Vlado Simcich Vava: Manjak vještine nadoknadio sam žilavom upornošću

Ri Lit, kako je ustrojen? Je li pristup slobodan svima ili postoji neki moment književne inicijacije?

- Naša je književna skupina u nazivu neformalna pa joj to već određuje pristup koji svakako ne bih nazvao strogo selektivnim. Prije svega, kad smo oformili to društvo, pozvao sam sve one koje sam poznavao iz tog područja, dakle, mahom prijatelje i gotovo su svi prihvatili sudjelovanje na prvom Ri Lit ukazanju, u siječnju 2013. Vremenom sam upravo od tih istih sudionika dobivao sugestije kako bi valjalo možda uključivati i neke nove članove, pa se tako i širio krug pisaca, a na sebe sam preuzeo organizaciju naših proba i samu manifestaciju.

I, da, kad kažem 'probu' to doslovno tako i mislim – svi članovi sjede za stolom, čitaju jedni drugima priče, sugerirajući autoru eventualne primjedbe, a sve u cilju da tekst postane još boljim, nikako ne 'miniranim'. Što se tiče uvjeta oni su jednostavni – u obzir dolaze isključivo prozni radovi, priče čije čitanje ne prelazi sedam i pol minuta.

Što bi rekao o svom mentorskom radu? Znam iz iskustva da nas takve stvari čine vrlo živima, takav angažman čovjeka puni i za vlastito stvaranje, ali vjerojatno i troši...

- Moj se motor zove entuzijazam, kako u muzici tako i u ovom segmentu okupljanja Ri Lita. Ponekad to zaista uzima vrijeme, no nemjerljivo je s konačnim rezultatom i samim nastupom pred, barem dosad, punom dvoranom Filodrammatice. U pravu si kad kažeš da je udruživanje s kompetentnim piscima i meni dalo vjetra u leđa da se okušam, iako u vrlo skromnim autorskim dosezima, u pisanju.

Moj se motor zove entuzijazam, kako u muzici tako i u ovom segmentu okupljanja Ri Lita.

Kakav ti je stav o radionicama kreativnog pisanja, u kojoj mjeri se tvoja suradnja s članovima Ri Lita razlikuje od sadržaja tog tipa?

- Pratim povremeno radionice koje drže upravo naši članovi – Žmirić, Krivac, Mandić i ostali – i smatram ih odličnim potezom organizatora. Naime, pokazalo se da postoji nevjerojatno veliki broj onih koji pišu i žele se ne samo okušati nego i realizirati kao pisci. No, kako nisam nikada osobno sudjelovao u takvom radu, već imam isključivo informacije iz druge ruke ne bih znao neki statistički podatak koliko njih zaista i uspijeva izaći iz svoje sobe i predstaviti se uspješno široj publici. Suradnja s Ri Litom je drugačija. Tu je uvijek riječ o autorima koji iza sebe već imaju objavljene rukopise, knjige i mnogi su već oformljeni kao pisci proze.

Napisao si mi nedavno da radiš na filmu Kristine Barišić, Kristina je autorica fotke na naslovnici 'Mirovanja', aktualnog romana Dunje Matić, do Dunje ne bih došla da nije bilo tebe (tj. sigurno jednom već nekako bih jer tako dobri glasovi nema šanse da ostanu neotkriveni :)), zaključujem uglavnom da si stvarno agilan i to u različitim područjima – muzika, književnost, organizacija – spiritus movens riječke scene, zapravo, preciznije bi bilo u množini, riječkih scena, glazbene, književne. Prihvaćaš tu etiketu?

- Vjerujem da mnoge iritiram svojom pojavnošću i ponekad pretjeranim entuzijazmom, da. No, okupiti i nanjušiti dobre autore, kao što si i sama rekla, nije problem. Sve što treba je malo organizacijskog smisla i katkad dobra doza diplomacije da se te izrazite individualce stavi pod zajednički kišobran, barem za to jedno ukazanje Ri Lita godišnje.

