Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

23_Nina_DR_Zajednica_final-1024x553.jpg

Brickzine

Neki drugačiji život: moderne alternativne zajednice

brickzine--c-23

Izrezak-1.png

InfoCoV: umjetnom inteligencijom u srž online komunikacije

Digitalne-Rozice.png

Poziv za škole: Digitalne rožice zovu vas na kreativno putovanje

19_Nina_DR_Street_art_1-1024x553.jpg

Pet na pet: street art u pet točaka i s pet street art umjetnika/ca

Davno, davno, davno, u ono pretpandemijskom, predepk i predratno vrijeme prošao sam u šetnju do centra s kolicima i baš je bilo bez veze… Novo vrijeme, nove okolnosti, nova testiranja, novi testni primjerak u kolicima pet godina nakon ponovo je ovdje…

Grad nije za kolica #2 (a nije baš ni za badminton)

Teme

magazin/teme--c-17

Postoje grafički romani koje možete listati satima i nakon što pročitate priču...

"Ar-Men, živi pakao" Emanuela Lepagea: vizualna poslastica o samoći i svjetionicima

Recenzije

magazin/recenzije--c-15

Cyberpunk 2077 je nadmašio neuspjeh igre No Man's Sky te postavio brojna pitanja, kako igračima, tako i developerima

Krah Cyberpunk 2077 iz pandemijske godine koji se pamti

RASADNIK

rasadnik--c-29

Još jedan roman koji je postao i vrlo uspješan film... Lari Š. je napisao još jedan odličan prikaz.

"37,2 ujutro" Philippea Djiana: Mentalno oboljela težina postojanja

Najčitanije

Kvalitetna vizualna komunikacija i svijest o ulozi dizajna u kontekstu silnih drugih izazova obično nisu na prvom mjestu prioriteta neke usluge, projekta, objekta... Martina i Nina uče nas da ju ipak ne zaboravimo...

Zamislite ceste bez oznaka. Zamislite udžbenike i radne bilježnice bez uputa, kulinarske recepte bez uputstva za pripremu i strojeve bez uputstva za upotrebu. Zamislite zračne luke i autobusne stanice bez oznaka. Zamislite bolnice bez znakova za snalaženje. Čekajte... Pa to i nije toliko teško, je li?Nažalost, nije. Signalizacija, tj. navigacijski sustav, tj. oznake koje pomažu u snalaženju u prostoru često ispadnu s liste prioriteta, a i s liste troškova prilikom otvaranja nekog kompleksa. Razumljivo, ispadnu i s liste problema koje treba riješiti, pogotovo kad se nađu u društvu problema poput prokišnjavanja krova u rodilištu ili manjka doktora specijalista ili nedostatka konca za operacije. Opet - potpuno razumljivo - u takvom se kontekstu signalizacija čini potpuno irelevantnom i banalnom, ali želimo pokazati koliko su i ti mali koraci bitni i mogu nam olakšati život u ključnom trenutku. Svima nama. Jer u ovom se slučaju ne moramo stavljati u ulogu korisnika bolnice ili išta zamišljati - svi smo korisnici bolnice, bez iznimke.I male stvari zaista mogu učiniti svijet mrvu boljim, nije klišej.<h2 class=" text-left">Pa krenimo put bolnice...</h2>Situacija s kojom se vjerojatno svatko susreo: trebate vaditi krv. Kamo idete? Zavod za javno zdravstvo na Mlaki? Sušak? KBC Rijeka? (Jedino bismo Kantridu i Cambierijevu ovdje mogli isključiti, ako nismo djeca.) Iz ovog je primjera vidljiv prvi veliki izazov potencijalne signalizacije - kako objediniti tako dislocirane objekte? To je problem koji nadilazi signalizaciju, ali krenimo najavljenim malim koracima i zadržimo se na jednom lokalitetu. Recimo da saznamo da trebamo ići u KBC Rijeka, opet dolazimo do pitanja gdje točno? jer je u kompleksu nekoliko laboratorija.Kod nas ljudi vole da im se unaprijed usmeno objasni kamo (I kuda) moraju ići - da imaju neki makar približni uvid o prostoru u koji dolaze. ”To ti je u onoj velikoj zgradi, na drugom katu, kad se popneš stepenicama lijevo, pa desno.” S takvom poluinformacijom sigurnije kročimo nepoznatim terenom. Ali nepoznati teren, pogotovo s tako javnom funkcijom poput bolnice, trebao bi biti uređen za samostalno snalaženje.<h2 class=" text-left">Što je signalizacija i kome je namijenjena?</h2>Hajmo razbiti tabu i progovoriti o mističnoj signalizaciji. Signalizacija je nekakav navigacijski sustav koji pomaže u snalaženju u prostoru. Konkretno, to su putokazi, oznake, table, mape i slično. Od vanjskih putokaza prema zgradi, preko velikog znaka na objektu, do one male table na vratima. I ono najvažnije - sve između toga. To je ono o čemu - ako je pravilno postavljeno - i ne razmišljamo, i ne primjećujemo, jer u svakom trenutku znamo da smo na pravom putu. Problem se javlja kad oznake ne postoje ili nisu dovoljno dobro osmišljene/postavljene, a jako je iritantno kad su dvosmislene ili otvorene za interpretaciju.Primarni korisnici bolnica nisu njezini djelatnici, već posjetitelji. Ako sve bude jasno posjetiteljima, bez brige, bit će i osoblju (koje ionako često ima svoje prečice i skrivene hodnike). Kontekst bolnice pretpostavlja i češću specifičnu publiku: starije ljude, osobe slabijeg vida, slabijeg fizičkog i mentalnog zdravlja, osobe koje ne znaju čitati, a ponekad i strance. Njima bi definitivno snalaženje trebalo pojednostaviti vizualno prepoznatljivim simbolima. I taj je dio izazov za sebe jer pojedine medicinske usluge nemaju prepoznatljive simbole. Ako malo razmislimo, simbol za kardiologa puno će nam prije pasti na pamet nego za recimo internista, ali simboli se ionako uče. Sve simbole koje danas prepoznajemo (npr. srce, znak za mir, znak za informacije...) u jednom smo trenutku života naučili. Bitno je da su simboli što jasniji, ali poanta je da ih korisnik s vremenom - i korištenjem - nauči.Očekivano, nakon prve ili druge upotrebe prostora, znakovi nam više ne trebaju jer smo naučili put. Ali možda je upravo to dio problema. Jer iz sadašnje perspektive - kada znamo put do željene ordinacije - znakovi do nje čine nam se suvišni. No, ako se stavimo u situaciju prvog dolaska u bolnički kompleks, oznake postaju itekako potrebne.<h2 class=" text-left">S teorije na praksu</h2>Donedavno smo imali situaciju da na ulazu u KBC Rijeka nema nikakve vodilje gdje su koji odjeli i što je u kojoj zgradi. Sad postoji jedna mapa s tlocrtom i okvirnim informacijama - svakako dobrodošla - ali definitivno ima mjesta za napredak. Jer ipak se mora odabrati jedan od 21 objekta na lokaciji! Već bismo samom grupacijom objekata uvelike olakšali snalaženje i srezali izbor zgrada za 50 %.<h4 class=" text-left">Prijedlog za lakše snalaženje: izdvajanje zgrada koje su od interesa za pacijente.</h4> <figure class="image"><img src="/" alt="GKR-magazin-copy-1-vizuali-karta" class=" " /></figure> Na onom mikronivou - vratima ordinacije, laboratorija ili ureda - djelatnici sami pokušavaju odgovoriti na njima često postavljana pitanja i time ih svesti na minimum. A što će drugo? Prvo posegnu - razumljivo - za A4 papirom, flomasterom i selotejpom. Oni kreativniji za papirom u boji, Comic Sansom i plastifikatorom. Dogodi se da druga smjena ima svoju viziju pa onda vrata postanu obljepljena s 5-7 različitih papira koji više zbunjuju nego daju informaciju.U tom mnoštvu papira, boja, veličina slova i različitih tipografija gubi se hijerarhija podataka, ali još bitnije - gubi se i sama informacija. Znakovi funkcioniraju najbolje kad su brojčano svedeni na minimum (ALI ne ispod minimuma). Previše znakova na jednom mjestu postaje kontraproduktivno jer se ne pročita nijedan.<h4>Na fotografiji: Informacijska zbrka na vratima.</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_1_vizuali_karta6_131809_bf4d932320.jpg" alt="GKR-magazin-copy-1-vizuali-karta6" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h4 class=" text-left">Na fotografiji: Jedan od mogućih načina grupiranja i raščišćavanja informacija.</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_1_vizuali_karta7_131813_89c93d2123.jpg" alt="GKR-magazin-copy-1-vizuali-karta7" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h4 class=" text-left">Na slici: Predviđanje prostora i za nezaobilazne A4-napomene.</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_1_vizuali_karta8_131817_caaf112189.jpg" alt="GKR-magazin-copy-1-vizuali-karta8" class=" " width="800" height="750" /></figure> <h2 class=" text-left">Fokus na korisniku prostora</h2>Liječnici posvete svoj život pomaganju drugima i bilo bi šteta ne naći put do tih superheroja, pogotovo u trenutku kad ih najviše trebamo. A upravo nam je u tim trenutcima najteže - prestrašeni smo i iscrpljeni bolešću, treba nam pomoć. Baš bi nam dobro došla mala asistencija u snalaženju bolničkim hodnicima. Malo ohrabrenje da smo na pravome putu.<h4 class=" text-left">Galerija: Prijedlog za raščišćavanje informacija, postavljanje hijerarhije i veću uočljivost laboratorija</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/3_131781_bb86d53e09.jpg" alt="3" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/4_131785_23a45c3cb3.jpg" alt="4" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/5_131789_3a9d6fac17.jpg" alt="5" class=" " width="800" height="600" /></figure> Još nešto. KBC je napravio odličnu stvar s vizualizacijom krvnih grupa koje im nedostaju i bilo bi šteta da zainteresirani davatelji ne nađu laboratorij koji traže. Zasigurno bi im lakše bilo pratiti oznake “Dobrovoljni darivatelji krvi” nego “Klinički zavod za transfuzijsku medicinu”. Mnogo bi se moglo napraviti već samim time da se aspekt sadržaja fokusira na korisnika.Svijest o signalizaciji u našem društvu očito ne postoji. Njezin potencijal da riješi probleme i ispuni primarnu svrhu snalaženja u prostoru neprepoznat je ili pak prepoznat kao nepotreban. Ali stvari idu nabolje. Nedavno <a href="http://kbc-rijeka.hr/" target="_blank">obnovljena internetska stranica KBC-a</a> ponudila je mape tri lokaliteta (Rijeka, Sušak i Kantrida) za ispis, a te su mape osvanule i u krugu bolnice. Moglo bi bolje, ali pomak naprijed ipak postoji i zahvalno mu mašemo.Šuška se i o novoj bolnici - želimo nam svima manje gubljenja u njoj.

