“Dovoljno hladno za snijeg” Jessice Au: kako smo raspravom uspjeli prizvati snijeg u Rijeci

Dok sam kretala s pisanjem ovih redaka, našim su gradom i okolicom lepršale snježne pahulje, koje ovdje već jako dugo nismo vidjeli. Je li za to bilo dovoljno hladno? Ma, bilo je taman!

A ovaj kratki roman od 115 stranica podijelio je članice kluba u dva “tabora” – jedan koji se oduševljavao svakom novom rečenicom i onaj drugi kojima je odlično poslužio kao “lijek” za nesanicu. Priznat ćete i sami da su takve rasprave i najbolje.  

Naša se priča vrti oko majke i kćeri koje (na prijedlog potonje) odlaze na putovanje u Tokio. Šetaju, voze se vlakovima, posjećuju umjetničke galerije, jedu u restoranima i kupuju darove. Do zajedničkog odmora je došlo jer je kći – pripovjedačica počela osjećati njegovu važnost iz tada još neznanih razloga.

Možda odgovor leži u očevoj odsutnosti, budući da ga se nikada ne spominje ili će se, pak, pronaći u majčinoj prošlosti - njezinoj emigraciji iz Hong Konga prije mnogo godina i obitelji koju je tamo ostavila. No, osim nejasnog dojma o siromaštvu, obitelji i ratu, kći malo zna o toj prošlosti. Moglo bi biti dobro, predlaže ona u jednom trenutku, "ponekad zastati i razmisliti o stvarima koje su se dogodile, možda vas razmišljanje o tuzi zapravo može usrećiti”.

“…roditelji su sudbina svoje djece, ne samo na način tragedija, već i na mnoge druge manje, ali nipošto manje moćne načine. Znala sam da će moja kći, ako je rodim, djelomice živjeti na način na koji sam živjela ja, da će njezine uspomene biti moje i da po tome pitanju neće imati izbora.”

Čitateljski klub: Nedopričljivi
Pročitana knjiga: Dovoljno hladno za snijeg
Autorica: Jessica Au
Datum rasprave: 18.01.2024.

Ovoga puta su iskorištene sve ocjene, od 1 do 5, ali krenimo redom.

“Pozitivno što sam od utisaka izvukla je to da mi je bila pomoć kod nesanice. Nisam doživjela ništa iz knjige, ni likove, ni radnju, ni mjesto radnje, ni toplinu, a ni snijeg koji nam se lijepo nudio u naslovu.” (Petra, ocjena 1)

“Falio mi je taj opis odnosa između majke i kćeri, ili je grozan ili ga nema. Bilo je melodično, tečno, ali dosadno. Likove uopće nisam doživjela.” (Jasmina, ocjena 2)

Najcitat rasprave: “Kao da je sve jedna velika rečenica!” (Tea S.)

“Sve mi je bilo usporeno i dosadno, a stil pripovijedanja kao da je pisala dnevnik.” (Tea S., ocjena 2)

“Ovo je dovoljno zanimljivo za zaspati. Bilo mi je dosadno, nije ni lijepo napisano i ništa nisam doživjela. Dojam o nekome odnosno o likovima u knjizi stvaram na temelju dijaloga kojih ovdje, nažalost, nije bilo.” (Ivana S., ocjena 2)

“Jako čudna knjiga! Očekivala sam više odnosa majke i kćeri, a nisam dobila ništa. Previše opisa banalnih radnji, previše prepričavanja, likovi su kao pijuni, jedino mi je naslov originalan. U ovom slučaju uopće ne bih znala nekome reći o čemu se radi.” (Milena, ocjena 2)

“Očekivala sam više u odnosu majke i kćeri i najkraće rečeno, bilo mi je dosadno. Pozitivno je to što je roman kratak pa sam ga brzo pročitala.” (Sandra, ocjena 2)

“Sve je pomalo pasivno i melankolično… dopalo mi se, ali je otužno i ništa se nije riješilo.” (Sanja K.K., ocjena 2.5)

“Što je uopće tema ovog romana? Likovi su mlaki, nisam ih uopće doživjela. Očekivala sam da će se do kraja nešto desiti.” (Ivana M., ocjena 3)

