Iz Magazina

Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

Najčitanije

Priuštite si vrijeme za čitanje dobre knjige poput ove...

Prozna zbirka <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mirisi&amp;selectedId=433002728" target="_blank">Mirisi </a>(Parfums, 2012) francuskog romanopisca, redatelja i scenarista Philippea Claudela (1962.) abecedarij je autorovih olfaktivnih iskustava. Svojevrsni je to kompendij intimističkih mikro-eseja o njegovim prijelomnim životnim trenucima i važnim čuvstvima - davno proživljenim, pa desetljećima kasnije u sjećanje vraćenim osjetom njuha.Jednostavni, zavodljivim lirizmom kolorirani, ovi prozni fragmenti bliski su crticama Claudelova imenjaka Delerma, još jednog majstora malih, svakodnevnih hedonizama (Ph. Delerm: <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Prvi+gutljaj+piva+i+druge+male+radosti&amp;selectedId=11005356" target="_blank">Prvi gutljaj piva i druge male radosti</a>, Ceres, 2002.), a u nas pismu Ivice Prtenjače, čiji su čak i kolumnistički komentari aktualnih zbivanja natopljeni poetskim očuđenjem.Abecedno organizirani, na stranicama ove šarmantne knjižice redaju se tako nostalgični, a ponegdje humorni i začudni zapisi o odjevnim predmetima, hrani i začinima, atmosferalijama i prostorima, flori i fauni, ali prije svega – o piščevoj obitelji, prijateljima iz djetinjstva, dragim ljudima od kojih mnogih više nema. Kod Claudela ne nalazimo egzotične arome, ali zato osjećamo mnoge i nama bliske, zamamne, gurmanske ili pak odbojne mirise, koji protokom vremena dobivaju na punini, značaju. Osim snatrenja o havanskoj cigari ili promišljanju o prividnoj neosobnosti hotelskih soba, sve je u tom inventaru posve domaće; Claudel u svojim evokacijama ne napušta zavičaj, katalogizirajući mirise on odaje počast francuskoj provinciji. Posveta je to malomišćanskim kolotečinama i nekim minulim, pitomijim vremenima, starinskim drogerijama, brijačnicama.Claudel ne razlaže i ne razmatra, on tek bilježi i pohranjuje, njeguje i iznova se zaljubljuje. Ovi delikatni autobiografski tekstovi pisani kao za svoju dušu, bez pretenzija da se svide, odišu esencijom francuske joie de vivre, a čitatelja će raznježiti krhkošću rečenice, spisateljskom skromnošću i skoro pa sramežljivom erudicijom.Prisutan je tu i fenomen optimizma pamćenja, kada se čak i nelijepa iskustva iz najosobnijih, potiskivanih davnina, poput pubertetskih mrakova i poniženja, neprežaljivih gubitaka i dubokih tuga s odmakom omekšavaju, svedena na ipak dragocjene mirisne senzacije.Znamo kako nas emocije mogu pomesti dok udišemo ljetnu oluju, njuškamo školsku kredu ili mirišemo djedovu kapu, no upravo te životno esencijalne svojine svakoga od nas, nešto tako lomno poput često neobjašnjivih ljubavi spram naoko ni po čemu izuzetnih predmeta i mjesta, nije lako podijeliti s drugima, pogotovo pokušamo li pritom ne biti patetični. To međutim divno i s mjerom uspijeva Philippeu Claudelu, autoru <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=sive+du%C5%A1e&amp;selectedId=92000596" target="_blank">Sivih duša</a>, nagrađivanog romana koji si, nakon što odvojite nos od ovog spomenara, također morate priuštiti.

"Mirisi" Philippea Claudela: zavodljivi i lirizmom kolorirani prozni fragmenti

Recenzije

magazin/recenzije--c-15

Vanja Kulaš nam ima priču o knjizi koja je tako simpatična da je osuđena na putovanje od ruke do ruke.

Poznavatelji rada Vanje Spirina (gotovo sljedba!), zaprepastit će se, no ipak hrabro priznajem da sam ga ja otkrila tek prošlog ljeta. S obzirom da su <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=plavu%C5%A1e+za+neznalice&amp;selectedId=454018931" target="_blank">Plavuše za neznalice</a> (Jesenski i Turk, 2017) bile moja ovogodišnja lektira za plažu, nisam vam ih stigla preporučiti prije godišnjeg, zato nadoknađujem sad, nek' nam rastjeruju zimski bluz. Knjiga je tanka, a forma kratka pa će se bez problema uklopiti u svako doba, bilo da još uvijek ljenčarite ili pak kradete vrijeme u kratkim pauzama od posla. <figure class="image"><img src="/uploads/Plavuse_za_neznalice_173873_d334c7d2e7.jpg" alt="Plavuše za neznalice" class=" " width="300" height="464" /></figure> Kako saznajem, od mene bolje obaviješteni vole ga zbog njegovih humorističnih fantasy romana (čini se da su rasprodani, pa zainteresirane upućujemo u knjižnice, <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/rezultati.aspx?&amp;searchById=1&amp;xm0=1&amp;spid0=10&amp;spv0=Spirin%2c+Vanja" target="_blank">dođite u našu, imamo ih</a>!) kao i kolumni koje je svojevremeno pisao. Budući da nisam fan žanra, i nije toliko čudno da mi je promakao, no ludujem za putopisima i nepretencioznim štiklecima iz života, a tu sam sa Spirinom i njegovim Plavušama itekako došla na svoje.<h2>Netipčan putopis</h2>Najprije o naslovu: on je, objašnjava u svojoj recenziji Plavuša Davor Šišović, stara interna dosjetka, dobronamjerna navlakuša, svojevrsni marketinški trik, a upućuje na sve što ova knjižica - nimalo nije. Plavuše se između korica doduše pojavljuju - prirodne, umjetne, pa opet prirodne, ali zakamuflirane u crnke, plus jedna modrokosa, ali tek onoliko koliko su to sklone i u stvarnom životu.Baš kao što ova knjižica nije priručnik savjetodavnog karaktera, tako ni ove putopisne priče, kojima ćemo s autorom i njegovom ekipom brzopotezno išarati zemljopisnu kartu (od Škotske do Andaluzije, Gibraltara i Portugala pa kasnije do Nordkappa, Ekvadora i za kraj, zašto ne, Turopolja) nisu klasičan putopis.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Plavuše se između korica doduše pojavljuju - prirodne, umjetne, pa opet prirodne, ali zakamuflirane u crnke, plus jedna modrokosa. </div> </blockquote> Ovaj putopisac nije jedan od onih predanih i usredotočenih istraživača, koji mahnito obilaze i detaljno bilježe, ni samotnih avanturista, koji se daju u vratolomne poduhvate veće od života, još je manje opsesivni i ograničeni turist s fotićem oko vrata i bedekerom pod rukom.Evo što jest: znatiželjni hedonist, neopterećeni improvizator, od kuće se otiskuje kako bi se zabavio, družio, testirao što više vrsta piva i pokoje autohtono, egzotično jelo. A da bi sve to uopće imalo smisla, sa sobom u pravilu vodi dobre stare frendove. Zbirka se tako čita i kao kronika tipičnih muških zabava i nerijetko budalastih, ali simpatičnih kvartovskih filozofiranja koja su ovdje izmještena iz uobičajenog ambijenta lokalne birtije u neke bjelosvjetske pubove i beach barove.<h2>Humor</h2>Također, ovo nisu introspektivni dnevnički zapisi, nego šaljive crtice ispisivane lakom rukom i u opuštenom ritmu, neformalne dokumentacije anegdotalnih, mjestimice i bizarnih zgoda i slučajnih, a time još pamtljivijih susreta.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Spirinu je uspjelo svoje bilješke osloboditi od udavljujućih opisa i detaljiziranja, suvišne povijesno-geografske faktografije pronađive na netu i površnih 'top 10' lista. </div> </blockquote> Spirinu je uspjelo svoje bilješke osloboditi od udavljujućih opisa i detaljiziranja, suvišne povijesno-geografske faktografije pronađive na netu i površnih 'top 10' lista. Ima tu zato lijepih slika, oštrookih zapažanja i hiperlucidnih zaključaka, a bome i informacija koje će nam korjenito promijeniti percepciju nekih pojava (hint – banane).Ono što nas munjevito zaljubljuje u ovu knjižicu sjajan je stil (rečenice su gipke, sočne, neusiljene), humor (dobre fore, verbalne i fizičke dosjetke, koje navode na smjehove različitih intenziteta), opuštajuć potencijal (čovjek ne pametuje, štoviše, vrlo je autoironičan, a time nekako i ohrabrujuć; bojažljiviji čitatelj u više će navrata pomisliti, okej, ako su oni preživjeli, nepripremljeni/pripiti/šeprtljavi, mogao bih i ja).<h2>Skitalačka knjiga</h2>I sve to Spirin onako iskreno i od srca, žovijalno i toplo, u zbirčici kojom nas želi razonoditi, kao što mu je očito i samom bilo dok ju je proživljavao, a onda i pisao. Plavuše za neznalice zahvalno su štivo, ne zahtijevaju kronološko iščitavanje, čitateljski kontinuitet ni posebnu koncentraciju, a efekt je trenutačan i zarazan.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Pišem po sjećanju, jer moj je primjerak kod prijateljevog prijatelja, koji će ga opet proslijediti nekom svom. </div> </blockquote> Pišem po sjećanju, jer moj je primjerak kod prijateljevog prijatelja, koji će ga opet proslijediti nekom svom, takva je to knjiga, skitalačka i druželjubiva, šalje se veselo dalje, da joj se (nadam se, privremeno) izgubi trag, dok se krug ne zatvori i vrati mi se s pečatima svih mjesta po kojima se smucala.P.S. Posebno se preporučuje konzumirati u kriznim stanjima umjesto bezreceptnih lijekova, masne hrane, šećera i sličnih instant i comfort šarenih laža, ovo je prava stvar.

"Plavuše za neznalice" Vanje Spirina: skitalačka i druželjubiva knjiga

A jesenas, roman sam s veseljem čitala ponovo: zahvaljujući izdavačkoj kući OceanMore i prevoditeljici Vlatki Valentić dobili smo hrvatsko izdanje, što sam shvatila kao priliku za kratko poredbeno promišljanje romanesknog teksta i njegove filmske preradbe.

Sudeći prema bilješci iz mog dnevnika čitanja, u proljeće 2016. iz Francuske mi je stigao roman D'après une histoire vraie (<a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Prema+istinitoj+pri%c4%8di&amp;selectedId=147000946" target="_blank">Prema </a><a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Prema+istinitoj+pri%c4%8di&amp;selectedId=147000946" target="_blank">istinitoj priči</a>), osmi u nizu i u tom trenutku najnoviji u bibliografiji priznate i prevođene suvremene francuske književnice Delphine de Vigan (r. 1966.), a u matičnoj zemlji objavljen godinu dana ranije u izdavačkoj kući JC Lattès, kad je i nagrađen prestižnim Renaudotom. Sjećam se da sam tada kroz tu psihološku napeticu prošuškala bez zaustavljanja i s povelikim užitkom, jer takav je to tekst, finom rukom ispisan, na prvoj razini čitanja intrigantan i zabavan, a koji istodobno, nimalo ne opterećujući fabularni tijek, problematizira odnos stvarnog i fikcionalnog u književnosti, ali i progovara o složenosti stvaralačkog procesa, sumnjama i strahovima s kojima se umjetnik na svom putu mora izboriti, u mraku i posve sam.S obzirom na uspjeh hrvatskog prijevoda njegova prethodnika <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Ni%c5%a1ta+se+ne+opire+no%c4%87i&amp;selectedId=475000307" target="_blank">Ništa se ne opire noći</a> (Rien ne s'oppose à la nuit, 2011.), koji je dvije godine kasnije za OceanMore prevela Ita Kovač,priželjkivala sam ubrzo hrvatski prijevod i novog romana, međutim dočekali smo ovdašnju distribuciju njegove ekranizacije (snimljene 2017.), i to u režiji Romana Polanskog, koji je s francuskim filmašem Olivierom Assayasom surađivao i na scenariju. Filmsku adaptaciju uz pouzdan autorski tandem dodatno zanimljivom učinila je podjela uloga: dok je Emmanuelle Seigner u Polanskijevim filmovima već očekivan cast, u drugoj, također središnjoj i istovrijednoj roli našla se Eva Green, kojoj je to bio prvi nastup na francuskom jeziku nakon godina karijere na anglofonom području. <h2>Roman jači od filma</h2>A jesenas, roman sam s veseljem čitala ponovo: zahvaljujući izdavačkoj kući OceanMore i prevoditeljici Vlatki Valentić <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Prema+istinitoj+pri%c4%8di&amp;selectedId=147000946" id="__mce_tmp" target="_blank">dobili smo hrvatsko izdanje,</a> što sam shvatila kao priliku za kratko poredbeno promišljanje romanesknog teksta i njegove filmske preradbe. Triangularna kombinacija vrlo samosvojnih poetika de Vigan-Polanski-Assayas rezultirala je filmskim ostvarenjem koje sasvim sigurno nije remek-djelo, a ni nešto dosad neviđeno (otud poprilična polariziranost kritike i publike u pogledu ovog filma, jer kao da se od navedenih autora očekivalo puno više), no vrijedi ga pogledati kao kvalitetan razbibrižni sadržaj, dok roman, oko čega su struka i čitatelji jednoglasni, zaslužuje pomniju pažnju kao daleko kompleksniji i uspjeliji ostvaraj. <blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Naprosto dovitljivo pripovijeda o onome što je svakog autora u nekom trenutku književne karijere sprječavalo da otpočne naredni roman, o bojazni od praznine ekrana, prve rečenice, nove teme, od potencijalnog neuspjeha. </div> </blockquote> Delphine de Vigan, autorica u čijem je opusu granica između autobiografije, autofikcije i čiste fikcije vrlo porozna, i u ovom se romanu bespoštedno samoogoljuje. Dok je u prethodniku, kojim se premijerno predstavila našem čitateljstvu, ispisivala duboko potresne, a istodobno silno zavodljive, lirske reminiscencije o življenju uz bipolarnu majku, ovdje u opuštenijem, autoironičnom tonu raspisuje noćnu moru svakog umjetnika, naime blokadu izazvanu &quot;prokletstvom drugog naslova&quot;. De Vigan u predmetnom tekstu naprosto dovitljivo pripovijeda o onome što je svakog autora u nekom trenutku književne karijere sprječavalo da otpočne naredni roman, o bojazni od praznine ekrana, prve rečenice, nove teme, od potencijalnog neuspjeha. Pritom se, počevši od naslova koji varljivo obećava istinitost iskaza, pa dalje, vabeći znatiželjnog čitatelja u fabularne meandre, neprestano poigrava njegovim očekivanjima, a ponajprije ironizira dodijeljenu joj etiketu autorice koja je od svih književnih tema i postupaka ipak najsklonija odabrati literariziranje vlastite biografije. Upravo zato, kako bi postigla efekt provokativnosti, odlučuje ovdje iskoristiti niz općepoznatih stavki iz svoje bio crtice pa je tako junakinja romana, baš poput nje, pariška spisateljica i majka dvoje tinejdžera, u ljubavnoj vezi s cijenjenim novinarom Françoisom, koja objavivši vrlo eksplicitnu sagu o vlastitoj obitelji doživljava umjetnički trijumf, ali i tešku osudu šire obitelji.Primarna središnja protagonistica romana koja s njegovom autoricom dijeli ime Delphine, ali i sjajnu književnu recepciju te zvjezdani status, nakon kolosalnog uspjeha svog prvijenca, autobiografskog familienromana, posve psihofizički i kreativno iscrpljena ne nalazi nadahnuće za novu knjigu koju njezina izdavačka kuća, ali i ushićena publika, od nje očekuju, čini se, odmah. Roman se tako, kao uostalom i film koji prilično vjerno, gotovo taksativno, prati romaneskne scene, otvara na književnoj promociji gdje, iz domaće perspektive gledano, gužva egzaltiranih čitatelja u redu za autoričin potpis više nalikuje predstavljanju limitirane kolekcije kakvog high street brenda nego literarnom okupljanju. <h2>Ritmično balansiranje po rubu autodestruktivnosti</h2>Kad iznurena Delphine organizatorima signalizira da više nema snage za potpisivanje knjiga uz tronute zahvale čitatelja, s pratnjom će u crnoj limuzini projuriti kraj ljutite svjetine. No, samo trenutak ranije, dok osoblje otpravlja razočarane koji nisu dočekali autogram, kadar nakratko, ali dojmljivo ispunjava jedno lice. Zove se L., što čitamo Elle, a možemo tumačiti i kao ličnu zamjenicu ona. I tu počinje Priča. Zapleta, razumljivo, ne bi bilo da se ta hipnotična ljepotica nešto kasnije ne pojavi opet, na privatnoj zabavi u Delphininu čast, ovaj put kako bi se u njezinom životu i zadržala. Radnja se nadalje fokusira na odnos dviju žena, intenzivan i uznemirujuć, u isti mah poticajan i otrovan. Elle se postupno, ali odlučno uvlači u Delphinin život, napredujući invazivno od potpune neznanke, znatiželjne obožavateljice i upućene čitateljice, do sveprisutne pomoćnice koja pomalo preuzima sve njezine poslovne i umjetničke zadaće, navike, vizualno obličje i na koncu identitet. Elle s vremenom postaje poput Delphine, da bi naposljetku utjelovila njezinu vjernu repliku i prometnula se u njenu dvojnicu. <blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Tinjajuć psihološki triler ritmično balansira po rubu autodestruktivne suradničko-prijateljske veze usredotočivši se na sraz prolaznih neuroza jedne (Delphine) i ozbiljne psihoze druge prijateljice (Elle), na dinamičnu igru dominacije i submisivnosti između predatorice i plijena. </div> </blockquote> Priča je to u koju je svatko od troje umjetnika upisao svoju rekurentnu stvaralačku opsesiju, a očito je odmah što je dvojicu filmaša privuklo predlošku. Za početak, Polanski je, prolistamo li njegovu filmografiju, sklon ekranizacijama književnih djela: Rosemaryina beba/Rosemary’s Baby adaptacija je romana Ire Levina, Stanar/The Tenant snimljen je prema predlošku Rolanda Topora, Tess je ekranizacija romana Thomasa Hardyja, a Pisac iz sjene/The Ghost Writer bestsellera Roberta Harrisa, Venera u Krznu/Venus in Fur filmska je inačica komorne drame koju je David Ives napisao za dvoje glumaca, dok su Gorki, gorki mjesec/Lunes de Fiel i Bog masakra/Le dieu du carnage preradbe drama Pascala Brucknera, odnosno Yasmine Reze, a manje je poznato da je režirao i Macbetha. Nadalje, Stanar, Rosemaryna beba i Odvratnost Polanskijeva su ostvarenja koja se usredotočuju na protagonista oslabljenog problemima, kojeg nekovrsni uljez opsjeda “iza zatvorenih vrata”, u klaustrofobičnim uvjetima iz kojih ovaj nema mogućnosti bijega, a što nalazimo i u ovom tekstu. Za Assayasa nam se pak čini, imajući u vidu njegove novije radove (drame Nebo nad Sils Marijom/Clouds of Sils Maria i Stilistica/Personal Shopper), kako je obuzet figurom osobne asistentice u svijetu show businessa, a otprilike takvu funkciju Elle samovoljno obnaša u Delphineinu životu.Tinjajuć psihološki triler ritmično balansira po rubu autodestruktivne suradničko-prijateljske veze usredotočivši se na sraz prolaznih neuroza jedne (Delphine) i ozbiljne psihoze druge prijateljice (Elle), na dinamičnu igru dominacije i submisivnosti između predatorice i plijena, dakle, posesivne emocionalne vampirice i njezine žrtve nesvjesne opasnosti, a sve potcrtano latentnom homoerotskom žudnjom. Naći ćemo tu i elemenata iz Ghost Writera, jer manipulativna se Elle Delphini predstavlja kao spisateljica iz sjene, ali uočljivo je još nešto: njezino ime (Ona), kao i naglašena karnalnost, kontrapunktirani su Delphineinoj zatomljenoj ženskosti, pa pojava te ekstrovertirane nametljivice u narativnom okviru upućuje na ono što je kod suviše mentalne, hipersenzibilne Delphine snažno potisnuto. Razumljivo je, upravo suštinska različitost između dviju žena razlogom je magnetske privlačnosti koju će one trenutačno osjetiti jedna za drugu. Pri svršetku romana, odnosno filma, dolazi do hičkokovskog obrata koji u pitanje dovodi binarnu opreku dobra i zla, kao i logički ustroj čitave pripovijesti. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/EXimrqhuuxw"></oembed></figure><h2>Unutarobiteljske disfunkcionalnosti</h2>Dvjema karizmatičnim glumicama koje su se tijekom svojih karijera naigrale problematičnih junakinja, po mjeri su ove uloge, kao i začudne situacije u kojima im se protagonistice zatječu, iako je Green ovdje superiornija pomalo automatiziranoj Seigner. Prema istinitoj priči film je dobrog ritma, no u karakterizacijama i kontekstualizaciji zbivanja zamjetno slabiji od romanesknog predloška. Podmaklim godinama Romana Polanskog lako je objasniti njegovu sigurnu, no ne pretjerano uzbudljivu režiju, a osim rutiniziranog redateljskog postupka recepciji filma odmogle su i distribucijske teškoće izazvane još jednim Polanskijevim privatnim skandalom. <blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Delphine de Vigan hrabra je, istinoljubiva i empatična prozaistica koja njeguje specifičan stil pisanja, neposredan, suptilan, elegantan. </div> </blockquote> Vratimo se književnom ishodištu. Ovaj naoko laki komad, a zapravo ambiciozno zamišljen i ozbiljno konstruiran romaneskni tekst o pitanjima umjetničkog stvaranja, za de Vigan je očito značio predah od za nju uobičajenih književnih razmatranja obiteljskih i općeljudskih tema. Zato se u aktualnom, četveroglasnom romanu (Les Loyautés/Odanosti, 2018.) iznova zaokuplja problematikom unutarobiteljskih disfunkcionalnosti, kakve svakovrsno utječu na oblikovanje identiteta djeteta koje u takvim okolnostima raste. Ondje se usredotočuje na tegobno odrastanje darovitog, no dezorijentiranog dječaka, jer roditelji mu uslijed vlastitih intimnih perturbacija nisu kadri pružiti nikakvu stabilnost, pa se kao središnja referentna osoba u njegovu životu nameće jedna nastavnica, i sama traumatizirana svojim djetinjstvom.I u jednom od ranijih romana, kasnije ekraniziranom No et moi (No i ja) iz 2007., autorica pripovijeda o visoko inteligentnoj tinejdžerici sklonoj opsesivno kompulzivnom poremećaju, koja živi s depresivnom majkom, no kad u njihov turoban dom dovede novu prijateljicu, mladu beskućnicu, prilike u obitelji počinju se mijenjati.U intimističkom romanu Jours sans faim (Dani bez gladi) koji 2001. objavljuje pod pseudonimom Lou Delvig, de Vigan poseže za proživljenim iskustvom poremećaja hranjenja, u Les heures souterraines (Podzemni sati, 2009.) razmišlja o urbanom otuđenju, dok u kraćem romanu Un soir de décembre (Jedne prosinačke večeri, 2005.) uprizoruje rastakanje jednog ljubavnog odnosa. Ono što, dakle, vezuje sve pripadnike literarnog svijeta Delphine de Vigan, bez obzira promatra li ih ona u njihovu osobnom ili javnom okviru, stanje je egzistencijalne krize.Delphine de Vigan hrabra je, istinoljubiva i empatična prozaistica koja njeguje specifičan stil pisanja, neposredan, suptilan, elegantan. Autorica je to s velikom potrebom, a svakako i odgovarajućim kapacitetom za stvaranje, što je razvidno iz kontinuiteta objavljivanja, ali i iz napona ispisanog. Zbog svega navedenog nadam se da ćemo i njezin najrecentniji roman u dogledno vrijeme čitati na hrvatskom.