Dizajn za bolji život: Signalizacija ili snalaženje od točke Ka do točke Be i Ce

Nina i Martina pružile su sjajne prijedloge za sređivanje signalizacijskog kaosa u KBC-u Rijeka, a ovaj put pažnju skreću na dvije kritične gradske točke kada je riječ o vizualnom identitetu i komunikaciji - jedna je na Škurinju, a druga na Brajdi...

<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> “Na ulicama velikih gradova krajem 19. stoljeća, plakati su bili odraz ekonomskog društvenog i kulturnog života, natječući se za pažnju kupaca i publike.” (Richard Hollis, Graphic Design) </div> </div>Dizajn je društvena kategorija. On živi u društvu, za društvo i odraz je društva. Svaki kvart ima nešto zastupljenog dizajna – neki više, neki manje, a to je najčešće u obliku plakata. Ako se složimo da je plakat odraz ekonomskog, društvenog i kulturnog života neke zajednice, zastanimo malo kod najbliže površine za plakatiranje i zamislimo se što ona govori o nama.<h2>Funkcija plakata</h2>Dizajn nije egzaktna znanost te jasna i općeprihvaćena pravila za dobar plakat ne postoje.Grafički bi se dizajn općenito mogao okarakterizirati kao vizualno rješavanje problema, a “problem” koji treba riješiti plakatom jest prezentacija ili promocija nečega. Plakat može imati nekoliko zadaća: pružiti informaciju, privući pažnju i istaknuti se u svom vizualnom kontekstu koji je najčešće mnoštvo drugih plakata. Drugim riječima, nije mu lako i uvijek se na ovaj ili onaj način natječe za pažnju publike. Njegovo tajno oružje može biti zanimljiv, domišljat i dojmljiv sadržaj ili nešto sasvim drugo (češća situacija). Očekivano je da pružanje informacije bude primarna funkcija, no nije uvijek tako. Neki oglašivači stavljaju naglasak na privlačenje pažnje i to po cijenu svega ostaloga, nekad čak i prometne sigurnosti.Plakat je definitivno najraširenija urbana forma, a kreće se od formata A4iz kućne radinosti (najčešće zalijepljenih selotejpom za stup ili stablo), preko regularnih plakata koji najavljuju neki događaj, pa do bill-, mega-, jumbo-, XXL-, superboardova. Cilj je u što manje sadržaja i što prije iskomunicirati što više. U fokusu bi trebao biti sadržaj, tj. ideja, tj. koncept, a još je bolje ako pobudi emociju.<h2>Estetika plakata</h2>S druge strane, svako vrijeme nosi svoju estetiku. Neke teorije zagovaraju tezu da je dobar dizajn postignut tek onda kada se više nijedan element dizajna ne može oduzeti jer tada više ne bi komunicirao kako treba. No od početka pojave plakata izmjenjuju se takav čist/minimalistički pristup i onaj s bogatstvom elemenata. Pa opet ovaj prvi, pa drugi i tako stalno.Koliko često uopće upamtimo plakat? Nažalost, vjerojatnije je da se to dogodi zbog nečeg negativnog nego pozitivnog. Još se uvijek sjećamo krivo napisanih plakata za “pelin fewer” ili neshvatljivih jumbo plakata s “pašteta artom”. Ipak, najčešće ih ljudi i ne percipiraju jer je oko već toliko naviklo na šarenilo svuda oko nas da plakati jednostavno prolaze ispod radara.Ako se zaista zagledamo u neku površinu gdje je dopušteno plakatiranje (ili nije) i gdje ima barem 10-ak različitih plakata, znate li koji će biti najuočljiviji? Naravno, onaj za koncert Ivana Zaka ili Jelene Rozge. Sigurno ih znate, velika bijela štampana slova na crvenoj pozadini i to je to. Bez grafika, bez ilustracija, bez fotografija. Zašto? Zato jer svi ostali imaju sve navedeno i stope se. Ovdje zbog uočljivosti manje postaje više – i u smislu informacija, i u smislu boja, i u smislu formata. No iza takvog dizajna nema ideje koja nas natjera na razmišljanje, nema koncepta koji je jasan i glasan. Takav plakat samo prenosi jednodimenzionalnu informaciju i baca se u smeće nakon tjedan dana. Nema nikakvu drugu vrijednost. Ne prenosi emociju. Ne izaziva reakciju. Ne pobuđuje čuđenje. Ni divljenje. (No budimo realni, vjerojatno nije ni imao takvih ambicija.)<h2>Želimo li takav odraz društva?</h2>Škurinjski je kružni tok jedna od najfrekventnijih pozicija u gradu kroz koju prođu tisuće ljudi svakoga dana. Mora da je ekstremno vrijedno tamo imati plakat, je li? Hmmm, ne nužno. U tako “gužvovitoj” prometnoj situaciji vozači definitivno nemaju vremena za čitanje billboarda, a ipak ih je tamo postavljena cijela šuma. Događa se da ljudi propuste izlaz iz kružnog toka jer od svih silnih oblika reklama nisu pronašli putokaz. To je jedna od mnogih situacija gdje oglašivačka industrija jede onu prometnu i sigurnosnu, a plakat je definitivno još uvijek jedan od glavnih igrača oglašivačke industrije. Škurinjski je kružni tok postao poput burze jumbo plakata koji na sve načine pokušavaju upasti u oko (čak i velikim natpisom “OPREZ” na jednom od njih).S obzirom na to da kružnim tokom zaista prolazi mnogo ljudi, zar ne bi bilo bolje pružiti ljudima neki poželjniji sadržaj od puke reklame? Ako već ostaje ta infrastruktura, umjesto reklama mogla bi to biti izložba lokalnog umjetnika ili radovi dječjih vrtića (naravno, postavljeni na način da ne ometa promet). Mogao bi to postati kulturni kružni tok s plakatima aktualnih kazališnih predstava. A mogli bi se i srušiti svi nosači plakata i umjesto njih zasaditi stabla, ali tu se već opasno miješamo urbanistima u posao. To bi raskružje moglo postati svašta, ali nije. Zasad je samo vrlo neugledan javni izlog u koji nemamo želju zaviriti, ali eto, moramo. <figure class="image"><img src="/uploads/1_134952_d84dda104e.jpg" alt="1" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/2_134956_6b8a33293b.jpg" alt="2" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/3_134960_855e8bd6fe.jpg" alt="3" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h2>Slučaj Brajda</h2>U nekim su kvartovima oglašivači odlučili nadići papir i privlačenje se pažnje umjesto plakatom radi svjetlosnim zidom. Sviđa li nam se? Najvjerojatnije ne. Ometa li promet? Svakako. Pridonosi li svjetlosnom zagađenju? Vrlo vjerojatno. Znamo li točno o čemu ovdje pričamo? Definitivno, o onoj kockarnici. Znači, zid lampica ispunio je svoju primarnu svrhu – primijetili smo ga.E sad, može se raspravljati koliko je to primjereno, dopušteno i gdje završava granica dizajna, a počinju jeftini trikovi za privlačenje pozornosti. Nešto kao ona “i loš PR je dobar PR”, glavno da se priča! U svakom slučaju, ovime je Rijeka dobila dašak trećerazrednog Las Vegasa u kasnobaroknom i secesijskom susjedstvu.<h2>Kazališni i filmski plakati</h2>Kad pričamo o estetici plakata, možda posebnu kategoriju zauzimaju kazališni i filmski plakati. S obzirom na to da se rade za vrstu umjetnosti, kao da imaju više razumijevanja za estetiku. Jedino se još ti plakati tu i tamo traže za kućne kolekcije, uokviruju i čuvaju. Iako, u današnje je vrijeme na području filmskih plakata, pogotovo blockbustera, najveći naglasak stavljen na glumca/glumicu koji u biti prodaju film, a ostalo je sekundarno. Tako da i tu stvari polako idu nizbrdo.Još je nešto zanimljivo, filmski i kazališni plakati uglavnom imaju svoje mjesto – izloge ispred kina ili kazališta. Kazališni se znaju naći i na površinama za plakatiranje, ali ne u tolikoj mjeri kao ostali. A i na takvim površinama “strše” kao nešto drugačije, nešto bolje. Moglo bi se zaključiti da takav “poseban tretman” plakata – uokvireni i ispod stakla – doprinosi i njegovoj vrijednosti. Jer maćehinski odnos prema plakatima polijepljenima posvuda i svakako nikako ne pomaže njihovoj percepciji kao budućeg smeća. A život plakata i nije neki; uglavnom od faze dizajniranja do faze odvoženja na smetlište prođe oko 2 tjedna.Nažalost, plakati se najčešće i svedu na smeće. Više nema onih koji žele promijeniti svijet. Ta ambiciozna i optimistična misija u prošlosti uvijek je uspjela prenijeti emociju (sjetimo se Colorsovih plakata/oglasa protiv AIDS-a i rasizma). A danas, kad je možda najpotrebnije mijenjati svijet, takve je misije sve manje, a plakat je potrošna roba koja uglavnom prodaje proizvod ili događaj. K tomu se svaka površina promatra samo kao prodajna površina i plakati postaju dosta iritantna tapeta grada. Sva sreća, imamo onih nekoliko murala na kojima možemo odmoriti oči.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> “Cilj komunikacijskog dizajna je utjecati na znanje, stavove i ponašanje ljudi – na ono što se odvija nakon same komunikacije.” (Jorge Frascara, Communication Design) </div> </div>