I, slažem se s tobom i u sljedećem tvom opažanju – riječki kreativni krug redom, od muzičara, pisaca, redatelja do likovnih umjetnika podsjeća unekoliko na mafijaško udruživanje, iako to ne mislim u pejorativnom već isključivo u poticajnom smislu. Sinergija kojom se raspolaže u tom slučaju postaje snažnijom i, ono što smatram važnim, vidljivom na nacionalnom polju. Što se tiče Kristine, da, ona je u punom zamahu, kao redateljica filmova, spotova i fotografkinja. U potonjoj ulozi je već nekoliko godina radila upravo za Ri Lit. Pred njom se tek otvaraju horizonti.

I još nastavno na prethodno – svi ste povezani, o tome smo jednom i pričali. Djeluje idilično i poticajno, ali je li ponekad klaustrofobično, može li se pokazati kao negativnost to što je u prvoj liniji itekakva prednost, naime, da se svi znate? Koliko vam dolaze novi ljudi izvana, riječki high tech Filozofski faks i dobri studijski programi tamo jak su magnet za ljude sa svih strana, ali ostanu li oni nakon studija u Rijeci, implementiraju li se u kulturno polje grada?

- Ne znam otkud dolazi taj plemenski zov grada! Mora da je u pitanju nekakav arhetipski kompleks zaboravljenog i zapostavljenog kraja. Moram se referirati na našu svojedobnu rock scenu koja je imala taj aglutinirajući učinak jer je u jednom trenutku punkerska i novovalna energija prožela nekoliko generacija, brišući dobne granice, stvorivši jedan zajednički metajezik i kod neverbalnog međusobnog razumijevanja.

Dojam mi je da je upravo taj sociološki moment bio razlogom snažnog povezivanja različitih umjetničkih tendencija, bez obzira na eventualnu jalovost u nacionalnom prihvaćanju. Te su spone i danas opipljive, iako je među mnogima od nas koji smo jednim dijelom ostali u supkulturalnim djelatnostima velika razlika u godinama. Ri Lit je i u tom smislu liberalan. Najmlađi član, Goran Gluščić, pri premijernom nastupu imao je daleko ispod trideset godina. A što se tiče otvorenosti skupine, tu su Istrijani, Zagorci, Dalmatinci, Slavonci, dakle, kriterij nekakvog dvojbenog lokalpatriotizma nikada nije dolazio u obzir.

Autor fotografije: Blagoja Pešić

Od svih stvari kojima se baviš, a kao što smo rekli sav si multipotentan :), što bi bilo intimno najvažnije? Je li to glazba ili bismo se iznenadili?

- Svakako je rokenrol ono što me je formiralo kao čovjeka. Iako, nikada nisam pokušao zatomiti i ambiciju čitanja i pisanja. Još sam tijekom studija književnosti gnjavio neke od profesora svojim pjesničkim črčkarijama, a kad sam dobio od Milorada Stojevića polovični palac gore usudio sam se zbirku ponuditi i jednom izdavaču. Srećom po moj CV, izdavač je bankrotirao, a rukopis ostao zauvijek izgubljen.

No, da se nadovežem na tvoje pitanje – svoje dvije ljubavi, književnost i muziku, konačno sam spojio u jedno pred petnaestak godina kada sam objavio album Soundtrack, koji je uza sebe sadržavao i kratku novelu 'Lanterna iskopanog oka'. Budući da taj paket nije naišao na ismijavanje, vremenom sam se uputio i prema prozi.

Počela sam čitati rukopis tvog novog romana i prva reakcija mi je bila – strip! Doslovno taj tekst se gleda u tablama, a mogla bih ga i raskadrirati u pokretne slike, vizualan je i dinamičan. Namjerno, ili se tako naprosto dogodilo, da razmišljaš, pa i pišeš u slikama?

- Ha, gle, ja ti uopće nisam tip od stripa! Doduše, imam kolekciju Alana Forda konzerviranu u stanu, međutim taj izričajni format mi je desetljećima potpuno stran! Možda postoje filmske epizode, no, ne bih išao tako daleko pa tvrdio da sam tako što planirao. Bojim se da je to samo moj literarni doseg.

