Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

23_Nina_DR_Zajednica_final-1024x553.jpg

Brickzine

Neki drugačiji život: moderne alternativne zajednice

brickzine--c-23

Izrezak-1.png

InfoCoV: umjetnom inteligencijom u srž online komunikacije

Digitalne-Rozice.png

Poziv za škole: Digitalne rožice zovu vas na kreativno putovanje

19_Nina_DR_Street_art_1-1024x553.jpg

Pet na pet: street art u pet točaka i s pet street art umjetnika/ca

Davno, davno, davno, u ono pretpandemijskom, predepk i predratno vrijeme prošao sam u šetnju do centra s kolicima i baš je bilo bez veze… Novo vrijeme, nove okolnosti, nova testiranja, novi testni primjerak u kolicima pet godina nakon ponovo je ovdje…

Grad nije za kolica #2 (a nije baš ni za badminton)

Teme

magazin/teme--c-17

Postoje grafički romani koje možete listati satima i nakon što pročitate priču...

"Ar-Men, živi pakao" Emanuela Lepagea: vizualna poslastica o samoći i svjetionicima

Recenzije

magazin/recenzije--c-15

Cyberpunk 2077 je nadmašio neuspjeh igre No Man's Sky te postavio brojna pitanja, kako igračima, tako i developerima

Krah Cyberpunk 2077 iz pandemijske godine koji se pamti

RASADNIK

rasadnik--c-29

Još jedan roman koji je postao i vrlo uspješan film... Lari Š. je napisao još jedan odličan prikaz.

"37,2 ujutro" Philippea Djiana: Mentalno oboljela težina postojanja

Najčitanije

Uvriježeno je mišljenje kako bi čovjek i prije nego što završi osmi razred trebao barem približno znati koje će zanimanje odabrati. Naravno da to nije nimalo lako jer, blago rečeno, nemaš pojma kakva sve zanimanja postoje. Nitko nije riskirao „potratiti“ nekoliko nastavnih sati da s vama o tome porazgovara. Nekako se računa da ćete sve bitne savjete i informacije dobiti od roditelja, rođaka, prijatelja ili jednostavno s googlea. Krivo. Ne može tvoja mama, koja je, na primjer, odvjetnica ili frizerka, ili bankarica, ili domaćica, znati što sve uče i čime se sve mogu baviti oni koji žele studirati informatiku ili prehrambenu kemiju ili agronomiju. Tata ekonomist ili kuhar nema pojma koji se predmeti slušaju na brodograđevnom ili strojarskom fakultetu i ima li i tamo nekih usmjerenja. Tvoj prijatelj negdje je načuo kako se otkrivaju posve nove stvari i da postoji nanotehnologija, al' da mu ponudiš milijune eura ne bi ti znao reći ni gdje se o tome uči, ni u kojim predmetima moraš biti jako, jako dobra.I tako dalje. A kao za peh, svako malo dođu starcima neki gosti ili susretnete nekoga tko odmah nakon onog dosadnog komentara tvojeg izgleda (znaš ono: „Dušo, pa ti rasteš kao iz vode!“ i slično) krene s pitanjem svih pitanja, tj. obvezno ih baš jako zanima koju ćeš srednju školu upisati ili, ako si već srednjoškolac, raspituju se koji ćeš fakultet odabrati. U očima im vidiš kako ne kane posustati sve dok ne dobiju odgovor. Pa onda, ovisno o tome tko je taj koji te pita i ovisno o situaciji, ti bubneš prvo što ti padne na pamet ili neki već uvježban odgovor i tako kupiš svoj mir do sljedećeg susreta.No briga nas za te radoznalce, nama je važno da zaista ne pogriješimo pri odabiru zanimanja jer većina ljudi se kasnije time bavi sve do mirovine, a vjeruj mi da nema veće tlake nego jutrom ustajati i juriti kako bi negdje odrobijao osam sati radeći posao koji te uopće ne zanima. Pa sutra ponovno. Pa prekosutra ponovno… Pa ti dođe da poljubiš one kockice u kalendaru na kojima piše kako je danas petak, a to znači da su pred tobom dva dana mira i slobode. Naravno, postoje sretnici koji su dobro odabrali, koji rade s veseljem i na svojem su poslu kreativni, pokušavaju usavršiti svoj rad, uvesti inovacije i sve to. Oni koji se često i toliko udube u posao da kad napokon pogledaju na sat vide da je već gotovo devetnaest sati, a rade do sedamnaest i u osamnaest su trebali biti kod zubara ili na nekom drugom mjestu.Često se zna dogoditi i da ti roditelji u najboljoj namjeri daju pogrešan savjet. Na primjer otvoriš temu kako su te zaista oduvijek zanimali automobili, posebno motori automobila i kako ti zapravo sanjaš o danu kad ćeš postati automehaničar i imati vlastiti servis i sve to. Reakcija roditelja burna je poput vatrometa za kinesku Novu godinu! Pa čuješ ono tipa „Jesi li ti uopće normalan?!“ ili „Tri generacije liječnika u našoj obitelji, a ti planiraš mijenjati brtve na motorima?!“ ili „Tata i ja krvarimo kako bismo ti mogli sve pružiti i evo što smo dočekali!“ Iste te reakcije možeš dočekati i ako izjaviš da želiš biti frizerka ili električar ili krojačica… I tu zapravo ne trebaš kriviti roditelje jer i oni moraju živjeti u ovom svijetu s kojim ni ti nisi zadovoljna, svijetu punom predrasuda, taština i bezrazložnog preziranja. Još je uvijek, nažalost, važeća ona tablica sastavljena u ljudskim glavama još prije stotinu i više godina, a gdje su zanimanja rangirana po „ugledu“. Na takvoj je tablici, potpuno bezrazložno, diplomirani pravnik mnogo bolje rangiran od mehaničara ili frizerki i roditelji će ponekad lakše progutati da i nekoliko godina s diplomom pravnika tavoriš na Zavodu za zapošljavanje nego da s unosnim zanatom sasvim lijepo i sretno živiš radeći baš ono što te veseli. Jer tako će izbjeći tisuće pitanja u stilu „Kako to da i vaša mala nije upisala medicinu?“ ili će do njih brzo doprijeti ona šaputanja kako su te „dali za frizerku jer nisi sposobna završiti fakultet“ i slično, a s tim im nije lako živjeti, naročito ako se tome pribroji i intimno razočaranje roditelja zato što nisi krenuo/krenula njihovim stopama.No sve su to poznate stvari o kojima govorim usputno, probijajući se do moje glavne teme, a to su prigovori zanimanjima koja su po mišljenju tvoje generacije najpopularnija i najbolja, ono full cool. Ne znam postoji li razred u kojem mi, na pitanje što bi željela/ želio biti kad odrasteš, barem pola razreda (i to i cure i dečki) ne bi počelo nabrajati: pjevačica, filmska glumica, TV voditelj i slično, a dečki tu obvezno ubace još nogomet, a cure manekenstvo. Kao kud ćeš ljepše od toga jer postaneš planetarno poznat, družiš se s ljudima iz celebrity svijeta i još te za to plaćaju toliko da ne znaš kamo bi s tolikom lovom.Mhmm, da. Točno. To je ona krasna strana priče. Naravno, postoji i ona manje krasna za koju dobro znaš i bez toga da ti ja sad tu kvarim te snove, ali to nekako uvijek potisneš i nadaš se najboljem. Nogometaš? Super! U Lijepoj Našoj ima barem nekoliko desetaka tisuća dječaka koji sanjaju o tome da postanu budući Šukeri, Mandžukići i Modrići. Naravno da bi se to moglo i dogoditi, ali šanse za to jednake su onima da na grani ugledaš čvorka sa skijaškom kapom. Zašto? Jer među tim tisućama ima i boljih od tebe, jer skauti koji traže talente možda neće svratiti u tvoje mjesto, jer bi se toliko toga moralo poklopiti… Ako se i poklopi, trebaš naporno trenirati, a to su tisuće sati znoja i krvi koje publika ne vidi i moguće povrede koje su toliko česte da svaki klinac iz trećeg razreda zna što je prednja, a što stražnja loža, što je meniskus i kako se možeš pozdraviti s karijerom odu li ti križni ligamenti i da sad ne nabrajam sve ono što o tome znamo. Naravno, velika je šansa da te skaut i „otkrije“, da te „kupe“ za dosta dobre pare i počneš igrat u klubu za koji je čulo mnogo ljudi. I postaneš svima drag, navijaju za tebe, isprate te s terena pljeskom i ovacijama. Zgodne cure skupljaju se oko tebe kao pčele oko cvijeta. I kad sve krene da ne može bolje, oni glavešine iz kluba posude te drugom klubu na godinu dana. I tako odeš u nepoznat grad u kojem nikada nisi želio živjeti. Ili te prodaju, ali ne u zemlju u koju si oduvijek želio ići, nego u neku bez veze, samo zato što su ovi tvome klubu ponudili više novaca. Naravno da i ti dobiješ dio tog novca, ali velik dio ode onima koji te vide samo kao sedamdeset kilograma mesa koje brzo trči, zna baratati loptom i najbolje igra ako ga staviš na poziciju lijevog beka. I tako te tijekom karijere prodaju nekoliko puta, brak ti je nekoliko puta pred rastavom jer se tvojoj ženi ne da seljakati, ne želi da djeca mijenjaju škole, jezike, prijatelje, da nigdje ne uhvatite korijen… I onda navršiš trideset i neku pa te novinari sve češće pitaju kada namjeravaš završiti karijeru, što je samo lijep način da ti se kaže kako si za staro željezo. Pa objesiš kopačke o klin. Kasnije možeš, kao stotine bivših, otvoriti kafić ili se upustiti u poslovne vode o kojima nemaš pojma ili odabrati nešto treće, ali sve je to neka druga priča.Ili, na primjer, neka cura koja sanja o tome da postane manekenka. Teško mi je shvatiti takve želje, i to upravo zato što znam podosta o takvoj profesiji. Za početak se malo odmakni pa pogledaj prema svemiru, pa prema Zemlji, pa Europi i Lijepoj Našoj. Znaš li koliko se stotina milijuna detalja trebalo poklopiti pa da se rodiš baš ti, od ovog tvojeg tate i tvoje mame, baš tu i baš tada. Rasteš u zemlji gdje žene imaju priliku odabrati bilo koje od stotina zanimanja za koje se tu možeš školovati, možeš postići sjajnu znanstvenu karijeru ili se baviti bilo kojim obrtom u kojem će tvoja posebna nadarenost doći do punog izražaja i proslaviti te. Imaš sreću da roditelji u potpunosti poštuju tvoje želje i ne vrše nikakav pritisak pri odabiru. I od svega toga ti odabereš biti manekenka. Znaš li što si odabrala? Ti, ovakva divno složena, jedinstvena i neponovljiva kombinacija proizvedena u svemiru sada i nikad više, ti svojom slobodnom voljom odabereš biti vješalica na koju će ponekad i poneki genij, ali češće neki frustrirani neurotik povješati krpice koje je on posložio tako kako mu se svidjelo. Od tebe se ne očekuje da misliš ili da išta znaš ili imaš svoj stav o ovom ili onome. Tvoj je posao da prijeđeš tih desetak metara tamo i onda nazad pa brzo u nekoj garderobi svučeš te krpice i zamijeniš ih drugima pa opet onih nekoliko metara tamo i nazad, hodajući točno onako kako su ti rekli. Navečer ćeš već biti u avionu za Pariz, dan nakon toga za Milano ili neki treći grad, svejedno koji jer ionako ti ne dopuštaju neka turistička razgledavanja i od svega pamtiš samo silnu strku i hotele. I jednog dana shvatiš kako u tom životu nema ni g od glamura, kako četiri godine nisi pojela pošteni obrok koji si svaki siromah može dopustiti, kako te posjeduju (baš kao i u nogometu, a i drugdje) neki ljudi koji te uopće ne vide, ljudi koji upravljaju tvojim životom, a za koje si samo prazna vješalica koja je dobro obavila posao ako nije pala i ako nije dobila ni pola kilograma na težini. Za njih si samo četrdeset i šest kilograma bez lica i mozga, koje oni mogu slati kamo i kada požele, samo vješalica na koju će najčešće navući nešto što ti ne bi odjenula ni da se spremaš na maskenbal u ludnici. Znaš, svaka čast manekenstvu, ali mislim da ti zaslužuješ nešto bolje.O glumcima i glumicama sada ne stignemo govoriti, ali i oni spadaju u kategoriju gdje na jednu uspješnu karijeru dolaze na tisuće pogrešno usmjerenih života koji često završe u osami i očajavanju. Vjeruj mi, sva ta full cool zanimanja zaista imaju i svoju manje sjajnu stranu, pa trebaš dobro promisliti želiš li krenuti tim putem na kojem je puno trnja i vrlo malo zvjezdanih trenutaka. <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a>Kako onda biti pametan pri odabiru zanimanja? U mnogim gradovima postoje centri za profesionalnu orijentaciju. Tamo možeš otići na testiranje i od stručnjaka saznati za koja si zanimanja više nadaren nego za druga. I svakako razgovaraj s roditeljima, povjeri im svoje snove ako ih već imaš. Zamoli ih da ti pomognu na vrijeme sakupiti informacije o studijima o kojima sada znaš malo ili nimalo. I imam za tebe jednu sjajnu vijest: ako ne znaš kako doći do podataka koji su ti nužni da bi dobro odlučio, zamoli za pomoć osobe za koje se nisi možda odmah sjetio/sjetila da ti mogu pomoći. To su tete knjižničarke, koje možda ne znaju baš sve, ali pouzdano znaju u kojim se knjigama krije odgonetka koju tražiš