Dizajn za bolji život #2: Vizualni džumbus sada i u vašem gradu

Prvo dobra vijest - na Brajdi više nema groznog svjetlećeg panoa koji nas je <a href="http://gkr.hr/Magazin/Teme/Dizajn-za-bolji-zivot-2-Vizualni-dzumbus-sada-i-u-vasem-gradu" target="_blank">uzrujao prošli mjesec.</a> Ali nema kraja našim vizualnim mukama, kao ni dobrim rješenjima.

Bilo jednom u SAD-u: Dobar dan, dobar dan. Ja bih otvorila bankovni račun, izvolite putovnicu za podatke. Dva tjedna kasnije: stigla je kartica na ime Martina Hrvatsko. Dobar dan, dobar dan. Došlo je do pogreške, moje prezime nije Hrvatsko, to je državljanstvo. Sorry, sorry. Evo putovnice pa prepišite ispravne podatke. No problem. Još dva tjedna kasnije: stigla je kartica na ime Martina Hrvatsko.Iako volimo odmah posegnuti za derogativima na račun inteligencije Amerikanaca, u ovom slučaju nisu (u potpunosti) oni krivi. Informacije u putovnici očito su nejasno i dvosmisleno organizirane i događa se da se pobrka koji podatak pripada kojoj kategoriji. Nama iz perspektive govornika hrvatskog jezika ova pogreška bankara zvuči potpuno suludo, ali netko tko nije govornik jezika samo traži smjernice koje će mu ukazati na to koja informacija pripada kojoj kategoriji i prema organizaciji informacija zaključuje što je što. A u ovom slučaju, iako su nazivi kategorija dvojezični, ta organizacija definitivno nije bila jasna.I tko tu može pomoći? Dizajneri informacija, naravno!<h2>Ta divna informacija</h2>Informacija je vrijednost, informacija je moć. Ali badava ako je nerazumljiva. Organizacijom i dizajnom moguće je kompleksne informacije prikazati na jednostavan i razumljiv način, bilo da se radi o voznom redu, ulaznicama, prometnim kartama, uputnicama, receptima, grafikonima, uputstvima za upotrebu, izvještajima, programima, upravljačkim pločama i sličnom. Jasnoća i snalaženje među podacima glavna su zadaća informacijskog dizajna, a vrlo je važno postaviti hijerarhiju među podacima. Alati za postizanje toga jesu boja, veličina, oblici, odnosi, uzorci, sve bogatstvo tipografije i, da, prazan prostor. Također se neke ljudske navike i pretpostavke trebaju uzeti u obzir. Primjerice, kad korisnici vide sadržaj koji je blizu jedan drugomu – povezuju ga. Kao i sadržaj koji ima jednaku boju, veličinu, oblik, usmjerenje, debljinu. A da bismo nešto efektno iskomunicirali, najbolje je staviti se u ulogu nekoga tko to ne razumije.<h2>Dnevni izazovi</h2>Svakodnevnih je životnih primjera s nedostatkom informacijskog dizajna zaista mnogo. Koliko vam je frustrirajuće prepisati odnekud IBAN koji nije odvojen razmacima (a najčešće nije)? Je li vam se dogodilo da u formularu u kategoriji „ulica“ napišete „Braće Branchetta 12“ i tek onda vidite da je sljedeća kategorija “kućni broj”? Koliko ste puta promatrali svađu u kazalištu oko toga koja je strana lijeva, a koja desna, gledajući prema pozornici ili prema gledalištu? Jeste li barem jednom s bankovne kartice prepisali broj kartice umjesto broja računa ili obrnuto? Kopate li često po dokumentima tražeći na kojem vam je ono OIB? Ako imate novu vozačku iskaznicu, koliko ste je puta pobrkali s osobnom? Odričete li se povrata poreza iz straha od popunjavanja formulara?Sve su to, nažalost, normalne stvari koje se svima događaju, a ne bi trebale. Formularofobija je izlječiva. Potrebno je samo malo promišljanja i dizajna u startu jer, opet, dizajn je tu da rješava probleme, ne da uljepšava stvari, a informacijski dizajn pogotovo.<h2>Kako se dizajniraju informacije?</h2>Dizajniranje informacija ima nekoliko koraka: analiza informacija, njihova organizacija i planiranje vizualne prezentacije, a obuhvaća i tekstualnu i vizualnu formu. Recimo, kod dizajniranja formulara, dizajner analizira strukturu, kategorije, hijerarhiju, redoslijed, prostor za informaciju te na taj način oblikuje ne samo formular nego i informaciju koju će korisnik unijeti. Sve bi trebalo biti logično, tečno i kristalno jasno.Bitno je proučiti i razumjeti informaciju koja se dizajnira/predstavlja ili za koju se dizajnira. Tko je upotrebljava i kako? U kojim situacijama? U kojem kontekstu i u kakvom ambijentu? Ima li pritom prljave ruke ili možda rukavice? Kojom rukom hvata medij? Što je primarno, a što sekundarno?<h4>Na slici: Sva lica osobnih iskaznica</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_3_formulari_vizuali1_138062_c408141dcc.jpg" alt="GKR-magazin-copy-3-formulari-vizuali1" class=" " width="800" height="600" /></figure> Primjerice, na osobnoj iskaznici, organizacija informacija dosta je nelogična. Za početak, fotografija osobe je na desnoj strani, točno na poziciji gdje dođe palac kod hvatanja kartice i prekrije fotografiju. OIB i adresa uopće nisu grupirani s osobnim podacima, datum isteka osobne i datum izdavanja osobne su na različitim stranama kartice, a broj osobne iskaznice – podatak koji se često traži – na margini je. Ali da ne budemo potpuno negativni, ima i nešto dobro kod hrvatske osobne: pozadina je u usporedbi s nekim stranim dokumentima dosta čista i tekst je preko nje prihvatljivo čitljiv.<h2>Uplatnice</h2>Uplatnice možda nisu najgori primjer trenutačnog stanja informacijskog dizajna, ali uzet ćemo ih kao jednog čestog i sveprisutnog predstavnika. Prostora za napredak ima dovoljno, a već male intervencije čine stvar čišćom i razumljivijom.Naprimjer, forma IBAN-a. Dokazano je da kompleksne informacije (u ovom slučaju veliku količinu brojeva) ljudi bolje pamte kad je informacija podijeljena u manje cjeline. Tako prosječan ljudski mozak može u kratkotrajno pamćenje pohraniti oko 7 znamenki. IBAN ih ima 19. Također, kad između 19 brojeva nema razmaka, dosta ih je problematično prepisati (a većina ljudi ipak još uvijek prepisuje podatke). Poanta priče: kad bismo IBAN redovito razbijali u manje komade, češće bismo ga točno prepisali, a i brže. Mali korak za svakoga, velik za sve.<h4>U galeriji: Brzinska analiza postojećih uplatnica</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/2_138036_d6cd81c496.jpg" alt="2" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/3_138040_1135db1137.jpg" alt="3" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/4_138044_b9075d46cc.jpg" alt="4" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/5_138048_3ea7e78302.jpg" alt="5" class=" " width="800" height="600" /></figure> U brzinskoj analizi svih dostupnih uplatnica, neka su se polja pokazala suvišnima, a neka nikad nismo vidjeli ispunjenima. Također, ako se radi o nalogu za nacionalno plaćanje, je li zaista potrebno navoditi valutu plaćanja i kao zasebnu kategoriju i uz iznos?Što se tiče jezične jasnoće, jednostavnije je definitivno bolje. Tako bismo sve formulacije poput dospijeće plaćanja, valuta plaćanja, dospijeće, datum dospijeća, rok izvršenja, uplatiti do... (a na uplatnicama smo ih našli sve) zamijenili prilično jasnom i nedvosmislenom frazom: rok plaćanja.Napomenimo da je u ovom mini redizajnu uplatnica zagrebano samo plitko pod površinu i bez potrebnih razgovora s pravno-fiskalnim ljudima. Iz funkcionalnih i ekonomskih razloga zadržana je dimenzija, jedna boja (prepoznatljiva crvena), format (perforiran u dva dijela) i veća donja margina za nazive/logotipe primatelja uplate.<h4>U galeriji: Mini redizajn uplatnice</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/6_138054_934938ee7b.jpg" alt="6" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/7_138058_e6c0585cc0.jpg" alt="7" class=" " width="800" height="600" /></figure> Itekako je očito da se s informacijama u svakojakim oblicima susrećemo apsolutno svi i to svakodnevno, ali s informacijskim dizajnom vrlo malo. Kako je moguće da se oko nečega što je toliko rašireno i toliko prisutno u životu tako malo mari? Zašto se zadovoljavamo neprihvatljivim i učimo prilagođavati lošijim rješenjima te ih prihvaćati kao standard?Ovim pitanjima mnogima ćemo zvučati sitničavo, ali znate što, tihim prihvaćanjem loša rješenja i postaju standard, a očekivanja sve niža i niža. Sretni smo što smo uopće dobili uputnicu, nije bitno što ne znamo za što točno i kamo trebamo ići.