"Prema istinitoj priči" Delphine de Vigan: tinjajuć psihološki triler u književnom i filmskom obliku

Mačji stol (Cat's table, 2011), šesti roman kanadskoga prozaika i pjesnika Michaela Ondaatjea, otpočinje kao alternativni brodski dnevnik trotjedne dugolinijske plovidbe od Cejlona do Londona, i to iz pera jednog dječaka. Fokalizator događanja jedanaestogodišnji je Michael koji pedesetih godina prošloga stoljeća dvadeset i jedan dan provodi na orijaškom Oronsayu, prekooceanskom brodu od sedam katova, šest stotina putnika i čitave vojske osoblja.Na brodu poput dvorca na površini mora, osvijetljen[om] bolje od bilo kojeg mjesta ili grada na kopnu koje je dosad vidio, momčić putuje sam, bez nadzora odraslih. Na putovanje ga ispraća rodbina koja je o njemu skrbila posljednjih godina, a u engleskoj će ga luci dočekati majka čijega se lica tek nejasno sjeća. Rukopis sveznajućega naratora uvodi nas u dinamiku plovidbe Indijskim oceanom, Arapskim i Crvenim morem, kroz Sueski kanal sve do Sredozemlja, da bi se kazivanje nastavilo niskom kratkih poglavlja (gotovo samostojnih kratkih priča!) u ispovjednoj ich-formi, satkanih od djetinjih prisjećanja na brodske suputnike i doživljaje, koja čitatelja zavode na hipnotično okretanje stranica.Mirno putovanje (koje je Ondaatje doista proživio u svojim ranim danima) prometnut će se u pustolovinu tek kada ga desetljećima kasnije unuci nagovore da o njemu pripovijeda. Rođen na Šri Lanki 1943. godine autor je baš poput svog romanesknog alter-ega s jedanaest godina emigrirao u Englesku, no unatoč brojnim autobiografskim paralelama on u popratnoj bilješci romana inzistira na njegovu fikcionalnom određenju.Michael je s dvojicom vršnjaka i šestero odraslih u brodskom restoranu smješten za tzv. mačji stol. Der Katzentisch simpatičan je germanizam za stol najnepovoljnijeg položaja (u ovom slučaju najdalje od kapetanove trpeze), a okupljeni oko njega u Ondaatjeovoj pripovijesti čine živopisno društvance, svatko sa svojim osobitostima i tajnama: propali glazbenik koji zarađuje svirkama s brodskim orkestrom i podukama iz glasovira, polusicilijanac koji se gubi u ljubavnim dramama koje se kreću između realnosti i izmišljotina, rezač dotrajalih brodova, botaničar specijaliziran za Sumatru i Borneo na svojem prvom putovanju u Europu, bljedunjava mjesečarka koja putuje s golubovima pismonošama, a danju drijema na palubi uz kriminalističke romane te naposljetku šutljivi krojač, a zapravo policijski istražitelj na tajnom zadatku.Između dvaju kontinenata, na tom dvorcu koji ima preploviti more, trojica dječaka – astmatični Ramadhin, nestašni Cassius i naš radoznali Michael (kojemu njegovi brodski prijatelji nadijevaju ime Mynah) – u potpunosti se oslobađaju zemaljske stvarnosti, roditeljskog autoriteta i bontona. Vođeni planom da će svakoga dana učiniti najmanje jednu zabranjenu stvar, prepuštaju se nezamislivim užicima: redovito krišom doručkuju u restoranu prve klase, kradu čokoladice iz čamaca za spašavanje, iščuđavaju se pticama i raskošnom botaničkom vrtu u utrobi broda, noću zure u zvijezde plutajući u brodskom bazenu, uhode druge putnike i prisluškuju njihove razgovore. Pritom se lakoumno izlažu svakojakim opasnostima: riskiraju život u olujnoj noći ili pak pristaju asistirati uglađenom kriminalcu u pljačkama kabina imućnijih putnika.Dan im započinje na palubi jurnjavom mlade Australke na koturaljkama, a okončava se teškim koračanjem zatvorenika u lancima, danju skrivenoga u potpalublju. Obje pojave za klince koji ih uzbuđeno promatraju iz prikrajka predstavljaju pravu atrakciju. No lutajući palubama i brodskim salonima nerazdvojna družina nailazi na još intrigantnih suputnika: akrobatsku trupu upletenu u kriminalističku zavrzlamu, učitelja koji izoliran od svih puši konoplju i u prtljazi čuva boce s vodom iz zavičaja, tajnovitu violinisticu koja bjesomučno vježba u zagušljivoj kabini do Michaelove, ukletoga bogataša koji na brodu umire od bjesnoće nakon ugriza voljenog terijera…Uštogljenu gospođu, koja je Michaelovu ujaku obećala da će na njega pripaziti tijekom putovanja, dječak će, zabarikadiranu u luksuzu prvog razreda, jedva i vidjeti. Zato će s dalekom rođakinjom, fatalnom Emily, razmjenjivati najpovjerljivije misli, ali i okusiti platonsku ljubav. Mladac kabinu dijeli s gospodinom Hastiem, zaduženim za brodsku psetarnicu, koji noću igra bridž došaptavajući se pod plavičastim svjetlom kabine s ostalim članovima posade kako ne bi probudili malenog suputnika.U nostalgičnim prebiranjima po uspomenama Michael apostrofira idiličan karakter svoje dotadašnje egzistencije u Colombu, gdje nakon majčina odlaska u Englesku ostaje živjeti s imućnom obitelji svoga ujaka, cejlonskog suca. Evocira prijateljevanja s poslugom i lokalnim trgovcima od kojih je crpio životne mudrosti. Na tragu toga, on i druženje s osebujnim, društveno marginaliziranim individuama oko zabačenog stola na brodu doživljava svojevrsnom privilegijom, baš kao i svoj status nevidljivog – na djecu jedva obraćaju pažnju, pa i njihovi nestašluci nerijetko prolaze posve neopaženo. Osim toga ova rubna pozicija djeci omogućuje zanimljive uvide u svijet odraslih koji se, uvjereni kako ona ništa ne razumiju, pred njima oslobađaju svih maski.Dječak svoje impresije marljivo zapisuje u školsku bilježnicu, ali i aktivno o njima promišlja uz ograničenja svojstvena svojoj dobi; čitatelju prvenstveno prenosi atmosferičnost trenutka, prepuštajući mu zadaću sklapanja fragmenata u logičnu cjelinu, kao i formiranje zaključaka. Najmlađima znatiželja širom otvara sva osjetila i izoštrava percepciju, pa zanimanje pokazuju i za naoko minorne pojedinosti koje odraslima naprosto promaknu. Ipak, viđeno i proživljeno još ne mogu u potpunosti kognitivno procesirati, pa samim time ni objasniti.Infantilna pripovjedačka perspektiva rezultira očuđujućim dojmom; događajnost propuštena kroz filtar djetinjstva poprima auru čudesnoga, a to stariji (lišeni djetinje žudnje za čarobnim, ali i opterećeni predrasudama) više nisu kadri registrirati. Hermetičnost brodskoga prostora i manjak zabavnih sadržaja malene putnike upućuju jedne drugima, ali i ohrabruje na izmaštavanje fantazmatskih prizora i scenarija.Michaelovi se putni zapisi okončavaju u dramatičnim okolnostima – ubojstvom kvaziautističnog policajca te pogibijom gluhonijeme djevojčice i njezina oca, brodskog zatvorenika, u podivljalom moru. Našeg će dječaka (kao i njegove male i velike suputnike) to putovanje zauvijek obilježiti, ali će i povezati nespojive pojedince, neke od njih zauvijek. Dok će o Cassiusu i njegovoj umjetničkoj karijeri Michael tek kasnije čitati u novinama, za Ramadhina će ga vezivati čvrsto prijateljstvo sve do njegove tragične smrti, ali i obiteljske spone nakon ženidbe s njegovom sestrom. Za Ondaatjeova je junaka ovo prekomorsko putovanje poput kakvoga obreda prijelaza; rastankom od kolorita i mirisa dotadašnjeg doma završava i njegovo doba nevinosti. Na iznimnu dječačku avanturu sjenu baca kontemplativan drugi dio romana; ondje Michael, u međuvremenu etablirani kanadski pisac, promjenom fokusa i reminiscencijama o iskušenjima i razočaranjima zrele životne dobi prštavoj vedrini teksta pridodaje poveću dozu sjete.Michael Ondaatje, jedan od najcjenjenijih suvremenih kanadskih anglofonih autora i dobitnik Bookera (Engleski pacijent, 1992), ovdje ispisuje emocionalan i slojevit roman o čaroliji djetinjstva kroz koji nenametljivo provlači i problem kolonijalizma.

Michael Ondaatje: Mačji stol

...predškolci se emancipiraju od roditelja bježeći iz grada u idilu sela, dok se mačke i psi upuštaju u filozofske rasprave, amaterski bave fotografijom i briljiraju u kućanskim poslovima. Ova arkadijska slika iz glave gradskog dječaka umornog od roditeljske ravnodušnosti, zdrava je alternativa naoko funkcionalnoj paradigmi urbanog i odraslog. Stric Fjodor, inače šestogodišnjak, osmislio ju je kao paralelnu stvarnost i to ne samo za sebe – svi usamljenici i nesretnici dobro su mu došli.Stric Fjodor, pas i mačak (Dyadya Fedir, pes i kot) basnoliki je knjižurak iz pera poznatog ruskog pisca za djecu i scenarista animiranih filmova Eduarda Uspenskog o empatičnom mališanu i njegovim izuzetnim životinjskim prijateljima koje će steći svojom nesebičnošću i otvorenošću prema različitostima. Svi oni, svatko sa svojim karakternim osobitostima i afinitetima, životnim stilom i iskustvom, besprijekorno funkcioniraju u zajedništvu. Kako im to polazi za rukom, tj. šapom? U pitanju je univerzalni recept satkan od poštovanja, tolerancije i kompromisa. Unatoč prolaznim i u njihovu slučaju uvijek konstruktivnim razmiricama, u Jogurtovcu vlada seoska čarolija sve dok se stric Fjodor zbog svoje nesmotrenosti ne razboli (kako to obično biva kad klinci bosi skakuću po snijegu, a u blizini nema „dosadnih“ roditelja da ih na to opominju). Nadrealistična pričica okončava se sasvim konvencionalnim hepiendom, koji nas iz svijeta bajke nježno vraća u ovaj realni. No nakon dvadeset i dva optimistična poglavlja taj svijet je bolji no što je bio – za strica Fjodora i njegovu družinu baš kao i za nas, zahvalne čitatelje. Zaklapamo korice knjige, ali magija Uspenskijevog začudnog univerzuma ušuškava nas još dugo nakon čitanja. Na vizualnoj razini knjiga je primamljiva zbog kolorita, osunčanog šarenila naslovnice i neodoljivih, crno-bijelih u boji ilustracija Ivane Guljašević Kuman.<div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Vidi ti to, ovdje i psi govore, a i mačke. Nešto je tu neobično. Znači - nepravilnost. (24) uvid Pečkina, seoskog poštara </div> </div>Ovu sam knjižicu početkom godine, čim se prijevod pojavio u domaćim knjižarama, opčinjeno zgrabila s police zbog stanovitog Fjodora u naslovu. Tako se, naime, zvao moj mačak, no u priči je to ime jednog neobičnog djeteta, dok njegov prijatelj, veliki prugasti mačor, ostaje bezimen, ali zato dobiva prezime, što ga ispunjava nemjerljivim ponosom. Mačak Mornarić nastanjivao je svakojaka mjesta: od knjižnice i jedne štedionice do tavana u Fjodorovoj zgradi, no pravi će dom pronaći tek u seoskoj kućici koju je odabrao sa svojim novim prijateljima. Ljudski je jezik usavršavao prisluškujući tuđe razgovore, a osnove je savladao uz svog prvog vlasnika, profesora specijaliziranog za životinjsko jezikoslovlje.Danas se ništa ne može bez jezika, bez jezika ćeš odmah nastradati, napravit će od tebe šubaru, ovratnik ili jednostavno mali tepih, mačkova je poruka djeci (i svima!) da uče strane jezike i tek jedna u nizu malih i velikih mudrosti kojima ova vrijedna dječja knjiga obiluje. Žućo, iako običan pas bez rodovnika i usto pun čičaka, ipak je poseban jer također ima dar govora. Kako sam naslov sugerira, njih su trojica nukleus romana, a život im ispunjenijim, a počesto i napornijim čine na početku ovog prikaza već spomenuta razmažena i ekscesna krava Mica, koja kad ne šizi, žvače tuđe stolnjake, njezin sin Garo te čavka Grabilica, predana čuvarica kuće. Tu je i, ne odveć bistar, a ni dobronamjeran, seoski poštar Pečkin koji u svojoj znatiželji predstavlja izravnu opasnost za očuvanje ovog utopijskog mikrokozmosa, no čak se i on na koncu pokazuje više usamljenim osobenjakom, nego zlicom. Piščeva je poanta da smo svi mi miks dobrog i lošeg, pa stoga baš svakome treba pružiti priliku, pri čemu je važno neprestano se truditi korigirati svoje mane.Dobrohotnom Fjodorovom tati jasno je da su njegovu sinu za sretno odrastanje neophodni ljubav i prijateljstvo - kako ljudi, tako i životinja. Mama pak djecu doživljava kao pasivna bića kojoj bi se valjalo nečujno igrati u kakvom kutu jer joj, svakodnevno iscrpljenoj od posla, ne trebaju mali buntovnici koji kući dovlače nezbrinute životinje. Upravo će takav njezin problematičan stav prisiliti Fjodora da napusti roditeljski dom.Priča je ovo s podtekstom koji se ovisno o dobi čitatelja može ili ne mora (sasvim) uzeti u obzir, a samim je time riječ o pripovijesti u kojoj će podjednako guštati maleni čitatelji i njihovi roditelji pa je obiteljsko iščitavanje sjajna prilika za druženje, zajedničko promišljanje i komentiranje. Za dječicu će to biti vesela i poučna, antuntunovski duhovita basna za uspavljivanje, a oni nešto stariji će u slojevitim naborima teksta znati cijeniti kompleksnost poruke, odličan stil i oštroumnu, iako ponešto simplificiranu, karakterizaciju likova. I odrasli i djeca će u hrabrom i odlučnom mališanu prepoznati borca za prava slabijih, jednakost i slobodu, roditelji će u poštaru Pečkinu razabrati priglupog birokrata koji se užasava odstupanja od pravila i slijepo ih se drži na štetu pojedinca, u mami pomalo ograničenu i životnom rutinom premorenu osobu koja načas gubi osjećaj i razumijevanje za sve oko sebe, dok je lik benevolentnog tate oličenje pasivnosti – on se ne želi konfrontirati s (od sebe) dominantnijom suprugom iako je svjestan da je ona u krivu.<div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Postoje specijalne male krave za mačke. Zovu se koze. (29) mudrolija Žuće, psa bez pedigrea </div> </div>Uspenski ovdje skicira još jednu intrigantnu temu ima li se na umu vrijeme i mjesto nastanka priče – onu industrijalizacije u Rusiji sedamdesetih godina. U knjizi kućice, povrtnjaci i kokoši jednog ljupkog seoca ostaju tužno napušteni kad njegovi stanovnici pohrle u novoizgrađene zgrade s druge strane rijeke, pa male pridošlice u pustom selu mogu birati u kojoj god se kući žele nastaniti. Time autor istodobno povlači i u suvremenom kontekstu aktualnu dilemu o prednostima i nedostatcima života na selu odnosno u gradu. Iako se odlučujemo za velike urbane sredine zbog veće mogućnosti izbora, svjesni smo kako život u gradovima ima i svoje naličje, o čemu najbolje govori sam Fjodor: u gradu nije smio imati bicikl zbog opasnosti prometa, ali ni životinje u stanu, a naslućujemo da je ondje bio i poprilično usamljen, bez prijatelja te uz roditelje koji previše rade.Red je da kažemo nešto i o sanjaru koji je još 1974. godine započeo izmaštavati neodoljiv svijet strica Fjodora. Eduard Nikolajevič Uspenski (1937.), inače ruski inženjer koji je napustio posao u vojsci kako bi se posvetio pisanju, dobitnik je brojnih književnih nagrada za humoreske, romane, drame i pjesme za djecu koje su mu prevođene na 25 jezika.I nešto za sam kraj: stric Fjodor se nakon bijega od kuće predstavlja kao ničiji i svoj vlastiti dječak. Djeca obavezno moraju biti nečija, samouvjereno će na to seoski poštar. (24) Jedna je od mudrolikih poruka ove tople priče da roditelji, ma koliko ponekad svojoj djeci nerazumno djelovali, imaju sposobnost, onu superjunaka, pojaviti se deux ex machina kad su im, iako to ne žele priznati, najpotrebniji i tako spasiti stvar čak i kad se čini da rješenja nema. Jednako tako i roditelji od svojih klinaca mogu štošta naučiti ako sebi samima to dopuste, otvore um i srce i prestanu se opterećivati šupljim formama i stereotipima – upravo onime od čega je razočarani Fjodor pobjegao.Mama i tata strica Fjodora dobri su ljudi, ali im je vidokrug sužen brigama odraslog života. Njihov im sin iznova otkriva magiju svijeta u kojemu žive, pomaže im da opet pronađu životno veselje, ali i da uvježbaju moć ignoriranja nevažnog, na što su odrasli nažalost tako često skloni gubiti vrijeme koje bi mogli posvetiti onima koje najviše vole.<h4>Stric Fjodor, pas i mačka u našoj knjižnici: <a href="http://bit.ly/IFvNC4" target="_self">http://bit.ly/IFvNC4</a></h4>