Malo Nade za tinejdžere: "Full cool" zanimanja

Kladim se da nema niti jednog tinejdžera koji barem jednom u životu, u ovoj ili onoj situaciji, nije čuo za izraz moralna vertikala, a jednako tako bih se mirno okladila u moj ranč i konja da vas je malo, zaista malo koji točno znate značenje tog izraza. Zato ću vas, rijetke znalce, zamoliti za malo strpljenja i razumijevanja jer ćemo današnje vrijeme potrošiti na one koji zapravo nemaju pojma o čemu ja to želim govoriti. A želim o tome govoriti, baš silno želim jer je taj izraz jako važan, a u svakodnevnom govoru se gotovo posve izgubio. Čujemo ga tek katkad, izgovorenog unutar neke ogorčene sarkastične rečenice kada se koristi u posve obrnutom i posprdnom značenju kako bismo ismijali čovjeka čiji karakter i djela nimalo ne zaslužuju da se prema njemu odnosimo s poštovanjem. No ajmo najprije na brzaka pogledati sam izraz pa ćemo odmah uočiti kako se sastoji od dvije riječi. Nećemo ni ulaziti u jako duboke definicije tih riječi, nego ćemo se poslužiti „priručnim materijalom“ koji nam je svima poznat i jasan. Znamo da se takozvani moralni čovjek ponaša prema drugima onako kako bismo i mi željeli da se drugi ponašaju prema nama: s poštovanjem, bez laži i zlih namjera, s voljom da nam bude od pomoći u našim nastojanjima da postupamo dobro i djelujemo tako da naše akcije uvijek streme prema općoj dobrobiti. Moralni čovjek je shvatio kako u svakoj situaciji postoji pošten način postupanja i onaj koji to nije i uvijek će postupiti pošteno. I zna kako u svakom govorenju ima nekih riječi koje su vjerodostojne i onih koje to nisu pa će uvijek ostati vjerodostojan. Prezire laž, bez obzira na to izgovorio je njegov prijatelj ili neprijatelj. Odbit će mito, bez obzira radilo se o sitnim darovima ili vrtoglavim sumama novca. Izjašnjavat će se ravnajući se po svojoj savjesti, a ne onako kako bi se njemu možda „najviše isplatilo“. <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a>Takva čvrsta, nepokolebljiva načela obično nazivamo principi pa za čovjeka koji se čvrsto drži takvih stavova (bez obzira radi li se u prijatelju ili neprijatelju, malom novcu ili pravom bogatstvu) kažemo da je principijelan. Dakle moralan je onaj principijelni čovjek koji se nepokolebljivo drži općeprihvaćenih pozitivnih vrijednosti.Oko riječi vertikala ne treba gubiti vrijeme, jer svi znamo kako ona označava okomicu, nešto što se uzdiže uvis i prema čemu možemo stremiti u svom nastojanju da budemo riječju i djelom što sličniji tome gotovo nedostižnom idealu.Eto, relativno brzo smo stigli do spoznaje kako je čovjek koji u nekom društvu predstavlja moralnu vertikalu zapravo uzor kako se treba ponašati u odnosu na situacije i u odnosu ne samo na ljude nego na sva živa bića. Takvih je ljudi bilo oduvijek, na svim kontinentima i u svim zemljama. Naravno da su se njihova čvrsta načela međusobno razlikovala, ovisno o vremenu u kojem su živjeli i krugovima civilizacija kojima su pripadali. S promjenama moralnih principa koje su se s vremenom događale mijenjali su se i naši uzori, mada su mnogi koje su krasile „vječite“ vrline poput poštenja, čovjekoljublja, pravednosti, istinoljubivosti i jednoznačnosti između njihovih riječi i djela ostali vječiti i izvanvremenski. Tako kroz povijest naše civilizacije pamtimo filozofe poput Sokrata i Platona pa, prema predaji, Isusa i još neke. Bilo je ulaganja napora da se svijet „trajno popravi“ tako što su se posvuda javljali sljedbenici takvih pojedinaca koji su njihova moralna načela pokušavali pretvoriti u nauk koji se slijepo slijedi i prenosi s generacije na generaciju, no to je uvijek i bez iznimke završavalo tragikomičnim gafovima i moralnim padom.Zašto vas ja danas mučim ovako teškom temom, posve neprikladnom za dane ljetnog raspusta? Jer želim podići glas u vašu obranu. U obranu od svih onih koji današnju mladež prozivaju nemoralnom, neorijentiranom, nepouzdanom, neovakvom i neonakvom…Pogledajte što smo vam mi odrasli ponudili. Ništa! Tko su, danas i ovdje, moralne vertikale na koje biste se trebali ugledati? U prošlim vremenima navikli smo ih tražiti među uglednicima. Danas ih je na tim mjestima teško naći. Političari jedno obećavaju, a onda posve drugo rade, a ako je kod mnogih od njih i bila dilema između djelovanja za opće dobro ili u vlastitu sitnu korist, mnogi su odabrali ovo drugo. Dobro, pustimo sad njih, potražimo moralne uzore među učenim ljudima, među onima koji posjeduju znanja koja većina nas tijekom cijelog života ne uspije sakupiti. Gdje ih potražiti? Mogli bismo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Akademici su, što se obrazovanja tiče, vrh vrhova, krema kreme. Jesu li prstom makli da vam postave ciljeve, ograde i putokaze? Tek nekolicina. Premalo i prekasno. Prosječan Hrvat ne zna nabrojiti ni dvadesetak akademika i to jednostavno zato što su se ovi zatvorili u debelu hladovinu svojih kabineta i prilegli na lovorike pokupljene u danima svojeg osobnog znanstvenog djelovanja upregnutog u stvaranje vlastite karijere. Čast iznimkama, ali ni oni nisu moralne vertikale jer im se jako razlikuju većinom šture riječi od većinom davno učinjenih djela.Možda moralne uzore nađemo među klerom koji si je i uzeo u zadatak podučavati nas principima po kojima je živio Isus. No tu je stanje još tužnije (opet čast iznimkama!) jer se riječi dobrano razlikuju od djela. Svaki od njih mirno služi misu i pritom govori kako je siromaštvo Bogu milo, a minutu-dvije kasnije otpije gutljaj prvoklasnog skupog vina iz zlatnog kaleža, propovijedaju siromaštvo ali će zbog crkvenog vlasništva nad nekom nekretninom pokrenuti državnim novcem sudski spor protiv te iste države koja svojata tu istu nekretninu (koju je Crkva ionako kupila novcem iskamčenim milodarima vjernika). Ili na misi govori o čistoći i ranjivosti dječje duše, a nakon mise u osami sakristije zlostavlja malog ministranta. Upitajmo se nije li to nalik onoj igri pokvarenog telefona jer Isus, onako skroman, jamačno vjeruje da se misu može služiti i s običnom čašom i u odori koja nije izvezena suhim zlatom.Ponavljam, čast iznimkama, ali malo je uglednih koje vam možemo ponuditi, malo takvih moralnih vertikala ostavljamo budućem pokoljenju. Mnogi od vas će, u nedostatku boljih uzora, povjerovati da se trebaju ugledati na bogataše koji su „preko noći“ iz musave odjeće naglo uskočili u odijela s etiketom Giorgio Armani i koji misle kako gomila novca lako može prikriti njihovo neznanje, njihovu nedosljednost i neprincipijelnost. Može li? Kad skinemo Armanija i ispraznimo novčanik istog trenutka ostajemo bez tupavih fanova, bez obožavatelja i lažnih prijatelja. Moralan čovjek ne može tako osiromašiti jer ugled koji je stekao svojim ponašanjem ostaje uz njega zauvijek. I ne treba kupiti ferrari da bi ga se uočilo. Uočit ćete ga po tome što će mnogi rado parkirati svoj ferrari i uživati u privilegiju da s njim malo pješače i porazgovaraju.Još uvijek nam ostaje osnovno pitanje: kako pronaći moralnu vertikalu na koju bismo se mogli ugledati. A mnogi će se pitati i zašto bismo uopće tražili nekog takvog?Na oba pitanja je vrlo lako odgovoriti. Vjerojatno nećete morati tražiti izvan vlastitog okruženja. Pogledajte malo bolje svoju mamu ili svog tatu, susjeda mesara, učiteljicu iz osnovne škole, nekog prijatelja i brzo ćete pronaći osobu čije poštenje je izvan svake sumnje, čijoj pravednosti se oduvijek divite, u čijoj nazočnosti se osjećate ugodno i sigurno, nekog čije osobine biste i sami voljeli imati. Meni osobno silno se svidjela moralnost jednog američkog i sada već pokojnog filmskog glumca. Zvao se Marlon Brando i 1973. godine bio je nominiran za nagradu Oskar. Na svečanost dodjele poslao je svojeg delegata, indijanku imenom Malo Pero. Kada su pročitali da je upravo on dobio Oskara, Malo Pero je izašla na binu i kratkim, dobrim govorom objasnila zašto <a href="http://www.whitewolfpack.com/2014/03/the-unbelievable-story-of-why-marlon.html" target="_blank">Brando odbija primiti tu nagradu</a>. Jer i prije se znalo kako taj glumac smatra uvredljivim i nedopustivim način na koji američka filmska akademija prikazuje, omalovažava i vrijeđa pripadnike „obojenih“ rasa pa on od ljudi takvih svjetonazora ne želi primiti nikakvu nagradu. Malo ljudi bi postupilo tako dosljedno kad je u pitanju tolika svjetska slava i toliki novac.A sad ono drugo pitanje: što će nam to uopće? Odgovor je jednostavan. Škola ti niti može niti hoće sve pružiti. Tamo možeš saznati kada je vladao koji rimski car i kojih kemijskih elemenata ima u zemljinoj kori i koliko kvadratnih kilometara zauzima teritorij Kazakstana i kako se na burzi može zaraditi mnogo novca i još mnogo, mnogo korisnih saznanja, ali nekako im je promaklo, nekako su ti zaboravili jasno reći kako ćeš to postati ne samo fizičar ili liječnik ili odvjetnik nego i pošten i pouzdan čovjek, osoba kojoj se vjeruje, moralna vertikala. To moraš učiniti sam/a i ovo sada su upravo godine kada trebaš poraditi na tome. Jer ta dobra, ta moralna strana tvoje osobe koju ćeš sada izgraditi čini onu bitnu razliku pa će tijekom cijelog tvog života (a i kasnije) o tebi s poštovanjem reći da si pravi gospodin i moralna vertikala u koju će se moći ugledati neki novi klinci. Upravo onako kako i Marlona Branda treba spominjati, ne govoreći <a href="http://www.whitewolfpack.com/2014/03/the-unbelievable-story-of-why-marlon.html" target="_blank">glumac Marlon Brando, nego gospodin Marlon Brando, glumac.</a>