Dizajn za bolji život #3: Formula(r) za konfuziju

Martina i Nina opet su obukle odijelo dizajnerskih superjunaka i spašavaju vas od svekolikog zagađenja i kvarenja očiju! Comic Sans ovo je tvoj kraj! :)

Svatko tko otvori Word fajl i krene stvarati sadržaj, osim što komunicira tekstualno, komunicira i vizualno. Odmah je suočen s odlukama o fontu*, veličini, boji, proredu, vrsti poravnanja i još mnogo toga.Organizacija slova na praznu stranicu - papirnatu ili digitalnu - temeljni je dizajnerski izazov, a Word nam je dao mogućnost i alate da svi postanemo dizajneri teksta. A kao i u svemu, lako je pretjerati...(*koristit ćemo ovdje popularni termin “font” u njegovom najširem značenju za sve vrste slova)Dizajniranje slovima počelo je već pojavom Gutenbergova stroja. Nije bilo toliko mogućnosti kao danas, ali stroj je dopuštao određene hijerarhijske mogućnosti, prvenstveno s veličinom i praznim prostorom. Veličine su varirale između 5 i 72. One do 14 koristile bi se za tekst, a sve veće od toga za naslove. Vrlo jednostavno. A i u ovom ćemo se tekstu zadržati na jednostavnim svakodnevnim situacijama u odabranom programu za tekst (MS Word, Pages, OpenOffice, NeoOffice...), ne nekim eksperimentalnim formama ni profesionalnim programima za dizajniranje teksta.Da parafraziramo Bainesa i Haslama, deset je odluka koje morate donijeti kod stvaranja teksta. Prvo odredite format, margine i poziciju teksta na stranici, a zatim se bavite fontom, veličinom slova, bojom, duljinom retka, proredom, poravnanjem te načinom tretiranja i odvajanja paragrafa. (Phil Baines and Andrew Haslam, Type &amp; typography, 125).<h2>Vrsta slova. Ili font. Ponekad tipografija. U biti pismo.</h2>Iako su prosječnom oku sve vrste slova gotovo jednake, istrenirano oko vidi velike razlike. Samo da zagrebemo ispod površine, postoje serifni i sans serifni fontovi. Serifni fontovi (npr. Times New Roman, Georgia...) imaju “repiće” na rubovima slova, općenito daju dojam ozbiljnosti, tradicionalniji su i češći u tiskanom obliku. Bezserifni ili sans-serifni (npr. Helvetica, Arial...) nemaju “repiće”, moderniji su, čišći i češći na ekranu. Ako ne radite u vrtiću i ne pišete strip, Comic Sans vam neće trebati. (Mada bi i za ova dva slučaja vjerojatno našli bolju alternativu.)Galerija: Osnovni alati za dizajniranje teksta <figure class="image"><img src="/uploads/1_142682_a903938d16.jpg" alt="1" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/2_142686_29e71cb49d.jpg" alt="2" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/3_142690_5a7379496e.jpg" alt="3" class=" " width="800" height="600" /></figure> Iako su razlike među fontovima male - oblik slova, debljina linije, veličina otvora ili neki detalj kod završetka - vrsta fonta daje cijelome tekstu određeni karakter. Strog, opušteni, uvrnuti... Ljudi vole kombinirati nekoliko različitih fontova i dobiju kašu. Mudrije je koristiti jedan font i kombinirati njegove rezove (bold, kurziv...). Vjerujte, ima dovoljno štofa za dovoljnu raznolikost, a sve će biti dosljedno. Ako želimo naglasiti jednu riječ unutar teksta, dovoljno je samo jedno odstupanje od ostataka teksta (npr. kurziv ILI boja ILI...) (Ellen Lupton, Thinking with type, 94).Dakle, na raspolaganju još imamo spomenuti rez, veličinu slova, velika i mala slova, boju, razmake, rečenične znakove (uskličnike pogotovo!) i dodatne simbole. I bezbroj kombinacija, ali oduprite se onoj “sve odjednom”. Jer tako od silne želje za hijerarhijom dođemo do tekstualne varijante bivšeg (!!) <a href="http://gkr.hr/Magazin/Teme/Dizajn-za-bolji-zivot-2-Vizualni-dzumbus-sada-i-u-vasem-gradu" target="_blank">svjetlosnog zida lampica sa Žabice</a>. Usput, podvučeni tekst se već toliko ustalio kao oznaka za link, da ako podcrtate neku riječ, čitatelji odmah pomišljaju da je link. I razočaraju se ako nije. Isto vrijedi i za onu električno plavu boju.Galerija: “Sve odjednom” princip koji od teksta radi zbrku <figure class="image"><img src="/uploads/4_142696_95b9f5575e.jpg" alt="4" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/5_142700_56bc0fb189.jpg" alt="5" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/6_142704_245595a632.jpg" alt="6" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h2>Poravnanje teksta i to</h2> Dva najčešća poravnanja su justified i unjustified (centered ili left- right-aligned). Ovaj prvi je jako popularan, ljudi izgleda vole simetriju. Toliko je vole da im očito ne smetaju rupe koje se stvaraju u tekstu, a koje su najveća mana takvom poravnanju. Te rupe, tj. neprirodno veliki razmaci nastaju među riječima kako bi se one protegnule u cijeli redak i, htjeli-nehtjeli, na mikronivou ometaju čitanje. Ali nešto što ljudi - stvaraoci teksta - još više vole je izbjegavanje razlamanja riječi na kraju retka. Pribjeći će svim metodama da to ne moraju raditi. Vjerujemo kako je glavni razlog tome neznanje - nije uvijek očito gdje bi trebalo rastaviti riječ pa bolje ne srljati u to, a softver ne nudi automatsko razlamanje za hrvatski jezik. Ako se ipak odvažite na razlamanje, što pozdravljamo, dobro je pravilo imati minimalno 3 znaka prije crtice i prelaska u novi red.Osim poravnanja, bitna je i dužina retka. Ako dvaput čitamo isti redak, znači da je predugačak i gubimo se. Kažu da je 35-70 znakova po retku optimalno, a 66 idealno. Prevedeno u jezik riječi, to bi bilo desetak riječi.<h2>Igra hijerarhije</h2>Pa zašto samo ne stavimo cijeli tekst u jedan blok i bok? Zato što moramo stvoriti hijerarhiju među informacijama. Stoga imamo naslove, podnaslove, citate, podebljane ili podcrtane dijelove, fusnote i slično. Hijerarhijom u biti navigiramo čitatelja kroz tekst. Naravno, ako se previše toga naglasi, samo naglašavanje gubi smisao i pravimo shizofrenu zbrku od teksta. Također, naglašeno ne treba nužno biti veće. Puno doprinosi pozicija, boja, bjelina oko riječi. Veće nije nužno bolje.Svaka razina hijerarhije trebala bi biti signalizirana s jednim ili više elemenata koji se koriste dosljedno kroz tekst. Ti elementi mogu biti prostorni (uvučen tekst, razmak između redova, pozicija na stranici) ili grafički (veličina, font, rez, boja) (Ellen Lupton, Thinking with type, 94). Vrlo jednostavan i svakodnevni primjer su rezultati na Googleu. Naslov je veći i u boji, riječ koju ste googlali je podebljana, link očit, kratak opis ujednačen. I tako kod svakog rezultata.Na slici: Sve po hijerarhijskoj špagi <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_4_dizajniranje_tekstom_vizuali7_142708_b15b0dcd3d.jpg" alt="GKR-magazin-copy-4-dizajniranje-tekstom-vizuali7" class=" " width="800" height="600" /></figure> “Iako mnoge knjige navode svrhu tipografije kao poboljšanje čitkosti teksta, jedna od ljudskijih svrha dizajna je u biti pomoći čitateljima izbjeći čitanje.” (Ellen Lupton, Thinking with type, 63) Hijerarhija pruža čitateljima ulaze i izlaze iz teksta i što odabrati. Daje mogućnost da čitatelj samo preleti tekst, tj. odabere neke informacije koje formom iskaču kako bi provjerili o čemu je tekst i odlučili hoće li ga čitati cijeloga.<h2>P. S.</h2>Svašta se mijenjalo kroz stoljeća - i fontovi i vrste tiska i ekrani - ali način na koji čitamo ostao je isti. On je oblikovan dosta rano u našem čitalačkom stažu i teško se mijenja. Kultura nam podrazumijeva čitanje s lijeva na desno, odozgo prema dolje, redak po redak. Po prirodi smo vrlo konzervativni u tim navikama i svako odstupanje je lagani napor i distrakcija. Očekujemo crna slova na bijeloj podlozi, ujednačenu veličinu slova (velika ILI mala, ne kombinaciju), horizontalno poredana slova, ne vertikalno... Ukratko, očekujemo da ćemo bez napora pročitati neki tekst. I ono željeno štivo koje primimo u ruke kad legnemo u krevet, ali i onaj .doc fajl koji je stigao u 16:00 i otvaramo ga mobitelom na putu kući s posla.Kamo sreće da je uredan.

