Ante Vukorepa: 3D printer na stolu svakog "makera", "geeka", u radionici svake škole i fakulteta - e to je priča!

Naš sugovornik je Ante Vukorepa, developer iz Zagreba i punokrvni hobist i entuzijast 3D printanja. Vukorepu smo čitali u nikad prežaljenom tiskanom Planu B, online izdanjima, a na Twitteru pratimo kao Orcinusa. Ipak, posebno nam je upao u oči kada smo shvatili da mu je drago i 3D printanje. Sadržajan, precizan i kritičan, sugovornik je po našem guštu i netko koga vrijedi poslušati tj. pročitati.

Možeš li nam reći koje printere koristiš i koje su njihove glavne karakteristike, odnosno prednosti i mane?

Trenutno koristim dva printera - ORD Bot Hadron i mUVe 1, a čekam isporuku trećeg, Formlabsovog Form1+. Hadron i mUVe 1 su DIY printeri i oba su provela čitav svoj vijek u konstantnim izmjenama, tweakovima i nadogradnjama, Form1+ će biti moj prvi “mass market”, crna-kutija printer. Hadron je nešto uobičajeniji FDM printer, dok je mUVe SLA printer, odnosno laserom polimerizira fotoosjetljivi tekući akrilat. Riječ je o dvije po manama i prednostima komplementarne tehnologije - FDM je znatno jeftinija i pristupačnija tehnologija, i pogodna za printanje svakodnevnih, uporabnih predmeta, ali zato nije praktična za print jako detaljnih modela, modela s puno overhangova i slično. SLA je upravo suprotan - tekući akrilat (resin) je skup, postupak pripreme i završne obrade je jako neuredan (akrilata obično bude posvuda, model nakon printa treba ispirati izopropanolom i dodatno otvrdnjavati na suncu ili pod UV svjetlom, sve skupa smrdi i tako to), polimerizirani akrilat je u pravilu dosta krt i krhak (iako jako visoke tvrdoće), ali je zato odličan za jako kompleksne modele.

Što se samih printera tiče, Hadron mi je go-to printer za svakodnevnu upotrebu. S njim, unatoč konstantnim modifikacijama, znam na čemu sam. mUVe mi je više eksperimentalna platforma za igranje SLA tehnologijom. Štoviše, nedavno sam (uz blagoslov originalnog konstruktora) krenuo nanovo pisati firmware za kontrolu lasera, jer je originalna verzija bila bugovita i rezultirala znatno nižom kvalitetom printa no što bi (po hardveru sudeći) trebala biti. Doslovce svaki print tim printerom u zadnja je 3 mjeseca bio testni.

Jedan si od onih koji se je odlučio za samostalno sastavljanje printera iz kita? Koliko je to složeno, na što treba pripaziti i što bi poručio onima koji imaju želju za upuštanjem u nešto takvo?

Da, krenuo sam pred nekih 3 godine s ORD Botom, printerom u kitu, koji se tada (u prvoj inačici, na buildlog.net forumima) naručivao po principu “skupilo se par forumaša” i sastojao tek od mehaničke platforme, bez elektronike, steppera, ekstrudera itd. Sam printer kao printer zanimao me otprilike podjednako kao i samo 3D printanje, pa mi je to djelovalo kao prirodan put do cilja - nema boljeg načina da se saživite s nekom tehnologijom od toga da krenete od nule i uprljate vlastite ruke. Možda djeluje kao dulji put (i inicijalno jest), ali zato garantira da ćete svaki problem na koji naletite kasnije moći riješiti u roku keks, s minimalnom tuđom pomoći.