Malo Nade za tinejdžere: Moralna vertikala

Ne znam nijednu normalnu osobu koja se ne raduje kraju školske godine. Već tamo negdje nakon Uskrsa počinje odbrojavanje, kontroliranje kalendara i planiranje kamo ćemo na kupanje i kako ćemo sve uživati tijekom ljetnih praznika. I ne znam kako bismo preživjeli one posljednje stresne dane prepune ispitivanja i testova kad nas ne bi na životu održavala iščekivanja putovanja k rođacima ili odlazak s roditeljima nekamo u planine ili na prekrasne plaže. Istini za volju, ne znam nijednog tinejdžera koji ne bi vrlo rado mijenjao putovanje s roditeljima za putovanje s prijateljima, no lakše bi bilo i maturirati nego s roditeljima u mirnim pregovorima izboriti barem dvodnevni izlet s prijateljima. Tu su uvijek ona ista filozofiranja kako ste još premladi, pa kako ste previše naivni, pa kako je svijet prepun lopova i kriminalaca koji će vas prevariti, okrasti, ili će vas ukrasti i prodati u bijelo roblje ili čak i ubiti kako bi prodali vaše organe…Ma točno je da sve te opasnosti postoje, ali ne događa se to svima, ni ovdje, a ni svakodnevno. Izneseš im taj argument, ali samo si pogoršao/pogoršala stvar. Tata odmah tu izjavu uzme kao dobar primjer tvoje nezrelosti, a mama počne nabrajati sve tvoje nepromišljene postupke i polako sve preraste u svađu jer je i tebi teško trpjeti kako te u nekim situacijama tjeraju da se ponašaš kao odrasla osoba, a kada bi te trebali shvatiti kao odraslu osobu i dati ti i neka prava koja ta odraslost sa sobom donosi, e onda počnu s tim kako si još uvijek nezrelo dijete na koje vrebaju sve zamislive opasnosti. Na kraju ispadne kako nema veze što si već za glavu viša od mame jer ona bi bila najsretnija da joj i sada na semaforu daš ruku da te ona sigurno prevede preko ceste. Konačno popustiš i žicaš samo za dvodnevni izlet, a tada zareda onaj drugi niz ponižavajućih pitanja kao: idu li i dečki (ili idu li i cure), hoće li itko stariji paziti na vas, pa prijetnje što će te sve snaći ako ikada čuju da si na tom izletu kušao/kušala neko alkoholno piće ili zapalio/zapalila cigaretu, pa neka im točno nabrojiš tko ide, a u tom nabrajanju je uvijek netko koga tvoji roditelji smatraju budućim kriminalcem itd…Na kraju takvih razgovora pobjesniš, odeš u sobu i zekaš se s kompjuterom sve do odlaska u krevet. Prije nego zaspiš, pitaš se ne bi li bilo najpametnije fino pobjeći od kuće pa bi uživao/uživala u pravom ludilu od slobode, a roditelji nek' se tada kaju što te nisu pustili ni na pišljivi izlet… I tako zaspiš i sanjaš da si zaista pobjegla, sve nužne stvari si stavila u ruksak i stopiraš pa jednostavno ne možeš vjerovati kako se na tvoj podignut palac zaustavio crveni lamborghini aventador, onaj što uz crni krov ima i crni spojler, a vrata mu se ne otvaraju onako kao na svim ovim krntijama koje voze gradom, nego se podignu poput krila. Smjestiš se na ono nisko sjedalo koje još uvijek miriše mirisom svježe obrađene kože, ruksak ti je pod nogama i sve je u najboljem redu, a vozač pažljivo motri cestu ispred sebe i pita te kamo ideš. I u snu znaš da ne možeš kao neki klinac reći kako si pobjegla od kuće, a onda ti sine kratka, spasonosna rečenica iz nekog kriminalističkog filma pa brzo podesiš glas na onaj registar kojim govore posve odrasli ljudi i samo promrmljaš: „Što dalje odavde“. I zaista te poveze daleko, a onda skrene na neku ledinu, zaustavi lamborghinija i upita te hoćeš li mu prodati jedan bubreg. Ti, naravno, vrisneš jedno histerično NE!!!, a on mirno vadi pištolj i kaže kako će ti onda uzeti oba pa te pogleda i široko se i opako osmjehne i vidiš mu zube od kojih je gornja lijeva jedinica zlatna, a svi drugi nekako zeleni, kao da ih pere špinatom. Latiš se kvake, al' vrata su zaključana. Gurneš ruku u džep i napipaš mobitel, a onda shvatiš da nemaš pojma koji je pozivni broj policije pa se u znoju budiš iz te noćne more uz takav vrisak da roditelji izbezumljeno dotrče u sobu. I dok ti mama daje čistu pidžamu, a tata donosi čašu hladnog soka, ti na brzinu lažeš kako si sanjala strašni tsunami i kako je val prekrio cijelo selo…Ujutro još pomalo nevoljko ali posve jasno shvatiš kako su roditelji u pravu i kako je možda ipak pametno te samostalne mladenačke pohode ostaviti za dogodine. To ostavlja pomalo gorak okus u ustima, a i ne pomaže konačnom rješenju problema: čime se zabaviti do konačnog desetodnevnog putovanja s roditeljima. Ili još gore: netko od roditelja je ostao bez posla i teško se živi, pa ove godine morate odustati od bilo kakvog ljetovanja. Što tada? Kako ubiti to mnoštvo toplih i dugih ljetnih dana koje te još dijeli od početka nove školske godine?Sada dolazi dobra vijest. Postoji negdje oko milijun načina na koje se to može učiniti, ovisno o tome gdje živiš. Možeš nekim sitnim poslovima zaraditi džeparac, možeš se baviti nekim hobijem, a možeš poraditi na sebi i tako da nešto novo naučiš. Da vidimo kako.Nije samo pranje šoferskih stakala na benzinskoj pumpi jedini način da se dođe do džeparca. Lako je dogovoriti se za neko dijeljenje promidžbenih letaka. Ili s nekim vlasnikom slastičarnice ili kafića dogovoriš kako ćeš im, da oni ne bi s tim gubili vrijeme, svako jutro pomesti terasu i pripremiti stolove, i to za bagatelnu cijenu od desetak ili petnaestak kuna na dan. Zvuči jadno, ali pogledaj to na razini od mjesec dana kad će to biti 300 ili 400 kuna i dosta besplatnog sladoleda ili sokova, a ništa od vremena nisi izgubio/izgubila jer je sve to obavljeno još dok pravi dan nije ni započeo i inače bi tada još spavao/spavala. Pa onda tenis. Ne znam zaljubljenike u tu igru koji ti radosno ne bi platili desetak kuna samo da im skupljaš lopte tih pola sata ili sat na koliko su unajmili teren. Dva-tri takva para na dan neće te ubiti, a možda ni teren neće biti stalno na suncu, a tih tridesetak kuna dnevno se nakon mjesec dana pretvori u 900 i vrlo je vjerojatno da neće svi biti škrci pa dobiješ i koju kunu više negoli si tražio pa se samo od to malo vremena na teniskom terenu zarada zaokruži i na 1000 za mjesec dana! Pribrojiš li ono od sređivanja terase, bit će nekih 1300 - 1500 kuna. Možda ti to ovako u brojkama ne zvuči naročito dobro, ali sasvim je druga stvar kad pomisliš kako si tim novcem možeš kupiti posve nov, posve dobar i lijep bicikl pa će oni bezveznjaci u školi popadati na tjeme kad ga vide. Vjeruj mi, taj bicikl, kupljen od tako zarađene love, ostat će zauvijek u tvom srcu, čak i ako kasnije u životu budeš mogla kupiti odličan auto. A tek je podne ili još i nije. Ima takvih poslića na sve strane i nije teško izmisliti neki novi.Nitko ne kaže da trebaš samo raditi i pretvoriti cijele dana u tešku tlaku. Ostavi si poslijepodne za stvari koje te zabavljaju, za malo kupanja, za neko vrijeme provedeno za tvojim dragim kompjuterom. I nitko ne tvrdi da su zabavne samo kompjutorske igrice. Utipkaš li u tražilicu npr. &quot;kućica za ptice&quot;, otvorit će ti se cijeli jedan novi svijet mogućnosti kako napraviti te kućice ili samo hranilice za ptice. Pozovi nekog od frendova pa zajedno izradite desetke tih kućica. Tijekom izrade bit će šala i smijeha i zezanja i svega što garantira sjajno provedeno vrijeme. Kada to napunite zrnjem i objesite u obližnjem šumarku, ptičice će se jako brzo priviknuti i kad kasnije budete donosili hranu, vidjet ćete kako dolijeću bez straha, kao da je to njihov dvorac koji su same sagradile. Na internetu možeš pronaći i savjete kako na lak način od limenki soka ili piva napraviti pravu solarnu ćeliju ili stotine drugih zanimljivih predmeta.Nenadmašan je dio interneta youtube gdje, posve besplatno i bez većeg truda, možeš u samo nekoliko sati naučiti osnovne hvatove na gitari ili osnove sviranja nekog drugog glazbenog instrumenta, ili počneš učiti strani jezik koji te je oduvijek privlačio. Naravno, naučit ćeš onoliko koliko vremena si voljan odvojiti od onog svog višesatnog dežuranja na fejsu, a ako ti se to učenje svidi, možeš s tim nastaviti i nakon praznika, pa bez troška steći sasvim solidno znanje.Tu i ne mislim posebno isticati sve one tajne svjetove, obilje znanja i omiljene pisce koji te čekaju skriveni među koricama knjiga obližnje knjižnice čiji zaposlenici rade cijelo ljeto nudeći ti da se i tamo baviš mnogim aktivnostima. <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a> Zašto sam danas odabrala govoriti upravo o ovoj temi? Jer znam da vas je mnogo čiji roditelji nemaju novaca za odlazak na ljetovanje. Želim ti pokazati kako uživanje u ljetnim praznicima ovisi najviše o tebi samome. Jer tvoj je izbor hoćeš li zbog roditeljske besparice očajavati ili ćeš se, uz samo malo truda i puno šale i zekanja, prvog dana nastave pojaviti u školi na novom biciklu, preplanuo od skupljanja tenis loptica pa zadiviti škvadru sviranjem gitare i kad ti se budu divili, zahvališ im na stranom jeziku. Nije loše, zar ne? Praznici koji su donijeli bogate plodove kao da si dijete milijunaša! Ima tu još dva divljenja vrijedna rezultata takvog ljetovanja koji će te učiniti sretnim i vrlo, vrlo ponosnim. Roditelji će neumorno pričati svim susjedima i znancima kako si se odgovorno i zrelo ponašao/ponašala i sljedeće godine rado će te pustiti barem na onaj dvodnevni izlet. A kad jesen osvoji mjesto gdje živiš i kad zaredaju dani puni oštrog vjetra i kiše, znat ćeš da se stotine malih prozeblih letača raduju tvom dolasku i zrnju koje im donosiš kako bi siti i sretni dočekali novo proljeće.

Malo Nade za tinejdžere: Kad se školski praznici oduže...

Kada bi od mene netko tražio praktičnu definiciju lijepe književnosti, rekla bih da je to putovanje s vodičem. Čitajući knjige, mi putujemo. Pisac knjige vodič je koji nas može odvesti bilo kamo i u bilo koje vrijeme.