Dizajn za bolji život #4: Svi smo mi dizajneri vlastite sudbine. I vlastitog Word fajla.

Svi znamo da ne bismo trebali suditi knjigu prema koricama, ali ipak smo samo ljudi, i kako drugačije ćemo je suditi u onom kratkom vremenu prije posudbe/kupnje?

Kad kažemo “korice” uglavnom pomislimo na naslovnicu, ali tu je još i hrbat i zadnjica s kratkim opisom i svakojake naljepnice, komentari i titule “bestsellerstva” koje odigraju značajnu ulogu u brzinskom suđenju knjige.Počnimo odmah s razbijanjem jednog mita. Iako se sudi izvana, knjiga se prvo dizajnira iznutra (barem bi trebala). Doslovno, prvo se bira veličina i vrsta slova, poravnanje, postavljaju se margine teksta i uzima se u obzir mjesto za palčeve. Sve kako bi proces čitanja bio što ugodniji za čitatelja. Prema Bringhurstu, savršeni kvadrat teksta na savršeno kvadratnoj stranici s jednakim marginama sa svih strana nimalo ne poziva na čitanje. Čitanje, poput hodanja, uključuje navigaciju, a tako savršen oblik ne sadrži nikakve upute ni znakove koji kazuju kuda ići (Robert Bringhurst, The Elements of Typographic Styles, str. 163).Ali, još važnije, i dizajn naslovnice proizlazi iznutra, iz samog teksta. Tekst se pročita i na ovaj ili onaj način bude triger za dizajn korica. Bilo nekim motivom, asocijacijom, atmosferom ili porukom djela. Pa kad se knjiga već sudi po koricama, neka presuda barem bude utemeljena. Jednom kad dizajner pročita tekst djela, on treba biti njegov interpretator i prevoditelj (Chip Kidd).Pogledajmo malo detaljnije što sve čini knjigu, osim samog teksta...<h2 class=" text-left">Vanjština</h2>Bilo da se radi o prosudbi, posudbi ili kupnji knjige, tri su bitna faktora.Prvo u tom trojstvu je grafičko oblikovanje omota. Kao što možemo predvidjeti, šarenilo i fotografije prve će privući pažnju. Voljeli bismo vjerovati i fine ilustracije, ali generalno, fotografija u boji će u ovoj bici najčešće pobijediti. Za ekranizirane knjige pomaže i prepoznatljiv filmski vizual. Često zanemarivani hrbat izrazito je bitan za knjižničarski kontekst, ali i trgovački. Jasan i čitljiv naslov djela privući će i oko i ruku, a često i skratiti potragu za određenim naslovom. Iako se poleđina okreće tek na kraju, ugodna grafička iznenađenja uvijek su dobrodošla.Na poleđini pak najvažniju ulogu ima kratak opis djela - drugi element ove trijade. To je mjesto gdje se može potencijalnom čitatelju ponuditi ulomak iz knjige (otkriva se stil pisanja) ili kratak opis djela (otkriva se sadržaj). Drugim riječima, to su knjiški foršpani i često su sudbonosni za odabir književnog djela.Treće, ali nipošto manje važno, su pohvale djelu. Ne samo da nije manje važno, nego je možda čak i presudno za odabir knjige. Ako je djelo dobilo XY nagradu ili proglašeno najboljim štivom tog mjeseca prema odabiru YZ knjiškog kluba, mora da je vrhunsko! Lijepe se svakakve “bestseller” titule, često vrlo upitne, a kad nema materijala za neku laskavu pohvalu djelu, zna se naći barem oznaka “Izdanje s novim pogovorom autora”. Ili komentar neke više ili manje značajne ličnosti: “Ovo je dobra knjiga”. Danas se među novim izdanjima rijetko može naći knjiga bez tog - najčešće kružnog - obilježja.<h2 class=" text-left">Serijska vanjština</h2>U dizajnu knjiga imamo i situaciju biblioteka - serije knjiga istog izdavača koje nečime spadaju u “isti koš” s drugima pa imaju svoj prepoznatljiv dizajn. A zanimljivo je zapravo koliko malo dosljednosti treba u nekom dizajnu da bi se održala i zadržala prepoznatljivost.Svima znana, a vjerujemo i draga, Biblioteka Vjeverica imala je samo jednu liniju pri vrhu naslovnice gdje je uvijek na isti način pisalo ime biblioteke i jednobojnu zadnju stranicu - uvijek različite boje. I to je to. Nije bitno tko je bio ilustrator naslovnice i kojim stilom ju je izvodio, ovih nekoliko diskretnih detalja nosili su snažan vizualni pečat Vjeverice, a vjerni su fanovi Biblioteke lako nalazili svoje omiljeno štivo.<h4 class=" text-left">Opis: Diskretno, a prepoznatljivo</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_5_dizajn_knjige_vizuali_145837_e29b8d0d61.jpg" alt="GKR-magazin-copy-5-dizajn-knjige-vizuali" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h2 class=" text-left">A sad malo o problemima</h2>Prečesto (s obzirom da ne bi trebalo nikad) se događa da čitanje ometaju slova č, ć, š, ž, đ koja strše iz teksta jer su veća ili manja od ostatka teksta. Da se razumijemo, to se ne događa samo u knjigama, ali posebno je frustrirajuće kad se dogodi baš u knjigama gdje je glatko čitanje jedino što se očekuje od slova. Skakutavi dijakritici znak su da odabrana vrsta slova (font) nema hrvatska slova i nadomješta ih iz nekog drugog fonta pa se zato događa nesrazmjer u veličini, stilu i sličnom. Ponavljamo, budući da je čitljivost teksta jedino što se mora ispoštovati, ovakvi su ispadi neoprostivi. Ako font nema hrvatske znakove, ne koristi se za hrvatski jezik. Točka. Radije odabrati Times New Roman koji sigurno ima svu potrebnu opremu, nego neki stilski prikladniji font koji nema potrebnih znakova.Zadnju takvu situaciju našli smo u slikovnici, valjda kako bi djecu odmalena naučili na takve propuste. Tužnić.<h2 class=" text-left">Roto slikovnice</h2>Postoji još jedna razina problema, pogotovo prisutnih u slikovnicama, a to je izražena doza jeftinoće - i to one jezične. Verzije priča znaju biti neprepoznatljive u odnosu na klasične originale, a tipfelera k’o u priči! Što prvo otpada kad se želi spustiti cijena knjige? Lektor. I tako imamo tri praščića koji već na prvoj stranici grade “kučicu” i sedam jarića kojima priča ne prati ilustracije. Takvi propusti vrebaju na svakom kiosku i u svakoj pošti.<h4 class=" text-left">Opis: Šarenilo propusta i problema za naše najmilije</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/1_145843_aa3e923ae9.jpg" alt="1" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/2_145847_9afe6b4792.jpg" alt="2" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/3_145851_7d168ec26c.jpg" alt="3" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/4_145855_89faf37263.jpg" alt="4" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/5_145859_aa81e9f9e3.jpg" alt="5" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/6_145863_46d4612df2.jpg" alt="6" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/7_145871_e34cb8e197.jpg" alt="7" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/8_145875_512324afa8.jpg" alt="8" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/9_145879_5c3f36b2f2.jpg" alt="9" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/10_145883_81df9e50bb.jpg" alt="10" class=" " width="800" height="600" /></figure> Znači li to da su se pojavile roto slikovnice? Sigurno se sjećate roto romana - te dražesne i jeftine zanimacije s kioska. Brzo se pišu, brzo tiskaju i još brže gutaju. No, danas svaki kiosk ima zavidnu ponudu slikovnica i knjiga ne nužno jeftinog uveza, a mogu se naći romani ili (auto)biografije u tvrdom uvezu po 99,90 kn što je već pristojna knjižarska cijena. A i izrada knjige je zavidne kvalitete. S nekadašnjim roto romanima zajedničko imaju jedino mjesto prodaje.<h2 class=" text-left">I što sad?</h2>Naravno, svaka knjiga ima svoju publiku i nisu svima prioriteti jednaki. Neki tipfelere niti ne primijete, bitna je jednokratna razbibriga pod suncobranom i ne pretjerano narušavanje kućnog budžeta. Postojani su i oni koji kupuju knjige u trajno vlasništvo, za buduće naraštaje i za policu kućne biblioteke. Oni su već izbirljiviji kod izdanja. Današnja hiperprodukcija, ali i dostupnost stranih izdanja, zaista udovoljava svim zahtjevima i svim džepovima - oblikom i cijenom. Samo bi bilo lijepo da znamo što kupujemo. S roto romanima smo to znali i prilagodili smo očekivanja. Danas više ništa ne znamo. Jezična jeftinoća proviruje iz najskupljih izdanja i najtvrđih korica, bilo s kioska, iz knjižare ili knjižnice. Zanimljivo, jezične pogreške ili neprimjerena slova rijetko ćemo naći u izdanjima iz vremena Biblioteke Vjeverice.Je li se više pazilo, je li bilo više novaca, je li industrija više držala do sebe ili je publika bila neoprostivija?

