako programu mogu trajati i do šest tjedana.<blockquote>Putuje se jedrenjakom, barkentinom, a sama putovanja traju 15 do 20 dana.</blockquote>Možda smo malo pretjerali. Idemo korak unazad.<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="http://www.writeahouse.org/">Write a House</a></h3>Detroit. Malo preveliki korak unazad. Šalu na stranu, zadnjih godina Detroit predstavlja eksperimentalnijih središta kada je riječ o urbanoj regeneraciji te suvremenoj umjetnosti. Program Write a House predstavljao je jedan od primjera koji je išao u prilog toj tezi. Naime, riječ je o programu koji je piscima – poklanjao kuću. Cilj je otpornija zajednica, ali i jača književna, kulturna scena koja bi pomagala u oživljavanju grada.A kada smo već kod oživljavanja grada...<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="https://www.transartists.org/en/air/fish-factory-%E2%80%93-creative-centre">Tvornica ribe</a></h3>Jedan rezidencijalni program nalazi se u osamljenom islandskom selu, Stöðvarfjörður. Riječ je o bivšoj tvornici ribe koju su, otkupivši je 2011. godine, pretvorili u otvoreni prostor zajednice koji umjetnicima nudi i rezidenciju. Zanimljivo, iako samo selo ima tek 180 stanovnika te je udaljeno čak 650 kilometara od islandske prijestolnice, može se pohvaliti bogatom ribarskom tradicijama, dvjema galerijama te najvećom privatnom kolekcijom kamenja.<h3 style="margin-left:0px;text-align:justify;"><a href="https://www.seti.org/air">SETI Institute</a></h3>I dok još čekamo rezidenciju na Mjesecu (skoro, skoro...), sasvim nam je okej i rezidencijalni program u organizaciji Instituta SETI. Svojim rezidencijalnim programom nastoje istraživačke pothvate nadograditi i umjetničkim dosezima koji se bave sličnim temama: život u svemiru. Umjetnici tijekom rezidencije imaju prilike upoznati rad instituta, kao i razgovarati s njenim istraživačima.Taman da završimo s pogledom prema gore.