Sada samu sebe podsjećam na jednoga mog frenda koji je pametan momak, ali težak kao crna zemlja. On je od onih rijetkih pametnjakovića koji zaista znaju gotovo sve o svemu, ali čim od njega zatražiš bilo kakvu informaciju ili objašnjenje, istog trenutka shvatiš u što si se uvalila. Bez obzira što pitaš, on će objašnjavanje započeti u dalekoj povijesti i možeš računati da si imala sreće ako počne tumačiti preko neke stote stvari i to negdje u vrijeme Kristova rođenja. Recimo po ovoj silnoj ljetnoj žezi ga upitaš kako to da je vani +35 °C i nema baš ni daška vjetra, a ti u stanu otvoriš vrata i prozore i odmah osjetiš blagi propuh. Kladim se da bi on svoje objašnjavanje zagonetne pojave tog strujanja zraka započeo s vremenom kad su kromanjonci živjeli u špiljama u kojima je i zimi i ljeti konstantna temperatura i odakle im je dolazio svjež zrak. Točno poludiš dok dočekaš konačni odgovor.Bojim se da će biti slično i s ovom mojom današnjom temom jer najprije treba govoriti o nekim činjenicama koje naizgled nisu ni u kakvoj vezi s čitanjem lektire. I pogledaj kako se odmah sve zakomplicira: da bi se moglo kritički govoriti o popisu knjiga za školsku lektiru, treba shvatiti koji je njezin smisao jer taj smisao odlučuje o tome koji će naslovi biti na tom popisu. Sad bi onaj moj frend odmah otišao korak dalje i upitao se koji je smisao školovanja uopće i u čemu je bitna razlika između osnovne i srednje škole. Sam naziv osnovne škole govori o njezinoj svrsi i kako bi svatko tko je završi trebao steći prilično preciznu osnovnu sliku svijeta u kojem živi i to od osnovnih karakteristika samog planeta na kojem živimo pa vremenskog slijeda razvoja života na njemu. Od najsitnijih jednostaničnih oblika života do čovjeka kao najsavršenijeg živog organizma. Od plemenskog vrača do Alberta Einsteina. Od starih kultura koje smatramo kolijevkom čovječanstva pa preko zemljopisnih otkrića do današnjeg „globalnog sela“. Paralelno s prikazom ljudske povijesti učimo o razvoju osnova raznih vještina, umjetnosti i znanosti.Zbog svega spomenutog smatra se da po završetku osnovne škole raspolažeš nekim najosnovnijim spoznajama o svijetu oko sebe i znaš kako je sve to teklo od iskona do danas. Jednako tako vjeruje se kako si tijekom tih godina školovanja spoznao/spoznala vlastite sklonosti, vještine i neke znanosti koje bi rado detaljnije proučavala i tu se usavršavala u želji da ti to jednoga dana postane zanimanje u kojem ćeš postupno graditi svoju karijeru. To će ti pomoći pri daljnjem usmjeravanju, pri odabiru srednje škole i u daljnjem obrazovanju.Hoću li napokon progovoriti zašto nas gnjave s čitanjem lektire? Evo, odmah. I ja sam poput onoga mojeg pametnog prijatelja s početka ovog članka. Želim objasniti ukratko, ali ipak temeljito, pa sam se pitala postoji li još nešto osim školskih predmeta što bi ti pomoglo odrasti ne samo u koliko-toliko obrazovanu osobu nego i u moralno, širokogrudno, dobronamjerno i empatično ljudsko biće, u osobu kojom će se ponositi ne samo tvoji roditelji i prijatelji nego svi ljudi koji te upoznaju. Postoji. Postoji nešto što te može tome naučiti iako nije školski predmet. To su putovanja. Kada bi se mene pitalo, svi bi mladi ljudi tijekom svojeg obrazovanja trebali imati pravo barem godinu dana provesti na putovanju po dalekim zemljama. Zaista to mislim. Tek kad upoznamo daleke krajeve u kojima žive ljudi čija se civilizacija razlikuje od one u kojoj smo mi odrasli i kada uvidimo kako je ta različitost bogatstvo svijeta u kojemu živimo, spoznat ćemo kako su te razlike dragocjene. I kako negdje tisućama kilometara daleko žive ljudi koji znaju napraviti čamac kakvog bi i ti rado imao, kako studiraju arhitekturu želeći sagraditi najljepšu zgradu na svijetu, kako odgajaju svoju djecu da budu pošteni ljudi koji vole druge ljude i poštuju sva živa bića, kada shvatiš da i među Eskimima i u ekvatorijalnoj Africi i u bespućima porječja Amazone žive ljudi koji su ti, po svojim stremljenjiima i nadama, bliski poput braće, poput cura i dečki iz tvojeg razreda. Kad se vratiš s takvog putovanja, teško će te netko nagovoriti da budeš rasist ili da religiju podneblja gdje si ti odrastao smatraš superiornijom od tuđe ili podlegneš bilo kojoj drugoj uskogrudnoj tvrdnji ljudi čija skučenost duha nikada neće doživjeti pravi uzlet niti omogućiti tvoje bratimljenja sa svijetom. Upravo danas gotovo sam se onesvijestila kada sam od osobe s fakultetskim obrazovanjem čula paušalnu tvrdnju kako Kinezi otimaju ljude i vade im organe koje onda prodaju. Ona mi time nije rekla ono što zna, nego sve one tisuće i tisuće informacija o Kinezima koje ona ne zna. Premalo je ovdje mjesta i vremena da ti to razložim, pa taj primjer i spominjem samo kao ksenofobični ispad vrijedan žaljenja, kao pomanjkanje obrazovanja kojim neuki ljudi spremno žigošu pojedine narode.LIJEPA KNJIŽEVNOST PUTOVANJE JE S VODIČEMEto, sada smo, vjerovali ili ne, napokon stigli do čitanja lektire. Kada bi od mene netko tražio praktičnu definiciju lijepe književnosti, rekla bih da je to putovanje s vodičem. Čitajući knjige, mi putujemo. Pisac knjige vodič je koji nas može odvesti bilo kamo i u bilo koje vrijeme. Tu, naravno, ne mislim samo na putopise i prostranstva na ovom planetu. Ne mislim ni na sadašnje vrijeme jer vješt će nas autor odvesti i u srednji vijek ili u životinjsko carstvo, u najskrovitije djeliće ljudske duše ili na poprišta najslavnijih bitaka, u tijesan prostor neke svemirske stanice koja kruži oko postojećeg ili nepostojećeg planeta… Pri čitanju knjiga lijepe književnosti ne vrijede ista pravila kao kod učenja školskih predmeta ili pisanja stručnih knjiga, gdje su svi događaji stvarni i pomno poredani na vremenskoj traci. Ne, ovdje, u školskoj lektiri, priprema nas se za sva daleka putovanja kroz knjige, za putovanja koja nas mogu učiniti boljim osobama. Sjećaš li se lektire iz prvih nekoliko razreda osnovne škole? Krenuli smo od onoga što je tako malenoj djeci poznato i što im je nadohvat ruke. Bile su to pričice i bajke o psićima i mačkicama, o vuku, o pticama, o mami i tati… Bile su to slikovnice s prvim slovima i brojkama, basne u kojima su životinje doživljavale smiješne ili manje smiješne ali poučne zgode. Kako si rasla/rastao, tako se mijenjala i školska lektira, a odmak od mjesta i vremena u kojem živiš postajao je sve veći.Tu svakako treba reći da popis knjiga za lektiru sastavljaju stručni ljudi. Oni, zajedno s tvojim nastavnicima hrvatskog jezika i zajedno s tvojim roditeljima, utječu na to kada će i zašto i u kojem razredu za tebe odabrati nekog vrsnog pisca koji će te odvesti u prostranstva i situacije, u probleme ili vedre avanture koji su primjereni tvojoj životnoj dobi. Naravno da svi oni ponekad i pogriješe pri tom odabiru. Većinom je taj popis ipak dobar, a to spoznamo tek nekoliko godina kasnije, kad smo na tom putu već daleko odmakli i kada bolje razumijemo sadržaj knjiga koje su nam se činile dosadnima.Eto, polako nam je postala jasnija sama svrha čitanja knjiga. Svaka pročitana knjiga u nama ostavi traga, malu hrpicu građevinskog materijala koji se u nama taloži stvarajući svojevrsni iskustveni filtar kroz koji prilaze sve nove informacije koje svakodnevno primamo. Ili to možeš zamisliti i kao neku prizmu koja, što više čitamo, postaje sve složenija, pa se svaki novi podatak koji saznajemo kroz nju lomi poput zrake svjetlosti čineći nas sve sposobnijima nijansirati sve iz svijeta oko nas i olakšava nam razlučiti dobro od zla, prave vrijednosti od privida, ljudske predrasude i glupost od mudrosti i otvorenosti prema nastajanju jednog boljeg svijeta.

Malo Nade za tinejdžere: Umijeće čitanja (ili zašto nas gnjave sa školskom lektirom)

