"Sve o glazbi" Davida Byrnea: prigodan i nužan naslov pri istraživanju nebrojenih glazbenih svjetova

Kao spisatelj, David Byrne (1952.) osvojio me na samom početku svoje knjige Biciklistički dnevnik (Planetopija, 2011.), kad u uvodnoj zahvali u pohvalnom tonu spominje naslov Saturnovi prstenovi njemačkoga književnika W. G. Sebalda (1944-2005.). Sebald je iznimno kompleksan, važan i nažalost, premalo spominjan autor u ozbiljnijim književnim diskusijama, a ni knjige Davida Byrnea ne spominju se u dovoljnoj mjeri.

Dublji prikaz glazbene industrije

Osim što je planetarno najpoznatiji kao frontman novovalne grupe Talking Heads koja je bila aktivna od 1975. do 1991. godine, Byrne ne živi samo od glazbe, već je pokazao talent u redateljskim, dizajnerskim, producentskim, ali i spisateljskim vodama. U knjizi Sve o glazbi (Planetopija, 2015.) Byrne iz raznih perspektiva obrađuje temu od koje desetljećima uspješno živi i za koju iskreno živi punim plućima – pisanim putem nudi dublji prikaz glazbene industrije i glazbe uopće, podrobnije opisuje što se događa iza kulisa, što prethodi snimanju pjesama i albuma, što je naučio tijekom višegodišnjih stvaranja i kako je njegov glazbeni izraz evoluirao kroz mnoge autorske mijene i eksperimentiranje.

I kao glazbenika i osobu, Byrne stavlja sebe u drugi plan – u prvom je planu glazba. Nudi opću povijest i sadašnjost glazbe u nešto kraćim crtama – naravno da čitatelj neće naučiti baš sve o glazbi čitajući Byrneovu knjigu (što ni nije autorova namjera), ali ipak može usvojiti puno novih spoznaja jer je riječ o veoma informativnom štivu; upućen je Byrne u tematiku koju otvara i secira, u deset poglavlja iscrpno piše o razvoju glazbe i različitim tehnologijama snimanja, digitalizaciji, procvatu ploča, povijesti kazeta i CD-a, novim platformama i formama; otkriva gdje je dobio određene ideje za vizualni dio nastupa i kako su nastali neki albumi; naglašava važnost nastupa i koreografije, da glazbenici i izvedbom mogu osvojiti ili izgubiti publiku. Analizira promjene u glazbenoj industriji, opisuje poslove izdavačkih kuća i objašnjava koji su izvori prihoda brojnih glazbenika – prodani albumi sve manje doprinose zaradi, a rasprodani koncerti sve više donose profit (naravno, ako se glazbenici u pozitivnom smislu potvrde pred publikom tijekom svojih performansa).

Vječna transformacija

Govori se o pitanju autorstva, distribuciji albuma, financiranju i ugovorima; opisuje kako se odvija proces snimanja, koliko je važna zvučna izolacija i prostor u kojem se pjesme snimaju ili izvode, da prostor i tehnika mogu prigušiti i pojačati instrumente/zvukove, a u više navrata argumentirano napominje kako se poimanje glazbe i slušateljstvo neprestano mijenja, posebice pod utjecajem tehnološkog napretka. „Baš kao što je fotografija promijenila način na koji gledamo, tako je tehnologija snimanja promijenila način na koji slušamo. Prije nego što je snimljena glazba postala sveprisutna, glazba je za većinu ljudi bila ono što smo činili. Mnogi su u svojim domovima posjedovali klavire, pjevali na vjerskim službama, ili su kao dio publike doživljavali glazbu uživo.“ (81.)

Sve o glazbi bogato je opremljena knjiga, mnogobrojna odlična opažanja popraćena su fotografijama, ilustracijama i grafikonima, nije da se sve svodi na gusti tekst. Kombinirajući autobiografske elemente sa znanstvenim studijama, isprepliće se osobno i javno. Opširnije opisuje plodno prijateljstvo s Brianom Enoom te brojne suradnje s drugim umjetnicima (Caetano Veloso, Fatboy Slim, Annie Clark...). Postavlja intrigantna pitanja glede glazbe i pritom odmah nudi konstruktivne odgovore, nije da sve ostaje samo na brojnim pitanjima. Byrne shvaća zašto nam je uopće glazba bitna, koju korist imamo od nje: „Postoji nešto posebno u tom duhu zajedništva publike na izvedbama uživo, a to je zajedničko iskustvo s drugim ljudima koji u istoj prostoriji proživljavaju isto, što nije isto što i slušanje glazbe preko slušalica.“ (78.)

Byrne uviđa i da postoje duboki mentalni rascjepi između popularne i visoke kulture – razlika se krije u samoj percepciji, ali i u pitanju financiranja. Potiče financiranje amaterskih kreacija, smatra da bi se tako stvaralo bolje društvo te da bi bilo manje konflikata ako bi se organizirale kreativne zajednice – mladi tada ne bi dangubili, već bi stvarali i osjećali se korisnije kao korisni članovi društva koje pripadaju. „Zašto ne bismo financirali mjesta gdje ti mladi glazbenici, oni u nastajanju, poluamateri, mogu stvarati i izvoditi vlastitu glazbu? Zašto ne ulažemo u budućnost glazbe, umjesto što gradimo utvrde u kojima želimo sačuvati njezinu prošlost?“ (304.)

Elokvencija

Pitka je i probavljiva Byrneova rečenica, veoma razumljiva, bez gorde samodopadnosti. Pristupačan je i elokventan u procesu pisanja – nije da se razmeće svojim stečenim znanjem, već se otvoreno referira na brojne priznate znanstvenike, teoretičare kulture, muzikologe, glazbenike i glazbene kritičare. Ipak, ujedno nam nudi osobniji pregled suvremene glazbe, s pogledom unatrag i pogledom iznutra na glazbene pozornice. Nudeći nove poglede, Byrne širi staru percepciju glazbe; pripovijeda o konstruktivnim, insajderskim detaljima o kojima ni obični ni pasionirani slušatelji inače ne razbijaju previše glavu jer radije vrijeme troše na slušanje glazbe, dok teoretiziranje doživljavaju kao suvišno teroriziranje intelekta. Zahtjevniji slušatelji sigurno će posegnuti za Byrneovom knjigom jer, njome se može steći šire teorijsko znanje te saznati nešto novo o suvremenijim poimanjima glazbe i kako se percepcije glazbe mijenja(la) kroz noviju povijest.

Byrneova knjiga Sve o glazbi, koju s razlogom čini više funkcionalnih stilova, sasvim je prigodan i nužan naslov koji će definitivno pripomoći u istraživanju nebrojenih glazbenih svjetova što se međusobno nadopunjuju, a u pojedinim slučajevima i (samo)poništavaju.