Intervju s Damirom Drinkovićem, autorom Riječkog ljetopisa

Portal je uspostavljen s ciljem omogućavanja pristupa zbirkama digitalne i digitalizirane građe pohranjene u matičnoj Gradskoj knjižnici Rijeka i drugim narodnim i školskim knjižnicama Primorsko-goranske županije koje posjeduju ili će posjedovati takve zbirke. 

Pristupiti mu se može na mrežnoj stranici Gradske knjižnice Rijeka, u rubrici O nama/Matična/Zavičajna digitalna zbirka Primorsko-goranske županije  i upisom naslova Riječki ljetopis u tražilicu. Istaknuti Ljetopis donosi povijesne činjenice o Rijeci na opsežnih 1796 stranica. 

U razgovoru s autorom, gospodinom Drinkovićem, željeli smo nešto više saznati o njemu i kronologiji te ujedno ukazati na ogromnu važnost te vrijedne publikacije za potencijalne istraživače i sve one koji vole i zanima ih naš grad. 

Iz Vaše biografije saznajemo da ste rođeni Riječanin te da ste uglavnom svoj radni vijek proveli u riječkome Jadroagentu. Kako se i kada u Vama stvorila želja odnosno poriv za proučavanjem i sakupljanjem argumenata vezanih uz riječku povijest?

Zanimati se za povijest riječkog pomorstva neodvojivo je od zanimanja za povijest grada u cijelosti. Davno sam nabavio Zbornik Rijeke iz 1953., knjigu Giovannia Koblera: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, Emidio Mohovich, Fiume 1896., kao i pretisak iste (Trieste 1978.).

Kasnije sam nabavio i djelomični prijevod iste, koji je izišao u 3 knjižice (Preluk, Opatija 1995.-1997.). Šteta da nikad nije preveden u cijelosti. 

Isto vrijedi i za mađarsku knjigu Magyrország Vármegyéi es Városai – A Magyar-Horvát Tengerpart (il Litorale Ungaro-Croato) - Budapest 1896. Slijede Kako čitati grad Radmile Matejčić i Povijest Rijeke (1988.), mapa Fluminensia (1991.) i Živa baština Vande Ekl (1994.). I tako sam nastavio sakupljati knjige i radi lakše orijentacije zabilježio sam najznačajnije datume u jedan mali registrator.

Istaknuli smo da je Ljetopis vrlo opsežna kronologija na gotovo 1800 stranica. Zanima nas kako je stvarana, odnosno kojom ste se metodologijom služili pri njezinu sastavljanju? Znamo da ste izvrsni poznavatelj autora koji su o Rijeci pisali te da u kućnoj biblioteci posjedujete uglavnom sve publikacije koje su o našemu gradu objavljene. 

Prvi PC nabavio sam 90-ih i složio kratki Ljetopis s najvažnijim datumima pa postepeno dodavao značajnije crtice. Zatim sam počeo posjećivati antikvarijate i kupovati knjige, među prvima Bulletino della storia patria (1910.-1921.) i komplet časopisa FIUME (1923.-1938). pa mnogobrojna izdanja istog nakon II. svjetskog rata. Slijede knjige Festa, Susmela, Gigantea (Riccarda i Silvina), Depolia (Alda, Attilia, Guida), Torcolettia, Scottia, Dassovicha, Stellia, Pupa itd., te naših Račkija (Franje, Andrije), Ekl, Hauptmana, Čulinovića, Lukežića, Žica, Strčića, Simonića, Moravčeka itd. Nabavio sam i komplete izdanja D.A.R.-a, Muzeja grada Rijeke, MMSU-a, PPMHP-a, Sušačke revije, Rijeke, Svetog Vida, Fluminensie, La Tore itd.

Impozantan broj knjiga, starih časopisa i novina preuzeo sam s raznih portala: Hrčak, Internet Archive, Academia.Edu, te digitalnih knjižnica u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Žao mi je što ne znam mađarski i njemački pa sam neke tekstove morao prevoditi pomoću Googleova prevoditelja. 

Pretraživanje pojma „Fiume“ ili „Rijeka“ otežano je jer ćete dobiti mnogo više rezultata o rijekama nego o gradu Rijeci. Pored toga za razliku od pojma Fiume (jednoznačnog) za Rijeku treba pretraživati i varijacije: Rijeke, Rijeci, Rijekom, Riječkim, Riječkom, Rijeku, Riječka/e/i/o/u. Isto vrijedi i za arhaične nazive Rieka, Reka, Rika. Na slovenskim portalima pak treba tražiti Reka, Reki, Reška/e/i/o/u.