Moj favorit je Rushdie, a njegova razina maštovitosti je naprosto nedokučiva i izvan svakog dosega i u tom smislu nikada nisam čitao ništa nalik tom autoritativnom izričaju.

Te slike dolaze onda odakle, iz književnosti, glazbe, serija, filmova? Koji su autori utjecali na tebe, što od referenci prikupljenih u svom čitateljsko-gledateljskom stažu svjesno i rado upisuješ u vlastite proze?

- Mislim da je riječ isključivo o utjecajima iz područja čitateljskog iskustva. Naravno, reference iz rokenrola su neizbježne. Uostalom, generacije rođene šezdesetih godina – autori poput Knausgaarda i de Viganove – sasvim prirodno unose u svoje rukopise osim autobiografskih elemenata i te segmente, no svakako puno suptilnije nego li ja, haha. Inače, osim navedenih autora moj favorit je Rushdie, a njegova razina maštovitosti je naprosto nedokučiva i izvan svakog dosega i u tom smislu nikada nisam čitao ništa nalik tom autoritativnom izričaju.

Upravo čitaš – što? I kako odlučuješ što ćeš ponijeti iz knjižnice/knjižare?

- Ah, dok ćakulamo ovako pročitao sam Asimovljev roman 'Golo sunce', sjajnu priču i kritiku suvremenog svijeta o ovisnosti o društvenim mrežama i izlaganjima privatnog života 'Djeca su kraljevi' Delphine de Vigan i Zagorčev novi 'Ispod debelog leda'. Zanimljivo, upravo sam dokučio da su sva tri naslova, iako smješteni u budućnost i sadašnjost, žanrovski blizu krimića. Mislim da je to slučajnost. Mada, hm, diplomski mi je rad bio E. A. Poevo pionirsko istraživanje upravo na tom tragu... Mora da sam u regresivnom stadiju, hehe...

Može molim te, prije nego nastavimo, nekoliko pjesama kao soundtrack za čitanje našeg razgovora, bar jedna bi morala biti tvoja. :) Odaberi nam nešto za magle i mrakove.

- Izbor će se učiniti pomalo neurotičan, ali pretpostavljam da u najboljoj mjeri prikazuju i moje vlastite unutarnje nemire...

Moji favoriti iz darkerskog miljea s nešto popičnijim i zavodljivijim zvukom, Siouxsie & the Banshees: Kiss Them for Me.

Objašnjenje za moje mentalno stanje potražiti na adresi Killing Joke: Eighties.

Ovako sam zamišljao da će zvučati moj prvi ozbiljni sastav iz druge polovine osamdesetih, En Face – Echo & the Bunnymen: Killing Moon.

Kad sam počeo raditi na instrumentalističkim albumima, nedvojbeni su mi utjecaj ostavili njemački ambijentalci, Tangerine Dream, a ovu ploču snimljenu uživo, Ricochet, nakon trideset uzastopnih slušanja odlučio sam spasiti snimivši je na kazetu i uživam je konzumirati i u nastavku života. Kao i mnoge ostale njihove ploče.

Kad sam već morao izabrati neku vlastitu, biram onu aktualnu, Nisam sama, za koju je snimljen i video spot u režiji Kristine Barišić.

Najdraži i najveći sastav svih vremena iz Jugoslavije, EKV, nikada me nije razočarao, kako koncertno tako i predivnim studijskim albumima. Pjesma Sedam dana je samo jedna od mojih svevremenskih favorita!

I kad sviraju konzervativni blues ili pak ovaj, I'm Gonna Crawl, obojen sintevima, i dalje su najuzbudljiviji sastav koji je galamio poviješću rocka.

Malo o Rijeci. Što bi rekao da Rijeka ima, a nijedan drugi grad nema? Što je njena specifičnost i zašto je privilegija živjeti ovdje?

- Volim naš grad. Ne mislim da je idealan i ne romantiziram ga, ali ga ne bih ni u kom slučaju mijenjao. Osim u slučaju da dobijem angažman u nekom solidnom londonskom bendu, pa da! Ali i to bi bilo privremeno, sasvim sigurno. Mislim da našim ulicama lebdi duh slobode, ali ne bih to pouzdano znao opisati osim tim budalastim, začaranim, naivnim osjećajem.