Ljeto se polako spušta prema zapadnom obzorju. Ferragosto nam je podario još nešto talijanskih turista, Nijemci i razni sjevernjaci odgađat će koliko se može, a onda će prihvatiti neminovnost, spakirati kofere i krenuti ususret svježini i prvim jesenskim kišama, nekamo daleko, u neko mjesto koje im je posebno drago jer im je tamo dom i jer su tamo prijatelji, škola, posao, mladenačke i one zrele ljubavi.Odlazim i ja. Nakon ovih ugodnih ljetnih druženja prepuštam te šarenoj jeseni koja će donijeti sve novo. Novi razred, nove udžbenike, nova lijepa druženja sa starom škvadrom. Nadam se da te je ovo vruće ljeto ugrijalo u svakom smislu i učinilo te toplijom osobom, da će roditelji i svi znanci primijetiti kako si i malo narastao i postao malo zreliji. Neke cure i neki dečki stidljivo će pomisliti i kako si tijekom ljeta postao još ljepši negoli si bio.Tijekom ovih naših ljetnih razgovora govorila sam ti o svemu pomalo, o svemu što mislim da bi ti moglo koristiti u ovim teškim godinama odrastanja kada tako često odrasli „gube živce“ s tobom baš kao i ti s njima i kad se onako ružno šale kako te u ovim godinama samo rođena majka može voljeti. Naravno da je to samo šala, ružna šala ali šala i tako je trebamo uzeti. Treba razumjeti i roditelje jer jedva su se nekako navikli da si naučio samostalno prelaziti preko ceste, a odjednom se pokazalo kako već zaista mnogo toga možeš sam i kako ih sustižeš ne samo visinom nego i brojem informacija kojima raspolažeš, iako ti se još uvijek često događa da tako „pobrkaš lončiće“ da roditelji skamenjeni od straha čekaju ishod nekog tvojeg „zrelog“ pothvata. Zato apeliram da imaš malo srca i ne budeš strog prema roditeljima i svim onim odraslim osobama koje se još uvijek po navici otimaju za timun tvojeg života. Rekla sam već da su ove godine puberteta posve sigurno najteže godine i svaki dobronamjeran saveznik kojeg pronađeš bit će ti zlata vrijedan.Malo sam pogledala o čemu ti još nisam govorila. Nisam se nimalo začudila kada sam vidjela kako još nismo govorili o onim temama koje su u samoj žiži tvojeg zanimanja. Nismo još govorili o ljepoti, o ljubavi i o seksu. Pomislit ćeš kako nisam normalna ako ti kažem da to i nisu tako „škakljive“ teme kao što ti svi govore da jesu. To što odrasli izbjegavaju s tobom razgovarati o tome ne znači da nešto nije u redu s temom, nego nešto nije u redu s dvostrukim moralom s kojim su oni manje-više prisiljeni živjeti. Zato ću o tome danas govoriti kratko i praktično, kao i o svim drugim dosadašnjim temama, i nemam namjere uvjeravati te kako je to moje mišljenje neka univerzalna istina koju bi trebao bespogovorno prihvatiti.LJEPOTA JE PRECIJENJENANe postoji neka univerzalna ljudska ljepota i ono što se u jednoj civilizaciji smatra prekrasnim, u nekoj drugoj gotovo izaziva žaljenje i suosjećanje. Sve utjecajnija globalizacija svijeta nameće mnoge standarde koje su izmislili moćnici. Tako je i s ljepotom. Od malih nas nogu Hollywood i razni izbori za Miss ili Mistera svijeta uče kako izgleda to što trebamo smatrati lijepim. Svatko od tih „manekena ljepote“ ima uza se brojnu ekipu čiji je jedini posao to da ih učine i održe lijepima. Mi još dok smo djeca povjerujemo u sve to i u godinama često želimo biti nalik na nekoga od njih. I što sad? Recimo da ti se ispune želje i već sad, s petnaest ili šesnaest godina, najljepši/najljepša si ne samo u cijeloj školi nego i u gradu pa i šire. Očekuješ li da će sada svi pred tom ljepotom popadati na koljena i obožavati te? S (ne)postojanjem fizičke ljepote tijesno su povezane i neke predrasude. Tako su nas oni koji rade na dodjeli filmskih uloga naučili da su u najvećem broju slučajeva pozitivne uloge dodijeljene ljepotanima i ljepoticama, a one negativne „ružnima“. Izravna posljedica toga predrasude su koje smo tako prihvatili, pa je netko lijepog čovjeka sklon prihvatiti i kao dobrog, a ružnog kao zlog. Neki pak idu u drugu krajnost tvrdeći kako su ljepotice već po definiciji glupe. I jedno i drugo po mojem je sudu teška glupost jer izgledaš onako kako su se geni tvojih roditelja spojili i to nije ni tvoja zasluga ni tvoja mana. „Neodoljiva“ ljepota iskazana je na otprilike dva kvadratna decimetra kože lica i ta se koža, baš kao i moja ili tvoja, ovisno o emocijama krevelji ovako ili onako. Hoćeš li se zbog izgleda tog komada kože odlučiti stupiti u brak s tom osobom? Nadam se da nećeš. Jer čak ako i postoji silna želja da na taj način „prisvojiš“ tu ljepotu, vjeruj mi da nećeš dugo u tome uživati, jednostavno zato što naše oko nije nepopustljiv heroj i vrlo će se brzo naviknuti na taj izgled tvog partnera, a tvoj mozak i srce krenut će u potragu za onim karakteristikama te osobe koje će vaš zajednički život učiniti ljepšim, radosnijim i ispunjenim.Ne želim više trošiti ovaj prostor na ljepotu jer sam rekla da je precijenjena. Da sam na tvom mjestu, pružila bih šansu inteligentnom i beskrajno duhovitom momku sasvim prosječnog izgleda, dragoj, pametnoj i veseloj curi s kojom će zajednički provedeno vrijeme biti nalik na krasno provedene praznike. Ako je pritom i zgodna, tim bolje, a ako nije očigledna kandidatkinja za neku Miss, pogledaj je ponovno i možda ćeš u njezinim očima vidjeti onu toplinu, sreću i žudnju zbog koje ćeš se ti osjetiti kao najveći srećković na ovom svijetu i čudit ćeš se kako nisi već ranije opazio kako je zgodna. Nije bez veze ona izreka koja kaže kako je ljepota u oku promatrača.LJUBAV NAS ČINI MNOGO BOLJIM LJUDIMANećemo sada otkrivati toplu vodu govoreći kako postoje razne ljubavi, od one prema mami i tati, bratu, sestri, curi, dečku, ljubav prema prijatelju, prema kućnim ljubimcima, biljkama, životinjama, ljubav prema moru ili planinama… Najbolja strana ljubavi jest to što nas ona odmiče od naše prirodne sebičnosti. Ako nisi posve siguran voliš li nekoga, samo se upitaj bi li njegova sreća i tebe učinila sretnijim, a njegova tuga ili nesreća unijela žalost i u tvoj život. Jer mnogi se često zabune kad gledajući nekoga osjete ono pulsiranje u nekim dijelovima tijela, kad im se ruke znoje, a grlo je nekako suho i mozak te panično