Ovdje još nisi stvarao: egzotične umjetničke rezidencije diljem svijeta

magazin/tema-plus--c-25

thumbnail_Kratka-povijest-umjetnickih-rezidencija_article_full.jpg

Kratka-povijest-umjetnickih-rezidencija_article_full.jpg

Kvragu, kako smo došli do toga da imamo umjetničku rezidenciju na Antarktici, ispod vulkana, usred oceana? Povijest umjetničkih rezidencija je povijest razvoja odnosa između moći i umjetnosti, ali i njene uloge u društvu kako se približavamo današnjici, njenim potencijalima i željama u trenutku kada se propituju same njene granice mogućnosti unutar naših zajednica.<blockquote>Gledajući gdje otpočinje povijest umjetničkih rezidencija, mnogi za njihovu nultu godinu stavljaju 1563. godinu.</blockquote>Gledajući gdje otpočinje povijest umjetničkih rezidencija, mnogi za njihovu nultu godinu stavljaju 1563. godinu. Tada vojvoda Firenze Cosimo I. Veliki na prijedlog slikara Giorgija Vasarija u Rimu osniva Accademia e compagnia delle arti del disegno; kompanija je bila usmjerenu udruživanju umjetnika na tom području, dok je akademija bila usmjerena na eminentnija imena koja su radila za obitelj Medici. A kada kažemo eminentnija imena, kažemo Michelangelo, Lazzaro Donati, Francesco da Sangallo, Bronzino, Benvenuto Cellini itd. Moguće je otići i korak unatrag te zaći u prostorije svojevrsno proto-rezidencije Ville Careggi, središte neformalne Platonske akademije. Otkupljena 1417. godine od strane Lorenza Medicija, toskanska vila postat će jednim od prvih renesansnih središta pružajući utočište imenima kao što su Marsilio Ficino, Poliziano, Pico della Mirandola itd.Istina, kada bi htjeli, mogli bi otići do samih početaka i antičkog Rima; primjerice, Gaj Cilnije Mecenat volio je umjetnicima pružati zajedničke prostore udaljene od urbanih središta. Unatoč tome što je ideja pružanja gostoprimstva umjetnicima duboko ukorijenjena u zapadnjačkom društvu što možemo pratiti od antike, uglaviti početak umjetničkih rezidencija u drugu polovinu 16. stoljeća ima svojih razloga. Kroz srednji vijek granice između javnog i privatnog bivale su zamućenima, konkretizirajući svoj status u javnosti retorikom ili odabranom insignijom. Sada se, ipak, privatno počinje isticati; primjerice, pratimo li slikarstvo od 16. stoljeća, imat ćemo priliku vidjeti kako se razvijala sprega umjetnosti i moći, otkrivajući mikrokozmose, kako erudicije, tako i statusa naručitelja. Umjetnost počinje biti sredstvom ideologije u nastajanju, ali i komoditetom; sve su to naznake rasapa feudalnog sustava, dok su umjetničke rezidencije jedan od znakova da umjetnici postaju roba, ali i znak moći te izvrsnosti financijera: gradova, država, osoba.<blockquote>Sada se, ipak, privatno počinje isticati; primjerice, pratimo li slikarstvo od 16. stoljeća, imat ćemo priliku vidjeti kako se razvijala sprega umjetnosti i moći, otkrivajući mikrokozmose, kako erudicije, tako i statusa naručitelja.