Koliko je složeno… Pa, ovisi o kitu. Asistirao sam nekome pred kojih pola godine u slaganju Ultimakera (prvog, ne dvojke) i to je djelovalo kao mačji kašalj - kit je jako dobro dokumentiran, a sadrži sve što vam treba. Usporedio bih to sa slaganjem Lego Technic seta, na primjer. S druge strane, slaganje nekog od izvornih RepRapova u pravilu je nešto kompliciraniji posao - morate sami pribaviti dijelove, znati što rade i gdje idu, unaprijed popisati i isplanirati sve što vam treba i tako dalje. Rekao bih da je zapravo glavna stavka strpljenje, a ne kompleksnost - imate li strpljenja za dobar research prije nabave i sastavljanja, i za kupovinu dijelova “na rate”, odnosno ako ste jedna od onih osoba koje pet puta pročitaju PDF s uputama dok čekaju dostavu, vjerojatno vam ništa neće biti presloženo. Ako, s druge strane, želite printati sada i odmah, sastavljanje printera iz kita vjerojatno nije za vas.

Što je nasloženije, a ujedno najuspješnije da si printao na svojim uređajima? Baci nas na pod. :)

Uf, to mi je uvijek najteže pitanje, jer većinu radnog vijeka svojih printera trošim na nadogradnje i eksperimentiranje sa samim printerom :)

Pred dvije godine, za Sferakon sam isprintao wearable Arc Reactor (onaj iz prvog Iron Mana) s Thingiversea. Nije pretjerano kompleksan oblikom, ali je tu bilo dosta obrade, bojanja metalik bojama, poliranja…

Model Thora iz Starcrafta (opet Thingiverse) je ispao prilično dobro svaki put kad sam ga printao, a relativno je kompleksan.

Često printam ovaj model kao stress test printera, jer sadrži dosta površinskih detalja (idealno za testiranje stvarne XY rezolucije - nečeg što se posljednjih godinu dana u medijima posve zanemaruje), u kombinaciji s overhangovima i “negativnim” kutevima: http://www.thingiverse.com/thing:245735

Baviš se i samim modeliranjem predmeta? Koji su ti omiljeni projekti?

U zadnje vrijeme, na žalost, baš i ne. Prije nego sam se upustio u avanturu 3D printanja, radio sam na dizajnu jednog (ručnog, ronilačkog) sata za američki startup. Na žalost, stvar je pukla negdje u fazi prvih prototipa kućišta, ne mojom niti poslodavčevom krivicom - zapelo je na komunikaciji s kineskim proizvođačem u fazi revidiranja prototipa. To mi je do dan danas najomiljeniji projekt i žao mi je što je neslavno propao.

Od kad sam se počeo baviti 3D printerima, uglavnom modeliram vrlo jednostavne stvari - modifikacije dijelova za sami printer (npr. http://www.thingiverse.com/thing:285741). Nedavno sam počeo raditi malo vjerniju repliku Arc Reactora, ali je još nisam stigao isprintati - trenutno prilagođavam model LEDicama i elektronici koje planiram unutra staviti.

Postoji li lokalna/hrvatska/regionalna scena entuzijasta za 3D printanje i modeliranje i koliko je snažna?

Postoji, ali je nekako tipično hrvatski samozatajna. Barem koliko mi je poznato. Tu i tamo se nađem na kavi s nekim tko se bavi printerima, znam čovjeka koji je pokrenuo udrugu za promicanje digitalne fabrikacije (FabLab), tu i tamo netko održi neku konferenciju na kojoj se održi kakvo predavanje, i to je manje više to. Mislim da je problem u tome što se kod nas ovo novogeneracijsko 3D printanje raširilo tek kad je postalo komercijalna djelatnost - da je toga bilo više u ranijim, strogo hobističkim danima, bilo bi i više aktivnih entuzijastičkih grupa i udruga.

Neki dan sam kopao po RepRap forumima nakon poduljeg vremena i na podforumu Croatia naletio na jedan jedini (nedavni) post s pozivom hrvatskim entuzijastima da se jave. Bez ijednog odgovora. I, što je najgore, nisam ni sam osjetio poriv da odgovorim.

Koristiš li svoje printere i za komercijalne usluge, imaš li takvih zahtjeva?

Na žalost, imao sam više zahtjeva nego vremena. Rijetko koristim printere u komercijalne svrhe, a kad to i radim, u pravilu je na nekoj prijateljskoj osnovi ili preko poznanstava. Odbio sam nekoliko zahtjeva od nepoznatih firmi i ljudi, kojima su me preporučili poznanici, naprosto zato što trenutno ne mogu garantirati ikakve rokove ili rezultate. 3D printanje mi trenutno naprosto nije posao, nego isključivo hobi, a stvarni posao (radim kao developer) mi oduzima previše slobodnog vremena.