upozorava neka šutiš jer ćeš sigurno bubnuti neku glupost. Mnogi pomisle kako je to sigurno ljubav. Može biti, a i ne mora. Možda je to samo djelovanje one posve neshvatljive kemije koja u tom trenu u nama podivlja i stvara želju i žudnju za fizičkom bliskošću, a pritom nam je potpuno svejedno je li tom malom danas uginula kornjača koju je imao još od vrtićkih dana ili što će s tom osobom biti nakon što provede nekoliko sati s nama.Baš kao i kod ljepote, tako su odrasli uveli neke čudne „zakone“ koji su često vrlo nerazumljivi, neprirodni i čine nas duboko nesretnima jer nam se čini da ne volimo sve ljude onim intenzitetom kao što se to od nas očekuje. Tako se očekuje da ćeš više voljeti brata ili sestru nego svoju najbolju prijateljicu. I da ćeš ostaviti u nekom azilu za životinje svojeg psa koji te je sve ove četiri godine ne samo volio nego je stotinu puta pokazao kako si mu najvažniji na svijetu, da ćeš ga zauvijek napustiti samo zato što baku nerviraju dlake i njegovo lajanje. Od tebe se to očekuje jer baka je ipak baka, a pas je „samo pas“ i nije važno što vas baka posjećuje samo nekoliko puta godišnje… Tome je lako doskočiti jer kad baki objasniš kako si ti psu sav njegov svijet, a on tebi odan drug u igri i šetnjama i spreman je potući se s dvostruko većim psom ili čovjekom ako te taj samo krivo pogleda, baka će shvatiti tu vezu i pretrpjet će malo dlaka i lajanja. Ako to ne želi razumjeti, onda ionako ne zavređuje da zbog nje napustiš bespomoćno stvorenje koje ti nikada ništa nije uskratilo. Barem ja tako mislim. Eh, i još nešto. Uvriježeno je mišljenje kako postoje „normalne“ ljubavi momka prema curi i obratno, ali i „bolesne i neprirodne“ ljubavi prema osobama istog spola. Ne budite okrutni samo zato što pripadate većini. Ljudi su u mnogočemu različiti i u tome nema nikakva pritajena zla. I nema manje vrijednih ljubavi, postoje samo nesretnici koji uopće nisu u stanju voljeti ikoga osim sebe i oni čudaci koji vjeruju kako im je priroda prepustila pravo da nam propisuju što je dopušteno.I NA KRAJU MALO SEKSANije nimalo slučajno da nas je upravo govorenje o ljubavi dovelo do seksa kao teme. Seks bez ljubavi samo je fizička aktivnost kao i svaka druga, nešto poput sklekova ili biciklizma. I na kraju te aktivnosti osjetiš ugodu, no i ona je fizička i ne traje dugo. A ova je tema posebno puna prijepora, zabrana i oštrih upozorenja roditelja. Ja bih na ovom mjestu mnoštvo oštrih upozorenja uputila prije roditeljima i ostalim odgojiteljima nego vama jer se upravo tu mi odrasli ponašamo licemjerno. Kao prvo, još od malih nogu pri prolasku pokraj svakog kioska s tiskovinama izložen si slikama nepreglednog mnoštva silikonom „dotjeranih“ ženskih grudi i napola golih stražnjica, ali će te odmah ukoriti pitaš li išta u vezi s tim. Na televiziji mnoštvo kanala već i prije ponoći emitira pornofilmove, ali će te roditelji kazniti ako te uhvate da ih gledaš. Odrasli s podsmijehom govore kako te sada „peru hormoni“, ali će ti mirno reći neku turbo glupost, kao kako ćeš oslijepiti pokušavaš li se rasteretiti masturbacijom ili spolnim odnosom kakav je rezerviran za odrasle. Da ponovim: svakodnevno si doslovno bombardiran fotografijama (gotovo) nagih tijela, pornofilmovima, dvosmislenim primjedbama odraslih i komentarima kako ti divljaju hormoni, a učiniš li bilo što, naići ćeš na tako oštre osude kao da si počinio neizreciv zločin i prijetnjama kako ćeš se, „dok si pod njihovim krovom“, ponašati onako kako to oni traže. Kad se uzme u obzir ova beskonačna recesija i sve slabije šanse da se mlad čovjek po završenom školovanju dokopa radnog mjesta i vine se iz rodnog gnijezda u vlastiti stan, čeka te mračna budućnost da i nakon tridesetog rođendana dočekaš u roditeljskom domu, živeći čedno i po tuđim pravilima. Nije ti lako, zaista ti nije lako. A nije lako ni onim curama čije majke u zrelim godinama posežu za čudnim eliksirima mladosti pa uvjeravaju svoje kćeri kako su im one najbolje prijateljice. Neka im samo budu ono što im jesu, neka im budu majke koje su im sada potrebnije nego ikada, a za prijateljice će se cure već same lako pobrinuti.Mislim da hitno trebam prekinuti ovu temu jer u zemlji u kojoj živimo puno je dvostrukih standarda, tabu tema i „zaštite djece“ od nepoželjnih utjecaja. Tako vas „štitimo“ i od zdravstvenog i spolnog odgoja u sklopu odbačenog školskog predmeta koji se trebao zvati građanski odgoj i koji te je trebao učiniti kompetentnijim u mnogim sferama ljudskog djelovanja. Tako smo dosegli zavidnu razinu gluposti jer od tebe tražimo znanje o svim elementima matične ploče kompjutera, o generatorima izmjenične struje, o konjugacijama nepravilnih latinskih glagola, o detaljima vezanim uz plastocen, grupe polimera i o optičkim kablovima, ali mirno ćemo dopustiti da postaneš roditelj nemajući pojma kako funkcioniraju jajnici tvoje žene ni gdje se točno nalazi prostata tvojeg muža i koja joj je uloga. Naravno, nećeš steći praktična znanja ni iz funkcioniranja lokalne samouprave, niti će te itko pitati kako to da postoji vojni ordinarijat i da će isti redovi svećenika u slučaju rata blagosloviti i tvoje oružje i oružje tvojeg neprijatelja i da će ti biti oprošteno ubijanje mnoštva neprijatelja, ali će tvoju susjedu doživotno žigosati ako abortira šesto dijete jer nije u stanju uzdržavati ni samu sebe, a kamoli ovih petero živih.Sve su ovo teške teme za neke druge razgovore pa ih spominjem tek uzgredno i jer mislim da ih tijekom ovih godina nećeš moći zaobići, pa svakako zaslužuju poneki sat vašeg razmišljanja. Zašto? Jer te još samo nekoliko godina dijeli od vremena kada će se od tebe očekivati stavovi o svim ovim i mnogim drugim pitanjima. Onaj tko ne želi razmisliti, osuđen je na copy-paste tuđih stavova, a time jamačno nećeš popraviti ni svoj život ni načine na koje ovaj svijet sada funkcionira. No o svemu tome nekom drugom prigodom. Sada uživaj u kupanju i divnoj dokolici. Poduzmi sve kako bi napunio/napunila akumulatore i u novu školsku godinu ušao/ušla s čim više ljubavi i razumijevanja za druge ljude, a sve će drugo uslijediti samo od sebe.