Eduard Uspenski: Stric Fjodor, pas i mačak

Kradljivica knjiga (The Book Thief, 2005), svjetski bestseler nagrađivanog australskog romanopisca Markusa Zusaka (1975), preveden na četrdesetak jezika, od samoga objavljivanja nailazi na podijeljene reakcije. Dio čitatelja, pa i pokoji kritičar knjizi su izuzetno skloni, no sudeći po recenzijama podosta je onih koji njezin neosporan tržišni uspjeh drže tek produktom dobrog marketinga.Slijedi kratak komparativni prikaz romana i njegove ekranizacije, u trenutku dok je film na programu domaćih kina, a listama najprodavanijih knjižnih naslova uz Kradljivicu vlada još jedna Zusakova uspješnica (The Messenger, 2002) objavljena prošle godine i na hrvatskom pod naslovom Ja sam glasnik. Zusak je autor još triju romana (The Underdog, 1999; Fighting Ruben Wolfe, 2000; When Dogs Cry, 2001), a obožavatelji s nestrpljenjem iščekuju njegov šesti prozni tekst Bridge of Clay.Negativan dojam knjige donekle je, u mom slučaju, neutralizirala filmska adaptacija, ponešto uspjelija od literarnog predloška, prohodnija ili barem konvencionalnija, no i ta uvjetno pozitivna ocjena ostaje isključivo u okviru dosega kinematografije za djecu i mlade. Prije konkretnijih bilježaka i primjedbi o knjizi i filmu, za one koji su se dosad uspjeli othrvati znatiželji i ovom marketinškom triku slijedi ukratko o sadržaju Zusakova najpopularnijeg romana.***Prva knjiga koju će malena Liesel Meminger, kradljivica iz naslova, uvjetno rečeno – ukrasti – bit će „Grobarev priručnik“, vodič u dvanaest koraka do grobarskog uspjeha. Ovaj morbidni pronalazak u krajnje tužnoj prigodi, na snijegom pokrivenom humku njezina mlađega brata, djevojčici će ostati uspomenom na majku koju nakon bratova pogreba više nikad neće vidjeti. Njezina prva knjiga, ma koliko neprimjerena dječja lektira bila, nešto će joj kasnije, u nedostatku boljega, odlično poslužiti kao čitanka početnica. Baš će je ona, poveznica s izgubljenom obitelji, ali i mehanizam zbližavanja s posvojiteljem, uvesti u čaroban i u ratnim prilikama spasonosan svijet riječi. Priču djevojčice kojoj u kaosu Drugog svjetskog rata knjige znače život pripovijeda ona koja je u tim zlosretnim prilikama najzaposlenija – Smrt. Ona je zanimljivo, u Zusakovoj freski ratnih stradanja, humanija i uviđajnija od mnogih ljudskih stvorova, pa autor implicira kako je ovaj roman vjerojatno prva i zadnja prigoda da smrt doživimo bliskom, čak simpatičnom. Majka djevojčice, siromašna i bolesna, u dodatno nezavidnoj poziciji kao komunistkinja u nacističkoj Njemačkoj, prisiljena je kćer prepustiti udomiteljskoj obitelji. Liesel tako postaje stanovnica siromašne Nebeske ulice u bavarskom gradiću, kolijevci nacionalsocijalizma.Nelinearna fabula prati život djevojčice s novim roditeljima, ženom koja je unatoč galami i grubostima meka srca i zamjenskim tatom, najljubaznijim na svijetu. Hans Hubermann, dobrodušni soboslikar, pridošlicu u svoje skromno domaćinstvo uveseljava svirkom na harmonici, s njom vježba čitanje, iako sam u tome nije najvještiji i strpljivo noću razgrće njezine noćne more. Knjiga je to o djevojčici kojoj je rat razorio djetinjstvo, no ona ga ipak uspijeva slijepiti uz pomoć novostečene obitelji, najboljeg prijatelja, jedne bogate, ali nesretne gospođe i – knjiga. Knjige spašava s neobičnih mjesta, čuva ih, njeguje i zna naizust. Čitanjem naglas spašava bolešću iscrpljenog židovskog mladića Maxa kojeg Hubermannovi skrivaju u svom podrumu i umiruje od straha premrle susjede za zračnih napada.***Pomnom i mukotrpnom probijanju kroz ekstenzivan tekst od gotovo šest stotina stranica uslijedio je zaključak kako je autor podbacio u tehničkoj realizaciji dopadljive, no očito preambiciozne ideje. Roman je to eksperimentalnog, usiljeno razigranog pseudomodernističkog stila, nespretnog jezika, osiromašenog leksika i simplificirane sintakse. Zusakovu priču upravo struktura nalik scenariju čini pogodnim predloškom za istoimeni film iz 2013. godine. Redatelj Brian Parcival i scenarist Michael Petroni, odlučivši se za doslovno prepisivanje romana na film, vješto sažimaju knjišku radnju. Romaneskni elementi gotovo su taksativno transponirani na filmski medij pri čemu je uspješno otklonjen problem kompulzivnosti od kojega pati knjiga. Elipse se metodom naglih rezova izmjenjuju s impresionističkim pasažima i nepotrebno detaljističkim opisima što za posljedicu ima svojevrsnu fabularnu aritmiju. Razvučena fabula romana filmskom se ekonomikom komprimira u do kiča ispolirano, no ipak vizualno privlačno ostvarenje u kategoriji nezahtjevnog obiteljskog filma. Karakteri su u knjizi, kao i u filmu, tek naznačeni, plošni i nemušto profilirani; kad na koncu uslijedi velika tragedija, čitatelja i gledatelja ona ostavlja poprilično ravnodušnim.Naratorica Smrt u pokroviteljskim solilokvijima s nebeske distance niže dokumentarističke impresije o nezavidnoj situaciji na Zemlji, pri čemu će čitatelja izludjeti što u najavama nadolazećih događanja ona nerijetko spojla radnju, prekida narativni tijek deplasiranim upadicama, čitatelju nameće stav, čak mu i prijeti. U knjizi toliko iritantna pripovjedačica u filmskoj se preradbi oglašava nenametljivo u voice overu tek u uvodnim sekvencama te na svršetku kreiravši tako začudni pripovjedni okvir. Redatelj naglasak stavlja na estetiku i bajkovito ozračje, Zusakova je knjiga naprotiv mračna i siva, vonja na vlagu, čađ i juhu od graška. Dok je knjiga isforsirano sentimentalna, film je manje manipulativan, no još uvijek daleko od nepatvorene emocionalnosti. Pozitivnom dojmu ekranizacije svakako doprinosi odlična glumačka ekipa, nadarena jedanaestogodišnja frankofona Kanađanka Sophie Nélisse (zapaženog debitantskog nastupa u drami Gospodin Lazhar) te šarmantni dvojac Emily Watson i Geoffrey Rush kao Mama i Papa Hubermann.***Knjiga, koja grafički nalikuje kakvom vodiču kroz lektiru, obiluje crtežima, masno otisnutim podnaslovima i ulomcima, banalnim pojašnjenjima, natuknicama iz rječnika. Time kao da se podcjenjuje čitatelja, pa čak i onoga mlađe dobi. Nije naime posve jasno koja je Zusakova ciljna skupina. U njegovoj je rodnoj Australiji, ali i mnogim drugim zemljama, knjiga objavljena kao štivo za odrasle, drugdje se pak reklamirala kao proza za tinejdžere. Dojma sam da romanu nedostaje šarma, dinamike kao i čvrsta struktura, pa se najprije teško spontano „zakačiti“ za tekst, a potom i probiti kroz stotine i stotine stranica, što bi moglo biti problematično mlađim čitateljima, dok će odraslima zasmetati površnost u tematiziranju povijesnog materijala. Filmu i knjizi zajednički je pristup tragediji 2. svjetskog rata: nacisti su svedeni na karikature, a motiv holokausta samo je kulisa, kontrastna podloga spram koje stanovnici ulice Himmel razvijaju svoje obrambene mehanizme te unatoč nedaćama koje su ih snašle zadržavaju vedrinu duha, moralni integritet i privrženost jedni drugima.Iako nema pretjeranog smisla prostor davati ni po čemu iznimnim naslovima, Kradljivica knjiga to zapravo jest, barem kao marketinški i recepcijski fenomen. Riječ je o doista sveprisutnom romanu, koji je, unatoč diskutabilnoj kvaliteti teksta, doslovno metastazirao svjetskim i domaćim knjižarama, novinskim kioscima, kinima i top listama<h4>Pronađite Kradljivicu knjiga na našim policama <a href="http://bit.ly/Nwl0ME" target="_self">http://bit.ly/Nwl0ME</a></h4>

Kradljivica knjiga - produkt dobrog marketinga?

Poslovično ih pronalazimo u kontekstu praznovjerja i alergija na dlaku, veljačenja, njihovih devet života, elegancije, inteligencije, čak i navodne sociopatije - o potonjem mogu suditi oni koji s neodoljivim dlakavcima žive. Mnoge su anonimne mačje ljepotice prošetale slikovnicama, knjigama za velike i male, filmskim kadrovima i crtićima: od onih ljupkih kućnih s mašnicama i klupkom vune do 'dijaboličnih' (ne nužno crnih) mačketina koje asistiraju zlim čarobnjacima (Gargamelov Azriel) ili su čak, zamislite, metamorfozirane vještice.Uz mace iz brojalica (Pokraj peći maca prela) i dječjih pjesmuljaka (Miševi i mačke naglavačke Luke Paljetka) nama su ovdje zanimljive one s identitetom i karizmom koje su se u međuvremenu nametnule kao antologijski likovi: Maca papučarica Ele Peroci, Mačak u Čizmama Charlesa Perraulta i braće Grimm, cerekava Češirska mačka iz Carollove Alise u zemlji čudesa, mačak-demon Behemoth iz Bulgakovljeva remek djela Majstor i Margarita, Pluto iz gotičke minijature Crni mačak E. A. Poea, žuti mačor Holly Golightly iz Doručka kod Tiffanyja Trumana Capotea, animirani proždrljivac Garfield, (anti)junak Tom iz slapstick animacije Tom &amp; Jerry, Churchill iz Groblja kućnih ljubimaca Stephena Kinga, mačak Vasilij iz znanstveno-fantastične knjige Ponedjeljakpočinjeusubotu braće Strugacki, Tošo iz Doživljaja mačka Toše Branka Ćopića, naslovni junak Pustolovina supermačka Cicija Predraga Raosa, nesretnik iz Bluesa za crnog mačka Borisa Viana. Spomenimo još elegantne spodobice iz Webberova mjuzikla Mačke, raznolike likove mačaka iz Old Possum's Book of practical Cats T.S. Eliota, Mačke Ulthara (Cats of Ulthar) H. P. Lovecrafta, slikovnicu dr. Seussa Mačak u šeširu (The Cat in the Hat) i, dok vi razmišljate kako dopuniti ovaj popis fikcionalnih mačjih junaka, donosimo mali podsjetnik na dvije, možda manje poznate, mačkaste poslastice s jakim potencijalom za kultni status u knjiškom svijetu.Naime, znate li da je James Joyce, uz mnogima jedva prohodna modernistička i postmodernistička djela (Uliks, Finneganovo bdijenje...), autor i dviju otkačenih dječjih knjiga? Promotrimo li karaktere protagonista tih dviju slikovnica, možemo govoriti o veselom mačjem diptihu u kojemu će, osim Joyceovih odraslih poklonika, prvenstveno guštati maleni kojima tek predstoji otkrivanje njegovih kompleksnih svjetova. Izvorno je riječ o šaljivim pismima koje je djed James pisao četverogodišnjem unučiću Stephenu za vrijeme svojih putovanja.<h2 class=" text-JUSTIFY">Mačke Kopenhagena </h2>Slikovnica Mačke Kopenhagena (The Cats of Copenhagen) prevedena je samo nekoliko mjeseci nakon objave anglofonog izvornika u Irskoj te je 2012. godine, u izdanju Edicije Božičević, prevedena i na hrvatski jezik. Iako je javnosti predstavljena tek sedamdeset i jednu godinu nakon piščeve smrti, ova se literarna minijatura, poštujući institut autorskih prava, našla u epicentru skandalozne zavrzlame jer se piščeva ciriška zaklada ipak protivila njezinu objavljivanju.Slikovnica nesvakidašnjeg horizontalnog A5 formata, u obliku kajdanke, veličine kutije pralina od 125 grama ili, recimo, tablet računala, vrlo tanka (debljine 3 mm) stisnuta je sigurno među većim knjigama na knjižničnim policama. Negdje skrivenu (primjerice pod signaturom D JOY.J m u riječkoj knjižnici), ovu krhku knjižicu boje pistacije svakako treba prolistati, barem brzinski. Priuštit će vam hihotave trenutke s pokojim upitnikom nad glavom.U pisamcu koje je Joyce 5. rujna 1936. godine ubacio u tipično crven danski poštanski sandučić i, umjesto rođendanske čestitke poslao ga svom najdražem četverogodišnjaku, u humorističnom tonu piše kako u Kopenhagenu mačaka nema, ali zato ima bicikala, crveno odjevenih poštara i odebljih policajaca koji doma ljenčare pušeći cigare. Suprotno tvrdnji iz uvodne rečenice, stranice ovog knjižuljka prepune su osebujnih mačkolikih figura Danaca te postoji pretpostavka da se djed dječačiću pismeno ispričao što na putovanju u Dansku nije uspio pronaći kutijicu mačjeg obličja punjenu slatkišima kakvu mu je obećao donijeti. Osim što se Joyce u ovom zagonetnom tekstu (mladom) čitatelju predstavlja kao šašavi mačkoljubac, iz podteksta nam namiguje bockava društvena satira.<h2 class=" text-JUSTIFY">Mačak i vrag</h2>Mačak i vrag (The Cat and the Devil) je prva slikovnica izrasla iz djedovih pisama unuku (točnije iz pisma datiranog 10. kolovoza 1936. godine) i već vam je vjerojatno svima dobro poznata. Ovo pismo, isprva objavljeno 1957. godine u okviru Joyceovih Korespondencija, kasnije je ukoričeno u slikovničastu formu, a u nas je u prijevodu dostupno od 2005. godine. I ovdje ima mačaka, koje su očito voljeli i James i mali Stephen, no ovaj put djed boravi u Francuskoj, u gradiću uz rijeku Loiru, pa otuda i podnaslov knjižice: Mačke iz Beaugencyja. U ovoj duhovitoj pripovijesti s elementima irskog i francuskog folklora riječ je o jednom mačku koji se nevoljko žrtvuje za svoje sugrađane i pomaže taštom, no domišljatom Monsieur gradonačelniku nasamariti samoga vraga.Saznajte brzo, ako već niste, kako je to vrag galantno i preko noći sagradio most kako stanovnici gradića široku rijeku više ne bi morali prelaziti čamcima. Dok je tekst Mačaka u Kopenhagenu dodatno vizualno razbarušen eklektičnom kombinacijom slova te iznimno uspjelim i sugestivnim, crno-bijelim crtežima američkog umjetnika Caseya Sorrowa, hrvatsko izdanje slikovnice Mačak i vrag finalni je touch i dimenziju ponajprije dobilo fantastičnim, detaljističkim ilustracijama bogatih premaza uljnom bojom iz digitalne radionice i kista domaćeg ilustratora međunarodnog renomea Tomislava Torjanca. <h4 class=" text-JUSTIFY">Pronađite djela Jamesa Joycea na našim policama <a href="http://tiny.cc/mrcffx" target="_blank">http://tiny.cc/mrcffx</a></h4>

Mačke i James Joyce

Strip Dylan Dog, projekt autorskog dvojca Tiziana Sclavija i Angela Stana, izlazi od 1986. godine kao prvi Bonellijev horor strip. Iako ne pripada kategoriji tzv. umjetničkog stripa, uz visoko estetiziran vizualni stil odlikuje se poetičnošću teksta. Grafičko obličje naslovnog protagonista nadahnuto je likom Britanca Ruperta Everetta te je on samo jedan u nizu Bonellijevih junaka inspiriranih stvarnim glumcima.<h2>Intertekstualno i intermedijalno</h2>Na naratološkoj su razini uočljivi epizodični flashbackovi i fantazmagorične sekvence, priče u priči, tzv. otvoreni krajevi te alternativni svršetci, čija je svrha dinamiziranje radnje. Tekstualno tkivo ispleteno je od lirsko-proznih stripovski kratkih rečenica. Iako sažetost teksta implicira oštar staccato ritam, u cjelini je dojam fluidan i elegantan. Lirizam i protočnost, osim u sintaksi, očituju se i na semantičkoj razini: tanka linija između jezovitih, apsurdnih i humornih momenata, osciliranje između stvarnosti i fikcije, pretapanje prostornih i vremenskih instanci, sna i jave, mašte i realnosti, spajanje ovostranog i onostranog. Nema krutosti, sve se ciklički ponavlja.Prema Barthesu svaki je tekst pletivo citata, tj. pluralnost satkana od fragmenata prošlosti i kulturnog okruženja. I Kristeva smatra da tekst ne može egzistirati kao hermetičan sustav.Tkanje ovog stripa kompleksan je intertekstualni univerzum premrežen mnoštvom citatnih posveta drugim umjetnostima kroz dijaloge i crtež. Svojevrsna je to postmoderna antologija glazbenih, filmskih, književnih i postkulturalnih referencija, a sve to s jasno izraženom društvenokritičkom dimenzijom.Ovaj je strip moguće slojevito interpretirati. Primarno ga čitamo eskapistički, kao klasičnu priču strave, ali možemo ga tumačiti i kao alegoriju društvenih odnosa. Usto, nije zanemariv ni edukativni potencijal. Dylan Dog je generacijama mladih čitatelja, a da toga i nisu bili svjesni, bio prvi susret s visokom kulturom, kao svojevrsni kompendij za početnike s područja filozofije, psihologije, umjetnosti...<h2>Filozofija užasa</h2>Narativni okvir, koji čine Dylan Dog, Groucho i inspektor Bloch, učvršćuje niz sporednih, prolaznih likova. Identifikacijska je osovina priče, razumljivo, Dylan Dog. Sanjar i usamljeni antijunak nejasne prošlosti i porijekla, pun je razumijevanja za tuđe psihološke i socijalne devijacije. U maniri hard boiled krimića, naš je junak privatni istražitelj u urbanom kontekstu, društveni otpadnik s ruba zakona vječno mučen besparicom. Dylan Dog nekadašnji je policajac, a nakon odlaska iz Scotland Yarda, podrazumijeva se, pod sumnjivim okolnostima, postaje istraživač noćnih mora. Iako ima dozvolu privatnog detektiva, sam kaže da je svoj posao izmislio, a budući da je jedini u toj branši, konkurenciju nema.Strip kroz Dylanovu dječačku žudnju za odsutnom očinskom figurom rekonstruira u patrijarhalnoj kulturi dominantan odnos oca i sina. Doktor Xabras, glavni negativac koji se pojavljuje već u prvoj epizodi, Dylanov je najveći neprijatelj i mračna strana njegova oca. Xabras je opsjednut serumom besmrtnosti, sintetičkim virusom koji ima moć vratiti vitalne funkcije nakon smrti. Bloch, inspektor Scotland Yarda i Dylanov bivši nadređeni, jaka mu je veza u policiji, ali i zamjenski otac koji simbolizira zakon i jamči sustav moralnih vrijednosti. Nameće se kao pozitivan antipod Xabrasu, personifikaciji zla. Ne podnosi krv i na mjestu zločina se zbog osjetljiva želuca redovito pojavljuje s tabletama protiv mučnine. Bloch je ime dobio po američkom piscu i autoru Psycha Robertu Blochu, a fizičko obličje, navodno, po glumcu Robertu Morelyju. Debeljko s licem za sprovode neprestano je zabrinut, a jedino čemu se veseli mirovina je koju, kako neveselo ponavlja, zbog Dylana neće dočekati. Racionalan je, ne vjeruje u okultno te je dilandogovskom oniričnom svijetu jedina spona s realnošću. Grouchov je pak humoran lik inspiriran Grouchom Marxom, popularnim komičarom 30-ih godina.Dylan Dog stiliziran je i hiperboliziran strip, često i s klasičnim posvetama slasher hororima, no riječ je prije svega o egzistencijalističkom hororu s okultnim epizodama, u čijem je središtu metafizički užas, koji daleko snažnije od eksplicitnih prizora agresije izaziva čitateljevu tjeskobu. Strava je dakle kod Dylana Doga višeznačna, ne podrazumijeva samo fizičko nasilje, upućuje na nestabilnost društva, dehumanizaciju čovjeka i kolektivno zlo. Vječna dilandogovska opsesija nikad su prevladani arhetipski strahovi. Fobije suvremenog čovjeka tek su modaliteti iskonskih strahova, s kojima se valja suočiti i boriti kako nas ne bi prognali u ludilo i smrt. I sam je teški fobičar, pa ga strah od visine, vrtoglavice i morska bolest automatski diskvalificiraju iz kategorije superjunaka.Od realnosti bježi u hipersimbolične snove gdje se uvijek iznova susreće sa svojim opsesijama, ali zgusnutim, sublimiranim. Njegov je mikrokozmos autističan, on se s realnim užasom bori u svojoj glavi, u imaginaciji. Dylan je katalizator okultnih sila, pomiče granice svijesti i nadmeće se s logikama paralelnih svjetova kao u višerazinskim video igricama. On propitkuje abnormalna stanja duha i poigrava se ljudskom podsviješću. Njegove su avanture nepredvidiva putovanja labirintom ljudskog uma. Fatalizam Dylana Doga djelomično inspiraciju nalazi u Schopenhauerovoj i Nietzscheovoj filozofiji te vječnom endogeno-egzogenom pitanju određuje li vanjski svijet našu sudbinu, ili ipak sami na nju utječemo.<h2>Somnambulna poetika</h2>Dylan Dog svakom svom slučaju inicijalno pristupa s racionalističkom rezervom i dozom ironije i skepse, a kad ga, i ako, riješi, poput kakvog mjesečara nikada nije siguran je li događaj bio stvaran ili tek noćna mora. Možda samo sanjam ili netko sanja mene. Možda je stvarnost samo iluzija? Tako je jedna njegova životna epizoda bila Grouchov košmar pod temperaturom, neka druga pak nečija halucinacija uslijed manjka kisika, a poneke su se naprosto odigrale tek u Dylanovoj glavi. I njegove su metode detekcije nekonvencionalne, oslanja se isključivo na intuiciju, konkretno na svoje peto i pol čulo.U njegovom somnambulnom univerzumu svi se pitaju je li to što im se događa san ili ludilo, poput čovjeka koji se, kao da je u slici Salvadora Dalija, budi u akvariju.<h2>Eros i tanatos</h2>Estetiku stripa Dylan Dog odlikuju prizori u kojima su eksplicitno suprotstavljene krajnosti: sublimna ljepota i groteska, kreacija i destruktivnost, erotika i smrt. Konstanta je ovdje borba, ali i izvrtanje dobra i zla, neprestano prožimanje motiva erosa i tanatosa te njihova simbioza i prekoračenje granica nakon kojega nema povratka.Naslovi epizoda Dylana Doga metafore su smrti, koja je u svakoj priči sveprisutna, a u središtu tog makabrizma emocije su i seksualnost. Konstanta Dylanova života žene su raznih profila, klijentice, slučajne prolaznice, nesretne poput njega samog, u koje se on serijski zaljubljuje, kako se čini, iz očaja i usamljenosti, ali iz svih tih priča izlazi kao gubitnik. Svaka od tih fatalnih ljubavi u pravilu traje samo jednu epizodu jer ga žene ostave, poginu, ili ih sam usmrćuje nakon otkrića da su upravo one glavne negativke.<h2>Socijalna alegorija ili Hod tamnom stranom</h2>Dylan Dog koloplet je priča o malom planetu Zemlji i svim njegovim užasima. Kad zaronimo u dilandogovski mrak, doista se čini da je život samo halucinantni kaleidoskop straha, bola i ludila. Dylan nas poput H. P. Lovecrafta želi razuvjeriti da živimo u benevolentnom i racionalnom svijetu. Opasnija od svakog zombija patologija je ljudskih odnosa, pa se čini kako uslijed problema otuđenosti u velikim urbanim sredinama i usamljenosti u gomili, ljudi imaju samo dvije opcije: postati nasilnici ili žrtve. Vodeći bitke iz epizode u epizodu s čudovištima, Dylan se zapravo bori protiv neoliberalnog kapitalističkog poretka ukazujući na sumrak i apsurdnost zapadnjačke civilizacije. Dylan Dog je tako crnohumorna lamentacija o neučinkovitosti policijskog i zdravstvenog sustava, monstruoznosti farmaceutske industrije koja nam instantno pomaže, pri tome nas polako uništavajući, ali i oštra kritika institucije crkve.Sclavi i Stano nas svojim stripom suočavaju s postnaturalističkim prikazom ovozemaljskog pakla, koji se očituje u žalobnoj entropiji ljudskog života. Apsurdan život u besmrtnosti, najgora je kazna, kazao je Camus u Mitu o Sizifu, a upravo je strah od životne banalnosti, praznine i ništavila jedan od najgorih demona dylandogovskog svijeta.Iz teksta o kultnom stripovskom junaku izronit ćemo već posve iskrzanim, no simpatičnim citatom Umberta Eca kako bi samo Bibliju, Homera i strip Dylan Dog mogao unedogled iščitavati, a da mu nikada ne dosade.<h4>Potražite Dylan Doga na našim policama: <a href="http://bit.ly/1ohPDTL" target="_blank">http://bit.ly/1ohPDTL</a></h4>