Možda je u pitanju samo nada da je tomu tako, stvarno nisam siguran... Ljudi s kojima dijelim životnu priču – muzičari, pisci, snimatelji, producenti, glumci, filmski aktivisti – su na sličnoj frekvenciji, onoj koja nije opterećena nacionalnošću, konzervatizmom bilo kojeg oblika. Nad ovim krajolikom bdije svjetlost nečeg boljeg, nikako sivila. Osim toga, da budem skroz površan – zaljubljen sam u more i činjenicu da su mi ljeta u Rijeci apsolutno nezamjenjiva. Volim vrućine i sol na licu.

Rijeka kad si ti imao tridesetak i ova sad kad su tu neki novi tridesetogodišnjaci…

…se svakako razlikuju, da. Nažalost, neki bliskiji kontakt s tom generacijom nemam osim ako nam se ne poklopi zanimanje za neki kulturni sadržaj ili manifestaciju koja nas spoji. Slutim samo da se sustav vrijednosti jednostavno prilagodio suvremenim tendencijama dok sam ja ostao u zarobljen u 20. stoljeću, neovisan o internetu i društvenim mrežama. Hodajući anakronizam, vrlo vjerojatno.

Vratimo se još unazad. Predstavljao si na Vrisku Ivičino 'Kino Slogu' – u tim atmosferičnim pričama čitamo o njegovom djetinjstvu 1980-ih, bliski ste generacijski, pa kakva su tvoja sjećanja na odrastanje u Rijeci? Možda posve drugačija od njegovih?

- A ne, naprotiv! Mi smo živjeli lokacijski vrlo blizu jedan drugom, pohađali istu osnovnu školu, imali slične doživljaje i sukobe pri susretima s onima koji su dolazili iz oformljenih kvartova, s onim klasičnim mangupskim uličnim iskustvom. I ja, poput njega, dolazim iz radničke familije, ne osobito imućne, jer i sam sam nasljeđivao tuđu preraslu odjeću i uzimao zdravo za gotovo da je to način života. Nisam bio osobito druželjubiv, ali sve iz opreza da ostanem nepovrijeđen ili da ne budem izostavljen iz možebitnih druženja ili sportskih aktivnosti.

Za razliku od Ivice koji je volio rukomet, ja sam se trudio igrati dobro nogomet. Kao što je budućnost pokazala, bila je to samo još jedna mladalačka zabluda. Duboko pregrađe iz kojeg podrijetlom jesam svakako mi nije ulijevalo dozu prevelikog samopouzdanja, pa je i to razlog zbog čega sam se jako kasno upustio u nabavku i učenje hvatova na gitari, s tek nepunih devetnaest. A jednom kad je virus posegnuo u mene uzalud sam ga se trudio eliminirati.

Duboko pregrađe iz kojeg podrijetlom jesam svakako mi nije ulijevalo dozu prevelikog samopouzdanja, pa je i to razlog zbog čega sam se jako kasno upustio u nabavku i učenje hvatova na gitari.

Tri stvari koje bi nam zadao da pronađemo u Rijeci (ili okolici), a nisu na klasičnim rutama, pa ni na neklasičnim popisima 'znamenitosti'? Pošalji nas na neka čudnovata mjesta koja će nas oduševiti. Evo, ja sam svojevremeno Rijeku mapirala istražujući lokacije iz serije 'Novine' pa između ostalog opčinjeno lutala po groblju Kozala gdje sam naletjela na mačju bandu. :)