Malo Nade za tinejdžere: Ljeto se polako spušta prema zapadnom obzorju

Evo, neke se okolnosti sretno posložile i dobila sam priliku ovdje malo porazgovarat s tinejdžerima. Nije sad to neka prepametna spika bez koje ne možeš dalje u život. Nije ni ono, šifra: ja pametna književnica, a ti mala budala, pa ja prosipam pamet, a ti skupljaj mrvice… Nije, nego više onako: Ja Tarzan, ti Jane, sviđaš mi se, ajmo se upoznat. Ajmo spikat o stvarima koje nas zaista zanimaju. Rekli su da sam ovdje dobrodošla svakih četrnaest dana i mogu s tobom o čemu god želim. Zato sam se i odlučila najprije govoriti o upoznavanju. I to ne one idiotske fore: dobar dan, ja sam Nada, a tko si ti? Onda ti bubneš svoje ime i osmjehujemo se kao neki pacijenti znaš već kojih bolnica i mrmljamo kako nam je drago. Vraga mi je drago, baš me briga kako se zoveš, ne zanima me ime nego sve ono iza tog imena. Ups! Evo, odmah smo naletjeli na problem. Naime, sve da i želiš, nekako mi ne možeš točno reći tko si. Nije ni čudo. Baš u vrijeme kad završi osnovnu školu, čovjek se nekako nađe u godinama kad želi znati tko je, što je i kakav je. Nemaš ti koga pitati. Od roditelja je slaba korist jer čak i da smogneš hrabrost pitati ih tako nešto, velika je vjerojatnost da će te stari mrko pogledat i pitat što si sad opet zeznuo, a mama će se raznježiti i reći kako si ti njezino malo zlato ili tako nešto; uglavnom, čut ćeš ono što te najmanje zanima.Škvadru iz razreda ili iz škole ili ulice nema smisla pitati jer čim shvate da ti nedostaje samopouzdanja, pokušat će to iskoristiti na milijun načina. Zato se mnogima čini kako je najpametnije pritajiti se, promatrat druge i pokušat biti kao oni koji ti se sviđaju i nikako ne biti kao oni drugi. Krivo! Evo, svi bi htjeli biti kao Aldo, sin lokalnog tajkuna koji se cijelo ljeto vozika u tatinom gliseru i za čiju pozivnicu za rođendan se gotovo održavaju nacionalne kvalifikacije. Njemu je najveća tlaka u životu to što mora nekoliko puta godišnje s mamom u Milano i tamo obnoviti garderobu koju je prerastao ili koja više nije „in“. I što to znači biti kao Aldo? Sve što on ima zasluga je njegovih roditelja. Glupo bi bilo sada očajavati jer nemaš sve to i jer se zapravo pokušavaš mjeriti s njegovim tatom, a ne sa sinom, a njegov tata tridesetak je godina stariji od tebe, pa je imao vremena sve to steći. A do tada ćeš, uz malo sreće, biti dovoljno pametna/pametan i shvatiti kako debljina novčanika tvojih roditelja ne čini tebe boljom ili lošijom osobom. Sinovi i kćeri uglednika nisu uglednici, oni su samo sinovi i kćeri svojih roditelja. Ugled nije nešto što bi oni naslijedili kao što su naslijedili boju očiju ili način hoda. Imaš ti sina poznate sutkinje koji je već u osmom razredu bio sitni lopov i veliki lažljivac. Naravno, ima i obratnih primjera pa sada još uvijek nismo ništa pametniji, još i ne slutimo kakva si ti osoba. Ipak, ima načina na koje ćeš to otkriti. Nije to neko instant-rješenje koje će ti se pokazati već nakon desetak dana, ali sigurno ne moraš na taj odgovor čekati ni nekoliko dugih godina. Evo mojeg prijedloga:Volontiranje, čudesno putovanje u samoga sebeKad je riječ o volontiranju, postoje uglavnom dva oprečna mišljenja. Jedno zastupaju oni koji misle kako je posve ludo u ovim teškim vremenima trošiti svoje vrijeme na posve besplatno obavljanje nekog posla. No dobro, nije to neki romantičan i samopožrtvovan stav, ali i s takvim „lukavim trgovcima“ može se razgovarati. Jer volontiranje nije samo davanje. Vrlo brzo dobiješ povratnu informaciju koja ti govori mnogo toga: od saznanja leži li ti takav posao pa do barem djelomičnog odgovora na ono početno pitanje, na pitanje tko si ti zapravo. Ono drugo mišljenje o volontiranju već je od prvog časa afirmativno, to je ono kad volonter prvenstveno nastoji pomoći, a onda i nešto naučiti. Ako se u tvojem gradu odvija neki važan sportski događaj i ti odlučiš nekoliko sati dnevno staviti na raspolaganje svoje vrijeme i znanje stranog jezika, velika je šansa da ćeš uživo susresti svojeg idola, možda čak iz prve ruke dobiti odgovor je li prekasno s punih petnaest godina početi bacati koplje ili tako nešto. Ili ti se škvadra smije što već tri mjeseca volontiraš u nekom laboratoriju perući epruvete i druge posude, a ti znaš koliko si naučila muvajući se oko tamošnjih zaposlenika i nekako se sve češće zamišljaš u bijeloj kuti za onim skupocjenim mikroskopom, a onda te posve nenadano ravnatelj pozove na razgovor, zahvali ti na predanom radu i izuzetnom zanimanju koje si tu pokazala pa doda kako su nekidan razgovarali o tebi i tvojoj marljivosti pa ako tijekom srednje škole zaključiš da želiš studirati kemiju ili eksperimentalnu biologiju, oni će ti rado ponuditi stipendiju i kasnije radno mjesto…Ima bezbroj poslova gdje se može volontirati: od kazališta i knjižnica do azila za napuštene životinje, od terapeutskog jahanja do odlaska u bolnice gdje možeš čitati priče bolesnoj djeci i tako im olakšati bolne i duge dane. Možeš volontirati tamo gdje ti se čini da za taj rad imaš sklonosti pa kasnije ne gubiti vrijeme upisujući pogrešno odabran fakultet. Ili volontiraš kao šaptačica u kazalištu. Oduvijek si se željela okušati u glumi, ali od tate si naslijedila taj veliki nos i jednostavno znaš kako nisi dovoljno lijepa za glumicu. Zato se uvučeš u onu malenu kabinu gdje te nitko ne vidi. I šapćeš ljepoticama. Prođe neko vrijeme i ti već možeš predvidjeti kako će u nekoj situaciji postupiti režiser, znaš tko će se od glumaca radije osloniti na tvoju pomoć nego pošteno naučiti tekst, a onda shvatiš kako si u samo nekoliko tjedana posve zapamtila tekst triju različitih uloga. Samo dva dana prije premijere glumica se posvadi s režiserom i cijelim ansamblom. I ode. Njezina zamjena već tri dana ima virozu, kašlje i kiše sto na sat. Svi su očajni, a ti se onako sramežljivo dovučeš do režisera i kažeš kako za silu možeš uskočiti jer znaš cijelu ulogu. Premijera je spašena, publika plješće i ne razilazi se, a vi po treći puta izlazite na pozornicu pokloniti se zadovoljnoj publici. Eto, to je noć kada saznaš tko si. Nitko te neće spominjati kao nečiju kćer ili nečijeg sina nego kao osobu koja je spasila predstavu. I onako, sasvim usput, saznaš kako si godinama nasjedala glupostima o kojima pišu u žutom tisku o tome kako glumci moraju biti izuzetno lijepi.Poneka volontiranja i ne završe takvim glamuroznim uspjehom i aplauzom. Ako s grupom dragovoljaca ideš pošumiti golu ledinu koja je još prije tri godine bila predio s krasnom borovom šumom koja se pružala sve do mora, a onda je požar učinio svoje, malo je vjerojatno da ćeš doživjeti pljesak na otvorenoj sceni. Ali ti ćeš znati da su mamini i tatini sinovi i kćeri sjedili u nekom kafiću i dosađivali se, a ti si posadio sedamnaest mladica bora koji će tamo godinama rasti i pružati hlad i ljepotu. I nekako znaš da je to bila još jedna lijepa stanica na tom putovanju u samoga sebe i kako si posve blizu tome da sa sigurnošću možeš reći tko si. Volontiranje u azilu za napuštene pse daleko je od sjaja jer se nagledaš tužnih i zlostavljanih životinja, pokupiš za njima na vreće izmeta, no i to je lijepa stanica na tom tvojem intimnom putovanju. Možda i ne odlučiš postati veterinar(ka), možda ti sve to izgleda previše bolno jer, ma kako se trsio, ne možeš pomoći svim životinjama, ali da nisi tamo volontirao, ti to ne bi nikada pouzdano znao. A nazočio si još nečemu. Uvijek kad si ulazio u azil, svih četrdeset i šest pasa ti je jurilo ususret veselo lajući svoju dobrodošlicu. Znam o čemu govorim jer i sama imam psa i znam kako su dobri u procjeni čovjekova karaktera. Ne može svih četrdeset i šest pasa pogriješiti u procjeni i mirno se možeš pouzdati u njihov sud: ti si dobar čovjek. Oni ne znaju koliko tvoji mama i tata imaju novaca, imaš li predug nos ili previše kilograma, ali znaju da ti se može vjerovati i osloniti se na tebe, a to je ocjena koju ne dožive mnogi iako su im kroz ruke prošle na stotine tisuća dolara.Eto, zato ti predlažem volontiranje kao način upoznavanja samoga sebe. I zato danas i ne očekujem da mi već možeš reći tko si zapravo. Ja imam vremena, a ti ga uzmi koliko ti treba. Važno je samo da te ne zadovoljava biti tek mamin ili tatin sin ili mamina/tatina kćerka. Sve ostale bit će mi čast upoznati. <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a> <figure class="image"><img src="/uploads/citanje_88481_5378cedcb2.jpg" alt="čitanje" class=" " width="800" height="600" /></figure>

Malo Nade za tinejdžere: Volontiranje, čudesno putovanje u samoga sebe

Nova srijeda, nova Nada. :) Nakon motivacijske bombe čija nas je detonacija odbacila skroz do volonterskih akcija danas tražimo neke nove frendove...