</blockquote>Sljedeća važna prekretnica za umjetničke rezidencije dolazi tijekom 17. stoljeća, točnije, tijekom najduže vladavine jednog monarha u europskoj povijesti, Kralja Sunca, Luja XIV.. Tijekom njegove vladavine na temeljima zaključenih ratova i gospodarskog oporavka dolazi i do kulturne transformacije, prvo Francuske, a onda i kontinenta; Louvre, Versailles, Galikanska crkva, svaki od tih projekata bio je usmjeren prema učvršćivanju apsolutističke reprezentativne kulture utjelovljene u poznatoj kovanici: „L’État c’est moi“. Osnutak Francuske Akademije u Rimu predstavlja maleni, ali integralan element kulturnih i ideoloških događanja na europskoj sceni; dajući smještaj u nekadašnjem središtu svijeta, vlast je financirala umjetnike čija će djela krasiti Louvre, Tuileries te Versailles.Iz današnjeg kuta gledanja, riječ je o prvoj rezidenciji širokih razmjera, rezidenciji koja je davala prostor i stipendiju pobjednicima nagrade Prix de Rome, kao i mladim umjetnicima povezanima s bogatim obiteljima. Tijekom svojeg boravka umjetnici su većinu vremena trošili na realizaciju i imitiranje umjetnosti antike i renesansne, u skladu s načelima klasicizma.&nbsp; Tijekom godina rezidencija će se samo širiti: isprva uključujući isključivo slikarstvo, 1720. širi se na arhitekturu, 1803. na glazbu, a 1804. na graviranje; zanimljivo, zadnje dvije grane dodane su radi Napoleonovih uspjeha. Akademija još uvijek djeluje danas, simbolično smještena u Villu Medici, a danas predstavlja jedan od početaka francuskih stremljenja prema uspostavljanju sličnih umjetničkih i humanističkih središta. Početkom 20. stoljeća u Španjolskoj će osnovati Casa de Velázquez, a krajem u Japanu gdje će nastati Villa Kujoyama.&nbsp;<blockquote>Akademija još uvijek djeluje danas, simbolično smještena u Villu Medici, a danas predstavlja jedan od početaka francuskih stremljenja prema uspostavljanju sličnih umjetničkih i humanističkih središta</blockquote>Model državnog stipendiranja nalik ovome zadržat će se sve do modernog doba, s određenim preinakama. Krajem 19. stoljeća počet će se razvijati umjetničke rezidencije u kolonijama, a početkom i s pojavom avangardnih pokreta kozmopolitske umjetničke rezidencije i zajednice; s jedne strane izolacija, s druge strane suprotstavljanje izolaciji te biranje daljnjeg umrežavanja umjetnika u društveni život. Svaka od njih ostavit će traga u današnjim rezidencijama, ali će se institucionalizirati te intenzivirati tek sredinom 20. stoljeća; ključnim će se pokazati američki iskorak u vidu The Summer Art Institute of the Black Mountain College. On radi iskorak u kontekstu toga da nekadašnje izolirane umjetničke zajednice sa početka stoljeća radije pretvara u kolektivne eksperimentalne prostore, određujući se tako za kolaborativni model, kako edukacije, tako i prakse. Od tada i nadalje, vrijeme za rezidencijalni koncept počinje izuzetno brzo teći jer već u osamdesetima i devedesetima počinju se ostvarivati ideje na globalnoj razini, ali sada primarni cilj postaje ostvaraj rezidencija kao katalizatora kreativnih i umjetničkih potencijala zajednica unutar kojih borave.&nbsp;Danas su umjetničke rezidencije integrirane u urbano tkivo u želji da ostave trajan utisak gostujućih umjetnika u fizičke i misaone prostore. Danas se umjetničke rezidencije okreću ideju da je u svijetu polikrize umjetnost, ali i humanizam nužni. Štoviše, horizonti se sve više počinju širiti, nastojeći u rezidencije ugošćavati umjetnike, humaniste, istraživače.E sada – što to sve znači rezidenciju Kamov? To je pitanje za jedan drugi tekst.