Već neko vrijeme razmišljam o pokretanju nekog side businessa koji bi se bavio kombinacijom 3D modeliranja i printanja, jer sam primijetio da je upravo to kombinacija koja se traži - većina klijenata bi htjela nešto, ali ili nema gotov model, ili čak nema niti smislen koncept. Glavna prepreka je - opet - vrijeme, a i riječ je o poslu u kojeg nikako ne bih htio uletjeti sam.

Spomenuo si da koristiš i 3D skener. Upareno s printerom čini se kao ubojita kombinacija. U čemu ti nalaziš primjenu? Kako će se nositi s time zaštita dizajna?

Da, posjedujem NextEngineov skener. Htio sam kupiti skener kako bih mogao lakše reverse engineerati predmete koje treba doraditi ili izmijeniti. Posrećilo mi se jer sam naletio na nekog iz Hrvatske (točnije Rijeke), tko se baš rješavao NextEnginea, jer im je bio prekompliciran za uporabu. Vjerojatno bih odustao od te ideje da nisam naletio na njihov oglas, jer je tada (prije ulaska u EU) bilo koji od kvalitetnijih 3D skenera sa svim davanjima naprosto bilo preskupo uvesti.

Vjerovali ili ne, ispostavilo se kako posjedovati skener u kombinaciji s printerom i nije toliko ubojit combo kako bi se očekivalo. Priroda 3D printera jest da omogućavaju fabrikaciju predmeta koje je teško ili nepraktično napraviti masovnom proizvodnjom. Samim time, oni su po prirodi uređaj koji “virtualne”, još neostvarene predmete pretvaraju u stvarne, fizičke. I samim time, ideja o skeniranju i dupliciranju postojećih predmeta nije ništa više od gimmicka - da, zgodno je za pokazati prijateljima. Van toga nema neke primjene, osim za reverse engineering - na primjer, trebam li u CAD-u napraviti adapter za novi ekstruder, a na netu nema modela, mogu ga naprosto skenirati i modelirati po samom skenu, umjesto da uzmem šiber i mjerim.

Koliko su realne priče o 3d printerima u svakom kućanstvu?

Ne previše. 3D printeri jesu i još će dugo ostati uređaji za izradu prototipa. Oni nisu namijenjeni potrošačima, odnosno konzumaciji intelektualnog vlasništva. Ekonomija i jednostavnost upotrebe naprosto nisu tu, a još dugo - možda nikad - neće ni biti. Ideja o 3D printeru na svakom stolu, po uzoru na inkjet ili laserski printer na svakom stolu, naprosto je medijski reductio ad absurdum zasnovan na ničem drugom do terminologiji. Kao, oboje se zove “printer”, pa zato i namjena i ciljana publika očigledno moraju biti isti.

3D printer nije ništa drugo doli CNC stroj. Ako bi svako kućanstvo trebalo imati 3D printer, zašto ne bi trebalo imati i CNC tokarilicu i glodalicu? Zašto očekivati od aditivne proizvodnje stvari koje od suptraktivne, koja je u osnovi ista stvar, sa strogo tehničkog gledišta, nitko nikad nije?

Tako da, ne, definitivno ne smatram da je to realna ideja. 3D printer na stolu svakog makera i geeka, ili u radionici svake škole i fakulteta - e to je već druga priča :)

Obvezno pitanje za svih pa i za tebe – što si radio kao klinac da te je danas odvelo na ove "geek" stvaralačke staze?

Bio društveno neprilagođeni geek, što drugo :)

Ne sjećam se toga, ali moj stari tvrdi da sam kao klinac fantazirao o pretjerano kompliciranim Rube-Goldbergovskim zamkama za štakore. A navodno sam kao klinac i rastavio jedan tranzistorski radio previše. Valjda je od tud krenulo?