Dylan Dog - simbol straha od životne banalnosti i ništavila

...tek o dvodimenzionalnim imaginarnim konstruktima? Ne odustajete od njih čak ni kad ste ih već dobrano prerasli i osvijestili da ima daleko spektakularnijih (knjiških) pojava? Naravno da me razumijete jer i sami imate sasvim osobnu kolekciju takvih. E, pa evo mog lika, konkretnije „likuše“. Jedne od.159 cm i 45,5 kg mladenačkog prkosa, divljih promjena raspoloženja i autentične inteligencije. Brigitte Marczinowski - za prijatelje Gittie. Junakinja ispovjedne proze RolfaSchneidera Putovanje u Jaroslaw (Die Reise nach Jaroslaw, 1975) koja svoje adolescentske (ne)zgode čitatelju izlaže metodom toka svijesti u žargonu 70-ih godina, istočna je Berlinčanka s Prenzlauer Berga, cura iz familije koja bi se danas klasificirala kao viša srednja klasa. Gittieni starci, ambiciozna inženjerka i bojažljivi konformist, tek statiraju u životu svoje buntovne kćeri pa je za njeno funkcionalno odrastanje zaslužna isključivo baka Hela. A ta je baka u Gittienoj urbanoj egzistenciji bila posve unikatna pojava: jezivo je pjevala crkvene pjesme, a kuhinjske miševe lovila rukama i potom ih jednako strastveno puštala na slobodu. Muzikalni govor Poljakinje iz Jaroslawa, gradića u istočnoj Galiciji, njenoj je unuci usporediv bio samo s Hendrixovim svirkama. Usto, kronično je boležljivu unučicu Hela trajno izliječila bigosom, poljskim narodnim jelom, a onda ju je, kako to s bakama već ide, zauvijek napustila.Gimnazijalka je Gittie tako ostala bez mentorice za praktično umijeće življenja pa joj je preostalo okrenuti se teoriji. Ozbiljno se primivši knjige, u ritmu Dixielanda s kuhinjskog radija, ekspresno je odmakla do pozicije ultimativne odlikašice. Ipak, uslijed političkih namještaljki, priliku za nastavak školovanja i upis na fakultet nije dobila. Razočarana brutalnošću školskog sustava u Istočnoj Njemačkoj koji je broj mjesta na sveučilištima sveo na apsurdni minimum, a prvenstveno izazvana ravnodušnošću i nerazumijevanjem svojih roditelja, tinejdžerica odlazi od kuće samo s otrcanim Hemingwayem pod rukom, bez druge prtljage, ali s jasnim ciljem. Gittieno hodočašće u mitske krajeve iz bakinih priča, povratak korijenima i potraga za samom sobom otpočinje tumaranjem rodnim gradom i berlinskim kolodvorima koji će biti poprištem neobičnih susreta.Zanimljivo je da će ondje porazgovarati i s Edgarom Wibeauom, (anti)junakom kultnog romana Nove patnje mladog W. (Die neuen Leiden des jungen W., 1972) Ulricha Plenzdorfa. Upravo ove dvije knjige za mlade književni teoretičar i povjesničar, Aleksandar Flaker, navodi kao antologijske primjere tzv. proze u trapericama. Schneider se, baš poput Plenzdorfa, svojim romanom, napisanim u samo šest tjedana, ohrabruje na sramežljivu kritiku DDR-a. Putovanje u Jaroslaw, svojevrsni hommage nešto poznatijoj Plenzdorfovoj prozi, time se određuje i kao politički tekst. Dok Schneiderova dešperatna junakinja čita Hemingwaya i fizički bježi u paralelnu realnost, Plenzdorfov se Ed od turobne stvarnosti distancira pasivnom identifikacijom s Goetheovim Wertherom. Oba romana završavaju više ili manje neveselo, jedan samoubojstvom malodušnog Eda, drugi svojevrsnim Gittienim porazom. Njena osobna drama nije, naime, uzrokovana socijalno političkim faktorima, već nefunkcionalnim odnosom s roditeljima, pod čiju će se pasku, u konačnici, biti primorana vratiti.I svoju će punoljetnost Schneiderova protagonistica obilježiti čitajući. U rođendanskoj noći, na klupi u parku, slavljenica meditira nad 31. poglavljem romana Kome zvono zvoni. No, napunivši osamnaestu, fikciju će doslovno odložiti u koš za smeće i krenuti u vlastitu avanturu. Na njemačko-poljskoj granici Gittie će doživjeti fatalni susret na kvadrat: zaljubljuje se na prvi pogled u svoju pradomovinu, a istodobno u starinske manire jednog šutljivog studenta povijesti umjetnosti. Poljaka Jana, navučenog na crkvenu ciglastu gotiku, s Gittie vezuje status bjegunca - mladi socijalist pobjegao je od svoje katoličke obitelji i njihovih očekivanja. Tu, u poljskim Slubicama, egzistencijalistička se pripovijest autsajderice, koja mentalnim sklopom u sjećanje priziva Lovca u žitu Holdena, isprepliće s ljubavnom pričom i filmom ceste. Roman se uobličuje u svojevrsni dnevnik putovanja, neformalni putopis u kojemu se Sjeverom Njemačke i Poljskom putuje krivudavo, spontano i improvizirano; stopom, kamionima, trabantima, motociklima-oldtajmerima. Kroz arkadijske pejzaže i naoko neatraktivna provincijska mjestašca, kraj sindikalnih odmarališta sve do pastelno koloritnog Krakowa koji miriše na pekare, tamjan i karanfile. Gittie i Jan noćit će u napuštenim košarama opustjelih plaža Baltičkoga mora, grijati se votkom i zagrljajima u vreći za spavanje, prigrizati u lučkim gostionicama uz Chopinovu glazbu, prijateljevati sa živopisnim starosjediocima i slučajnim suputnicima...Ondašnja skromna Poljska za mladu je Njemicu simbol slobode, kako to već biva kad čovjek, svježe zaljubljen i u bijegu od sveopće malograđanštine, tumara krajevima koje prepoznaje iz sjećanja najdraže bake. Hoće li Schneiderovi putnici i ljubavnici do Jaroslawa doista stići, na koncu će se pokazati irelevantnim. Njihove dogodovštine najbolje će sažeti Gittiena halucinacija izazvana temperaturom i Wyborowom; ringišpil u njenoj glavi zavrtio je medvjede, kuće, golubove, Cigane, ceste, vreće za spavanje, borove, opatice... Njezini su zapisi o viđenome i proživljenome fragmentarni i infantilno nadrealistični. Iako o Poljskoj iz Gittienih impresionističkih vizualizacija i pokojeg dekontekstualiziranog faktografskog podatka nećete puno naučiti, njena lakoća kretanja navest će i vas, ako baš i ne slijedom njezina itinerera - na pokret. Ono što bi čitatelju moglo potencijalno zasmetati, suhonjave su rečenice ironičnog predznaka kojima je roman ispisan iz ich pozicije gunđave adolescentice. Ipak, upravo obilje (iz današnje perspektive retro) žargonizama i apsurdnih haiku zaključaka uz inventar začudnih sitnica koje pripovjedačici zapinju za oko, tekstu daju izvornost, jezičnu živost i šarm.Isplati se prepustiti (n)ostalgiji uz Gittie Marczinowski u kakvom očerupanom knjižničnom primjerku jedinog postojećeg domaćeg izdanja, a to je ono Biblioteke Hit iz 1980. godine. Ova, danas slabo znana, a tako simpatična posveta jednom vremenu, sudeći po gustim datumima posudbe i nezavidnom fizičkom stanju primjerka koji ponosno posjedujem, bila je više no strastveno čitana osamdesetih. Kako se ova knjiga pradavnih dana našla kod mene, teško je rekonstruirati. Provjerljivo je samo da je slijedom teže invalidnosti pala kao žrtva otpisa kvartovske knjižnice.Naposljetku, neka priča o Schneiderovoj Gittie posluži i kao mali podsjetnik na predstavnike fenomena proze u trapericama u Hrvatskoj i regiji – čitajte Šoljana,Majetića, Majdaka, Slamniga, Glumca, Kapora... ljeto je pravo vrijeme za to!<h4>Pronađite Putovanje u Jaroslaw na našim policama! <a href="http://bit.ly/UJ2K71" target="_blank">http://bit.ly/UJ2K71</a></h4>

Rolf Schneider: Putovanje u Jaroslaw

Zaronili smo u luckast roman Borisa Viana koji miriše na orhideje, punč s mirodijama, paštetu od jegulje, prema svršetku i na močvare Louisiane, a čijom pomaknutom unutarknjiževnom logikom navigava asemblaž ljudskih i životinjskih likova, pa i inovativnih strojeva nalik onome profesora Baltazara.

Njegove stranice nastanjuje overdressed zlatna mladež, a onuda prolijeću i sebeljubni kulinarski magovi, umiruće ljepotice, rasplesani miševi s crnim brkovima u funkciji dobrih kućnih duhova. U tom se nesvakidašnjem svijetu upaljači pune sunčevim kapljicama, prolaznici se od žustrog vjetra štite krletkama od željeznih žica. Sa strujom hladne vode u umivaonike građanskih stanova pristižu pastrve i jegulje koje noću iz kupaonica pariških šminkera kradu američku pastu za zube od ananasa. Vianova olfaktorna, vizualna i auditivna pjenušava fantazmagorija atak je na sva osjetila. Njegovih su detaljističkih rečenica, bizarnih poredbi i sasvim originalnih jezičnih novopečenica čitatelju puna usta poput francuskih makarona od maline i rosé šampanjca (upravo onoga s etiketom Moët &amp; Chandon kojime je krcat hladnjak glavnog (anti)junaka). Pred nama je trodimenzionalan i filmičan tekstualni mélange nostalgičnosti i avangarde, zamamne estetike i provokativne simbolike koja podsjeća na onu belgijskog umjetnika Renéa Magrittea, stoga ne čudi da se njegove filmske adaptacije nedavno poduhvatio Michel Gondry i sam, isprva u domeni video spotova, a potom filmova, sklon očuđujućim, nadrealističnim uprizorenjima.Dvadesetdvogodišnji Colin, fizički na tragu kakvog blaziranog modela za Vogue, pripadnik jeunesse dorée, pariške buržoazije, po zanimanju je hedonist. Najbolji mu je prijatelj deklasirani Chick, inače nezaposleni inženjer, a pridruženi član tog muškog domaćinstva jedan je vrhunski gastronomski stručnjak sklon izražavati se uzvišenim znanstvenim stilom. Uštogljeni Nicolas za svog poslodavca i njegova manje imućnog svakodnevnog gosta pripravlja dekadentne gurmanske poslastice u kuhinji opremljenoj poput svemirske letjelice. Kulinarski procesi ondje su fuzija složenih kemijskih pokusa i mađioničarskih performansa. Colin posjeduje pianokoktel, aparaturu koja jazzerske improvizacije materijalizira u maštovita pića, dok Chick pasionirano kolekcionira filozofske knjige stanovitog Jean-Sol Partrea uvezane u raznobojni maroken i dabrovu kožu, što ga naposljetku odvodi u bankrot, ali i biva uzrokom nekoliko smrti pa i jednog ubojstva. Njihovu frivolnu dokolicu oplemenit će ženska energija kad Chick započne vezu s Nicolasovom nećakinjom, kćeri njegove sestre koja se, kako će nam se požaliti, sramno odmetnula od obiteljske tradicije gastronomije i studirala filozofiju. S plavokosom i plavookom Alice Chick nedjeljna prijepodneva provodi na klizalištu, pod paskom tamošnjeg čuvara doslovno golublje glave.Istodobno se Colin, zavidan Chicku na ljubavnoj idili, ludo zaljubljuje u lijepu i krhku Chloe, a svadbeno slavlje organiziraju u crkvi uz posvećeni sladoled i sendviče s bakalarom. Itinerar bračnog putovanja vodi ih kroz toksične rudnike zelenkastog bakra, da bi se za prve bračne noći Chloe iznenada ozbiljno razboljela. Lopoč koji joj izrasta na plućima, metaforizirana je najava krize i sveopće apokalipse. U Colinovu domu više nema bakanalija, vinski podrumi zjape prazni, prozorski se okvir raskošne bračne ložnice sužava, a ona se sama smanjuje do dimenzija klaustrofobičnog sobička i naposljetku vlažne grobnice koju sunčeva svjetlost zaobilazi. Bonvivan koji drži kako rad čovjeka svodi na razinu stroja, Colin je prisiljen zaposliti se kako bi platio liječenje voljene žene. Chickov ujak, glavni financijer njegove bibliomanije, umire, kao prvi u nizu žrtava Vianova frenetičnog, gotovo mahnitog fabuliranja koje razbibrižnu romansu doskora strmoglavljuje u apsurdističku socijalno-političku dramu s crnohumornim, makabrističkim svršetkom.Kritična i subverzivna satira o nesretnoj ljubavi, jazzu i smrti, fokusirana na užitke i propast privilegirane i društveno neosjetljive pariške balavurdije, garnirana je nizom promišljenih aluzija na klasnu borbu, svijet rada, licemjerje i lakomost crkve.Pjena dana moje je književno otkriće s početka studija francuske književnosti koje mi je otada, u originalu kao i hrvatskom prijevodu Višnje Machiedo, na povlaštenoj poziciji na polici kao i popisu najdražih knjiga. U zadnje vrijeme aktualiziran Gondryjevom ekranizacijom pod naslovom Mood Indigo (2013), roman je dosad već poslužio kao predložak za film iz 1968. godine, operu, kazališnu predstavu te strip.Posegnite za ovim ili nekim drugim tekstom Borisa Viana, legende umjetničkog i intelektualnog života poslijeratnog Pariza, u sjajnim prijevodima Vande Mikšić za Meandar Mediu. Možemo samo nagađati kako bi ovaj genijalac multipraktik (jer bio je pisac, filozof egzistencijalizma, pjesnik, dramatičar, saksofonist, glazbeni kritičar i središnja figura pariške jazz scene, prevoditelj, inženjer, inovator) reagirao na Gondryjevu vizualizaciju njegova masterpieca. Naime, pretpremijera ekranizacije njegova teksta Pljuvat ću po vašim grobovima (J'irai cracher sur vos tombes) bila je za njega fatalna: umro je u kino dvorani od srčanog udara u četvrtom desetljeću života, izbezumljen od razočaranja viđenim.<h4>Pronađite Pjenu dana na našim policama <a href="http://bit.ly/1tqW7Et" target="_blank">http://bit.ly/1tqW7Et</a></h4>

Boris Vian: Pjena dana

Ljetna praznikovanja s obitelji u kamenoj kući na rubu zabačenog zaseoka. Škure koje se škripavo otvaraju prema bujnom krajoliku maslinika i borova. Pustolovna iskradanja iz raščupanog vrta i tumaranja divljinom inspirirana Posljednjim Mohikancem. Zajednička objedovanja uz prštave rasprave ispod goleme smokve. Fontane na trgovima šarmantnih gradića, šetnje i boćanje pod platanama. Skupljanje puževa po kiši, užinanje na travi, kukci kao vječna inspiracija dječjih okrutnosti. Obilasci staretinarnica s obožavanim ocem, odlasci s odraslima u lov. Večernja ugođajnost podcrtana zaglušnom zrikom pod treptavim plinskim svjetlom. Svake večeri kad bih snen legao u postelju, odlučio bih da se probudim u zoru, kako ne bih izgubio ni jedne minute od divotnoga sutrašnjeg dana. (str. 97)Kolaž je to provansalske idile osmogodišnjeg Marcela, koji nas nizom anegdotalnih crtica uvodi u obiteljsku faktografiju i simpatično starmalim tonom pripovijeda o tome kako su se upoznali njegovi roditelji, o svome rođenju i daljnjem širenju obitelji i preseljenjima zbog očevih učiteljskih službi. No težište je romana na nezaboravnom ljetu u unajmljenoj staroj vili, kako se mališanu čini, na kraju svijeta. Izašli smo iz sela – i stupili u vilinsku zemlju. Oćutio sam kako se u meni rađa ljubav koja će potrajati do kraja života. (str. 81)U slavu mog oca (La gloire de mon père, 1957) autobiografski je tekst u kojemu se Marcel Pagnol (1895-1974), omiljeni francuski spisatelj, kazališni i filmski redatelj, producent i član Francuske akademije, u zrelim godinama vedro prisjeća svoga djetinjstva. Nježno je to i humorno svjedočanstvo pisano iz vizure oštroumnog dječačića: o nekom minulom vremenu, o prostoru između Pagnolova rodnog Aubagnea i Marseillea - kraju za koji on ostaje emocionalno i autorski trajno vezan - o toplini i dobrostivosti ondašnjih ljudi. Tako retro, tako mediteranski. Tako obično, a tako magično jer, znamo to svi, upravo dječja znatiželja i neutaživa žudnja za čudima i otkrićima svakodnevici pridaju notu izuzetnosti.Nepretenciozni zapisi u kratkim poglavljima, jednostavnog, zavodljivo starinskog i duhovitog izričaja, poziv su frankofilnim entuzijastima na čitanje u originalu. U protivnom tu je divan, nadahnut prijevod Zlatka Crnkovića. Ljupka knjižica za svaku dob, pa i priliku, ostavlja za sobom miris provansalskih trava (možda vas potakne da ispečete pogaču s mediteranskim biljem ili pripravite aromatični zečji ragu, za koji nam, nažalost, vesela familija Pagnol nije povjerila recept), a svog čitatelja u dobrom raspoloženju.Ako vam se dopadne, ne žalostite se, ima još - valja vam pogledati jednako neodoljivu ekranizaciju Yvesa Roberta iz 1990. godine i guštati u partiturama kultnog filmskog skladatelja Vladimira Cosme, jer soundtrack je čisto blaženstvo. Primjerice Love story Borély, jedna od najemocionalnijih Cosminih orkestracija, glazbeno oslikava početak ljubavi Marcelove dražesne tete i njezina budućeg supruga, a sve u scenografiji bajkovitog marsejskog parka. Trojicu umjetnika, od kojih svaki u svome mediju sugestivno kreira arkadijsku atmosferičnost francuskog juga, vole generacije Francuza za koje baš njihova djela simboliziraju ljepotu djetinjstva. Tekstovi, filmski kadrovi i skladbe ovog trojca esencija su mitske sreće čitave jedne nacije.I to još uvijek nije sve. Čekaju vas i nastavci Pagnolovih romansiranih memoara, daljnje evokacije njegova odrastanja – Dvorac moje majke (Le chateau de ma mère, 1957), Vrijeme tajni (Le temps des secrets, 1960) i Vrijeme ljubavi (Les temps des amours, 1977) – u pismu i na filmskom celuloidu – prvi također u Robertovoj režiji, ostala dva u televizijskoj produkciji.<h4>Pronađite U slavu mog oca na našim policama <a href="http://bit.ly/1rzNgk9" target="_blank">http://bit.ly/1rzNgk9</a></h4>

Marcel Pagnol: U slavu mog oca

Odrastati na sjeveru Švedske i voljeti Beatlese? Kako je to otkriva nam Vanja koja baca svjetlo na jedno od onih djela koja nezasluženo prođu prenisko ispod radara ovdašnjih čitatelja...

Roman <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=pop+glazba+iz+vittule&amp;selectedId=63004994" target="_blank">Pop glazba iz Vittule</a> (Populaermusik fraan Vittula, 2000.) Mikaela Niemija (1959.) donosi niz duhovitih poglavlja koja mogu funkcionirati i kao samostojne pričalačke cjeline. Briljantne su to pripovijesti o muškom odrastanju na krajnjem sjeveru Švedske, o dječačkom prijateljstvu i jednom seoskom rock sastavu (četiri srca koja tuku u zimskoj tajgi). Vrijeme događanja šezdesete su godine prošlog stoljeća, doba Beatlesa i rock 'n' rolla koji klinci iz seoca Pajala na samoj granici s Finskom otkrivaju fonetski pamteći anglofone riječi (Olju nidiz lav) s teško dobavljivih singlica i mukom pronalazeći frekvenciju radija Luksemburg.Unatoč paralizirajućoj tremi, navodnom pomanjkanju sluha, dohvatljivih uzora i poticajne publike, dečki i sami osnivaju bend pa na improviziranim instrumentima strastveno i uporno stvaraju glazbu. (Nisam pjevao, urlao sam. Zvuk koji losovi ispuštaju u doba parenja. Samrtni krik lemura. Svirka nalik epileptičnom napadu. Rifovi iz kućne radinosti, zvučalo je strašno, ali je dolazilo iz srca, sirovo i razbarušeno, baš kao i mi sami. (...) Izmislili smo punk godinama prerano, a da to nismo ni znali.)Vjenčanja i jubilarni rođendani izmjenjuju se sa sprovodima, macho alkoholne bakanalije s obiteljskim opuštanjima u sauni. Cigarete se preko švedsko-finske granice švercaju čak i u ljesovima, u nedostatku prihvatljivijeg goriva vozi se na mješavinu domaće rakije i lijeka za srce, a kad ponestane alkohola špirit se miješa s brašnom i cijedi kroz filter za kavu. Pa zatim – piškenje po snijegu na minus dvadeset kao male bonding, prdež losova u plavičastom sumraku... komično-začudne slike, drskosti i vulgarnosti jednog autentično starinskog svijeta bude čežnju za tim halucinantnim sjevernjačkim tminama, hladnoćama i daljinama.Pubertetski bunt spram strogoga protestantskog odgoja ogleda se u inovativnim bezobraštinama dječačkih bandi, žvakanju duhana još u osnovnoškolskoj dobi, kolekcioniranju porno časopisa. Surovo odrastanje u siromašnom radničkom naselju gdje su se nove generacije trebale boriti s okoštenom tradicijom i anakronim primitivizmom drvosječa, koji su ekscesivno razmišljanje smatrali opasnim, a čitanje knjiga jednosmjernom kartom za lokalnu umobolnicu, nikakvih trauma nije ostavilo na pripovjedni subjekt, tek žal za dječaštvom i podeblji stručak pikantnih pričica.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Duševne su bolnice prepune ljudi koji su previše čitali. Nekoć su bili fizički snažni, slobodoumni, zadovoljni i uravnoteženi. Onda su počeli čitati. Najčešće sasvim slučajno. Prehlada s nekoliko dana u krevetu. Neki lijepi omot za knjigu koji je probudio znatiželju. I najednom se rodila loša navika. Prva je knjiga vodila sljedećoj. I sljedećoj i sljedećoj, karike u lancu koji vodi u vječnu noć duševne bolesti. Jednostavno se ne može prestati. Gore od droge. (...) Ono što je opasno je lijepa književnost, tu se poticalo i ohrabrivalo na razmišljanje. Fuj sotono, bježi! Tako rizični proizvodi koji stvaraju naviku trebali bi se prodavati samo u trgovinama pod državnim nadzorom uz predočenje osobne iskaznice, racionalizirano, samo ljudima u zreloj dobi. </div> </div>Osim evokacija nespretnosti sazrijevanja, s kojima se više ili manje mogu poistovjetiti svi klinci svijeta, urnebesni su prikazi geografskih i mentalitetnih specifičnosti, ali i naglašeno fantastična dimenzija teksta, na koju su se u The New York Timesu osvrnuli ovako: „Niemi pripovijeda s dozom magijskog realizma, kao da su ekstremni klimatski uvjeti malo pomaknuli čula...“ Dodala bih kako ima nešto i u dječjoj mašti koju raspiruje provincijska bezdogađajnost, skandinavskom folkloru, halucinogenim gljivama iz finske tajge...Zabačen i slabo nastanjen ruralni kraj, zaostao u odnosu na prosperitetni jug Švedske, a čiji stanovnici govore tornedalskim finskim, narječjem jezika susjedne zemlje kojoj ne pripadaju, čak je i za pojmove Nordijaca ekstremno egzotičan. Opisan je ispovjednički iskreno i nostalgičarski dobronamjerno. Istodobno vickasto, tugaljivo i delirično; grohotno smiješno, ali s notom duboke sjete.Riječ je o odlično napisanoj i sjajno prevedenoj knjižici, ali – čini mi se – jednoj od onih koje nezasluženo prođu ispod radara ovdašnjih čitatelja: hrvatsko je izdanje objavljeno još 2005. godine, a meni ju je, skrušeno priznajem, tek nedavno otkrila kolegica skandinavistica (Hvala ti, Višnjo!). No, vrijeme fascinacije svime što je skandinavsko idealno je za ispravljanje ove nepravde, dok one od mene brže i upućenije na ponovljeno čitanje ne treba podsjećati – oni su zasigurno već poodavno zaljubljeni u knjigu koja je na svome domaćem terenu, posve razumljivo, potukla sve rekorde čitanosti i postigla kultni status. Roman je u međuvremenu preveden na brojne jezike, čak i adaptiran za film.Na veselo-psihodeličnim koricama AGM-ovog izdanja citira se Sunday Times gdje Niemija efektno, ali ipak prvoloptaški nazivaju Hornbyjem Arktika, a ja u njegovim autofikcionalnim redcima nalazim i natruhe crnohumornosti ingenioznog Adriana Molea, no i štošta još – otkrijte sami. Pop glazba iz Vittule istodobno je ljutkasta, slatkasta i kiselkasta proza, poput šarene vrećice zdravih lakrik bombona pristiglih ravno s dalekog sjevera. Preporuka: neumjereno guštati i podijeliti s prijateljima!<h4>Pronađite Pop glazbu iz Vittule na našim policama <a href="http://bit.ly/1vN0j1B" target="_blank">http://bit.ly/1vN0j1B</a></h4>