Vrlo sam često najprije morao raditi snimke zaslona pronađenih tekstova, zatim ih uređivati  pomoću alata za uređivanje slika, potom izrezivati u manje dijelove (sličice), prebacivati ih u Word, prepisati tekst, izbrisati sličicu i tako redom. Zatim je trebalo popraviti sve akcente u talijanskom ili mađarskom tekstu te provjeriti prijevod. A kod prepisivanja arhaičnih hrvatskih tekstova Googleov prevoditelj ne pomaže.

Ubrzo sam naišao na neke podatke koji su se razlikovali od onih koje sam sakupio. Radi lakšeg snalaženja i provjere podataka uz svaku sam crticu počeo dodavati i izvor podataka u fusnoti. Danas se Word muči s brojem fusnota (18.812) pa sam primjerice izbor za većinu podataka iz raznih novina i časopisa dodao na kraju crtice. Trenutačno ima preko 23.000 crtica, a izvora, tj. knjiga, studija, članaka i sl. preko 3.000.

Gradska knjižnica Rijeka konačno je sa svim svojim odjelima smještena u novu zgradu nekadašnjeg kompleksa Benčić, u atraktivnom riječkom Art kvartu u kojem se Riječanima, a posebno djeci i mladima, nudi obilje kulturnih i zabavnih sadržaja. Nekadašnji zapušteni industrijski objekti prenamijenjeni su u nove. U obližnjoj zgradi bivše Palače šećera smjestio se Muzej grada Rijeke, dok se u tzv. H-objektu nekadašnje Tvornice motora „Rikard Benčić“ danas nalazi Muzej moderne i suvremene umjetnosti. 

Možete li nam kao pravi znalac riječke povijesti nešto više reći o funkciji nekadašnjih objekata u kojima su danas smještene Gradska knjižnica Rijeka i Dječja kuća? Postoje li relevantni podaci o tome u Riječkom ljetopisu?

Postoje, naravno. Koncept Ljetopisa je prikazati razvoj grada u svim segmentima u određenom razdoblju, a ne tematski. Postoje mnogi relevantni, ali sažeti podaci o Palači šećerane, Tvornici duhana, kompleksu Rikard Benčić kao i o Gradskoj knjižnici, Muzeju grada Rijeke i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Zato izvori upućuju na knjige koje znatno obuhvatnije opisuju određeni segment.

Počnimo s monumentalnom kasnobaroknom zgradom, danas zgradom Muzeja grada Rijeke. U Ljetopisu ćete naći: „Sagrađena je 1752. godine za potrebe upravne zgrade rafinerije šećera (Zuccheriera) kojom je upravljala Povlaštena tršćansko-riječka kompanija. Izvorno je bila smještena uz morsku obalu, ali je nasipavanjem u drugoj polovici 19. stoljeća te izgradnjom željezničkog kolodvora i luke izgubila dodir s morem, a sastavni je dio industrijskog kompleksa koji svjedoči o industrijskom razvoju Rijeke u 18. stoljeću. Nakon požara 1785. zgrada je 1786. značajno obnovljena i opremljena baroknim interijerima sa zidnim slikama i štukaturom.“

Najzanimljivije podatke o upravnoj zgradi šećerane (Zuccheriera) donosi Dubrovčanin Miho Sorkočević 1788. godine: „Lijepa je riječka obala, uz koju se dižu svuda vile i lijepe kuće (…), usporedo sa starim dijelom grada, a lijep je i novi put uz more, na kome je krasna zgrada Rafinerije šećera. Sagradio ju je Minnini iz Trevisa, i mnogo je viša i elegantnija nego prvašnja, koja je izgorjela. Ona uzdržava polovinu riječkog stanovništva, koje joj duguje skoro sve svoje slatko. Od proizvodnje šećera i trgovine ugarskim žitom rečena kompanija, za koju je zainteresiran car, ima tri milijuna forinti u zgradama, alatu, prerađevinama i sirovinama.“

Život je kompleksu potom donosio nove namjene. Mađarska vojska koristila ga je od 1832. do 1848. kao vojarnicu, a 1851. godine u njemu kreće s radom Tvornica duhana (I.R. Fabbrica dei Tabacchi). Izrasla je u najveći pogon za preradu duhana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koji je 1860-ih imao 2.000 zaposlenih, a mahom je riječ o radnicama. Kompleks će od 1945. do 1998. godine biti među Riječanima poznat kao Tvornica motora „Rikard Benčić“ zahvaljujući u njemu smještenoj istoimenoj tvornici. Palača je 1970. zaštićena kao kulturno dobro. 

Restaurirana od 2018. palača je 2020. otvorena kao reprezentativni prostor Muzeja grada Rijeke sa stalnim postavom o riječkoj povijesti i kulturi.“ - Ponavljam, daleko se više podataka nalazi primjerice u knjizi Majer Krasanka - Puhmajer Petar: Palača šećerane u Rijeci, Grad Rijeka, Zambelli, Rijeka 2008.