- Haha, mačja banda! Zvuči kao zloglasna kokošja gangsterska družba iz Monty Pythonova cirkusa! Svakako izdvajam iz te turističke ponude pomalo skriveno mjesto na Bulevardu, s minijaturnim jezercem koje je krcato kornjačama. Inače, riječ je o vodovodnom kompleksu izgrađenim početkom 20. stoljeća. Potom, predivni park na Mlaki, zeleno plućno krilo grada koje spaja Zvonimirovu na jugu i Vukovarsku na sjeveru. I vrlo blizu, onu ulicu koju nazivamo 'industrijskom', gdje je sve do nedavno bila smještena rafinerija, a koja počinje s uočljivim, prugastim, crno-bijelo ofarbanim svjetionikom, a završava ispred ulaza pred nekadašnjim Torpedom. Zanimljivo je da se upravo u toj ulici u drugoj polovici 19. stoljeća odigrala prva nogometna utakmica u ovom dijelu Europe. Naravno, inicijatori su bili engleski radnici i vjerojatno su naturščike nakantali s dvadesetak golova razlike. A za dodatne zanimljivosti oko te ulice preporučam naslov riječkog 'arheologa' Velida Đekića 'Zvali su me Industrijska'.

U kojoj mjeri Rijeka oblikuje način razmišljanja, svjetonazor svojih ljudi; gledano izvana, jako progresivna sredina, neki bi rekli i alternativna, u svakom slučaju specifična... Što misliš, bi li mogao raditi i živjeti kao sada, da dođeš, recimo, trajno u Zagreb?

- Imao sam nekoliko prilika preseliti se u Zagreb, prihvatiti ponude za daljnje karijerno napredovanje. Vezano uz rokenrol, ali i diskografsko izdavaštvo. Odgovor ti je jasan, zar ne? Ovdje sam počeo, izgradio svoj skromni društveni status i stekao veliki broj prijatelja. Donekle se taj mit o riječkom alternativnom điru suzio, katkad mi se čini i pomalo sveo na simboliku, ali još uvijek ne i na zombizam. No, molim te da uzmeš u obzir perspektivu nekoga tko i nije previše objektivan, a osim toga i već ostarjelog, s idealima o humanosti povezanim s vremenom kada smo sve pokušavali podvesti pod nazivnik - cool.

Kako vidiš gradsku knjižnicu, pitam te to kao nekoga tko tu intenzivno surađuje, kroz žiriranja, moderiranja? Požališ li što nisi bibliotekar, što nisi u knjižnici full time kao, evo, Kristian? Treba pritom naravno uvijek iznova naglašavati da je riječka knjižnica nešto neusporedivo s ostalim knjižničnim pojavama u domaćem kontekstu.

- Oh, pa znaš, moja najveća tajna u gutanju nebrojenih knjiga skriva se u liku moje sestre, Linde. Zaposlena je u GKR preko četrdeset godina i svaki novi naslov koji bi me zanimao ona bi spremno zaduživala za mene! Zbog te udobnosti mislim da sam bio tek nekoliko godina i službeni član knjižnice, a onda jednostavno odustao jer su mi knjige dolazile u kuću takorekuć same. Obnovit ću definitivno članstvo pri ulasku u novu zgradu u Art kvartu Benčić, čim se dovrši. Uostalom, često s kćeri navratim u Dječju kuću, na sve odjele redom. Mislim da sam imao puno više sreće nego li kompetencije sudjelovati u dosadašnjim žiriranjima nagrade Drago Gervais uz zaista eminetne članove komisije! Ali kako god da to jest, uživam i u toj ulozi, kao i u povremenim moderiranjima s hrvatskim autorima koji gostuju najčešće na Trsatu. Lutati među policama prepunim knjiga? Vrlo nalik ulasku u prodavaonicu s rabljenim pločama, to je sve što mogu reći!

Kad smo kod biblioteka(ra), dosta kroatista upiše dodatno bibliotekarstvo, to se oduvijek doživljavalo kao prirodan spoj. Kako je tebi bilo studirati hrvatski jezik i književnost, tad je to još bio Pedagoški faks? I jesi li ikad radio u struci?

- Nisam nikada radio kao profesor. Kada mi se otvorila ta mogućnost nisam birao između ovog poziva u kojem jesam i učiteljske katedre. A i neka ambicija stjecanja akademskog statusa me nije privlačila. Ipak sam je malko površan tip, nezahtjevan intelektualno spram sebe. Kad sam upisivao faks znao sam zbog čega to radim. U svakom slučaju izučavanje jezika, dakle gramatike, nije me zanimalo koliko književnost, pa su se tako i ocjene u mom indeksu i kretale od dovoljno do odlično, jasno kojim kriterijem. Volio sam minglanje hodnicima zgrade, zadimljenost (danas nezamislivu) prostora, gubljenje vremena u kantini, razmijenjivanje mišljenja s kolegicama i kolegama, ali i predanost temama kojima sam prirodno gravitirao. Svakako najdraži period, i finalni istovremeno, mog formiranja.