Mikael Niemi: Pop glazba iz Vittule

Voditi ljubav (Faire l'amour, 2002), malena proza belgijskog književnika, fotografa i redatelja Jean-Philippea Toussainta, silno je fina i elegantna, nekako čak i ekskluzivna.Otisnutoj na duhanski žućkastom papiru, recikliranom i hrapavom, u skromnoj džepnoj ediciji (Vuković &amp; Runjić, 2004. godine), čovjek bi joj poželio tvrde korice, čvrste, mirišljave stranice i glossy fotografije. Jer riječ je o nezamislivo vizualnom romanu, na tragu visokostiliziranih foto-priča iz npr. pariškog izdanja Voguea, estetski i tematski pomalo nalik Coppolinim Izgubljenima u prijevodu. Baš kao i film Sofije Coppole Toussaintov, tekst prvenstveno pripovijeda o Tokiju, a tek potom o ljubavi s isteklim rokom trajanja - uz ključnu razliku što Sofia u tome gradu nakratko i platonski združuje dvoje nespojivih ljudi, dok Toussaint ondje, nakon sedam zaljubljenih pariških godina,zauvijek razdvaja dvojac koji se još uvijek voli, ali se više ne podnosi. (str. 54) I još jednom, te večeri kao i one prethodne, u Tokiju kao i u Parizu, vodili smo ljubav. Tada prvi put, sada zadnji put. (str. 12)Dakle, neimenovani pripovijedač i njegova, uskoro bivša partnerica Marie, pariška konceptualna umjetnica koja je u Tokio došla postaviti izložbu, u glamuroznom visokourbaniziranom mizanscenu okončat će svoju vezu o kojoj jedva da išta doznajemo, a njihova fatalna ljubavna turbulencija prigodno će se na ovome, seizmički nestabilnom području poklopiti sa serijom potresa. Roman se u pamćenje usijeca fantastičnim vizualima, a za ovu priliku odabiremo dva. Antologijska slika prva. Ekstatično relaksirajuće plivanje kroz tamu (poput žive ili lave) bazena na zadnjem, 27., katu luksuzna hotela, sa svjetlima Tokija iza staklene stijene, duboko dolje. Antologijska slika druga. Somnambulno tumaranje, sada već bivšeg para hipnotiziranog light show blinkanjem gigantskih svjetlećih reklama i automobilskih farova po tokijskim avenijama i raskrižjima koja u praskozorje polako prekrivaju snježne pahulje. Pod prozirnim plastičnim kišobranom muškarac i žena teturaju po susnježici, ona u modroj svilenoj haljini dubokog dekoltea, a on u spužvastim hotelskim papučama. Posve komično, oboje se, iz hotela išetavši gotovo bosi, od hladnoće štite čarapama za tenis kupljenima usput, u dežurnom supermarketu i griju cappucinom s automata koji ispijaju pod nadstrešnicom starinskog dućančića, u rumenoj svjetlosti tradicionalnih lanterni. Promiču taksiji, metalizirano narančasti i zeleni, Tokio zasljepljuje neonom, a oni su omamljeni jet legom, šampanjcem i posljednjim vođenjem ljubavi.Više me ne voliš, reče. (str. 14)<h4>Pronađi Voditi ljubav na našim policama <a href="http://bit.ly/15Q4ctx" target="_blank">http://bit.ly/15Q4ctx</a></h4>

Jean-Philippe Toussaint: Voditi ljubav

I vrijedna Vanja Kulaš se pridružila našoj ovogodišnjoj ljetnoj ofenzivi izbora dobrog štiva za čitanje na plaži, u hladu, kadi...

Arto Paasilinna:<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=godina+zeca&amp;selectedId=5001219" target="_blank"> Godina zeca : čudesna novinarova lutanja s njegovim zecom po Finskoj</a>Naša preporuka za nastupajuće ljetovanje uključuje puno skitnje, nešto fizičkih aktivnosti i – čitanje bez mjere. Tako se otprilike odvijalo i ljeto protagonista romančića koji vam predlažemo kao lektiru za ovogodišnje ferije. Vatanenova odiseja započet će njegovim očajničkim bijegom od kuće na Ivanje, no ona se neće posve funkcionalno odvijati - od trovanja alkoholom, zatvora, ilegalnog prelaska finsko-ruske granice do sumnje na špijunažu. Stoga, umjesto da ga slijedite, odlučite se za manje pogibeljan vid praznikovanja čituckajući o njegovim putešestvijama u komično-pustolovnom romanu Godina zeca (Janiksen vuosi), iz pera popularnog finskog autora Arta Paasilinne.Ad hoc asocijacija na kineski horoskop po pitanju naslova romana ne može biti lošije pogođena. Zato podnaslov Čudesna novinarova lutanja s njegovim zecom po Finskojpromptno razrješava nesporazum. Na krajnjem smo sjeveru, u zemlji kolovoških snjegova. Glavni junak ove pikareskne pripovijesti sit će nezadovoljavajućeg braka i jalove novinarske karijere iz Helsinkija odglavinjati ravno u finsku šumu. Trag zečića slomljene šape odvest će ga sve do Laponije i SSSR-a. Sa spomenutim zecom Vatanen će ostvariti toplo prijateljstvo, jer će se ovaj pokazati intuitivnim suputnikom i pažljivim slušačem. Putem novinar spašava i druge životinje i upoznaje vozače pogrebnih kola, lokalne pijance, laponske drvosječe, pomahnitale instruktore skijanja. Na svojim će avanturama pomagati gasiteljima šumskog požara, krčiti šumu, noćiti s mrtvacem, piti medvjeđu krv. A zeko, svugdje srdačno dočekivan, prisustvovat će neobičnom crkvenom vjenčanju, svjedočiti dolasku na svijet jednog teleta, ali i izmaći pogibelji puškaranja u maniri divljeg zapada u nekoj crkvi.Apsurdne, šašavo groteskne i mjestimice morbidne epizode u dvadeset i četiri kratka poglavlja čitat ćete hihoćući i iščuđavajući se. Humoran, razbibrižan roman za dokoličarenje na ladanju ili plaži ujedno je i podosta cinična kritika svega i svačega: vlasti, birokracije, vojne hijerarhije, diplomatske administracije, površnosti međuljudskih odnosa i urbanog življenja, bagatelizirajućeg odnosa prema životinjama. Ova oda nordijskom krajoliku, autobiografsko je pismo finskog skribomana (piše po jedan roman godišnje, po čemu je nalik Belgijanki Amélie Nothomb), nekadašnjeg drvosječe, a potom lokalnog novinara, ne toliko hvaljenog od kritike, ali tim više rado čitanog i prevođenog na mnoge jezike. U svakom slučaju, ova proza, poodavno (1999. godine) prevedena kod nas u maloj nakladi slabo poznata izdavača (A3 data), osvježavajuć je komadićak egzotike s europskog sjevera.Tove Jansson: <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=knjiga+o+ljetu&amp;selectedId=482001025" target="_blank">Knjiga o ljetu</a>Samozatajna, no beskrajno lijepa Knjiga o ljetu (Sommarboken) u izdanju naklade Pelago, a iz pera kultne finske spisateljice Tove Jansson, spomenar je sjevernjačkih ljeta malene Sophie i njezine mudre bake. Ljeta su to skrovita i samotna, daleko od graje i jeftinog šarenila komercijalnih ljetovališta, vizualizirana hladnjikavim, slabo zasićenim, plavičasto-zelenkastim tonovima i hrapavim teksturama izglodanog drveta, samožive paprati, tamnog stijenja. Na vjetrometnom i nenastanjenom skandinavskom otočiću ready-made sadržaja nema, pa se djevojčica maštovito uživljava u introspektivne igre u kojima joj se nerijetko pridružuje i domišljata baka.Štivo razdijeljeno u kratke cjeline na razmeđi romanesknih poglavlja i kratkih priča, simplističke i pritajeno profinjene estetike, donosi snop ljetnih prisjećanja, nostalgičnih fragmenata odrastanja izmiješane kronologije. Tugaljiva su to ljeta, gdje je sve osjenčano melankolijom, ljeta sa zadrškom vedra u odnosu na bezbrižni, koloritni Mediteran. Baltičko je more kobaltno i ohladno, sunce ne prži nesmiljeno kao na jugu. Tako su i bezbrižne ferije, ali i čitavo odrastanje djevojčice u sjeni smrti njezine majke koje se u knjizi tek konstatira, bez imalo patetike. Kratki, poetični, ponegdje i filozofski pasaži uobličeni skandinavski jednostavno, navode i čitatelja na povlačenje od vreve, sanjarenje i reminiscencije. Odnos djevojčice i starice čvrsto povezanih s prirodom, utisnutih u surov krajobraz, oscilira u ritmu meteroloških mijena. Kako je tekst Tove Jansson sadržajno na granici proze za djecu i one za odrasle, tako se i razmišljanja bake i njezine unuke prepliću i nadopunjuju – nerijetko se upravo Sophijine djetinje naivnosti pokažu esencijom životne mudrosti, a baka ih kao takve s uvažavanjem prihvaća.Sophie i njezina baka poručuju nam kako je životno ispunjenje u sitnicama koje svatko mora iznaći za sebe, izoštriti, osvijestiti; u malim trenutcima čija je vrijednost upravo u prolaznosti, kao što su tek trenutačni i ljetni smiraji kojima kad-tad mora doći kraj, a s njim će stići i doba da se drvena kućica na vrh minijaturnog otoka zakračuna i prepusti sjevernim vjetrovima. Do sljedećeg ljeta.

Dobar par za plažu ili hlad: Godina zeca i Knjiga o ljetu

Teme

magazin/teme--c-17

Doznajte kako se to Kafka zatekao među zagrebačkim mafijašima, koje je insajdersko objašnjenje za hipnotičnost boksačkih mečeva te zašto mislimo da bi idealan rođendanski poklon za Nenada bio Gibsonov Neuromancer.

Nenad Stipanić: Pisanje je za mene oblik aktivizma

Razgovori

magazin/razgovori--c-18

Maksimalno predan umjetnosti i crtanju, ušuškan u neke svoje svjetove, uporno izbjegava hajp društvenih mreža. Njegovi su radovi cizelirane minijature u maniri renesansnih umjetnika.

Rođen 1977. u Zagrebu gdje završava Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, a 2001. i Akademiju likovnih umjetnosti, smjer grafika. Mlad je, no već dugo i kontinuirano prisutan na sve življoj, doslovno bujajućoj domaćoj ilustratorskoj sceni; ipak, čini se kako je još uspješniji u inozemstvu.Maksimalno predan umjetnosti i crtanju, ušuškan u neke svoje svjetove, uporno izbjegava hajp društvenih mreža. Njegovi su radovi cizelirane minijature u maniri renesansnih umjetnika - čim bacite pogled na neku od njih, zinut ćete: Vau, kakav crtež! U Gradskoj knjižnici Rijeka volimo ga i pomno pratimo, kako odrasli tako i klinci, a u goste nam stiže u <a href="/Magazin/Najave/Tjedan-dobre-djecje-knjige-2017.-radost-citanja-carolija-stvaranja-i-uzitak-igre" target="_blank">Tjednu dobre dječje knjige.</a> Upoznajmo ga. Domaći ilustratori u pravilu su visoko obrazovani likovnjaci, dolaze s umjetničkih akademija, a mnogi i sa studija dizajna... Iz Vašeg je crteža nekako odmah jasno da ste diplomirali grafiku... Kako je bilo studirati na ALU? Može li formalno obrazovanje biti ograničavajući faktor u razvoju umjetnika ili je faks naprotiv conditio sine qua non?Nekakav generalni stav na ALU bio je da je ilustracija manje vrijedna disciplina likovnog izražavanja, samo nekoliko profesora pružalo mi je potporu za razvoj u tom smjeru. Mislim da fakultet nije presudan ako se netko želi baviti ilustracijom, ali svakako pomaže jer pruža jedan širi uvid u razne vrste likovnosti. Tamo mladi ljudi rastu i razvijaju se paraleno, u istoj su gabuli pa kad jedan nađe izlaz, onda možda ponudi rješenje i drugima.Odakle kod Vas zaluđenost crtežom, a u kojem ste se trenutku navukli konkretno na ilustraciju? Prije nego što sam osvijestio da me privlači ilustracija, bio sam zaluđen renesansnim i baroknim grafikama, pokušavao sam koristiti rastere koje sam tamo nalazio za stvaranje nekih svojih radova. Već za vrijeme studija počeo sam dobivati narudžbe za ilustracije pa sam tamo postepeno počeo koristiti taj crtež rasterom baziran na starim majstorima koji me fascinirao.Uzori i inspiracije, u užem i širem smislu - od tuđeg crteža do stripa i animiranog filma, ali i književnosti, glazbe? Glavni uzori u užem smislu i dalje su mi Dürer, Bosch, Bruegel, Beardsley, Rackham, Dulac pa neki od suvremenijih autora: Albin Brunovsky, Dušan Kállay, Andrej Dugin, Pavel Tatarnikov...Ne slušam pretjerano ozbiljnu glazbu koju bi trebalo navoditi kao uzor u likovnom radu (preferiram metal i rock), niti čitam ozbiljnu literaturu koju bih mogao navesti kao uzor (obično čitam fantasy romane za razbibrigu). Ali nalazim razne mitove i legende, pa i bajke na koje nailazim kao inspiraciju za stvaranje većine radova.Strip sam više volio crtati nego čitati, ali nisam bio dovoljno uporan da napravim nešto više od pokušaja, od autora volim Moebiusa, Žeželja...S obzirom na neveselu situaciju u domaćem izdavaštvu, što je sa statusom ilustratora? Imamo biennale ilustracije u Klovićevim dvorima, pa Festival ilustracija 36 mountains, zatim i sve više samostalnih izložbi ilustratora... Stvari su posljednjih godina u pogledu produkcije, ali i percepcije i vrednovanja ilustratorskog rada sve bolje, takvog sam dojma...Moglo bi se reći da je interes kulturnih krugova za ilustraciju znatno porastao zadnjih godina. Kvaliteta autora raste, nažalost kvantiteta produkcije ne prati taj porast. Izdavaštvo sve manje daje posla domaćim ilustratorima, već preferira kupovati gotova strana izdanja i plasirati ih na tržište. Nešto je bolja situacija u marketingu i sličnim granama koje nude poslove ilustratorima, ali i dalje premalo da bi netko mogao živjeti samo od ilustracije u Hrvatskoj.Kad već spominjemo domaću ilustratorsku scenu - a živa je, vibrantna, s puno novih imena i raznorodnih stilova - pratite li rad kolega, kod nas, u regiji i šire? Prije nekoliko godina pratio sam scenu puno aktivnije, malo sam se ulijenio. Ali i dalje pratim koliko stignem. Slažem se da su na scenu stupila neka nova imena koja su unijela svježinu u hrvatsku ilustraciju.Što biste savjetovali mladim ilustratorima, kako privući pažnju nakladnika? Internet, društvene mreže? Vremena su se promijenila, danas su društvene mreže neophodne za komunikaciju i privlačenje pažnje. Internet omogućuje prisutnost na globalnoj razini, a ilustracija je univerzalni jezik koji svi razumiju. Ja <a href="http://tomislavtomic.com/" target="_blank">uređujem svoju stranicu</a> svakih pet do šest godina i ne koristim društvene mreže, ali to nije nešto što bih savjetovao mladim ilustratorima.A kakvi su uvjeti rada u inozemstvu, vrlo ste uspješni vani?Većina projekata koje radim za inozemne izdavače prilično su definirani i nema previše slobode kod stvaranja tih ilustracija. Projekti u inozemstvu plaćeni su bolje, ali i dalje rado surađujem s hrvatskim nakladnicima jer mi dopuštaju potpunu slobodu u radu.Možete li živjeti samo od ilustracije ili Vaš radni dan čini i nešto drugo?Uz ilustraciju bavim se i pedagoškim radom, odnosno radim kao profesor stručnih predmeta u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Bio sam samostalni umjetnik oko desetak godina nakon akademije, ali sam prihvatio posao u školi zbog nekoliko financijski lošijih godina. Danas pokušavam izbalansirati rad u školi i ilustriranje, obično pati ilustriranje. Odnosno, ne mislim da mogu živjeti samo od ilustracije. Postoje dobre i loše godine, trenutno je dobra faza, ali pitanje je koliko će ona trajati.Primarna su Vam publika djeca, a istodobno, važno je zadovoljiti i kriterije njihovih roditelja, jer slikovnica se mora svidjeti i malima i velikima da bi bila odabrana... Kad radim slikovnicu, baš i ne razmišljam kome je namijenjena i hoće li se nekom svidjeti. Pokušavam ilustracije napraviti na način da ja budem zadovoljan, a na kraju se nađe i netko drugi kome se sviđaju. <figure class="image"><img src="/uploads/lice_134415_24facc8d1c.jpg" alt="lice" class=" " width="800" height="419" /></figure> Gdje i kako, u kakvoj atmosferi radite, imate li rituale? Radim u obiteljskoj atmosferi, na stolu gdje jedemo, često imam špinata po skicama. Rituale nemam, odnosno za crtanje pokušavam uloviti svaki trenutak između ostalih obaveza i obroka za stolom.Što prethodi radu na slikovnici, koje su predradnje potrebne da biste se mogli u potpunosti fokusirati na crtež? Prvo treba pažljivo pročitati tekst, napraviti neke bilješke o scenama koje bi trebalo ilustrirati. Zatim radim grubi layout slikovnice da steknem dojam koliko mjesta imam za pojedinu ilustraciju. Ponekad imam čistu i gotovu sliku u glavu što treba nacrtati, a ponekad se mučim da smislim bilo što samo da popunim stranicu.Možete li nam malo pojasniti što sve podrazumijeva angažman ilustratora na jednoj slikovnici? Osim izrade ilustracija, je li i grafičko oblikovanje Vaš zadatak, možda još nešto? Uvijek sam se trudio ne naučiti softvere za grafičko oblikovanje knjiga, tako da mogu reći da ne znam pa da netko drugi to odradi. Na taj sam se način mogao u potpunosti posvetiti samo crtanju. To je bio neki suludi plan u mojoj glavi kad sam se počeo baviti ilustracijom i tvrdoglavo sam ustrajao na njemu. Često sam nacrtam slova za naslovnicu i neke dijelove knjiga ako stignem, to me s vremenom počelo veseliti sve više.Jeste li, baveći se knjigom iz pozicije ilustratora, dok oslikavanjem interpretirate i na neki način prevodite tekst u drugi medij - poželjeli i sami pisati? Često sam poželio sam pisati, ali imam neku kočnicu u glavi. Bilo je pokušaja, ali loših. I dalje često razmišljam o tome, ali ni jedna ideja ne čini mi se dovoljno dobra da potrošim godinu dana na izradu te slikovnice na način na koji bih htio.Jedno nezgodno pitanje: što je u slikovnici primarnije - tekstualni ili vizualni segment, prati li u takvoj vrsti građe slika priču ili je zapravo obratno? Ne želim uvrijediti pisce, ali dobar je tekst lako upropastiti lošim ilustracijama, a loš tekst podići dobrim ilustracijama, stoga mislim da je ipak vizualni segment u slikovnici bitniji.Nezahvalno bi bilo inzistirati na pitanju o najdražem radu, ali koje radove osjećate formativno najvažnijima, stilski i iskustveno prijelomnima? Najdraži su mi radovi koje sam radio 2004. - 2005. i kojima sam se htio predstaviti mogućim inozemnim klijentima. Odnosno radovi koji nisu bili naručeni, već su rađeni kao radovi za portfolio (Noina arka, Kula Babilonska, Ezopove basne...). Ti su radovi nastali neopterećeni rokovima i nekim drugim ograničenjima.Kako ste formirali svoj stil, ovaj specifičan izričaj koji podsjeća na rad renesansnih majstora? Ja svoj način rada ne doživljavam kao svoj stil, to je kombinacija raznih tekstura i tretiranja elemenata preuzetih od renesansnih i nešto suvremenijih autora. Vjerojatno postoje neki segmenti mog osobnog izražavanja u tim ilustracijama, ali oni dolaze podsvjesno i ne mogu ih definirati riječima. Analiziranje likovnih radova nije mi jača strana. <figure class="image"><img src="/uploads/krotitelj_oblaka_naslovna_134419_e957c2b46a.jpg" alt="krotitelj oblaka naslovna" class=" " width="800" height="810" /></figure> Je li mukotrpno crtati ovako kako Vi to činite, u Vašem je crtežu puno teksture... Sitni detalji, bogat ornament, naglašena figurativnost, uglavnom, očito je da radite promišljeno, polako, minuciozno...Mukotrpno je uvjeravati izdavače da ne mogu isporučiti knjigu u istom roku kao i netko tko radi jednostavnije i brže, sam me rad na ilustraciji veseli. Moj način rada ne trpi greške, a kad ih napravim, onda su stvarno vidljive. Tako da pokušavam dosta vremena utrošiti na planiranje i definiranje elemenata kompozicije (ako rokovi to dopuštaju).Što je sa slobodom u radu na naručenim slikovnicama i knjigama, odnosno na komercijalnim projektima; koliko je tu kompromisa, frustracije zbog rokova i ostalih ograničenja? Sve rjeđe radim na projektima gdje imam potpunu slobodu u radu, neki projekti me dovedu do ruba, neki me bace preko ruba, a poneki su zabavni. Što je projekt komercijalno jači, rad na njemu stresniji je u svakom pogledu osim financijskom.U Rijeku na <a href="/Magazin/Najave/Tjedan-dobre-djecje-knjige-2017.-radost-citanja-carolija-stvaranja-i-uzitak-igre" target="_blank">Tjedan dobre dječje knjige</a> dolazite prvenstveno u svojstvu ilustratora slikovnica i knjiga za djecu, ali u kakvim ste sve projektima sudjelovali? Autor ste i više bojanki za odrasle... Uz ilustracije za djecu radio sam i ilustracije za ambalaže proizvoda, pa i storyboarde. Bojanke za odrasle ispočetka su bile samo još jedna naručena vrsta ilustracija, a prošle sam godine napravio jednu autorsku bojanku. Taj sam projekt prihvatio jer nije bio limitiran rokom i mogao sam crtati što želim i kako želim. Zadovoljan sam rezultatom, ali me pomalo iscrpljuje dopisivanje s ljudima koji su frustrirani jer ne mogu nabaviti tu knjigu u inozemstvu po povoljnoj cijeni. Ja na to ne mogu utjecati, a oni to teško prihvaćaju.Koliko vremena možete posvetiti stvaranju &quot;za gušt&quot; i u kojoj su mjeri takvi užitci i eksperimenti važni za Vaš ilustratorski rad, tj. onaj aspekt Vašeg djelovanja dostupan široj javnosti? Stvaranje „za gušt“ vrlo je bitan segment, ali unazad dvije godine ne događa se. Preuzeo sam previše projekata i ne stignem ništa drugo raditi. Vrlo sam se kasno počeo intenzivnije koristiti blokovima za skiciranje i pokazali su se više nego korisni za razvijanje kreativnosti. Žao mi je što se nisam njima koristio više u mladosti. Uz sve to, kad stignem, radim linoreze i bakropise iz hobija.I na kraju neizbježno pitanje o novim idejama, željama i planovima... Za što da Vam držimo palčeve? Ideja imam i previše, ali ih ne definiram dovoljno da prijeđu u fazu realizacije, planove ne želim raditi (jer život se često pobrine da ih pomrsi), a želje su zdravlje, više vremena za stvaranje onog što me veseli i manje mailova od ljudi koji ne mogu kupiti povoljnu bojanku. :) <figure class="image"><img src="/uploads/noina_arka_2004_134423_ac3027be24.jpg" alt="noina arka 2004" class=" " width="800" height="1081" /></figure>

Tomislav Tomić: Neki projekti dovedu do ruba, neki bace preko ruba, a poneki su zabavni

Kolege Dabića opisuju ovako: roker, šmeker, čovjek koji izdavaštvo ex yu prostora poznaje bolje od ikoga... A za vas koji želite znati više - razgovor koji slijedi...