Kratka povijest umjetničkih rezidencija

<h1>Što nam Ivo Remetin ima za reći o novinarstvu pred ulazak u novo desetljeće?</h1>

large_announcement-3509489_1920 (1).jpg

medium_announcement-3509489_1920 (1).jpg

small_announcement-3509489_1920 (1).jpg

thumbnail_announcement-3509489_1920 (1).jpg

announcement-3509489_1920 (1).jpg

jerujemo li našim novinarima? Pitanje pobuđuje neugodan osjećaj u želudcu koji nagoviješta pomiješane emocije spram novinarske struke u 21. stoljeću. Rijetki mogu uteći nostalgičnim usporedbama te ostvarajima privatnih mitologija u kojima suprotstavljaju Boba Woodwarda ili Veselka Tenžeru s današnjim tabloidnim novinarima. Pokazuju to i istraživanja; ispitna grupa pod budnim okom Igora Kanižaja i Bože Skoka u isti čas podcrtava kako je riječ o cijenjenoj struci (63%), ali i izrazito korumpiranoj profesiji (71%). Štoviše, samo 19% ispitanika tvrdi kako je novinarstvo u Hrvatskoj objektivno, istinito, i autonomno. Prema istraživanju Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagreba iz 2009. godine, građani su tipičnog hrvatskog novinara okarakterizirali kao pismenog, razumljivog, manipulativnog, tendencioznog te sklonog senzacionalizmu. Tek onda slijede opća mjesta: poštenost, objektivnost, nepristranost, uvjerljivost, pravednost…No, teško je zamjeriti javnosti na tome. Rezultati pokazuju kako mnogi još uvijek nisu zaboravili medijski aparat devedesetih koji je Miljenko Jergović opisao kao kombinaciju rigidnoga socijalističkoga zakonodavstva i prakse i nekih prisvojenih sloboda. Jasno je kako su na percepciju utjecali procesi komercijalizacije, korporizacije tabloidizacije medija pogonjeni ekonomskim potrebama čime se medijska scena postepeno osiromašivala. Unatoč tome što se zadnjih godina situacija počela popravljati u određenim aspektima, hrvatskom novinarstvu predstoji još dug put oporavka.Ipak, za nas je važniji drugi dio opće jednadžbe; idealni, privatni dio. Zgodnim mi se čini preformulirati izjavu La Rochefoucaulda: Postoje ljudi koji nikad ne bi razmišljali o novinarstvu da nikad nisu čuli priče o novinarima. Slika novinarstva kao poštene, pravedne te neutralne profesije nam nije urođena; ona nam je predana kroz niz kulturnih reprezentacija struke. Mnogi će se prvo sjetiti filmova (All the President’s Men (1976), Network (1976), The Post (2017), itd.), ali sam siguran kako će se nekima na vrhu jezika pronaći i ime jednog od najpoznatijih domaćih, fikcijskih junaka — Ivo Remetin.&nbsp;<h3>Ponavljanje gradiva</h3>Novinar, a detektiv na literarnu scenu stupio je 1980. godine s kriminalističkim romanom Press u kojem se publika prvi put suočila s — riječima Kristiana Benića — jednim običnim obiteljskim čovjekom bez ikakvih iznimnih talenata i želja. Istina, Pavličićev protagonist će u narednim godinama napredovati do pozicije glavnog urednika crne kronike u jednom zagrebačkom dnevnom listu, kao što će ubrzo postati i otac i djed. Međutim, to mnogima nije važno kada razgovaraju o prozvanom; ono što je njima važno je da Ivo Remetin u slobodno vrijeme zajedno s najboljim prijateljem, inspektorom Vladom Šoštarom, rješava policijske slučajeve. Riječ je o osovini koja će krasiti avanture Pavličićevih junaka narednih četiri desetljeća s nekoliko iznimki o kojima sad neće biti riječ.O novinarskoj strani Remetinovog literarnog djelovanja prije pet godine raspisao se Kristian Benić u tekstu <a href="https://gkr.hr/Magazin/Teme/Pavao-Pavlicic-i-Remetinov-novinski-poucak">Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak</a>. Autor je odlučio isključivo pratiti promjene zanata kroz romane s Remetinom&nbsp;u glavnoj ulozi. Redom se dotiče prostornog ambijenta (redakcije), tehnološkog napretka (internet), povijesnih mijena te društvenih promjena koje su utjecale, kako na novinarsku struku, tako i na našeg protagonista. Unatoč tome što Pavličićevi romani nemaju ambiciju opisati ni osuditi najdublje sociološke fenomene, oni u sebi sadrže puno naše svakodnevice, ali na jedan neumišljen, razumljiv i jednostavan način. Zahvaljujući tome su društvene lekcije koje pronalazimo na svakom uglu bliske čitatelju, bio on kritički nastrojen, ili ne.Poslije Pavla Pavličića i Remetinova (novinskog) poučka, Benić se nije više bavio <s>ostarjelim </s>protagonistom. Problem je što se Pavao Pavličić nastavio družiti sa svojim junakom te je objavio još dva romana — Salon za plakanje (2017) te Štićena osoba (2019). Stoga, slobodni smo reći kako je došlo vrijeme za novu lekciju iz novinarstva.