Dizajn za bolji život #5: Dekonstrukcija knjige

Neboderi samo trebaju pravi pristup, energiju, benevolentnost, svoju pravu malu zajednicu... Martina i Nina znaju pokoji trik u serijalu &quot;Dizajn za bolji život&quot;.

Svaki se neboder može promatrati kao jedna zajednica ljudi. Sumnjivci će odmah ukazati na to da stanari nebodera žele svoju privatnost, zanima ih samo njihov stan/obitelj, ne mare za međuljudske odnose u svojoj zajednici, komunikacija je minimalna... i da je to samo košnica ljudi, svatko u svojoj ćeliji, koji se tu i tamo sretnu na izlasku/ulasku u zgradu.E pa nedavni primjer <a href="/Magazin/Novosti/U-portunu-nebodera-na-Rastocinama-zazivjela-mala-knjiznica" target="_blank">mini-knjižnice u jednom škurinjskom neboderu</a> dokaz je da nije tako. Izvana samoinicirani projekt pokazao se kao pun pogodak i ljudi sudjeluju, razmjenjuju naslove, ne kradu namještaj/knjige, čak i međusobno komuniciraju na upisnom listu.Pa hajmo sad još malo šire od toga. Kako stanovnicima, ali i gostima nebodera nekim malim intervencijama učiniti život u tom betonskom gigantu malo ljepšim. Nekako toplijim. Dati mogućnost druženja, poticati komunikaciju. Naravno da neće svi sudjelovati, ali ako nikad ne pošaljemo pozivnicu, nikad nećemo znati tko bi se odazvao.<h2>Prva stanica: parlafon</h2>Sjećamo se svog prvog dolaska pred jedan od eševa. Znale smo samo prezime osobe kojoj dostavljamo nešto. Pogledamo parlafon, pa jedna drugu, baš kao u crtićima. Zaista smo se načitale dok nismo našle prezime koje tražimo. A sad zamislite kako je poštarima, dostavljačima pizze, kurirskim službama, romantičnim dječacima...Ne sve, i ne ova navedena, ali neke bi se situacije sa snalaženjem u tom bespuću prezimena mogle malo olakšati već jednostavnim “color-codingom” i odjeljivanjem po katovima ili poretku po broju stana.<h4>Galerija: Malo organizacije parlafonskih informacija</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/1_146912_726fd28d69.jpg" alt="1" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/2_146916_d6bec113b7.jpg" alt="2" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h2>Druga stanica: poštanski sandučići</h2>Kad se pređe prva razina zapreka - parlafon, slijedi drugi level slične problematike - sandučići. U “turnićkim” i “rastočinskim” gigantima sandučići zauzimaju pozamašnu kvadraturu. U nekim neboderima poredak sandučića ne prati nužno poredak na parlafonu, a u slučaju razbijenog sandučića, novi se nadodaje na kraj (ili gdje stane) pa ponovno remeti logiku rasporeda imena. Uz to, često postoji potreba za više prezimena ili još i imenom firme registrirane na toj adresi, pa ta vratašca postanu načičkana svakojakim naljepnicama.Funkcionalnost sandučića je također često upitna. Pogotovo nam je upao u oko model sandučića koji se puni odozgo, a ne ostavi se dovoljno mjesta između redova sandučića za išta veće od običnog pisma. K tomu, sandučići su očito dizajnirani prije ere online naručivanja, tako da nikakva knjiga ili predmet koji realno može stati u sandučić neće proći kroz njegov prorez. A ako poštar i pokuša, moguće da će iskriviti tanki lim sandučića.Nažalost, ne znamo riješiti sve ove probleme, ali opet, nekim mikro-intervencijama možemo sandučiće učiniti malo urednijima i naglasiti neke navigacijske oznake - prezime, broj stana, kat.<h4>Galerija: Mikro-intervencije u problematične poštanske sandučiće</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/3_146922_26649587ef.jpg" alt="3" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/4_146926_ec9ee6a4ef.jpg" alt="4" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/5_146930_d49b397990.jpg" alt="5" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/6_146934_daf77b4675.jpg" alt="6" class=" " width="800" height="600" /></figure> Dodatnu zavrzlamu u kontekstu jasne podjele na katove kod parlafona i sandučića uvode međukatovi. Oni su zeznuti. Pogotovo u zgradama koje imaju 2 vertikale (i 2 lifta) i svaki ima svoje katove. A na kojem trećem katu živiš? Ovaj je prostorni izazov teško riješiti dizajnom. Možda da je jedna vertikala obilježena jednom bojom, a druga drugom i u portunu/liftu jasno naznačeno koji su koji katovi.<h2>Kolodvor: portun</h2>Od svih elemenata koji čine jedan neboder, portun pruža najviše potencijala. To je kao javna dnevna soba svih stanara, kad je već ona komunalna soba vjerojatno zakrcana ostacima materijala svih dosadašnjih građevinskih radova u neboderu i pretvorena u skladišni prostor. Tako portun postaje mjesto gdje bi se mogle razviti najzanimljivije ćakule, sklapati društveno korisni projekti, rješavati problemi, trampati šalu za smijeh, knjigu za igricu, domaći džem za sat instrukcija iz engleskog... Tamo bi ljudi koji žive blizu zaista mogli postati oni bližnji. Istinski susjedi. Zar je moguće da nikome nikada više ne prifali šećera?!Oglasna ploča, koja sada uglavnom sadrži komercijalne oglase ili blage prijetnje onima koji stvaraju buku / ostavljaju nered ili obavijest o čišćenju dimnjaka, u dobrosusjedskom bi duhu mogla sadržavati i obavijest o uslugama koje stanari nude. Tko prevodi? Tko popravlja veš-mašine? Tko ide u Ikeu? Tko ubrzo ide do Zagreba? Tko traži dadilju? Tko je dadilja? Vidimo puno potencijala za &quot;zgradski bartering&quot;.Portun bi se mogao oplemeniti parkirnim mjestom za kolica, bicikle, romobile... Sve je ljepše uz par biljaka, možda koju klupu i neki sadržaj na zidu. Iako je prva asocijacija na kavu iz susjedstva ona iz džezve, možda ni aparat za kavu ne bi bio loša ideja. Ako se ljudima pruži sadržaj za zadržavanje u portunu, onda će se možda stvarno i zadržati. Zašto je to posve normalno kad pričamo o kontekstu weba i zadržavanja na stranici i klikanja i “bounce ratea”, a ne prenosimo to u fizički prostor? To je dokazala i spomenuta portunska knjižnica i sigurno bi neki “community analitics” pokazao kako se broj minuta provedenih u portunu povećao. A što bi tek bilo s kratkim radionicama pletenja ili kvartovskim čitalačkim klubom ili besplatnim manikurama djevojke sa sedmog kata koja završava tečaj i rado prihvaća svaku priliku za vježbu!<h4>Galerija: Mini “makeover” portuna</h4> <figure class="image"><img src="/uploads/7_146944_9df2d44ff7.jpg" alt="7" class=" " width="800" height="600" /></figure> <figure class="image"><img src="/uploads/8_146948_3ec39cfaa8.jpg" alt="8" class=" " width="800" height="600" /></figure> Za prvomajski roštilj lakše ćemo otići do Platka nego do krova zgrade, a na čaj sa susjedom radije u grad nego u portun. A nedjeljna čajanka u portunu zvuči baš zanimljivo. Prvi kat donese čaj, drugi kat šalice, treći kat vruću vodu, četvrti kat med, a kraljica kolača s petog kata speče tople keksiće. Ako ništa, tema za razgovor uvijek može biti problem parkinga u krugu zgrade.Ljudi su našli potrebu skovati termin text door neighbour (izraz za osobu koja ima jednu znamenku broja mobitela višu/nižu od vaše) i pokrenuli trend slanja poruka tom broju kako bi se sprijateljili s potpunim strancem. A fascinantno je što je istovremeno njihov next door neighbour potpuni stranac. Kako čudnovato.