Dražen Dabić: Anatomija jednog uspjeha

<h2>Još jedan iscrpan i nadahnut razgovor s dragim akterom iz hrvatskog svijeta knjige. </h2>

Ivan Sršen agilni je nakladnik širokih vidika i dobrog nosa, a ne manje važno, u svojim poslovnim i uredničkim prosudbama spreman je riskirati.Hrabrost u odabiru naslova u deset godina djelovanja itekako mu se isplatila – sceni se nametnuo kao ime kojem se vjeruje, a njegov Sandorf kao kul izdavačka kuća prepoznatljiva po plejadi sjajnih autora, intrigantnim izdanjima, kvalitetnim prijevodima, zanimljivim naslovnicama.Pročitajte kad je sve počelo, kako se to u izdavaštvu pomiču granice, a ima i korisnih savjeta. :) Kakvi su bili Vaši počeci u izdavaštvu, kako se stvarao Sandorf i koliko je hrabrosti trebalo za upuštanje u samostalni posao? <figure class="image"><img src="/uploads/Srsen_photo_4_1_143188_3a821515d4.jpg" alt="Srsen-photo-4 (1)" class=" " width="360" height="480" /></figure> Moji baka i djed prevodili su Winnetoua s njemačkog za neku dramatizaciju pedesetih godina, majka i otac uvijek su pisali priče i prepirali se oko početaka i krajeva, a ja sam prvi (nedovršeni, postapokaliptični) roman napisao u trećem osnovne. Pa ipak, od moga dodira s magičnom, drugom stranom ogledala kreativnog procesa, onom u kojoj se sve to materijalizira u knjigu, a koju nazivamo izdavaštvo, vjerojatno ne bi bilo ništa da nisam igrom slučaja za vrijeme studija počeo raditi u knjižari sada već dugo ugaslog izdavača Konzora. Ondje sam zavolio odgovornost tog samoprijegornog posla, kojemu se moguće istinski posvetiti samo s velikom ljubavlju za knjigu.Nakon završenog fakulteta radio sam kao urednik za nekoliko izdavača i konačno, 2008., pokrenuo Sandorf. Bila je to pretežno ekonomska odluka. Shvatio sam da ću, nastavim li raditi kao urednik za druge izdavače, raditi od jutra do mraka za malu plaću. Zaključio sam da ću, za malu plaću, ipak radije raditi sam. Kolege su me dobronamjerno upozoravali da ću imati puno više problema. Bili su u pravu, ali, da se nekim čudom vratim na početak, učinio bih to ponovno.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Zaključio sam da ću, za malu plaću, ipak radije raditi sam. </div> </blockquote> Tko sve čini redakciju Sandorfa, kako uredništvo funkcionira i po kojem ste kriteriju birali ljude kojima ste se okružili? Sandorf sam pokrenuo zajedno s rusisticom Tihanom Zidanić Šakota, ali nakon prve tri teške godine smo se razišli i ostao sam one-man-band. Još sam tri godine radio sam, a zatim su sazrele okolnosti da u Sandorf dođe još ponetko. 2014. su mi se pridružili današnji glavni urednik Darko Milošić, urednik biblioteke Avantura Ivan Vidak i tajnica redakcije Ana Tot. Darko je sjajan esejist koji svakoj knjizi prilazi tankoćutno i oprezno, Ivan je dramaturg koji piše sjajne kratke priče i nepopustljivo je kritičan, a Ana je završila studij nakladništva i knjižarstva i glas je razuma Sandorfa. Ivana poznajem dugi niz godina, također iz literarnih krugova, Darka sam upoznao kad mi je poslao rukopis svoje knjige koju smo kasnije i objavili, a Ana se javila na naš natječaj za posao koji smo objavili ubrzo nakon što su mi se pridružili Darko i Ivan.Njih troje su pomogli da, zajedničkim snagama, u svega dvije-tri godine, ustalimo godišnju produkciju na dvadeset i pet naslova i da biramo zanimljive, provokativne i najkvalitetnije naslove do kojih možemo doći. Relativno nedavno pridružio nam se i sjajni mladi grafički dizajner Nikša Eršek, čiji radovi već sad spadaju u sam vrh hrvatskog dizajna knjiga.<h4>Na fotografiji: Sandorf ekipa s lijeva na desno - Ivan Sršen, pokretač Sandorfa, Nikša Eršek, grafički urednik, Darko Milošić, glavni urednik, Ivan Vidak, urednik biblioteke Avantura, Lana Purgar, pripravnica, Ana Tot, izvršna urednica.</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/sandorf_tim_142932_08d66ee7db.png" alt="sandorf tim" class=" " width="800" height="474" /></figure> Odakle ime, tko je Sandorf?Mathias Sandorf glavni je <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Mathias+Sandorf&amp;selectedId=5005754" target="_blank">junak istoimenog romana</a> Julesa Verna koji se dobrim dijelom odvija u Hrvatskoj (Istri i Dalmaciji). Sandorf, lik u romanu, mađarski je revolucionar kojeg je Austrija krajem 19. stoljeća, zbog njegovih antimonarhističkih aktivnosti, utamničila u Pazinu. Uz pomoć prijatelja on naposljetku bježi iz istarskog zatvora i preko Dalmacije i Dubrovnika bježi iz Monarhije u slobodu, gdje se nastavlja boriti za svoje ciljeve. Smisao imena naše izdavačke kuće jest metaforički bijeg iz Hrvatske (iz svega onoga što nas ovdje sputava).Čita nas i puno studenata, pa što biste rekli temeljem vlastitog iskustva, ali i životopisa svojih suradnika, koji faks, kakvo životno iskustvo je najbolje ishodište za rad u knjiškoj branši, u nakladništvu te najzdravija baza za urednički posao?Društvene znanosti su definitivno temelj za rad u nakladništvu, pa tako i za urednički posao, ali nisu isključivi uvjet. Marko Šunjić, vlasnik i glavni urednik sjajnog strip-izdavača Fibre, najbolji je primjer. Obrazovanjem informatičar bira i objavljuje najbolja svjetska strip ostvarenja. Kad su ga jednom pitali kako on doživljava urednički posao rekao je da se uredničkim poslom bavi zbog toga što smatra da knjige koje odabere za izdavanje puno bolje progovaraju o određenoj temi ili problemu, nego što bi to on sam ikada mogao sročiti. Na taj način vi postajete posrednik da neko iznimno autorsko (književno, znanstveno, likovno, itd.) djelo dođe do najšireg mogućeg auditorija. U potpunosti dijelim njegov stav.A kako i čime ste se, uz školovanje, Vi oblikovali? Slušanjem beskrajnih razgovora mojih roditelja o filozofiji i smislu umjetnosti (koje sam kao dijete smatrao potpuno beskorisnima u „stvarnom“ svijetu), čitanjem, putovanjem, tvrdoglavošću.Kojim putevima, formalnim i neformalnim tj. preko kojih mreža tražite nova autorska imena, nove glasove?Imam 13 000 neodgovorenih poruka na emailu, a u Sandorfu primamo stotine kataloga i pedeset do sto rukopisa godišnje. Često su rukopisi rezultat neke zanimljive knjige koju smo objavili, koja onda potakne njezine čitatelje, koji ujedno i pišu, da nam pošalju svoj rukopis. Obilazimo najvažnije knjiške sajmove u svijetu, sudjelujemo u organizaciji književnih festivala, konferencija, itd.Koliko je u potrazi za autorima i tekstovima koristan internet, a kolika je važnost sajmova?Internet predstavlja veliku pomoć svima, ali važno je moći filtrirati svu tu silinu informacija. Sajmovi služe sklapanju poslova, dogovaranju strateških „savezništava“ među izdavačima, autorima, ilustratorima i svima koji barataju bilo kapitalom bilo znanjem. Izdavačka industrija prilično je surova, kao i bilo koja druga. Moći steći prijatelje u tom poslu teško je, ali i vrijedno truda. Bez njih, najvjerojatnije nećete uspjeti ostvariti zamisli, ma koliko dobre karte imali u rukama.Kako dolazite do naslova, nude li Vam prevoditelji tekstove na koje sami nailaze ili možda autori koje objavljujete predlažu neke koje poznaju ili vole čitati?Sve navedeno događa se svaki dan. Samo treba znati odabrati, a često i imati hrabrosti povjerovati u mogućnost da se neka intrigantna ideja predstavi čitalačkoj publici.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Izdavačka industrija prilično je surova, kao i bilo koja druga. </div> </blockquote> I kako na koncu odabirete naslove koje ćete objaviti, koji su elementi ključni za odluku? Što rukopis mora imati da bi uopće bio prihvaćen, odnosno što je conditio sine qua non, a na čemu se dade naknadno raditi? Koliko ćete se angažirati oko nekog teksta u kojem vidite potencijal, ali je razbarušen, neizbrušen? A koji su razlozi odbijanja nekog rukopisa?Na svako ovo pitanje svaki će urednik drugačije odgovoriti. Općenito ne postoje pravila.Što sve podrazumijeva Vaša suradnja s autorom kojeg ste odlučili objaviti?Kada govorimo o domaćim autorima kod kojih se radi o objavljivanju rukopisa, suradnja može obuhvaćati sve: od rada na tekstu i razmjene dojmova o napisanome do jutarnjih kava i večernjih čašica ne bi li se neke stvari razbistrile. Naš medijski prostor ne ostavlja puno mjesta za kulturu i književnost, ali ga ipak, usprkos svemu, još ima. Izboriti se za taj medijski prostor na mudar i neeksploatatorski način zahtijeva tijesnu suradnju s autorom i razumijevanje njegove koncepcije i viđenja vlastitog autorskog djela.Uz kvalitetu teksta i urednički angažman što se još mora poklopiti da bi knjiga imala uspjeha kod čitatelja?Iako se naoko čini da puno toga ovisi o trendovima u nakladništvu, kako svjetskom tako i domaćem, presudna je autentičnost i prepoznatljivost teksta.O čemu ovisi koliko ćete primjeraka nekog naslova dati otisnuti? Na temelju čega procjenjujete hoće li taj naslov biti isplativ? I ovisi li isplativost o tome je li u pitanju domaći ili prijevodni naslov?Naklade u Hrvatskoj su općenito niske. Nema potrebe tiskati više knjiga nego što ih možete poslati u knjižare i knjižnice. Svaki izdavač koji je dulje u poslu zna točno koliko može očekivati od koje knjige. Naravno, to se može promijeniti, ako su se svi pozitivni faktori poklopili za neki određeni naslov, koji će se prodati u puno većem broju primjeraka od očekivanog. Naša politika je da radije tiskamo drugo izdanje, ako neka knjiga uspije, nego da unaprijed planiramo veću nakladu što otvara mogućnost da na skladištu ostane veliki broj neprodanih primjeraka.I domaći i prijevodni naslov imaju jednake šanse za uspjeh. To je zanimljiva karakteristika malih jezika i propustljivih pismenih kultura kao što je naša. Naime, u jeziku s manjim brojem govornika, u odnosu na one s većim (npr. engleski, francuski ili njemački), literatura na domicilnom jeziku nije dostatna za sve potrebe čitatelja i publike, pa se manjak nužno nadomješta prijevodima s drugih jezika. U „velikim“ jezicima ta potreba nije toliko izražena pa samim time prijevodna literatura ima puno manju vidljivost i nema jednake šanse za uspjeh kod široke publike.Koje su teškoće s objavljivanjem stranih naslova, koliko je to za izdavača riskantno s obzirom na troškove autorskih prava, prijevoda... Financijski rizik, naravno, postoji, ali za dobar naslov i dobru priču važno je izdržati taj financijski pritisak i predstaviti čitaocima knjigu koju ste odabrali. To se, u najvećem broju slučajeva, na kraju isplati.Tko u Sandorfu osmišljava blurbove, tekstove na koricama knjiga?Svi mi u našem uredu. Najčešće netko od nas napiše kostur blurba (obično je to urednik tog izdanja), a onda kolektivno dorađujemo tekst kritički ga preispitujući, dok ne dođemo do varijante koja najbolje predstavlja tu knjigu. Ne volimo spektakularne blurbove, on su kao kričava fasada u arhitekturi: za to mora postojati vraški dobar razlog, a i onda su vjerojatno u raskoraku s unutrašnjošću knjige.Kakvu književnost smatrate da je važno objavljivati?Smjelu, slobodoumnu, progresivnu, autentičnu i dobro napisanu.Iz čitateljske pozicije čini mi se da imate filing za prave stvari, odvažni ste u izboru autora i naslova, usudite se riskirati, pri tome ne odustajete od visokih kriterija, a i knjige su Vam jako lijepe: na koje ste od svojih uredničkih i poslovnih odluka najponosniji? Naša biblioteka „Avantura“ (u kojoj smo objavili autore poput Olje Savičević, Roberta Perišića, Damira Karakaša, Marinka Koščeca, Ivane Bodrožić...) krenula je s romanom „<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Komo&amp;selectedId=92001961" target="_blank">Komo</a>“ suvremenog srpskog pisca Srđana Valjarevića. S tom odlukom sam možda i najzadovoljniji, jer je ta iznimna knjiga odredila karakter čitave biblioteke u kojoj smo dosad objavili više od četrdeset hrvatskih pisaca i pisaca iz regije.Važna knjiga koju smo objavili je i „<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Povijest+gej+i+lezbijskog+%C5%BEivota+i+kulture&amp;selectedId=454003245" target="_blank">Povijest gej i lezbijskog života i kulture</a>“ koja je vrlo dobro primljena kod naše publike i ponosno stoji na policama mnogih hrvatskih kućnih biblioteka, ali i gradskih knjižnica. Nedavno smo izdali i veliku „<a href="http://www.sandorf.hr/blogitem.php?item_id=186&amp;tag=Svjetska%20povijest%20stripa:%20od%201968.%20do%20danas&amp;type=4" target="_blank">Svjetsku povijest stripa</a>“ čiji uspjeh dokazuje da u Hrvatskoj postoje profilirane publike za koje se valja pomučiti i ponuditi im kvalitetno i bogato opremljeno izdanje.Koje inozemne izdavačke kuće su Vam zanimljive, čiji su katalozi bliski Vašem? Manje, nezavisne kuće kojima je na prvom mjestu briga za svaku knjigu u izdavačkom programu. Npr. u Americi su to Seven Stories Press ili McSweeney's, u Britaniji Periscope, U Italiji Minimum Fax, u Francuskoj Minuit...<h4>Na fotografiji: Sandorf na Interliberu.</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/Interliber_142936_0fe4e3e15c.jpg" alt="Interliber" class=" " width="800" height="450" /></figure> Koliko je u svemu tome važna kritika, a koliko susreti autora s čitateljima?Kritika je uvijek važna i reći da kritika više ne igra bitnu ulogu jest kao i reći da više nije bitno je li neka knjiga dobra ili loša. Kritiku će čitati onaj tko je zainteresiran čuti meritorni sud o nekoj knjizi, a meni kao čitatelju i uredniku to je jedna od najbitnijih stvari. Susreti autora s publikom imaju različite efekte. U pravilu su efekti dobri i pisac pronalazi dodatni razlog za svoj rad. S druge strane, publika se uvijek poistovjećuje s piscem, to je nužno, otuda je književnost i krenula. Može li se ta povezanost razbiti, nisam siguran; u svakom slučaju književnost je bezgranična disciplina, jer se ona može baviti čak i tim razbijanjem i iz toga bavljenja iznjedriti - dobru literaturu.Možda kakva anegdota s knjigama, piscima, suradnicima, čitateljima...?Za knjigu „<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Za%27atar&amp;selectedId=257002375" target="_blank">Za'atar</a>“ mladog putopisca Hrvoja Ivančića napisao sam tekst za korice (blurb) neposredno prije tiska knjige i promocije koja se održala možda desetak dana kasnije. U tom tekstu nalazi se i sljedeća rečenica: „Ovaj mladi putopisac svjesno je zakoračio u nepoznato prihvaćajući život kao otvorenu knjigu i jednako promatrajući izazov prelaska ulice u svome rodnom Zaboku kao i vožnju neblindiranim transporterom od Damaska do Homsa.“ Večer prije promocije u Zaboku je na njega, dok je vozio bicikl, naletio auto, pa je promociju morao održati s polomljenim zubima. Otad pazim što pišem u blurbovima...Planovi? Što spremate za jesen/zimu i koliko unaprijed planirate?Izdavački plan planiramo najmanje dvije godine unaprijed. Često se dogodi da neke knjige ne možemo završiti i po četiri, pet godina, bilo zbog njihovog opsega, zahtjevnosti teksta ili nekih drugih objektivnih okolnosti. Do Interlibera će izaći niz sjajnih knjiga od kojih izdvajam samo neke: „Staljinova kći“, biografija Svetlane Alilujeve iz pera kanadske spisateljice Rosemary Sullivan, roman Tatjane Gromače „Na strmim čistinama“, nova knjiga velikog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka „Strašna djeca novog vijeka“ i urnebesna slikovnica Olje Savičević Ivančević i ilustratora Svjetlana Junakovića „Šporki Špiro i Neposlušna Tonka“.

Ivan Sršen: Smisao imena Sandorf metaforički je bijeg iz svega što nas sputava

Još jedan iscrpan magazinski razgovor iz dubine svijeta života knjige.

Dinko Kreho: Najzanimljivije mi je pisati o tekstovima u kojima nalazim neke unutarnje tenzije

Ovogodišnju porciju književnih razgovora za sladokusce Vanja Kulaš zaključuje prebiranjem po mislima Nevena Ušumovića, čovjeka koji u sebi uključuje niz uloga iz svijeta knjige - književnu, prevoditeljsku, knjižničarsku...

Neven Ušumović: Pokretljivost, višejezičnost i poliperspektivnost kao nasušna potreba

Božica Dragaš opasno ruši stereotipe o knjižničarima kao neambicioznim i inertnim introvertima, (hiper)aktivna je na više frontova, razgovorljiva, energična, svestrana. I obožava svoj posao, knjižnice, knjige i ljude s kojima radi.

Božica Dragaš: Knjige su hrana od koje se raste iznutra

Ako ćete na ovaj tekst kliknuti samo da kroz njega brzinski proklizite &quot;prstima&quot; i &quot;mišem&quot; napravit ćete pogrešku. Razgovor s Nenadom Bartolčićem čita se kao povijest, lekcija, inspiracija...

Nenad Bartolčić: S godinama naučiš da ako razbiješ glavu, naudio si u prvom redu sebi, a zidu nije ništa

Literatura i književna zajednica, knjižničarski rad i vinkovačka subkulturna scena... o svakoj od tema govori ozbiljno, promišljeno, otvoreno. Čitajte Davora Ivankovca, taj ravničarski spleen silno je zavodljiv.

Davor Ivankovac: Poezija je krajnji oblik jasnoće i trezvenosti

Skandinaviju volimo na sto načina, sada upoznajemo čovjeka koji nam njen dašak donosi na hrvatskom jeziku u različitim formama.