<hr>Nemam namjeru proširivati temelje postavljene u pregledu Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak. Međutim, imam ga namjeru produbiti te pokazati u kojoj mjeri Ivo Remetin drži do novinarskih postulata u 21. stoljeću. Zbog toga mi je dovoljan samo jedan roman, u ovome slučaju, Salon za plakanje koji mi se zadnjih nekoliko tjedana mota po policama. U analizi lika i djela Ive Remetina držat ću se sljedeće tipologije vrijednosti novinarstva:<ol><li>Javna usluga — novinari aktivno sakupljaju i šire informacije.</li><li>Objektivnost — novinari su nepristrani, neutralni, pravedni te vjerodostojni.</li><li>Autonomnost — novinari su samostalni.</li><li>Neposrednost — novinari su brzi i aktualni.</li><li>Etička načela — novinari drže do etičkih načela struke.</li></ol>Prije nego što se zakopamo u 300 stranica kriminalističkog romana, osjećaja sam kako moram razjasniti zašto ovo radimo. Razlog je poprilično jednostavan; ako gajimo pomiješane osjećaje spram struke, moramo znati s čime ju uspoređujemo te u što želimo da se ista jednog dana pretvori. Jer novinarstvo neće nestati, ono može samo evoluirati. Živimo u tekućim vremenima koja nam samo naoko nude nepregledan katalog opcija. Na kraju dana se uvijek ispostavi kako smo osuđeni na onih nekoliko ostvarivih toga časa. Nije nam teško priznati kako kretanje današnjim svjetovima često zna biti zbunjujuće te zabrinjavajuće. No, u trenutku kada se odlučimo za smjer kretanja, vjerujem da se možemo opustiti i početi pripremati za jedno novo, uzbudljivo razdoblje.RADNJA ROMANA (poleđina knjiga) Kada nestanak slavne glumice uznemiri njezinu obitelj i prijatelje, urednika Crne kronike i istražitelja-amatera Ivu Remetina zamolit će njezini prijatelji da pokuša odgonetnuti što se s njom dogodilo. Osim te zamolbe, zamolit će ga i da o cijelom slučaju ne obavještava policiju. A kako to ne učiniti kad je Remetin svoje najveće istražiteljske uspjehe postigao upravo u suradnji s policijskim inspektorom šoštarom? No ta dvojba neće dugo trajati jer će se na zagrebačkoj Trešnjevci zaredati niz otmica žena koje svojim izgledom podsjećaju na nestalu glumicu pa će se niz nesretnih okolnosti početi povezivati u spiralu događaja koji bi za otete žene mogli završiti kobno. Zahvaljujući informacijama koje dobiva od šoštara i zaključcima koje izvlači iz svojega bogatog novinarskog iskustva Remetin će uspjeti pronaći nit koja spaja sve zločine no hoće li ostati vremena i da se otete žene spasi od sigurne smrti… ?No, krenimo već jednom.<h3>1. Javna usluga</h3>Kada sam radio u Novom listu, jedna od prvih lekcija bila je ta da prvo pišem za neznalice, a tek onda za znalce. Novinar bez svijesti o javnosti je loš novinar. Nije na nama da pretpostavljamo znanje već da prenesemo znanje u formi koja će uspjeti zaintrigirati cjelokupnu javnost. Sakupljanje, širenje te povezivanje činjenica od novinara traži kombinaciju svih (pozitivnih) sposobnosti: pismenost, razumljivost, poštenost, objektivnost, nepristranost… Izvršenje javne usluge osnova je, kako novinarstva, tako i svake rasprave o njemu.Kada u 15. poglavlju slučaj otmica Zrinke Vrbanac te Nataše Pravdić izađe u medije, naš urednik kreće u realizaciju članka. Njegov pomoćnik — Luka Katić — pripremio je cijelu kronologiju slučaja, i sada ju je trebalo urediti te staviti na papir. Pored analitičnosti te Lukinog storytelling koji kroz roman Ivo hvali, kao najveća odlika članka pred objavljivanje je njegova inkluzivnost:<blockquote>A moglo se samo nagađati kakvu će lavinu pokrenuti medijski spomen glumičina imena: lako je moguće da javnost, zaokupljena neobičnošću Zrinkine pojave, posve zaboravi na neuglednu profesoricu geografije i njezinu kćer. A to bi bila silna nepravda. Toga je časa Remetin pomislio kako bi i u njegovoj Crnoj kronici trebalo napisati nešto o životu Nataše Pravdić.