Dizajn za bolji život #6: Dobro došli u (novi) neboder

rad--c-33

Informacije, informacije, laži, informacije, informacije, laži, informacije, informacije, informacije, informacije...

<h2>Kvantiteta</h2>Prvi problem s kojim se svakodnevno susrećemo je kvantiteta informacija. I tu ne mislimo samo na dnevne novosti, nego i serije, filmove, knjige, glazbu, predstave, otkrića, članke pa čak i tračeve (iako se njih nekako najlakše pohvata). Ako ste prikopčani na društvene mreže, uvijek imate otvorenih nekoliko portala, pa još pokoji blog o nekoj temi za dušu, upecani ste u začaranom krugu. Jer dok zadnju pročitate, prva je platforma već spremna za “refresh” i novu dozu informacija. A ako kojim slučajem želite aktivno sudjelovati u komentatorskoj raspravi, opskrbite se hranom i pićem jer se duuugo nećete maknuti od ekrana.Naravno, više je manje i ne mogu sve informacije biti vrijedne. A u kontekstu dnevnih novosti, ne mogu sve biti ni objektivne. A ni istinite. I to smatramo najopasnijim problemom. Jer ipak, donekle, mediji nam formiraju mišljenje.<h2>Naslov no est omen</h2>U nedostatku vremena, čita se površno, uglavnom samo naslovi. Od naputka “naslov treba odražavati tekst” polako smo došli do “naslov treba privući pažnju”. A izgleda da trenutačno živimo u eri “naslov je samom sebi svrha, i ne treba nužno imati veze s tekstom, glavno da je senzacija”. Jer naslovi su kreirani da priskrbe klikove. Ali čega su klikovi mjerilo? Ničega. Oni su osnova za računicu po kojoj će cijeni portal prodavati oglasni prostor. Dakle, šokantan naslov = više klikova = više razloga za skuplji oglas. Faktor istine, relevantnosti, objektivnosti nije u toj jednadžbi. Nikog ne zanima čitateljeva frustriranost kad u tekstu ne nađe informaciju “obećanu” naslovom. <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_7_preinformiranost_vizuali1_164647_8f66ec23f3.jpg" alt="GKR-magazin-copy-7-preinformiranost-vizuali1" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h2>Kvaliteta</h2>Navodno je (čak ni to nije sigurno!) već Mark Twain primijetio: Ako ne čitaš novine si neinformiran. Ako čitaš novine si dezinformiran. U sridu! Ništa ne opisuje sadašnje stanje bolje nego ta izreka i ne odnosi se samo na novine.Dakle, kojem se mediju okrenuti ako želimo zdravu dozu istine? GKR je već jednom prilikom izbacio infografiku Kako prepoznati lažnu vijest?, no je li to baš tako lako? Nije uvijek sve tako očito kao News Bar (iako i njih zabrinjavajuće puno ljudi brka s istinom - izgleda da je ljudska duša gladna senzacionalizma). Bilo lako ili ne, svakako zahtijeva vremena, a znamo koliko često čujemo/izgovorimo riječi: Nemam vremena.Ako i nađemo mali nezavisni medij koji predano radi na objektivnim i relevantnim informacijama, možemo li uopće od njih dobiti sve novosti? Imaju li oni resursa pokriti geografski i tematski sva polja? I mogu li uopće postojati potpuno objektivni izvori informacija? Portal koji će u člancima samo odgovarati na pitanja: Tko? Što? Kad? Gdje? Kako? i Zašto? Je li to moguće s obzirom da je autor ljudsko biće? I bismo li uopće čitali takve vijesti ili bismo ipak tražili nešto s čime se možemo poistovjetiti i stav koji nam je blizak?Kao što smo vidjeli u filmovima/serijama (Spotlight, Newsroom), u medijskom svijetu vlada utrka tko će prvi objaviti vijest, makar i poluispečenu. Ako se ispostavi da je kriva, tough luck! Nije da će itko snositi odgovornost za to. Ili da će biti dugoročnih posljedica. Ako smo nešto mogli naučiti iz svakodnevne prakse, to je da sve postaje stara vijest za nekoliko dana, koliko god ona isprva bila šokantna. A i naš prag za šok i nevjericu se dobrano povisio. Nekoliko dana u nemilosti mala je cijena za pogrešku pa si je mnogi odluče priuštiti.Zbog svega navedenog, a i vrtloga obaveza - što poslovnih, što obiteljskih, što odabranih - mi smo jednostavno srezale izloženost medijima. A time i informacijama. Hebi ga, manje znamo. Ne ponosimo se time u potpunosti, ali tako održavamo razum malo zdravijim.Lako zapaljiva dezinformacijaUzmimo za primjer slikovnicu Moja dugina obitelj. Svi znate za goruću temu goruće slikovnice. U biti, tko zna što znate jer u medijima je bilo svačega! Dakle, priča o slikovnici vrlo je jednostavna. Stvorena je s ciljem promicanja tolerancije i poštivanje različitosti. Sufinanciralo ju je Francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj te je tako uspješno isproducirano 500 komada koje je svatko tko je želio mogao dobiti besplatno, do isteka zaliha. Zašto smo se onda muž i ja svađali oko naših stavova spram uvođenja te slikovnice kao obavezne lektire? Zato što se priča izvitoperila u svoju mnogo popularniju i šokantniju, ali nimalo istinitu verziju. S obzirom da je senzacionalna, ova druga priča širi se brže od svjetlosti i strasti se razbuktavaju, roditelji se svađaju, lome se koplja oko nečega što je potpuno neutemeljeno.Nemam ništa protiv povremenih prepiranja i svađa, dinamično je, ali nekako mi je draže kada se prepiremo oko realnih stvari, a ne potpunih izmišljotina. <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_7_preinformiranost_vizuali2_164651_e3f54fd5ee.jpg" alt="GKR-magazin-copy-7-preinformiranost-vizuali2" class=" " width="800" height="600" /></figure> Izgleda da je to još jedan od recepata za povećanje čitanosti i klikanja po portalima. Kad je vijest “preobična”, ali pokazuje potencijal za hajku, dodaje se malo začina i kreće požar...YouTube i vjerodostojnostSvi volimo YouTube, svi koristimo YouTube, svi ga prihvaćamo kao osnovno ljudsko pravo. K tomu i besplatno pravo. Ako se u kontekstu YouTubea roditelji oko nečega brinu i žele zaštititi svoju djecu, to je od nasilnih ili eksplicitnih sadržaja. To je navodno nuspojava inače odličnog edukativnog kanala. Današnji školarci kroz format videa (koji im je puno bliskiji od pisanog sadržaja) mogu učiti o biologiji, kemiji, matematici, mogu slušati kako netko čita poeziju ili prepričava roman.Ne, nisu problem agresivni sadržaji. Problem su netočne, iskrivljene ili krivo interpretirane informacije. Problem je kad za 5-10 godina imamo generaciju koja je krivo naučila neke detalje o reprodukciji i brojenju plodnih dana, o tome ide li voda u kiselinu ili kiselina u vodu, o tome da AIDS mogu dobiti samo homoseksualci, o tome da je Zemlja ipak ravna, a za povijesne činjenice su prihvatili nečije osobno viđenje npr. Domovinskog rata i slično. A već znamo koliko se brzo širi dezinformacija…Pitamo se naglas, jesu li informacije bile kvalitetnije kad su se kupovale? Kad se nije očekivalo besplatno naći svaku informaciju, već su se one svakodnevno plaćale na kiosku ili primale pretplatom? <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_7_preinformiranost_vizuali3_164655_74e87b503a.jpg" alt="GKR-magazin-copy-7-preinformiranost-vizuali3" class=" " width="800" height="600" /></figure> <h2>Znači...</h2>Dan ima 24 sata. I to je cca 100 sati premalo za konzumaciju svih informacija koje nam se nude. A u tom plastu informacija teško je naći iglu onih relevantnih, objektivnih i točnih.Pa što nam je onda činiti? Za početak, imati dovoljno otvoren um da ne uzimamo sve što pročitamo i čujemo kao apsolutnu istinu. Odabrati relativno nezagađen medij, po mogućnosti i nekoliko njih, upotrijebiti sva zrna razboritosti i detekcije senzacionalizma da izvučemo ono relevantno. Tu i tamo baciti oko je li naveden koji izvor i koliko je uvjerljiv, a YouTube koristiti za zabavu. U konačnici, mediji su droga - otrovni po nas, ali trebaju nam da preživimo dan.