Nadalje ćete naći: „2017. godine otvoren je u susjedstvu Muzej moderne i suvremene umjetnosti u tzv. H-objektu. U Ciglenoj zgradi 2021. otvorena je Dječja kuća. Rijeka je prvi grad u Hrvatskoj koji je izgradio golemu kuću, prekrasno uređenu, veselu i punu kreativnosti, u cijelosti namijenjenu – djeci, u kojoj se naši najmlađi sugrađani mogu baviti najrazličitijim aktivnostima, koristeći pritom najsuvremeniju tehniku vezanu uz audio-vizualno stvaralaštvo, 3D printanje i drugo. U sklopu je i najsuvremenije i jedino hrvatsko dječje kino sa 75 mjesta. Dječja kuća je, nakon Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (2017.) i Palače šećerane (2020.), treći objekt koji je otvoren u sklopu kompleksa Benčić.“

Mislim da je malo Riječana koji nisu pročitali na internetu sve o novootvorenoj zgradi Gradske knjižnice, bivšem tzv. T-objektu, zgradi izgrađenoj u drugoj polovici 19. stoljeća koja je služila za potrebe ondašnje tvornice za preradu duhana i izradu cigareta, a potom i Tvornice motora „Rikard Benčić“.

Dovršenjem nove Gradske knjižnice 2023. godine, Rijeka dobiva fantastičan kompleks kojim se može pohvaliti vrlo malo gradova ne samo u Hrvatskoj nego i cijeloj Europi. U kompleksu je, s jedne strane, sačuvano bogato riječko industrijsko nasljeđe a, s druge je strane u tim prostorima stvoren jedan novi život, novi polet u daljnjem razvoju kulture.

Objavljivanjem Riječkog ljetopisa na portalu Zavičajne digitalne knjižnice Vaš istraživački i sakupljački rad nije završio. Štoviše, Ljetopis je i dalje „živo tkivo“ na kojem radite. Znamo i da se na osnovi Vašega dosadašnjeg istraživanja mogu izdvojiti i svojevrsni separati koji bi se mogli objaviti i u tiskanom formatu. Primjerice, o povijesti riječkog pomorstva ili riječki rekordi (primati), odnosno sve crtice koje dokazuju da je Rijeka u nečemu prva, najbolja ili jedinstvena. Zanima nas i Vaše sustavno proučavanje i istraživanje imena riječkih ulica.

Iz Ljetopisa bi se mogle izdvojiti i crtice o demografiji, školstvu, novinarstvu, ugostiteljstvu, zdravstvu, o povjesničarima Rijeke itd. Naravno da se mogu znatno proširiti iz navedenih izvora. (vidi Literaturu)

Kako sam cijeli vijek radio u pomorstvu, odmah mi se učinilo interesantnim da dio Ljetopisa koji se odnosi na luku, brodove, brodogradilišta i sve u vezi s pomorstvom izdvojim u posebnu knjigu, tzv. Riječko pomorstvo koje trenutno broji 410 stranica. I ona se može nadopuniti slikama, fotografijama, planovima luke itd. Izdvojio sam također i sve podatke po kojima je Rijeka najbolja, jedinstvena. Taj zasebni dio trenutno broji 131 stranicu.

Radeći na Ljetopisu ubrzo sam osjetio potrebu da stare nazive ulica (uglavnom na talijanskom) nadopunim današnjim nazivima ulice. Stoga sam u Accessu stvorio bazu podataka sa 1700 ulica, a za svaku sam naveo njezin položaj, sve prethodne nazive s godinom promjene naziva, značajnim događajima vezanim uz tu ulicu, ustanovama u ulici… 

Pored toga sam u Wordu napravio kompilaciju s popisima ulica u raznim godinama počevši s ulicama u vrijeme Josipa II. (1785) pa do danas. Knjiga broji 120 stranica. 

Nabavivši Stradario Alda Secca (Da San Vito ai nuovi rioni – nomenclatura delle vie e piazze di Fiume – Trieste 2004.) pa kasnije Massima Superine (Stradario di Fiume – Roma 2015.) te knjigu Sussa - Roma 1942.), napravio sam u Wordu „Stradario 1930-ih“ s planom svake ulice i svim detaljima uz tu ulicu. Knjiga broji 84 stranice. Usput, smatram da bi Grad trebao napraviti nešto slično „stradariju“ Massima Superine. Naravno da sam uz ulice napravio i bazu podataka o pristaništima, rivama, molovima i gatovima kao i tablicu koju sam uvrstio u Ljetopis.