</blockquote>Unatoč tome što o Remetinu volimo govoriti kao žurnalistu starog kova, njegova odluka predstavlja srž multikulturalnog novinarstva koje je uvijek u potrazi za perspektivom više. Nećemo ga dizati u nebesa, ali njegova odluka je jasan i glasan otpor senzacionalizmu. Jednostavno — jedini razlog za kupnju novina mora biti kvaliteta pružene usluge.<h3>2. Objektivnost</h3>Odmah se ograđujem od pitanja može li novinar biti objektivan; nije važno. Ono što je važno je da stremi objektivnosti kroz formiranje multiperspektivne priče. S obzirom na to kako se detektivska i novinarska strana nadopunjuju iz poglavlja u poglavlje, Remetin nužno mora ostvariti multiperspektivnu priču ako želi riješiti slučaj, a onda i napisati članak. Tek u trenutku kada izvjestitelj vjeruje da ima više nego dovoljno izjava, dokaza te prostora može zaokružiti cjelinu ključnom perspektivom — svojom. Naravno, ona nije tu da prekrije slučaj, već da ga nadopuni te čitatelju ponudi misaoni okvir.Najbolje se to vidi u zadnjem razgovoru Remetina i Luke. Urednik javlja svojem pomoćniku kako je cijeli slučaj razriješen te kako može početi s realizacijom ekskluzive. Pred sam kraj razgovora — nakon što su razriješili zadnje detalje — Luka odlučuje pitati urednika može li udariti svoj pečat:<blockquote>— Eto — cvao je Luka na drugoj strani. — I ćorava koka… Znači, ona ih je mislila neko vrijeme mučiti, a onda…? — Ne znam. — Možda i ubiti? — Ni to ne znam. — Ali, ja u tekstu smijem nagađati? — Nagađaj koliko te je volja.</blockquote>Tek u trenutku kada su svi podaci na mjestu, Luka ima mogućnost nagađanja te davanja vlastitog osvrta o otmicama.<h3>3. Autonomnost</h3>Kao što smo imali prilike vidjeti u uvodnim istraživanjima, domaćem novinaru se najviše spočitava nedostatak samostalnosti. Na tjednoj bazi izlaze relacije moći između medijskih koncerna te političkih ili korporativnih entiteta; uvijek netko ima nešto za reći istraživaču prije nego što krene pisati. Međutim, autonomnost nije uvijek velika riječ. Ona može biti i problem unutar same redakcije gdje isto vladaju relacije moći. Iza istraživačkih ekskluziva stoje timovi ljudi koji nužno moraju surađivati ako žele uokviriti te formirati multiperspektivni narativ.U Salonu za plakanje imamo jasnu hijerarhiju. Ivo Remetin je urednik, Luka Katić njegov pomoćnik, a Nikolina i Marko novinari koji pišu pod njegovom palicom. Unatoč tome što zadnju riječ uvijek ima i najstariji član redakcije, kroz roman je zamjetna njegova briga za najmlađe članove crne kronike. U šestom poglavlju svjedočimo uplašenim i šeprtljavim reakcijama Nikoline i Marka koji su došli do novosti o slučaju, ali se nisu usudili zvati urednika zbog straha od njegove reakcije:<blockquote>Remetin ih je gledao i kimao. Bilo mu je pomalo žao djece zbog straha koji su pretrpjela, a bilo ga je i sram što ga se mladi novinari toliko boje. A opet, nije mogao a da i ovaj put ne odglumi ulogu staroga zagrižljivca. Zato je podigao ruku i prekinuo njihovu polemiku, pa kazao: — Recite vi meni kakvi ste vas dvoje novinari? I, jeste li uopće novinari?</blockquote>Ukratko — kvragu, Ivo. Razumio si ih, nije ti bilo potrebno iskazivanje moći. Istraživački timovi danas žive od znanja koju mogu njihovi članovi, ali oni će ih iznijeti jedino u trenucima kada osjećaju da imaju potrebnu autonomiju. Nikolina i Marko kao mladi novinari na stol donose nove kutove snimanja do kojih Remetin može doći jedino kroz suradnju. Primjerice, mladi duet pokazuje da zna baratati novim medijima (kao i Luka), dok urednik ne zna. Tijekom romana ćemo uvidjeti kako otmičar cilja jedino žene; legitimno je zapitati se zašto Nikolini nije dano da iznese svoju perspektivu te dopuni ekskluzivu. Nikada nije dovoljno zaokružiti slučaj samo podacima; nužno je iste okružiti odabranim interpretacijama.