Dizajn za bolji život #7: Transformacija informacije

Nina i Martina imaju novo dizajnersko pitanje - možemo li oblikovati i trebamo li vodiče kroz život?! O da...

Svi smo jako orijentirani na formalno obrazovanje, bilo osnovno, srednje ili visoko, sakupljamo titule i punimo CV-jeve svojim kvalifikacijama. Ali što je s nekim općim životnim znanjem? Iz školskih sustava izlazimo s hrpom teorijskog znanja i imaginarnih primjera i onda nas ošine život i malo smo izgubljeni. I ima nas još.Pa krenimo redom. Kad dijete navrši otprilike 13-14 godina treba odabrati srednju školu, koje su u rasponu od vrlo općenitih do izrazito specifičnih. U nekim obiteljima tu odluku u potpunosti preuzmu roditelji, u nekima djeca, a u oba slučaja stoji pitanje: na čemu temelje svoju odluku? Drugi, malo žešći izbor je sa 17-18 godina, kad biraju hoće li uopće ići na fakultet i koji točno.Znači, dobar dio onog što nas definira, u čemu provodimo ogromnu količinu svog života i osigurava nam egzistenciju, biramo u jeku puberteta kad nas puno više zanimaju neke potpuno (ali potpuno) druge stvari...Mnogima se iskristalizira što bi htjeli raditi u životu tek nakon prvih nekoliko zaposlenja (dakle, prakse) i često nakon što prvo utvrde što ne bi htjeli raditi u životu.<h2>Muke po tinejdžere</h2>Kao da nezrele godine nisu dovoljna otegotna okolnost, postavlja se još jedno pitanje: na čemu bi djeca/mladi trebali temeljiti svoj izbor karijere? Na nekoj romantičnoj viziji života doktora iz Uvoda u anatomiju? Ili ni s čim povezanim životom odvjetnika iz Ally McBeal? Ili lagodnim životom novinarke jedne jedine kolumne iz Seks i grada? I gdje li su serije o prevoditeljima, knjižničarima, farmaceutima, operaterima u korisničkoj službi, bankarskim djelatnicima, odgojiteljima...? <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_8_vodic_kroz_zivot_vizuali_1_168299_ae6dda6dd9.jpg" alt="GKR-magazin-copy-8-vodic-kroz-zivot-vizuali-1" class=" " width="800" height="600" /></figure> Izgleda da su neke od najbitnijih odluka u životu jako klimavo utemeljene. Možda bismo tu klimavost mogli malo učvrstiti na način da se organizira nekakva “preliminarna praksa” gdje bi mladi mogli dobiti uvid u posao koji žele i to iz prve ruke. Na umu imamo popriličan upgrade od one jednosatne profesionalne orijentacije na kraju osnovne škole.Da bi imalo smisla, trebalo bi biti organizirano sustavno, na razini države i možda nagraditi tvrtke koje žele sudjelovati u tom programu (svjesni smo da nije lako biti mentor dok je posla preko glave). Jasno, nije ni ta ideja prakse osuđena na apsolutni uspjeh, i znamo da se i vremena i ljudi mijenjaju, ali neku osnovnu sliku o poslu bi svakako dala. Jer nema ništa goreg od osobe koja 40 godina radi nešto što ne voli - ni za tu osobu, a ni za ljude koji dođu u poslovni kontakt s njome.Primjerice, nekome tko razmišlja upisati npr. stomatologiju, bilo bi korisno vidjeti koliko će precizan i skoncentriran trebati biti. I koliko će morati znati razgovarati s ljudima i opustiti ih prije nekog zahvata. I koliko ugodni/neugodni ti zahvati mogu biti. Uvidjet će da je to velika odgovornost i da je stomatološki rad s djecom posebna kategorija - ona koju žele izbjeći ili koja ih posebno veseli pa će specijalizirati dječju stomatologiju. Uvidjet će da će se stalno morati educirati, a i znati strane jezike.Neki mladac zagrijan za dizajn, nakon nekoliko dana u dizajnerskom studiju shvatit će da se ne čeka da ideje padnu same od sebe na pamet već se naporno radi, istražuje, razgovara i skicira da se do njih dođe. Jer ispolirana ideja ti treba do utorka u 11 sati, osjećao se ti inspirirano ili ne.<h2>Muke dvadesetih-tridesetih</h2>Promašiti karijeru zbog krive procjene i nedovoljno znanja o industriji za koju se opredjeljujemo tragično je i trebalo bi se svesti na minimum, tj. trebalo bi se ”opismeniti” u tom području. No, postoje i svakodnevne tragedijice, situacije s kojima se susrećemo potpuno nespremni. (Evo baš danas smo trebale odgovoriti jesmo li prijavljene u registar poreznih obveznika i posramljeno smo priznale da ne znamo. Zvuči kao da jesmo, jer plaćamo porez, ali nemamo jasno sjećanje tog prijavljivanja.)Kod otvaranja bankovnog računa, treba li nam žiro-račun ili tekući račun? Sada nam se ta dvojba čini bedasta, ali kod prvog susreta s time, znanje je krhko. I ne, ništa nam ne znači objašnjenje “u jedan država ima uvid, a u drugi nema” jer ne znamo što to znači za našu situaciju i treba li država imati uvid u naš račun. I gdje bismo to mogli saznati objašnjeno na strpljiv način ljudskim jezikom?Na birou također očekuju da sve znamo, kao i na mirovinskom i zdravstvenom. Znanje o PK-kartici bi valjda trebalo biti urođeno, a veo tajni oko porezne prijave se nimalo ne podiže. Radije ćemo se odreći ikakvog povrata poreza, samo da ne prolazimo kroz torturu prijave poreza, jer ionako ne znamo jesmo li kandidati za to. A pogreška bi nas mogla koštati... <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_8_vodic_kroz_zivot_vizuali_2_168295_76aabe78ec.jpg" alt="GKR-magazin-copy-8-vodic-kroz-zivot-vizuali-2" class=" " width="800" height="600" /></figure> Level 2: krediti, kamate, osiguranja. Džizs. Ako pustimo da nas banke i osiguravajuće kuće uče o ovim pojmovima, znamo kako ćemo izaći iz te škole: s kreditom koji si ne možemo priuštiti i životnim osiguranjem s nekim suludim uvjetima.<h2>Za život spremni</h2>S ovim problemima i problemčićima se susrećemo (uglavnom) svi u neko doba života pa zašto ne učiniti nešto po tom pitanju. Pa kvragu, uz padelu dobijemo uputstva za upotrebu, kako da ovakve stvari skužimo sami?!Brižan građanski odgoj u školama je već ionako na crnoj listi pa mu nećemo još gurati i financijsko opismenjavanje na grbaču, iako bi bilo jako dobro. Već bi u osnovnoj školi trebalo udariti temelje o percepciji vrijednosti i osvijesti mladež koliko taj iPhone 8 zaista košta i koji je odnos njegove cijene i prosječne mjesečne plaće njihovih roditelja. Uz to, upoznati ih s pojmom volonterstva i što znači biti aktivan građanin u zajednici.Manje invazivna bi mogla biti samo neka služba s tim informacijama, ili makar plavi telefončić s odgovorima na te životne teme. Neki 981 za informacije koje nisu ugoogljive. Da ti netko ljudskim jezikom objektivno rastumači što zaista znače mirovinski stupovi. Kao hitro.hr samo učinkovit(iji). Za život, a ne za biznis. Život bi ionako trebao biti primarniji, zar ne? Da ne moramo povlačiti roditelje za rukav do svoje 40-e i žicati savjete o životu. <figure class="image"><img src="/uploads/GKR_magazin_copy_8_vodic_kroz_zivot_vizuali_3_168291_c54de7577c.jpg" alt="GKR-magazin-copy-8-vodic-kroz-zivot-vizuali-3" class=" " width="800" height="600" /></figure> Kad sve to naučimo na teži način, na vlastitim pogreškama, prođemo kroz tzv. “životnu školu”, eto nam starosti i polako gubimo volju za životom. Trudnički tečaji uvijek budu prebukirani, za tečaj vožnje u svakom trenutku postoji interes, sigurni smo da bi se i na životnom tečaju tražio savjet više.

Nina Raimann, Martina Čip