Odjavna špica sjajne serije Borgen od prije nekoliko godina - momentalno pamtim ime prevoditelja. A onda se ono počinje pojavljivati i ispod knjiških naslova meni dotad nepoznatih, redom odličnih sjevernjačkih autora.U međuvremenu eto ga i na popisu nastavnika na Katedri za skandinavistiku zagrebačkog FF-a. Mišo Grundler, skandinavist, poliglot, audiofil; rođen 1988., odrastao u Slatini, a zadnjih 13 godina živi u Zagrebu. Uz skandinavistiku studirao je i anglistiku. Skrolajte dalje, čekaju vas preporuke s pokrićem, za čitanje/gledanje!***Koje kolegije držiš na Katedri za skandinavistiku, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?Redovito držim staronordijsku književnost i mitologiju u sklopu kolegija Uvod u studij skandinavskih književnosti, a povremeno uskačem i u Prevoditeljski praktikum kad se radi titlanje.To je relativno mala i mlada katedra pri Odsjeku za anglistiku, kakva je atmosfera?Atmosfera je domaća, svi se dobro poznajemo. Budući da nas je tako malo, Skandinavistika je gotovo kao obitelj, posebno zato što se neki od nas znamo još od dana kad smo skupa studirali.Kako ti je bilo praktički iz studentskih klupa uskočiti s druge strane, za katedru? A studenti, kako ti je družiti se s njima, što smatraš da je važno da im preneseš, koje savjete od tebe mogu dobiti?Budući da je razlika u godinama između nas relativno mala, rekao bih da smo si dosta bliski i da nema nekih ograda. Pogotovo kad se vikendom u sitne sate sretnemo u nekom klubu! Nastojim im približiti teme iz nordijske mitologije i saga, služim se primjerima iz popularne kulture, a u nastavi se koristim glazbom na staronordijskom jeziku i videomaterijalima.Više-manje, trudim se da predavanje bude takvo da bi i meni bilo zanimljivo kao studentu. Drago mi je također kad mi se jave neki bivši studenti i pitaju za savjet danas kad oni rade prve korake u karijeri prevoditelja, nastavnika jezika i sl.Prevodiš sa skandinavskih jezika i svi ti zavidimo što možeš čitati u originalu, jer već godinama se ne smanjuje hajp oko baš svega sjevernjačkog, krimića, serija, filma, mode i dizajna, organske kozmetike…I mene redovito iznenađuje koliko je taj skandinavski đir popularan kod nas. Od fascinacije krimićima, skandinavskog namještaja koji gotovo svatko ima u svom domu pa do knjiga o onom famoznom, mistificiranom pojmu “hygge”, koje vrebaju iza svakog ugla… Doduše, bilo bi divno da kao društvo usvojimo i neke druge skandinavske odlike i navike, ali o tom potom.<h2>Predrasude o Skandinavcima</h2>Što je specifično za Skandinavce, za taj mentalitet? (ima li nešto što ne znamo, izvan svih ovih općeprihvaćenih stereotipa?)Čini mi se da mnogi Skandinavce smatraju hladnima i nedruštvenima, no to je samo krivo protumačena njihova pristojnost i obzirnost prema drugima. Iz mog iskustva, uglavnom su vrlo topli, druželjubivi i dragi.Kad odeš na sjever, što te veseli i oduševljava, što bez iznimke radiš, obilaziš, jedeš?Pitaj me to nakon turneje po Švedskoj i Danskoj, koju planiram na proljeće. Zasad mi je, kao strastvenom pivopiji, najveća briga gdje pronaći pivo po cijenama pristupačnim ovim našim, za Skandinaviju skromnim, prevoditeljskim honorarima. :-)Naslovi koje si dosad prevodio, kako su došli do tebe, uredničkom odlukom ili si imao privilegiju sam ih otkriti, pa predložiti?Urednici, televizijski i oni iz izdavačkih kuća, uglavnom sami odabiru knjige, filmove i serije prema popularnosti, renomeu autora, dobivenim nagradama i sl., ali već poznaju karakter i sklonosti svojih prevoditelja pa znaju kome ponuditi koji naslov ili se posavjetuju s nama prevoditeljima prije nego što otkupe prava.Sad se toga već poprilično nakupilo, pa ajmo izdvojiti tri: najizazovniji (za polomiti zube), subjektivno najdraži i profesionalno najvažniji - naslov koji je za tebe bio prijeloman, s kojim si ozbiljno zašao u prevođenje, s kojim si shvatio da želiš raditi baš to...!Uh, ovo je teška kategorija. Postoji ona floskula da su prevoditeljima prijevodi kao djeca i nemoguće je odabrati najdraži naslov, ali uvijek postoje nijanse. Najizazovniji? Bez imalo dvojbe, najveći izazov bio je prijevod Ibsenova “Peera Gynta” za HNK u Zagrebu. Sve je bilo spremno za početak rada na predstavi kad je norveški redatelj Ulfsby shvatio da mi u Hrvatskoj nemamo prijevod “Peera Gynta” u rimovanim stihovima (kao što je pisano u originalu) nego u proznom tekstu.Norvežanima je takva adaptacija bila neprihvatljiva, jer do izražaja ne dolazi Ibsenov karakteristični ritam i melodioznost. Imao sam nepuna tri mjeseca da prevedem tu dramu u stihovima i nisam bio siguran je li to izvedivo, pogotovo zato što nikad prije nisam prevodio za kazalište, ali na kraju se suradnja s glumcima, redateljem i dramaturginjom pokazala odličnom i predstava je doživjela uspjeh. Nadam se da je jednim dijelom za to zaslužan i prijevod.Subjektivno najdraži?To je definitivno serija “Borgen”, prikazana prije koju godinu na HRT-u. Iako je epizoda bilo puno, a rokovi su poslovično kratki, bio je pravi užitak prevoditi tako vrhunsku seriju pa to nisam uopće doživljavao kao posao nego kao razonodu.Profesionalno najvažniji?To je vjerojatno roman “Proroci fjorda Vječnost” danskog pisca Kima Leinea. Radi se o vrlo opsežnom djelu od gotovo 600 stranica, s temom danskog kolonijalizma na Grenlandu i stilom pisanja koji na trenutke podsjeća na klasike poput Manna, Joycea i Laxnessa, a u svakom poglavlju mijenja se perspektiva, stil pisanja, katkad čak i žanr.Sve u svemu, to mi je definitivno najveći i najvažniji prijevod dosad. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/OKduYvZ1TYo"></oembed></figure><h2>Put</h2>A kako si se uopće našao u skandinavistici, kad je trebalo odabrati studij kako je to kod tebe izgledalo? Što je presudilo, krimići, film...?Sad bi bilo lijepo reći da je presudio Bergman ili Ibsen, ali s 18 godina najviše sam volio heavy metal i skandinavske bendove. Naprosto poželio sam razumjeti tekstove na švedskom ili norveškom pa sam uz engleski, koji sam već prije odlučio studirati, upisao i švedski. K tome, odmalena sam obožavao Andersenove bajke, pa je i to odigralo ulogu.Studirao si švedski, a kako se snalaziš s ostalim skandinavskim jezicima?Da, švedski sam studirao, a tijekom studija slušao sam i kolegije iz danskog i norveškog. Poslije sam se nastavio baviti tim jezicima na svoju ruku i danas, zanimljivo, puno više prevodim s danskog i norveškog nego sa švedskog. Slučajno je ispalo tako, a unatoč velikoj sličnosti tih jezika, moram priznati da mi danski nekako najbolje leži.Preporuči nam, molim te, neke skandinavske naslove i autore, svoja ultimativna otkrića, nema veze ako nisu prevedeni na hrvatski, snalazit ćemo se zasad s drugim dostupnim prijevodima...Ovako na prvu loptu, svima bih preporučio fascinantni roman Carla Vallgrena “Povijest jedne čudesne ljubavi” i Laxnessovo remek-djelo “Islandsko zvono”, za koje je dobio Nobelovu nagradu.Što se serija tiče, odlična mi je bila “Klica zla / Jordskott”, koja je kod nas nekako prošla ispod radara, mada se radi o napetom trileru na tragu Stephena Kinga. Trenutačno se veselim novoj seriji tvoraca Borgena pod naslovom “Herrens veje (Putevi Gospodnji)” i nadam se skorom prikazivanju i kod nas.Pipi Duga Čarapa, knjige Tove Jansson… ima li još što kultno od slikovnica i knjiga za djecu, nama ovdje nepoznato?Uh, slikovnice su posebno plodan žanr u Skandinaviji. Po tome su, usuđujem se reći, vodeći u svijetu. Na dječju književnost stavljaju poseban naglasak i svake godine izdaju mnogo knjiga za djecu.Dojmila me se slikovnica “Zenobija” autora Dürra i Hornemana, u prijevodu prof. Dore Maček, a općenito oduševljavaju me sve slikovnice s ilustracijama slavnog Svena Nordqvista.Kad se tvoje ima pojavljivalo na kraju svake epizode te fenomenalne serije Borgen (meni najdraže u ne znam koliko godina :)), mislila sam da je u pitanju fini stariji gospodin, bivši diplomat, koji sad u mirovini prevodi za gušt. :)) Preporuka za još koju seriju? I film!Dakle, slažemo se po izboru serije! :-) I meni apsolutno drži prvo mjesto na ljestvici omiljenih serija. Ovaj fini stariji gospodin, osim gore spomenutih, još može preporučiti dansku povijesnu seriju “1864” i norveški krimi triler “Mammon”, koji radnjom neodoljivo podsjeća na Larssonovu trilogiju “Millennium”.Od filmova, ako netko nije gledao danski “Jagten / Lov”, to je film koji se ne smije propustiti, a za one koji vole crni humor preporučujem urnebesni norveški film “Kraftidioten / Redoslijed nestanka”, koji je ove godine dobio i američki remake.Prevođenje teksta, audiovizualno, usmeno, koji oblik prevođenja ti je najbliži, najuzbudljiviji?Budući da sam u prevoditeljske vode ušao na HRT-u i najviše se bavio titlanjem, taj mi je oblik prevođenja i dalje najbliži i tu se osjećam kao riba u vodi. S vremenom sam više prešao na književno prevođenje i u njemu najviše uživam zbog nepredvidivosti svakog novog djela.Usmenim prevođenjem bavim se povremeno i još imam strašnu tremu prije svakog nastupa. Divim se kolegama koji to rade redovito, jer radi se o zahtjevnom, fizički napornom obliku prevođenja.Kad si skužio da voliš čitati i da ti idu jezici?Naučio sam čitati vrlo rano, već negdje s četiri godine, i do polaska u školu progutao gomilu knjiga, a ta je ljubav s godinama samo rasla. Jezici mi valjda nekako prirodno leže, a engleski sam, kao i mnoga djeca, naučio uz televiziju naprosto slušajući govor i čitajući titlove. Očito me titlovi prate cijeli život. :-)Koje su odlike dobrog književnog prevoditelja, zašto to ne može raditi baš svatko tko završi studij jezika?Pa, prevođenje je zanat koji treba ispeći, kao i svaki drugi. Osim sklonosti prema knjigama i čitanju, treba neprestano raditi na vlastitom jeziku, na učenju finesa stranih jezika i, možda najvažnije od svega, nikada se ne zadovoljiti ostvarenim. Jedan dobar prijevod ne mora značiti da će i sljedeći biti takav.Svaki je novi izazov i treba mu pristupiti ozbiljno kao da je prvi prijevod. I, dakako, treba čitati što više, kako na stranim jezicima, tako i na hrvatskom, učiti i dobivati ideje od drugih kolega prevoditelja, jer nerijetko me oduševi neko domišljato prijevodno rješenje i zapitam se bih li se ja toga dosjetio.A prevođenje poezije, to mora da je iskustvo za sebe i još jedna neusporedivo viša razina složenosti…Da, poezija je priča za sebe. Treba poznavati jezik u tančine, imati osjećaj za ritam, metriku i poetiku te, ono što je najteže, u potpunosti razumjeti začudne pjesničke slike.Dosad sam prijevode poezije više radio za dušu, prevodio pjesme skandinavskih autora za književne časopise te osim “Peera Gynta” preveo zbirku danske pjesnikinje Cindy Lynn Borw, no svakako bih u budućnosti volio više raditi na poeziji. Što je veći izazov i zahtjevnost, to je veća motivacija.<h2>Disciplina</h2>Prevođenje podrazumijeva višesatni usamljenički rad s tekstom, s obzirom na to, što si - patnik ili sretnik? :)Sretni patnik iliti mazohist. :-)Kako izgledaju ti sati, imaš li kakve rituale?Pa, recimo da imam dosta čvrstu disciplinu. Ustajem svako jutro u 5.30 i radim do 9-10 navečer. Pauze popunjavam pivom. :-)I čega tu zna biti kad, recimo, ne ide sve glatko? :)Uh, u takvim slučajevima treba nekako očistiti glavu, otići u šetnju, pustiti si neki veseli islandski doom, smazati čokoladu ili otvoriti novo pivo za poticanje kreativnosti. :-)Što misliš da bi od naše književnosti pod hitno trebalo prevesti na neki od skandinavskih jezika?Ranko Marinković zaslužio je biti mnogo poznatiji u svijetu, tako i u Skandinaviji. Jednog dana, ako ga netko ne prevede prije, možda se odlučim uhvatiti životnog projekta prevođenja “Kiklopa” na švedski.S obzirom da razgovaramo na portalu jedne knjižnice, kakva su tvoja iskustva s knjižničnim prostorima i tamo zaposlenim ljudima, od djetinjstva do, evo, odrasle dobi kad si profesionalno vezan za knjigu? :)Kad sam bio klinac u nižim razredima osnovne, tete iz slatinske knjižnice već su se smijale kad bi ugledale moju mamu. Dolazila je svaki dan posuđivati nove knjige, jer sam u toj fazi čitao knjigu na dan.Danas, nažalost, zbog previše obveza ne stignem čitati toliko kao prije, ali miris knjiga na policama knjižnice na mene djeluje kao onaj Proustov kolačić madeleine. (Nema smisla za kraj ne ubaciti književnu referencu) :-) <div class="object-full"> <div class="small-slider recommended top-arrows " data-move-by="2" > <div class="small-slider-nav"> <div class="small-slider-nav-left small-slider-nav-item"> </div> <div class="small-slider-nav-right small-slider-nav-item"> </div> </div> <div class="small-slider-title">Izbor prevedenih djela...</div> <div class="small-slider-items-list"> <div class="small-slider-items-wrapper"> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=91001472" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Proroci_fjorda_Vjecnost_179176_580a883cc1.jpg" alt="Proroci fjorda Vječnost " class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=91001472"> Proroci fjorda Vječnost </a> </h3><div class="item-author"> Kim Leine </div> </div> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=454018642" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Utopija_za_realiste_179184_f01661b97a.jpg" alt="Utopija za realiste" class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=454018642"> Utopija za realiste </a> </h3><div class="item-author"> Rutger Bregman</div> </div> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=432002253" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Soba_zla_179192_30815bf0d8.jpg" alt="Soba zla" class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=432002253"> Soba zla </a> </h3><div class="item-author"> Erik Axl Sund</div> </div> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=1031003103" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Filozofija_usamljenosti_179200_5e625c8da9.jpg" alt="Filozofija usamljenosti" class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=1031003103"> Filozofija usamljenosti </a> </h3><div class="item-author"> Lars Fr. H. Svendsen</div> </div> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=433004118" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Sto_je_filozofija_179208_c9b267919c.jpg" alt="Što je filozofija?" class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=433004118"> Što je filozofija? </a> </h3><div class="item-author"> Lars Fr. H. Svendsen</div> </div> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=992000982" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Od_kraja_prema_pocetku_179216_cf3fe06c43.jpg" alt="Od kraja prema početku" class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=992000982"> Od kraja prema početku </a> </h3><div class="item-author"> Kenneth Krabat</div> </div> <div class="small-slider-item"> <div class="item-image"> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=19007602" target="_blank"> <figure class="image"><img src="/uploads/Smrt_vozi_Audi_179224_e2d3822df8.jpg" alt="Smrt vozi Audi" class=" " width="212" height="282" /></figure> </a> </div><h3> <a href="https://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=mi%C5%A1o+grundler&amp;selectedId=19007602"> Smrt vozi Audi </a> </h3><div class="item-author"> Kristian Bang Foss</div> </div> </div> </div> </div></div>

Mišo Grundler: Dobar prevoditelj nikad se ne zadovoljava ostvarenim

Na ovaj razgovor i njegov dovršetak smo čekali mjesecima, ali isplatio se svake sekunde. Uživajte u intelektualnoj poeziji.

Marija Ott Franolić: Književnost otvara prostore slobode

Iscrpno, detaljno i pametno. Jedini pravi opis razgovora s kustosicom, likovnom kritičarka i knjižničarkom Irenom Bekić koja u sklopu Knjižnica grada Zagreba vodi upečatljivu Galeriju Prozori.

Irena Bekić: Knjižnice moraju ostati mjesto razlike

Roman koji je u rujnu predstavljen na riječkom vRIsku, u listopadu i u zagrebačkom Botaničaru jedan je od najboljih koje sam proteklih godina čitala, moje oduševljenje podcrtava razgaljen komentar Ivice Ivaniševića koji je Mirovanje proglasio &quot;librom godine&quot;. U pitanju je autofikcionalni tekst koji se suvereno opire trendovskim imperativima i kao takav, naglašeno autentičan i svoj, a iznad svega promišljeno i znalački napisan, već je dobio izvrsne kritike kod nas, ali i u regiji. Evo kako Dunja razmišlja o knjigama i gradovima, o kulturnim institucijama i glazbi, a ponajprije o vlastitom pisanju.

Razgovor s Dunjom Matić Benčić: Pisanje je alternativna stvarnost u kojoj najviše volim boraviti

Dora Šustić: Za mene je potreba za tekstom fiziološka

Postoje filmovi koje gledate, a iz njih se širi neodoljivi miris papirnatih knjiga. Vanja K. skreće pažnju na dva novija vrijedna naslova.

Upravo sam pogledala jedan film, malen, tih i zapravo bezdogađajan, također jedan od onih koji će, nažalost, zasluženo pretrpjeti packe kritičara, i za koje i sami, dok ste još omamljeni unutarfilmskom atmosferom, znate da su trebali ispasti bolje, jer svi elementi za trijumf bili su tu, u ovom slučaju i kvalitetan predložak, i redateljica koju pamtimo po delikatnom rukopisu i karakterni glumci.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Bit će to tek kratka preporuka za ušuškavanje u ovo poslijeblagdansko doba, dobronamjerno ukazivanje na film koji veseli i grije. </div> </blockquote> Jedan je to od onih filmova koji će ostati na rubu filmografija svojih autora i potisnuti u filmofilskim arhivima gledatelja, ali ja se želim još malo umotavati u njegove boje i teksture, zato vam o njemu pišem.Bit će to tek kratka preporuka za ušuškavanje u ovo poslijeblagdansko doba, dobronamjerno ukazivanje na film koji veseli i grije poput aromatičnih kolačića uz vrući čaj, i koji se možda neće dugo zadržati u sjećanju, ali trenutačno opija i krijepi, a čini to vizualnim šarmom i starinskom nevinošću. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/3KgMW3rowXY"></oembed></figure><h2>Zeznuta zajednica</h2>O filmu <a href="https://www.imdb.com/title/tt3127022/" target="_blank">Knjižara</a> (The Bookshop, 2017) nagrađenom trima Goyama, koji potpisuje španjolska redateljica Isabel Coixet, potaknuta bestsellerom Penelope Fitzgerald, teško je nešto jednoznačno reći, istinski je tužan, ali ne i turoban, nije dobro napisan, no daleko od toga da je loš.A ono što gledatelja vabi ovoj pripovijesti, pogotovo sve nas koji ludujemo za knjigama i prostorima u kojima do njih možemo doći, njegov je naslov, zatim zavodljiv plakat (na kojem uz pastelne boje nalazimo, naravno, knjige) i divna Emily Mortimer u ulozi osjetljive, ali odlučne žene koja krajem 1950-ih godina u slikovitom priobalnom gradiću odluči otvoriti - knjižaru.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Najzahvalniji Florencein kupac tajnoviti je starac, bibliofil i mizantrop koji u svojoj skrovitoj vili kolekcionira knjige, ali i uništava naslovnice onih na kojima su portreti njihovih autora. </div> </blockquote> Taj benigni, dapače suštinski plemenit poduhvat naići će na protivljenje gotovo čitave zajednice, konzervativne i zatvorene, od njezinih moćnih članova, pripadnika seoske aristokracije, a oni su trošnu kuću u koju Florence Green useljava sa svojim knjigama kanili drugačije iskoristiti, do većine mještana koji čitanje preziru ili pak naprosto ne razumiju.Hrabroj ženi izloženoj udruženom pritisku plejade karikaturalnih figura, dakle, neprijateljski raspoloženih žitelja tog tek naizgled idiličnog gradića, ipak uspijeva ostvariti svoj cilj; u knjižari, pred policama od tamnog drveta ispunjenim raznobojnim hrptovima, ona će otpijati čaj iz finog kineskog porculana i družiti se s djecom koja joj pomažu u poslu. Najzahvalniji Florencein kupac tajnoviti je starac, bibliofil i mizantrop koji u svojoj skrovitoj vili kolekcionira knjige, ali i uništava naslovnice onih na kojima su portreti njihovih autora, jer iako majstorski pišu, oni su ipak, uh, mrski mu ljudi.Florence svom vremešnom prijatelju preporučuje za to doba skandalozne lektire - Fahrenheit 451 i Lolitu - i tako knjige s vremenom povezuju dvije samoće, kao što su nju davno zbližile s njezinim pokojnim suprugom, jer upoznali su se u jednoj knjižari. Kad on pogine u ratu, njoj ostaju sjećanja na sretnije dane i snovi o vlastitom knjiškom utočištu. Estetika ove romantične pričice slikovničasta je (ciničniji gledatelj otpuhnut će - nepodnošljiva), fini detalji u interijerima i odjevnim kombinacijama izmjenjuju se sa zamamnom fotografijom krajolika, a vrijednost više su Patricia Clarkson i Bill Nighy u ulogama opake generalice, Florenceine primarne neprijateljice, i dobrodušnog usamljenika Edmunda Brundisha.<h2>Moderna bajka</h2>Za kraj podsjetnik na još jedan slatkiš, koji me utoplio prošle zime: <a href="https://www.imdb.com/title/tt4560008/" target="_blank">Čudesni svijet Belle Brown </a>(This Beautiful Fantastic, 2016), opet nešto za knjigoljupce-filmoljupce, pričuljak o mladoj bibliotekarici, zgodnoj, šeprtljavoj i uopće krajnje neobičnoj koja, izložena maltretiranju na radnom mjestu, a zaposlena je u jednoj ozbiljnoj biblioteci, sanjari o harmoničnijoj i kreativnijoj egzistenciji, ali i dalje u knjiškom okruženju - rado bi stvarala slikovnice za djecu. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/Yzt8UvseR1k"></oembed></figure>Ni kod kuće Bella nema mira, no nakon prvotnih nesuglasica s najbližim susjedom, s tim će se mrzovoljnim udovcem sprijateljiti, i unatoč fobiji od svake vrste vegetacije, krenut će s njim u avanturu uređenja svog podivljalog vrta.Jedan film smješten je u pitoresknost engleske provincije, drugi u šarenilo Londona, u jednom zbivanja pokreće melankolična knjižarica, u drugom kaotična knjižničarka, obje se vežu za naizgled mrgudne starčiće koji su odavno odustali od svijeta, a svaka na svoj način diže glas i utire svoj put ne obeshrabrujući se zlom srećom; romantična drama i moderna bajka, eto vam dva saharinska užitka za zimske praznike.