Volio sam minglanje hodnicima zgrade, zadimljenost (danas nezamislivu) prostora, gubljenje vremena u kantini, razmijenjivanje mišljenja s kolegicama i kolegama, ali i predanost temama kojima sam prirodno gravitirao.

Turisti, tvoj bend, po čemu je drugačiji od Laufera, od svega što si radio ranije, samostalno? Ustvari, vuče me da ti postavim to već toliko isfurano pitanje – je li bolje bilo prije ili je ipak sad, čak tu ne mislim na društvenu atmosferu i ekonomske prilike, više ciljam na tvoj osjećaj sebe, proces umjetničkog sazrijevanja, pristup radu, ispunjenje?

- Hm, bend nekad i sad? Velika razlika. Nećemo se lagati, bend je poput živog organizma, postoji zajednički cilj, motiv koji te pokreće, i briše se ego u svrhu dosezanja samog, pa gotovo, nebeskog svoda. U tom procesu važan je stav, glas i iskustvo jedne generacije koju je svojedobno predstavljao i Laufer. Naravno, nismo bili lišeni pozerstva, no i ono je bilo intuitivno, nikako ne promišljeno. S Turistima je sasvim drugačija priča. U tom smislu, za razliku od rada u nekadašnjem sastavu, ja sam kompletan autor, pjesme pripremam u cijelosti samostalno uz eventualne sugestije i pimjedbe Ive, potom ih prezentiramo članovima, Sergeju i Bobotu, te uvježbamo u garaži pa snimamo. Predan sam do kraja svom pozivu, svjestan itekako velikih, kako kreativnih tako i financijskih, oscilacija kojima je slobodni umjetnik izložen u karijeri, pa tako i čestih preispitivanja u izboru životnog puta... Ipak, mislim da nisam previše pogriješio jer se u ovoj koži osjećam ipak udobno i duboko vjeran sebi.

I što im želiš, tj. vama, Turistima – kakvu publiku, kakve koncerte, kakvu budućnost?

- Volio bih prije svega steći neku barem publiku, onu koja će zaista voljeti pjesme Turista, znati ih onako kao što ja poznajem opus EKV-a, no znam da to nije realno. Stoga, češća koncertna ukazanja i nastavak debljanja naše diskografije nakon ovog trećeg albuma, Apneja!

Naziv benda je metafora čega?

- Oh, pa znaš, vremenom sam pokušao to dokučiti i sam, ali iza toga stoji tek puka slučajnost. Desetak imena s kojima sam raspolagao ubacio sam u zdjelicu za musli, Iva je zavukla ruku i iščupala papirić s tim nazivom. Poslije smo to objasnili da se ponekad i tu, doma, u našoj zemlji, osjećamo samo kao turisti. Kao s koferom stalno u rukama i u pokretu, spremni za evakuaciju.

Spomenuo si već članove Turista, ali još malo o njima, tko ima koju funkciju i kako se uopće formira bend? Bila sam prisutna kad ste Luka Benčić i ti prije koji mjesec dogovarali novu suradnju, od tog trenutka je on 'čovjek s četiri benda' :), što mi je zvučalo nadrealno, nisam imala pojma da je takvo nešto moguće hendlati...

