Dora Šustić – dobitnica nagrade „Drago Gervais 2021.“: Htjela sam pisati o ljubavi, na kraju sam pisala o svemu osim o ljubavi

Dora Šustić rođena je 1991. godine u Rijeci, diplomirala je političke znanosti na Sveučilištu u Ljubljani, a magistrirala scenarij na FAMU-u u Pragu. Napisala je i režirala četiri kratka filma prikazana na međunarodnoj razini, a trenutno radi na igranim i TV scenarijima. Njezin televizijski projekt, serijal "Maličke" proglašen je najboljim te je dobio Nagradu HBO Europe za razvoj projekta. Osim filmova, piše prozu i poeziju, objavljuje na hrvatskom i engleskom jeziku. Živi i radi u Zagrebu.

Recite nam ponešto o Vašem nagrađenom rukopisu. Otkud motivacija? Kako je tekao rad na njemu?

Roman je nastao iz gomile dnevničkih zapisa koje sam bilježila tijekom posljednjih sedam godina. Počela sam ga pisati ne znajući ustvari što pišem, nisam imala ni fabulu ni narativnu strukturu, već sam samo pisala, vjerojatno iz potrebe da razumijem iskustva u kojima sam se zatekla. Početkom 2019. provela sam mjesec dana na spisateljskoj rezidenciji u Andaluziji, gdje sam počela strukturirati sve te bilješke i tražiti fabulu. Nakon rezidencije mislila sam da imam gotov rukopis, no nakon desetak mjeseci stanke od pisanja shvatila sam što zapravo moram napisati i krenula ispočetka. Primila sam polugodišnju financijsku podršku od Grada Rijeke za razvoj književnog stvaralaštva i dovršila rukopis. Roman je tako nastajao fazno, u slojevima, ciklusima, zrcaleći nekakvo moje putovanje u samu sebe. Htjela sam pisati o ljubavi. Na kraju je o svemu, osim o ljubavi.

Pisanje je za mene stvar mentalne higijene, biološke potrebe. Ne znam kud bih sama sa sobom bez pisanja.

Iako se u prvom redu bavite filmom, u javnosti ste prisutni i kao spisateljica čijoj su vidljivosti najviše pomogli Večernjakov natječaj za kratku priču „Ranko Marinković“ te platforma „Prvi prozak na vrh jezika“ gdje se mogu pročitati Vaše kratke priče i poezija. Nagrada „Drago Gervais“ govori da ne odustajete od pisanja.

Nadam se da ne. Tek sam počela. Pisanje je za mene stvar mentalne higijene, biološke potrebe. Ne znam kud bih sama sa sobom bez pisanja. Imam puno ideja, projekata, stalno prikupljam nove priče, zapisujem na papiriće... Radim kao scenaristica pa većinu vremena pišem ili prevodim scenarije, ali prozni mi je tekst nekako najbliži način izražavanja. Zanima me odnos teksta i slike, transferi iz književnosti u film i obrnuto; kako opisati sliku i kako prikazati tekst.

Roman koji je žiri nagrade proglasio najboljim, otvara rečenica koja kaže: „Što je čovjek pametniji, to kraće živi. Samo pizduni nikako da umru.“ Ima i pametnih pizduna, koja je njihova pozicija u Vašem romanu? A u životu?

Pametni pizduni su naši lučonoše koji nas prevode preko praga u nova životna razdoblja; ljudi koji su pronašli smiraj u sve samo ne mirnom društvu, koji nisu dopustili da ih čovječanstvo totalno razočara. Od njih zato treba učiti – u romanu su to njezini mentori, ljubavnici, muškarci koji su izazvali njeno djevojaštvo; u životu je malo pametnih pizduna, roman je ipak fikcija.

Jedan sloj romana tiče se i mehanizma filmske režije. Koliko Vam je filmsko iskustvo pomoglo u pisanju „Praznine“? Možete li u smislu kreativnog izražavanja povući paralelu između ta dva medija?

Jedno utječe na drugo; filmski jezik veoma je precizan i tjera me da i u proznom izražavanju primijenim sličnu preciznost. Strukturiranje poglavlja poput filmskih sekvenci odvraća od pretjeranih digresija, sentimentalnosti. Poznavanje filmske montaže i konstrukcije paralelnog narativa uvelike mi je pomoglo pri pisanju – montažna logika ionako zrcali prozno pripovijedanje. No isprva nisam znala kako točno izgraditi te stalne skokove u vremenu, pa sam inspiraciju potražila u modernističkim filmovima s kraja pedesetih godina, poput „Hirošima moja ljubavi“, gdje traumatična ljubavna afera iz prošlosti utječe na sadašnje putovanje protagonistice. Nije baš slično kao u „Praznini“, ali taj je film jako utjecao na mene i gledala sam ga iznova tijekom pisanja, ne samo zbog mehanizma konstrukcije, već i jezika i tona.