"Knjižara" i "Čudesni svijet Belle Brown": Knjiška magija na celuloidu

Razmišljanja 

magazin/razmisljanja--c-19

Poneki dokumentarci nastaju kao baština koja ostaje sljedećim generacijama. Takav je &quot;Ex libris: The New York Public Library&quot;.

<div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Libraries are the pillars of our democracy.Toni Morrison </div> </div>Ex Libris: The New York Public Library (2017) izuzetan je dokumentarni film, četrdeset i prvi u filmografiji velikog Fredericka Wisemana, a koji doista zorno pokazuje što sve za društvo čine narodne knjižnice, u ovom slučaju brojni ogranci njujorške javne biblioteke.Trosatni nas dokumentarac, zamišljen kao niz brzoizmjenjujućih kratkiša, osvještava u kolikoj su mjeri i na koje sve načine gradske knjižnice na raspolaganju svim članovima zajednice, napose ugroženim skupinama stanovništva, pripadnicima manjinskih grupa i osobama s posebnim potrebama, pa tako i krajnje neprivilegiranim pojedincima, nezaposlenima, beskućnicima, imigrantima, dakle, onima s ruba tog mitskog megalopolisa koji svakim ulaskom u knjižnicu nakratko prestaju biti prepušteni sebi, odjednom imaju nekoga svog i nekamo ipak bar malo pripadaju.<h2>Kompleksne potrebe</h2>Središnjoj knjižnici u reprezentativnom zdanju na Petoj aveniji po čijim monumentalnim stubama turisti snimaju selfije, kao i manjim, kvartovskim ograncima Manhattana i Bronxa smještenim u neusporedivo skromnije, sasvim obične zgrade po udaljenim i siromašnijim četvrtima, zajedničko je jedno: sve one, a ima ih stotinjak, kao mjesto dobrodošlice i inkluzije, odnosno susreta različitih društvenih skupina, popravljaju, pa i spašavaju živote.Kako suvremena knjižnica nije tek puko spremište knjiga, a u njezinu je fokusu u novije doba daleko više od knjižnične građe korisnik, upravo njegove sve kompleksnije potrebe za informacijom, znanjem i cjeloživotnim učenjem nastoje zadovoljiti i njujorške biblioteke, a što ih, očito je iz ovih vinjeta, čini živim prostorom edukacije, savjetovanja, ali i relaksacije, ohrabrenja.<blockquote class="object-left"> <div class="quote-content"> Kako suvremena knjižnica nije tek puko spremište knjiga, a u njezinu je fokusu u novije doba daleko više od knjižnične građe korisnik. </div> </blockquote> U kadrovima ovog na prvu zastrašujuće podugačkog filma, a čijih će vam 197 minuta na kraju vjerojatno i prebrzo proći, izmjenjuje se knjižnično osoblje raznorodnih specijalizacija s korisnicima različitih starosnih, obrazovnih i interesnih profila, pa tako starice uživaju na satovima break dancea, mame s bebama sudjeluju u raspjevanom čitanju slikovnica, dok osnovnoškolci pohađaju tečaj robotike. Da korisnici knjižnicu doživljavaju domaćim i bliskim prostorom očito je iz mnogih scena, pa npr. izlaganje gostujućeg autora jedna elegantna, mlada žena sluša opušteno podvijenih nogu, dok na nekom drugom predavanju nalazimo gospođu s pletivom u rukama, a obje se doimaju kao da su u svom dnevnom boravku.Upoznat ćemo tumače za gluhe osobe, vidjeti kako se snimaju zvučne knjige za slijepe korisnike i otiskuju one na brajici. Kamera će nas povesti i na koncert klasične glazbe, pa uvesti na program Live from the NYPL kako bismo bar nakratko guštali u druženju s Patti Smith i Elvisom Costellom, prisustvovat ćemo i književnim susretima Books at Noon gdje moderatorica Jessica Strand ugošćuje evolucijskog teoretičara Richarda Dawkinsa, a potom i pjesnika Yusefa Komunyakaa.<h2>Očaravajuća dinamika</h2>Neće se redatelj libiti ni prisluškivanja sastanaka vodstva knjižnice iza zatvorenih vrata gdje neki stručni i dobronamjerni ljudi raspravljaju o digitalizaciji i financijama, ukratko, promišljaju kako unaprijediti poslovanje, a svojim korisnicima pružiti još kvalitetniju uslugu. Zagledat će ljubopitljiva kamera i u fizionomije posjetitelja (a bogme i u ekrane laptopa, bilježnice, unutrašnjost torbi) koji u raskošnim čitaonicama starinske knjižnice u središtu grada pretražuju članke o neizlječivim bolestima, pregledavaju digitalizirane novine iz davnina, bindžaju, drijemaju, bilježe podatke ili ih fotkaju mobitelima, mršte se i smijulje. A svi oni, jasno se to može pročitati s njihovih lica, borave u knjižnici, jer im je ondje lijepo, mirnije i toplije nego igdje drugdje.<blockquote class="object-right"> <div class="quote-content"> Wiseman je posve specifičan dokumentarist, jer u svojim filmovima izbjegava interakcije s protagonistima. </div> </blockquote> Očaravajuće je svjedočiti dinamici brojnih knjižničnih zbivanja, na koji sat prepustiti se pjenušavom krvotoku jednog golemog i moćnog organizma, a jednako je tako razgaljujuće shvatiti da mnoge od tih aktivnosti provode i knjižničari kod nas, evo, možda baš u malenoj biblioteci u prvom susjedstvu. I tako stižemo do zaključka oko kojeg ćemo se, vjerujem, složiti svi, bez obzira je li nam knjižnica radno mjesto ili igraonica, čitaonica, utočište od svijeta - knjižničarstvo je vrijedno zanimanje, a knjižnice... bez njih, bili bismo siromašniji i svakako nesretniji.Ex Libris: The New York Public Library najnovije je ostvarenje Fredericka Wisemana, barda američkog dokumentarizma, koji je svoje cjelokupno umjetničko djelovanje posvetio portretiranju državnih institucija, pa je prije bibliotekarskog miljea istraživao, primjerice, zdravstvene, obrazovne i muzejske ustanove te policijski sustav. Wiseman je posve specifičan dokumentarist, jer u svojim filmovima izbjegava interakcije s protagonistima, kod njega nema intervjua s akterima, ali ni pripovjedačkog glasa iz offa, pa je tako i ovaj rad naprosto precizan uvid u zatečeno stanje, u potpunosti oslobođen autorovih refleksivnih komentara, što će samo pridonijeti gledateljevom doživljaju viđenog. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/0UsglJmevFM"></oembed></figure>

"Ex libris: The New York Public Library": tri sata koja očaravaju

Kao devetogodišnjakina Vanja Kulaš je dobila na poklon knjigu Mama, volim te. Svoju prekrasnu i dragu čitateljsku uspomenu danas dijeli s nama.

Knjigu <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Tata%2c+ti+si+lud&amp;selectedId=980320052" target="_blank">Mama, volim te</a> (Mama I love You, 1956) Williama Saroyana (1908―1981), simpatičnog brke nasmijanih očiju, ako je suditi po fotografijama, a velikog emotivca s obzirom na tople i vrlo osobne tekstove koje je ispisao, davnih mi je dana za 9. rođendan darovala Arijana, prijateljica iz razreda. Istih je godina i djevojčica u knjizi, pripovjedačica i glavna junakinja, kojoj na 250 stranica nalazimo brojne nadimke (Žabica, Twink, gospođa Nijinski, Maslačak), no ne i pravo ime. Poslije ću saznati kako je njezin lik inspiriran autorovom kćerkicom Lucy, u odrasloj dobi filmskom i kazališnom glumicom. Bibliografija ovog američkog pisca armenskog podrijetla osim romana (pročitajte <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Zovem+se+Aram&amp;selectedId=129004338" target="_blank">Zovem se </a><a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/rezultati.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Tata%2c+ti+si+lud" target="_blank">Aram</a>/My Name Is Aram, 1940) bilježi i kratke priče, drame, eseje, memoare, a uz knjigu koju s nostalgijom držim u rukama, 1957. godine objavljuje još jednu namijenjenu djeci ―<a href="http://bit.ly/1iiEOxW" target="_blank"> Tata, ti si lud</a> (Papa, You're Crazy), također autobiografskog karaktera. Pripovijest privlačnom čini nepatvorena djetinja optika ― istovremeno naivni i oštroumni uvidi devetogodišnjakinje koja sa životnim zavrzlamama nakraj izlazi spretnije od odraslih iz svog okružja, svih odreda do grla u stvarnim ili umišljenim problemima.Nedozrela i pomalo neodgovorna, zabrinuta ponajviše zbog izgleda i neizbježnog starenja, njezina je majka televizijska glumica u usponu, koja žudi za ozbiljnijim kazališnim ulogama i slavom. Slijedom fragmentariziranih opisa iz vizure njezine kćeri, zamišljamo je kao crvenokosu varijantu Marilyn Monroe, dok vječito u cajtnotu, skockana i koketna, juri po domjencima i audicijama. Velika djevojka od 33 godine svojoj je djevojčici prvenstveno prijateljica, a tek formalno roditelj. Dapače, uloge se u ženskom dijelu obitelji (Žabičin otac skladatelj nakon razvoda živi sa sinom u Parizu) počesto obrću jer djevojčica je ta koja svoju nesamopouzdanu roditeljicu tješi, hrabri i savjetuje. Unatoč svemu suživot smušene i malčice nestabilne mame i njezine žgoljavice ispunjen je uzajamnim obožavanjem, malim ritualima i užicima, mudrim i šaljivim pseudoodraslim razgovorima. Malena nas u svoj svijet uvodi jedne večeri koja neočekivano isklizne iz njezine kalifornijske rutine. Spremačica i dadilja, majka Viola, koja „dolazi k njima subotom, kuha, sprema i gleda televiziju“, zbog nepoznatog se razloga ne pojavljuje u dogovoreno vrijeme, pa Mamici propadne odlazak na zabavu nekog producenta. Sita provincijske besperspektivnosti, ona se spontano s kćeri ukrcava na kasni let za New York. Tako se cure doslovno preko noći nađu u epicentru glamuroznih zbivanja, na Petoj aveniji, u otmjenom hotelu Pierre, početkom kazališne sezone. Odjednom se stvari zakoturaju posve filmski: mala pametnica sasvim slučajno dobiva ulogu u perspektivnom komadu koji doživljava prerade kako bi se glumačkoj postavi mogla pridružiti i Mamica. Otada čitatelj u sjajno napisanim pasažima s dvjema protagonisticama i nizom zanimljivih pobočnih likova proživljava uzbudljive etape začetka zvjezdane glumačke karijere, čaroliju teatra, naporne probe, euforiju, strepnje pred premijeru. Djevojčici su intrigantni mehanizmi postavljanja kazališne predstave, život u hotelu s pet zvjezdica, turneja Amerikom; inspirativna su joj druženja s iskusnim kazalištarcima koji se s njom ophode kao s ravnopravnom kolegicom, no premalena je da bi bila impresionirana tim miljeom, mistificira ga ― kad odraste, želi biti igračica bejzbola. Ona silno uživa u svršetku ljeta na uskipjelim ulicama New Yorka, šetnjama s mamom Central Parkom kojim prhuću kolibrići, hranjenju golubova sjemenkama kupljenim kod skromnih uličnih prodavača, večerama u vrevi popularnog samoposlužnog restorana (Automat), zabavi na Coney Islandu. Ipak, nedostaje joj jednostavna kalifornijska svakodnevica u harmoničnu obiteljskom domu kakav je bio prije rastave roditelja, s najboljom prijateljicom, starijim bratom, tatom. Saroyanova gorkasto-slatkasta knjiga, tako životna, energična i beskrajno inspirativna, bila mi je u danima djetinjstva, Francuzi bi to rekli ― livre de chevet, drago štivo koje se čuva uz uzglavlje, uspavljuje nas, a potom na najbolji način ispraća u novi dan. Upravo sam je sada nakon puno vremena pročitala ponovno i ― odahnula. Bez obzira na vremenski odmak od dvadesetak godina, sva je magija još uvijek tu. Stoga najtoplija preporuka. Za male i velike djevojke. Živjele! I samo hrabro u nove izazove.<h4>Pronađite djela Williama Saroyana na našim policama <a href="http://bit.ly/1iiEOxW" id="__mce_tmp" target="_blank">http://bit.ly/1iiEOxW</a></h4>

Mama, volim te, William Saroyan i deveti rođendan

Schirmer/Mosel, cijenjena izdavačka kuća iz Münchena specijalizirana za fotografiju i suvremenu vizualnu umjetnost upravo ove godine, 1. travnja, slavi jubilarni 40. rođendan. Eto prigode da ukažemo na jedno njihovo izdanje, koje bi primarno moglo zanimati one koji su skloni, s koje god strane knjižničnog pulta bili i ma iz kojih pobuda (učenje, zabava, posao), knjižnice smatrati svojim dnevnim boravkom. Kad sam prije koju godinu otkrila da postoji ukoričena zbirka art fotografija bjelosvjetskih hramova kulture i znanja, taj mi je naslov postao mračnim i nedohvatljivim predmetom želje jer koliko smo često u prilici kupovati skupocjene knjige bez utilitarne funkcije?Luksuzna monografija međunarodno etablirane njemačke fotografkinje Candide Höfer, pucketavo glatkih i mirisnih listova, naslovljena tek jednostavnim Knjižnice (Libraries, Schirmer/Mosel, 2005) coffee table book je za knjiške moljce i zaljubljenike u biblioteke, ali i za sve one s nagnućem za arhitekturu i interior design. Umjetnica nam ovdje podastire više od stotinu glossy fotki otmjenih prostora, i to u rasponu od starinski raskošnih do futurističnih, koji se njezinu objektivu gotovo egzibicionistički izlažu za vratima svjetskih knjižnica tijekom razdoblja od dvadesetak godina. Unatoč tome što se ova fotografska komparativna studija ograničava na područje Europe i Amerika, ona predstavlja vrijedan dokument o knjižnicama različitih vrsta te njihovu djelovanju u raznolikim povijesno-geografskim, sociološkim i kulturnim kontekstima.Pred očima nam, uhvaćeni iz različitih rakursa, promiču kilometri polica i drvenih kataloga te pažljivo uvezani i urešeni hrptovi knjiga u krupnim planovima ; u čitaoničkim se zonama nižu totali stolova fotografirani s vratolomnih galerija, ali i intimistički fragmenti skrivenih zakutaka zatvorenih spremišta, zaštićenih fondova, arhiva i radnih prostora knjižničnog osoblja. Zjenice nam se šire pred opulentnošću pozlaćenih štukatura, dekadentno oslikanih svodova, grandioznih kupola, teških lustera, antiknih svjetiljki i fotelja, ulaštenog mahagonija i masivne hrastovine, ali i od elegancije modernih dizajnerskih stolaca i prozračnih staklenih vitrina. Tehnički besprijekorni foto prikazi interijera nalik svetištima mahom su, odlukom autorice, lišeni prisutnosti čovjeka. Zaleđena u trenutku prije ili poslije radnog vremena i rush houra, koji podrazumijevaju intruzije posjetitelja i korisnika te dinamična zujanja knjižničara, ta prostranstva, statična i besprijekorna, ulijevaju strahopoštovanje, izazivaju divljenje, pozivaju na uživanje u detalju, koloritu i teksturama.Zgodan uvodnik u impresivne vizualije Candide Höfer, poput inspirativnog preludija otisnut na početku knjige, simpatično je osoban, no istodobno perceptivan i stručan esej o knjižnicama s potpisom Umberta Eca.Jedan monografski svezak, razumije se, nikako nije dostatan da se u nj smjeste sva bibliotečna it mjesta. Tako na njegovim stranicama nisam primjerice pronašla knjižnicu benediktinske opatije mađarskog gradića Pannonhalme, o kojoj mi je nedavno uzbuđeno pripovijedala kolegica koja je imala sreću šetati njezinim začudnim prostorijama pod kojima se prostiru drevni vinski podrumi. Upravo je stoga knjiga o kojoj vam pišem tek hint, poziv na guglanje, daljnje proučavanje navedenih knjižnica, ali i lov na nove pronalaske. Uz fotografije, osim naziva biblioteka, ova publikacija ne nudi dodatne podatke, no takav je, kako znamo, uobičajen prosede umjetničkih monografija, knjiških statusnih simbola namijenjenih pokazivanju i hvalisanju pred gostima. Šalu na stranu, dojma sam kako je eliptičnost ovdje opravdana; popratni bi tekst po svoj prilici skrenuo fokus sa slike i umanjio ugodu posvemašnjeg prepuštanja vizualnom.Pronjuškajte po web stranicama spomenutih biblioteka, lajkajte ih na Fejsu, saznajte kakva pravila i običaji vladaju kod njih i... sanjarite dok vam se, kao meni na sveučilištu u Coimbri (bibliotecas da Universidade de Coimbra materijal su za neku novu knjižničnu priču), ne pruži prilika da prošećete ponekima od tih mitskih prostora.Slikovni kolaž Frau Höfer estetska je poslastica stvorena za čisti užitak, a omogućuje nam da zavirimo u odabrane od najimpresivnijih knjiških sanktuarija. Potražite je u minimalističkoj čitaonici beige tonova na najvišem katu nove zgrade jedne knjižnice koja vam je, za razliku od većine popisanih u knjizi, dostupna - onoj Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Candida Höfer: Libraries

Nova, redom druga slikovnica pjesnikinje i spisateljice za djecu Tamare Bakran (nakon slikovničastog debija<a href="http://gkr.hr/Magazin/Ispod-cekica/Tamara-Bakran-Kruna-kraljice-vrana" target="_blank"> Kruna kraljica vrana</a>, Sipar 2014) strukturirana je kao priča u priči. Prvi pripovijedni prsten čini somnambulna epizoda noćnog druženja znatiželjnog dječaka s rasplesanim rogačem. Umetnutim pričuljkom pridružujemo se ovom neobičnom duu, jednom malcu i jednom stogodišnjaku, u avanturi s gusarima koji baš plažu njihova otoka odabiru za skrivanje blaga. Tamarina priča nježna je i snovita, pomalo starinski utopljena u mediteransku sjetu, gustoću zvjezdanog neba, mirise otočke vegetacije. U isti je mah i duhovita u živim dijalozima članova gusarske družine, ali i dinamična u akcijskim scenama potjere. Klimaktičnim svršetkom velike čitače i njihove malene slušatelje pripovijetka umiruje, ušuškava. I sami znate - najbolje spavamo izmoreni proživljenim uzbuđenjima. Ono što osim dopadljive priče čovjeka navodi da ovu slikovnicu unedogled lista, opipava, mazi i njome ukrašava zidove, ilustracije su - domišljate i detaljistične, meke i tople - splitske umjetnice Kaće Svedružić. Tamara i Kaća pozivaju nas da svijetom koračamo ljubopitljivo i bez straha, spremni na nova iskustva i dogodovštine, otvoreni za sve čarolije života. Jer štošta nas čeka već pred vlastitim pragom, samo treba uočiti, prepoznati, prepustiti se. Nevažno je pritom koliko smo stari i s koliko vremena ili novca raspolažemo. A ponajmanje je bitno jesu li te ljepote realno opipljive ili tek od mašte i snova. <h4 class=" text-justify">Knjigu <a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;action=search&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Dje%C4%8Dak%2c+%C4%8Dudesni+roga%C4%8D+i+tajanstveni+kov%C4%8Deg&amp;selectedId=370009701" target="_blank">Dječak, čudesni rogač i tajanstveni kovčeg </a>pronađite na našim policama. </h4>

Tamara Bakran: Dječak, čudesni rogač i tajanstveni kovčeg

Kruna kraljice vrana (2014), prva je priča za djecu hungarologinje i turkologinje, bibliotekarke, ali prije svega nagrađivane pjesnikinje Tamare Bakran (Mjesečevo cvijeće/2012, Pastirica skakavaca/2014). Slojevita je to i poučna storija o kočopernoj vrani-vladarici koja osobno ispunjenje traži u materijalnome, da bi je na koncu upravo njezina taština stajala psihičkog zdravlja i socijalne pozicije. Ova prva među vranama žudi naime za imovinom koja bi je razlikovala od njenih istovrsnika i podanika. Upravo stoga što je svjesna da se kvalitetama nimalo ne izdvaja od podčinjenog joj vranovskog naroda, samoostvarit će se tek posjedovanjem ekskluzivnog asesoara - kraljevske krune. Umjesto društvenog angažmana, mudrosti ili dobrostivosti kojima bi se izdigla nad amorfnom pernatošću jata vrana, ona je poželjela rojalistički simbol na kakvome je pozavidjela ljudskoj kraljici. To će biti početkom vranina egzistencijalnog sunovrata, jer njezina je osobna realizacija - ostvarena činom krunjenja - tek kratkotrajni privid. Sretni dani ove okrunjene glave brzo će minuti. Njena propast neće biti posljedicom dramatičnih abdikacija ili prevrata, nego banalne neugodnosti - kraljica će naime nesretnim slučajem ostati bez voljenog objekta i od toga se strahotnog gubitka neće oporaviti. Psihološki profil mušičave kraljice bilježi opasne nuspojave vladarske dokonosti, ali i kompleks više vrijednosti pa i simptome manične depresije. Baš tipično kraljevski neuračunljivo ona svoj narod baca u probleme, pri čemu će se upravo najmanja i najnevažnija među vranama pokazati najsnalažljivijom i pomoći kraljici.Dok je kraljevskoj razmaženki sedef s riječnog dna tek statusni simbol i sredstvo reprezentacije, materijalno vrijedan, ali bez dubljeg značenja, za generacije djevojčica taj komadić školjke nakit je sentimentalne važnosti i magičnih moći, poticaj za maštarenja i pripovijedanje priča; čaroban prsten, dragocjenost koja se s ljubavlju čuva i ostavlja u nasljeđe.Ilustratorica Maja Vukina Bogović zagasitim koloritom priči je pridala ozbiljniju notu kao da sugerira kako slikovnica tematski možda i nije namijenjena djeci najmlađe dobi, već onima nešto starijima koje će pripovijest navesti na promišljanja. Kruna kraljice vrana naime nenametljivo otvara niz esencijalnih životnih pitanja.No, ne bojte se, sasvim će u redu biti odlučite li je tek neopterećeno listati kao nostalgičnu odu prirodi ili pak posvetu kontroverznim i marginaliziranim vranama. Tamara ih voli, a vi?<h4>Pronađite Krunu kraljice vrana na našim policama: <a href="http://bit.ly/1C87Zyt" target="_blank">http://bit.ly/1C87Zyt</a></h4>

Tamara Bakran: Kruna kraljice vrana

Frida Šarar: Svatko stvara na svoj način, a načina je bezbroj

Striček Duško: Daj djetetu da diše, igra se, i upija svijet oko sebe i tada će i u tebi vidjeti uzor, mentora, model čovjeka kakav želi postati i ganjat će taj cilj