- Turiste smo započeli kao trio. Iva Močibob je pjevačica, Bobo Grujičić je bubnjar iznimna talenta i njega smo promptno pozvali da nam se pridruži u tada još embrionalnom stadiju, svirajući isključivo na studijskim snimkama. Tek po objavljivanju prvog albuma Human_esque, za potrebe živih nastupa, potražili smo basistu, no Robert Jovanović je zbog obaveza prema matičnim Mandrilima u međuvremenu odustao, a na njegovo je mjesto došao slovenski kreativac, Sergej Hofman. Svaki bend se valjda sastavlja prije svega sličnim muzičkim svjetonazorom. No, nerijetko se događa da članovi otpadaju, mijenjaju dok se ne ustali postava koja je možda i konačna. 'Možda' zbog toga što dolazi neminovno do razmimoilaženja oko muzičkog pravca kojim bi se trebalo kretati ili pak međusobne zasićenosti. I, da, nije neobično biti članom nekoliko sastava istovremeno, pogotovo stoga što je angažman s vlastitim bendom tek povremen, sveden na nekoliko svirki godišnje.

Rekao si da tvoja priča s glazbom počinje s devetnaest, ali što je bilo prije i kad si shvatio da se želiš baviti primarno time?

- Kasno sam upoznao sebe. Od osme sam godine počeo stidljivo kupovati ploče, a onda fanatično s 13. Upravo iz tog izvora sanjarim kako ću jednom i ja svirati električnu gitaru, nastupati s nekim prijateljima u bendu. No, to se nije tako brzo ostvarilo zbog niza razloga. Roditeljima se nije omilila slika sina koji mlatari po žicama umjesto da pošteno zarađuje za život čekajući penziju u nekom poduzeću, financijske uvjete za nabavku instrumenta sam morao sam priskrbiti, i na koncu smoći hrabrosti stati na binu sa skromnim vladanjem gitare. No, bez obzira na prvotne promašaje, nisam odustajao. Manjak vještine nadoknadio sam žilavom upornošću.

Autorica fotografije: Kristina Barišić

Iz kakvog impulsa nastaju pjesme za bend, je li taj aspekt kreativnosti povezan s pisanjem općenito, s književnim tekstom, kritikama, prikazima i ostalim stvarima koje zapisuješ/raspisuješ ili je sasvim različit mehanizam u pitanju?

- Često mi se zna dogoditi da jednostavno držim gitaru u rukama, prangijam neodređeno, brljajući note i harme, a onda se slučajno dogodi nešto poput paterna, teme koja se ponavlja, rif koji me zaposjedne. Oko toga najčešće stvaram kostur pjesme, potom razrađujem aranžman i dodajem vokalnu melodiju. Kad stvorim u tom kontekstu atmosferu koja me do kraja zadovolji, počinjem pisati tekst. On se prepravlja sve do trenutka dok ne postane metrički precizan. Hrvatski je jezik u tom smislu zaista zahtjevan, ne možeš samo tako ugurati kao u engleskom čitavu rečenicu u jedan stih, već ga valja klesati dok ne legne u zadanu melodiju. Jako puno teksta mi upravo zbog toga otpadne iz prve, raskuštrane, verzije, a ostane samo ono, nadam se, bitno.

Kad stvorim u tom kontekstu atmosferu koja me do kraja zadovolji, počinjem pisati tekst. On se prepravlja sve do trenutka dok ne postane metrički precizan.

Kakva se muzika sluša kod vas doma?

- Ako time aludiraš na dječju muziku moram te razočarati. Bez obzira na Olivijinu dob (8), izložena je našem sebičnom ukusu. No, zna se izboriti za ono što joj se svidi pa su joj tako trenutno hitovi i otkrića Fleetwood Mac i Talking Heads, a koncertnu inicijaciju, na njezin zahtjev, smo joj Iva i ja upriličili odlaskom na Placebo. Ajmo reć da nam dnevno, ili preciznije vikendovno, raspoloženje kroji play listu...

Tvoj trenutni status u glazbenom smislu, možemo li pobrojati što sve radiš ovih dana i u što se tek spremaš strmoglaviti? Nek to bude pitanje za rastanak. :)

- Upravo sam dovršio s producentom Matejom Zecom miksati live album grupe Paraf, naziva Delta 2022. Nekoliko novih pjesama za Turiste je snimljeno već za sljedeći album, no ono čemu sam se posvetio posljednjih nekoliko mjeseci je novi instrumentalni proizvod, kojeg čeka još samo zaključna glazura, odnosno mastering.