Roman je aktualan, dotiče se nekoliko aspekata života mladih u modernom društvu, potrage za identitetom, značaja umjetnosti… Je li Vaš roman toliko uvjerljiv zato što i Vas zaokupljaju te teme?

Još uvijek ne znam odvojiti ono što pišem od sebe i vlastitih doživljaja svijeta, čak i kad opisujem vrlo različite likove, u svima pokušavam pronaći dio sebe i na toj relaciji izgraditi razumijevanje, odnosno tako se izmaknuti osuđivanju. Vjerojatno jer vjerujem da smo u suštini svi isti, i razumijevanjem sebe, svojih stanja, razumijem druge. Zar nije to preduvjet pisanju? Zato su teme o kojima pišem istovremeno i teme o kojima razgovaram, čitam, istražujem, razmišljam. Nestabilnost identiteta, odnosno identitet autsajdera, jedna je od takvih tema. Autsajder kao strankinja u inozemstvu, autsajder u rodnom gradu uslijed dugogodišnjeg izbivanja, autsajder u obitelji koja se generacijama bavi drugim područjem od tvojega, autsajder kao feministkinja u patrijarhalnom društvu... Na tom je osjećaju nepripadanja izgrađen roman.

Djetinjstvo i srednju školu, razdoblja koja su vrela inspiracije i sjećanja, proživjela sam u Rijeci, no u ovom sam rukopisu bila preokupirana Pragom, koji sam tijekom šest godina boravka upoznala bolje nego bilo koji drugi grad.

U jednom poglavlju pišete kako se neki čovjek bacio pod vlak nakon čega je ta informacija putovala kroz kupee, da bi se odjednom svi putnici, inače s raznih strana svijeta, međusobno razumjeli. Jezična barijera je nestala dok se razgovaralo o smrti. Vjerujete li da je patnja zajednička svima i da se na toj razini ljudi ne razlikuju?

Da. Vjerujem da je taj osjećaj rupe u utrobi, crnine u utrobi, zajednički svima, samo ga neki ljudi, iz raznoraznih razloga, nisu svjesni. Većina ljudi zatrpava tu rupu u sebi poslom, hranom, alkoholom, drogom, teretanom, ispraznim vezama, glupim navikama, samo kako se ne bismo morali suočiti s patnjom i osjećajem da gubimo vrijeme, odnosno da krivo ili uzaludno živimo svoj život. Mislim da je to svima zajedničko, da je ta praznina ono što nas čini ljudima, tamna strana svijesti.

Veći dio romana smješten je u Prag. Radnja se kasnije premješta u Španjolsku, Tursku te konačno u Rijeku. Koliko je Rijeka inspirativna za pisanje u odnosu na druge lokacije?

Djetinjstvo i srednju školu, razdoblja koja su vrela inspiracije i sjećanja, proživjela sam u Rijeci, no u ovom sam rukopisu bila preokupirana Pragom, koji sam tijekom šest godina boravka upoznala bolje nego bilo koji drugi grad. Studirala sam u velikoj međunarodnoj zajednici, naučila sam jezik, radila kao turistički vodič, prehodala grad uzduž i poprijeko milijun puta. Prag je čaroban grad, grad alkemije, neobične energije, siv i hladan. A opet romantičan, nježan, melankoličan. Vjerujem da su gradovi kao ljudi, ili se zaljubiš u njih, ili ti idu na živce. I Prag i Istanbul i Rijeka su gradovi u koje sam (bila) zaljubljena, zato sam o njima pisala. Zagreb je, recimo, grad koji mi ide na živce.

Vaša junakinja mora napisati esej o utjecaju Douglasa Sirka na melodrame Fassbindera i Almodovara. Čija Vam je filmska poetika bliža?

Voljela bih raditi filmove poput Fassbindera, ali voljela bih živjeti u Almodovarovu filmu. :-)

Kaže Vaša junakinja kako se ne može pisanjem napuniti. Koliko ste Vi to uspjeli ovim romanom?

Ne znam. Nekad je osjećaj potpun jer se oslobodio put nekim novim iskustvima i životnim poglavljima, a nekad tjeskoba usere i to malo potpunosti koja se javi nakon okončanja dugogodišnjeg pothvata. Fazno je, kao i sve, izgleda.