<h3>4. Neposrednost</h3>U romanu nemamo prilike uvidjeti interakciju između Remetina i cyber-novinarstva. U redu, kroz krimić imamo nekoliko humorističnih trenutaka u kojima autor udara nisko (GPS navigacija = današnje novinarstvo). No, pravu interakciju između digitalnog tiska i urednika nemamo što nam potencijalno govori kako protagonist gaji negativne osjećaje spram mreže. A upravo s njom vežemo pitanje neposrednosti i brzine informacije. Posebice se tijekom zadnjih godinu i pol moglo vidjeti kojom brzinom kolaju informacije, a virusi našom mrežom. Od krivih brojki do krivih izjava; informacija za cilj ima samo doći do korisnika. Kako? To se možemo kasnije pitati, važno da je došla.Upravo je brzina najveći problem naše tipologije jer ona nužno ugrožava preostale četiri točke. Ona je posebice problematična kada pričamo o istraživačkom novinarstvu, ili općenito o multiperspektivnoj viziji struke. U tom slučaju bi se brzina i neposrednost trebale percipirati tako da istraživanje priče dođu u aktualnom trenutku. Gledajući tako, Remetin radi sve po pravilima struke, odbijajući izaći s pričom dok ista nije kompletirana. Malo priopćenje o slučaju izlazi tek u trenutku kada sama priča iscuri u mainstream medije.<h3>5. Etička načela</h3>Prije nego pređemo na stvar — uvod u <a href="https://www.hnd.hr/kodeks-casti-hrvatskih-novinara">kodeks časti hrvatskih novinara</a>:<blockquote>Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara.</blockquote>Salon za plakanje najbogatiji je primjerima vezanih za etiku novinara. U trećem poglavlju Remetin nema dovoljan broj vijesti te je primoran napuhavati pronađeno:<blockquote>A to je značilo samo jedno: ako se ubrzo još nešto ne dogodi, trebat će te beznačajne događaje napuhavati do bezumlja, i trebat će od dopisničkih vijesti — gdje se govori kako je netko traktorskom prikolicom srušio biciklista i pri tome ga lakše ozlijedio, a oba su vozača bila pijana — praviti prave članke s mnogo pojedinosti, da bi se nekako napunio prostor. A to je zapravo bilo najmučnije u tome poslu: čovjek se mogao suočiti sa zlom kad bi se ono doista događalo, ali bilo mu je teško od maloga zla praviti veliko, jer je pri tome imao osjećaj da povećava količinu opačine u svijetu.</blockquote>Hiperbolizacija manjih događaja zagađuje medijski prostor jer često dolazi do nesuglasja između naslova i teksta, jednostranog izvještavanja te potencijalno površnih i loše zaokruženih mišljenja. Remetin je toga svjestan, ali ne može pisati protiv uređivačke politika. Ona njega zahtjeva ispunjavanje norme. Ipak, kroz ostatak romana svjedočimo stamenoj etičkoj figuri koja drži do osnovnih načela izloženih u kodeksu časti. U isti čas svjedočimo o očuvanju ugleda struke, ali i očuvanju prava ljudi u samom slučaju. Kroz cijeli roman imamo prilike pratiti kako Remetin ne pada u iskušenje da neistinito ili jednostrano izvijesti o otmicama jer je svjestan kako jedino on snosi odgovornost za svoj tekst, ali i tekstove drugih s obzirom na to kako je urednik.<h3>Zaključak</h3>Ako želimo razgovarati o Remetinu kao aktualnoj reprezentaciji novinara u književnosti, onda o njemu treba razgovarati kao o mostu. On nije prošlost naše struke, ali ni budućnost. Od hodajućeg kodeksa časti možemo i moramo preuzeti borbu za objektivno, pravedno i neposredno novinarstvo. S druge strane, moramo uvidjeti kako stara, željezna ruka ne može više funkcionirati u novom novinarskom desetljeću; šira i uža autonomija potrebna je ako se želimo uhvatiti ukoštac s novim temama, ali i baciti drugo svjetlo na stare teme. Ujedno, javnost treba biti svjesna kako stare reprezentacije nisu nikada morale zasukati rukave i boriti se s novim pojavama u medijskom svijetu. Remetin to odbija te se nikad ne nalazi u poziciji da mora ući u virtualni medijski prostor; novinari nemaju tu mogućnost više.Na kraju dana, Ivo Remetin je fikcijski lik. Čini mi se kako se ta činjenica (pre)često preskoči u našim privatnim mitologijama.

Sve što znam o novinarstvu: Ivo Remetin i medijski postulati u Salonu za plakanje

bkCat4dashes.svg