“Ovo mi je bila samo gomila nepovezanih sjećanja, fale mi niti koje bi povezale prošlost sa sadašnjošću. Kći je pretenciozna i samosvjesna, kao da stalno korigira samu sebe, osjećajući se neadekvatno u cijeloj priči. Kad čitam kratku priču ili novelu, moram dobiti zaokruženu sliku, bilo kakav zaključak, što je ovdje izostalo.” (Tea Ž., ocjena 3)

“Meni se baš svidio ovakav životni prikaz odnosa bez završetka i bez perfekcije. Bila sam u Japanu i mogu reći da ga je autorica prekrasno dočarala pa sam imala još veće zadovoljstvo čitanja.” (Kristina, ocjena 4)

“Nisam očekivala neki poseban opis odnosa majke i kćeri, njega niti nema. Majka je rođena da pati, a kći je mislila da će uspjeti izvući majku iz njene učmalosti. Njih dvije zapravo nikada neće pronaći jedna drugu.” (Senka, ocjena 4)

“Knjiga mi se svidjela, pogotovo opisi prirode i ispreplitanje njenih sjećanja. Bilo je puno izvanredno suptilnih misli i promišljanja. Pred kraj romana mogla sam bolje doživjeti njenu vezu s majkom, kako bi to bilo da sama ima kćer te kako se majka osjećala trajno nelagodno u stranoj zemlji jer nije imala s kime razgovarati na kantonskom jeziku.” (Biljana, ocjena 4)

“Ovo mi je prva pročitana knjiga u godini i baš sam uživala. Njihovo putovanje je simbolika poniranja u samog sebe. Nisu važne godine; one donose iskustvo, ali bitan je sadašnji trenutak u kojem možeš promišljati samo o sebi. Sporost i dosada koju su doživjele ostale članice, meni je bila umirujuća.” (Ina, ocjena 5)

“Prepoznala sam ljubav i postojanje. Kći od majke očekuje ono što ova nije, a majka je samo jednostavna starica koja voli i kupuje rukavice. Budući da se radi o kratkom romanu, dobila sam malo, a puno.” (Jelena, ocjena 5)

Šarolike ocjene i mišljenja članica bile su poput papira u koje je majka zamatala kupljene poklone. Mora se priznati da je bilo zadovoljstvo slušati one koje su svesrdno hvalile roman, bude ti možda na tren čak i žao što nisi u grupi koja je to vidjela baš na taj način. 

Navedene ocjene su one za opći dojam, kako smo osobno doživjeli ovo djelo. Oni koji nas prate, znaju da mi u klubu imamo četiri grupe ocjena pa evo kako je to sve zapravo izgledalo: tema/ideja 3.1; stil pripovijedanja 3.2; karakterizacija likova 2.8 i opći dojam 3, što romanu daje konačnu ocjenu 3.

Iza nas je još jedna čitateljska rasprava, prva u novoj godini, druga u prekrasnoj novoj knjižnici. Veselimo se veljači kad ćemo razgovarati o romanu “Sutra je ponedjeljak” Frodea Gryttena. Autora smo već imale priliku čitati u studenom 2016. godine. Njegov roman “Pjesma košnice” dobio je ukupnu ocjenu 4.1, a vidjet ćemo kako će proći ovaj.

I za kraj jedan prekrasan citat koji je najviše oduševio Biljanu:

“Tkanine su visjele u sobi toliko dugoj da ste ih mogli promatrati sve odjednom ili svaku zasebno. Neke su bile kratke, a neke toliko duge da su im se rubovi nabrali i prostrli po podu kao zaleđena voda i bilo je nemoguće zamisliti ih na nekoj osobi ili obješene u ma kojoj drugoj prostoriji osim te. Uzorci na njima bili su primitivni i dražesni istovremeno i lijepi kao ruho iz narodne priče. Promatrajući prozračnost kojom se jedna nijansa boje pretapala u drugu, osjećala sam se kao da gledam prema nebu kroz lisnati svod. Podsjetili su me na smjenu godišnjih doba i svojim ogoljenim, vidljivim nitima na nešto lijepo i pošteno što je danas zaboravljeno, na nešto što možemo samo vidjeti, ali ne više i živjeti.”