Sakupljajući knjige o Rijeci počeo sam sakupljati i slike o Rijeci i Sušaku. Danas ih u jpg formatu imam preko 15.000 tisuća te preko 1000 raznih planova grada ili dijelova grada. Ideja je da u Ljetopis uz svaku godinu stavim i odgovarajuću sliku panorame grada ili pojedine ulice, ali bi to rad u Wordu, s obzirom na to da je Ljetopis glomazan, učinilo još sporijim. Razbiti ga na određene segmente (u internet verziji) i dodati slike, imalo bi smisla.

Da si olakšam rad (pretraživanje) svaku početnu godinu označio sam sa # - primjerice 1999.# Dakle upisom 1999.# pozicioniram se odmah na početak te godine, a ne na bilo koju od navedenih 1999 godina. Mislim da bi to i na internet tražilici trebalo napraviti.

U svakom slučaju internetska verzija trebala bi omogućavati pretraživanje. Primjerice upisom „D'Annunzio“ može se doći do hrpe podataka (1033 natuknice) koji bi mogli sačinjavati kraću brošuru o njemu. Upisom „Gigante“ dobit ćete 660 natuknica, upisom „Zanella“ 476 natuknica, „Mussolini“ 319, „Adamich“ 308, itd. Upisom „via“ dobiti ćete 2302 natuknice, „piazza“ 1065, a upisom „calle“ 252 natuknice. Upisom „ulica“ dobit ćete 650 natuknica, a upisom „trg“ 152 natuknice. Upisom „kazalište“ dobit ćete 521 natuknicu, upisom „teatro“ dobit ćete 409 natuknica, upisom „cinema“ 114 natuknica, upisom „kino“ 123, a upisom „kinematograf“ 69 natuknica.

Susrevši se u literaturi s brojnim inačicama naziva Fiume, Rijeka, Tarsatica, Trsat, Sušak, Rječina, Kvarner te ostalim toponimima, složio sam u Accessu bazu podataka (sadrži 565 stavki) uz naznaku izvora za svaki pojam.

Nakon što je Ljetopis objavljen na portalu Zavičajne digitalne knjižnice PGŽ-a, došao sam do velikog broja izdanja Guida di Fiume (1894-1942.) te sam iz njih napravio u Accessu bazu podataka o trgovinama, obrtima i ustanovama u Rijeci, a u Ljetopis sam za svaku godinu dodao broj ustanova, asocijacija, djelatnosti, odnosno broj advokata, babica, brijača, fotografa, frizera, kirurga, krojača, ljekara, mehaničara, mesara, pekara, staklara, stolara, urara, veterinara, zlatara… Zgodno bi bilo iza svakog pregleda aktivnosti dodati i slike reklama firmi koje se te godine reklamiraju.

Sjetivši se knjige Igora Žica – Riječka gostoljubivost, napravio sam u Accessu bazu podataka o oštarijama, kavanama, barovima, tratorijama, restoranima. Baza podataka za sada sadrži 875 stavaka. Zanimljivo je i u samom Ljetopisu (trenutno broji 2130 stranica) pratiti po godinama broj oštarija i sl. U Accessu sam složio i bazu podataka o kinima i kazalištima – broji 144 stavke te o riječkim hotelima, broji 60 stavki. 

Za sam kraj ovoga intervjua možete li istaknuti neki osobni kuriozitet, odnosno ono što je Vama rijetko, neobično i zanimljivo, a može se izdvojiti iz bogate riječke povijesti? 

Previše je posebnosti, zato sam i počeo slagati Ljetopis jer mi je sve zanimljivo. Možda bi većini bila najzanimljivija knjiga Riječki primati koja sadrži 1620 natuknica o onome u čemu je Rijeka bila prva i najbolja. 

Osobno mi je fascinantno kako je primjerice Kobler „pješke“ obrađivao svoju ogromnu građu, kako ju je nadopunjavao, prepravljao, sortirao bez računala, ili kako je Aladar (Alfredo) Fest tu građu pripremio za tisak, te koliki je trud uložila tiskara Emidia Mohovicha. Zadivljuju me i raskošne tablice tiskane u starim knjigama kad je i danas uz pomoć Excella potrebno mnogo truda za kreiranje istih.

Zahvaljujemo Vam na ovom razgovoru u kojem ste nam se predstavili i još jednom potvrdili kao istinski bibliofil, ljubitelj povijesti i zavičajne baštine. Ostaje nam da Vaše sugestije vezane uz pretraživanje Riječkoga ljetopisa kao respektabilnoga dokumenta svakako uvažimo i realiziramo jer se jedino na taj način, za sve potencijalne istraživače i radoznalce, ostvaruje smisao njegova objavljivanja.  

Uredništvo Riječkoga ljetopisa: Vesna Rubeša, Madlen Zubović, Ljiljana Črnjar