Te spike o prijateljstvima su mi super. Najbolji su mi oni koji misle da je za prijateljstvo dovoljna dugovječnost. Znaš ono, kao mi smo stari frendovi, zajedno smo još od vrtića. Dođe mi da im viknem kako prijateljstvo nije skupljanje mirovinskog staža pa si bliži cilju ako se znate devet godina, a ne samo četiri. Ne ide to tako. Inače mrzim one fraze s kojima se odrasli tako često razbacuju kad u nezgodnim situacijama strepe da bi mogli bubnut nešto bez veze, pa govore u provjerenim obrascima kao što su: „Sve je to za žive ljude“ ili „Vrijeme liječi sve rane“ i slično. Ipak, svidjelo mi se kad sam čula kako su prijatelji zapravo obitelj koju si sam izabrao. Mislim da je, za razliku od ovdje spomenutih frazetina, to istinito, ali samo odabiranje nije dovoljno pa evo mene s još jednom istinitom frazetinom: prijateljstvo je dvosmjerna ulica.Ne možeš ti steći prijatelja samo time što se prema njemu odnosiš prijateljski, pomažeš mu i u svakom smislu navijaš za njega. A on ništa. I ne vidi te. Ili te vidi, ali samo kao neku mješavinu roba i podanika. To je ono kad mu ti rješavaš zadaću iz matematike koja se sastoji od šest ubitačnih zadataka, a on dotle hakla na košarkaškom terenu i sjeti se da postojiš tek kad te pita jesi li napokon napisao jer mu se žuri kući. Je l' to i takvo neko super prijateljstvo samo zato što se znate još iz vrtića?Evo nam prve riječi nužne za definiciju prijateljstva: uzajamnost. Temeljita kakva već jesam, mogu ti taj pojam i razradit. To je ono kad pomažem ja tebi, a pomažeš i ti meni, kad ti meni griz sendviča i ja tebi liz sladoleda i ni ti ni ja ne brojimo koliko puta je tko kome platio sok jer se zna da plati onaj tko u tom času ima novaca, kad ja suosjećam s tobom slušajući kako je tvoj stari sinoć pijan radio skandale, a ti tjedan dana na benzinskoj pumpi pereš šoferska stakla kako bi skupio novac da i ja mogu s razredom na skupi izlet. I tisuće takvih stvari. Ta uzajamnost je kao fina pređa, stotine niti od mene prema tebi i stotine od tebe prema meni. To je ono što se ne zaboravlja, jer od tih niti uzajamnosti vremenom se isplete mreža koja izdrži nevjerojatna opterećenja. I nju imate tijekom cijelog prijateljstva. To zapravo znači da tu i tamo u životu možeš pasti, al' ne možeš propasti.Neke priče o prijateljstvima prerasle su u mitove. I tako su nekako nastala rangiranja prijateljstava. Pa je tako prihvaćeno da su najčvršća ona prijateljstva koja su nastala u ratu, u situacijama punim prave pogibelji, tamo gdje ti doslovno život ovisi o tome hoće li ti netko pomoći. Srećom, nema ratova baš uvijek kad stasa nova generacija. I što sad? Mirnodopski momci zadovoljavaju se i „drugorazrednim“ prijateljstvima, ponekad i posve blesavim avanturama, kojima naknadno daju prizvuk epskog junaštva. To može ići i do glupavih tinejdžerskih krađa susjedova auta kako bi se u noćnoj trci gradom stvarala iluzija da je i u njihovim životima postojao herojski period opasnog življenja. Srećom, to najčešće završi samo plaćanjem štete na automobilu, tatinim bijesom orkanske jačine i maminim teturanjem po samom rubu živčanog sloma. To u pravilu i nisu prijateljstva, samo je pokušaj najbližeg preslikavanja ranije spomenutih prijateljstava iskovanih tijekom životne opasnosti, pa ćemo to ostaviti za neku drugu temu.Ova današnja govori o mirnodopskom, urbanom, svakodnevnom tinejdžerskom prijateljstvu. I zato tu treba reći poneku i o tome kako ne treba gubiti vrijeme na neke veze koje se nikada neće razviti u pravo prijateljstvo. Na primjer, je li vam u školi ikada šaptala „frendica“ koja sjedi četiri klupe dalje? To je ono poluglasno siktanje koje profesori čuju jednako kao i ti, a koje je sračunato na to da profesor čuje to njezino raskošno znanje, a tebe napravi još većom budalom. Ili ono kad školska kraljica ljepote priđe tebi, maloj Pepeljugi, i pita te bi li se htjela družiti s njom jer si joj, fol, super. Joj, meni se jednom upravo to dogodilo. Nisam bila baš ono neka rugoba kojoj ni plastična kirurgija ne bi pomogla, nego onako, srednja žalost, ali mala koja mi je ponudila prijateljstvo izgledala je savršeno. Nije mi dugo trebalo pa da shvatim kako izuzetno lijepe cure često imaju zanimljivu taktiku pri odlasku u lov na dečke. Tehnika se svodi na lov u parovima: uzmeš neku fizički posve neuglednu siroticu koja je vedrog duha i može razgovarati o svemu i svačemu (mene) pa kad sjedneš pokraj takve Pepeljuge, onda izgledaš još sto puta ljepše nego kad si sama, a dečki ti prilaze kao muhe na muholovku. Tada je zadatak Pepeljuge otvoriti svima zanimljivu temu, a ti, krasotica, poziraš okrenuvši desni (bolji) poluprofil prema dečku na kojeg ćeš se obrušiti i na kraju ovakvih seansi otići s njim prema zalazu sunca. Kad sam shvatila zašto me ljepotica vuče sa sobom, bilo mi je gorko, no ubrzo sam shvatila kako to sigurno nema nikakve veze s prijateljstvom, ali je korisna simbioza. Jer često su se u takvim situacijama sa mnom smijali i kasnije puno družili krasni dečki koji inače ne bi ni znali da postojim, a i vrlo brzo našla sam se vrlo blizu samog centra onog jata sretne bezazlene mladeži koja se bučno i divno zabavlja po bazenima, izletima, igralištima i sličnim mjestima, dok je ledena kraljica ljepote tražila svoju novu Pepeljugu.Mogu li ti u svemu tome roditelji biti od neke koristi? Naravno da mogu, ali vrlo često nisu. Osobno mi smeta to što najčešće izostane jedan bitan dio odgoja. Na primjer tvoj najbolji prijatelj nešto ozbiljno zezne, a ti u nastojanju da ga spasiš lažeš kao vidra. Naravno da odrasli prozru tvoje laži. Roditelji te zbog bezočnog laganja s pravom osude na mjesec dana negledanja televizije i dva tjedna bez kompjutera, glazbe i izlazaka. I točka! Krivo. Trebao bi biti zarez iza kojeg bi oni morali reći nešto u stilu: ovo ti je kazna za laganje, ali ipak ću ti kupiti onaj CD zato što si pokušao pomoći prijatelju, samo si pogriješio jer se ne pomaže lažima, nego si trebao učiniti ovako…“ Tako bi ti pokazali kako razumiju da ti nisi neko smeće koje bi lagalo zbog vlastite koristi, nego si htio pomoći prijatelju, samo nisi znao kako, pa si učinio ono krivo jer ti je to jedino palo na pamet. I pokazali bi ti kako misle da, kad ti je prijatelj u nevolji, nije najvažnije pobjeći što dalje ili praviti se da ne vidiš, nego mu moraš pomoći na najbolji način. Jednako tako mi idu na živce i oni roditeljski savjeti tipa: Samo ti, dušo, uči i ne gubi vrijeme na glupa prijateljstva i izlaske jer kad danas-sutra stekneš ime i imetak, imat ćeš prijatelja na bacanje. Krivo! Jer vjerojatnije je da će ti ljudi biti u najboljem slučaju lojalni. A neki stupanj odanosti ipak nije prijateljstvo. To ti je kao da radiš tortu u kojoj ni u tijestu ni u kremi nema ni grama šećera. Izgleda kao torta, ali fali cukar. Izgleda kao prijateljstvo, ali fali ljubav. Jer rekli smo na početku da su prijatelji obitelj koju si sam odabireš, a ono što obitelj drži na okupu nije ni novac ni ugled nego ljubav. <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a>Eh da, gotovo sam zaboravila reći kako ćeš barem s nekom sigurnošću moći ocijeniti veže li te s frendicom samo posuđivanje majica i odlasci u disko ili pravo prijateljstvo, veže li te s prijateljem samo nogomet srijedom i zezanje u kafiću ili nešto vrednije od toga. Ima raznih pokazatelja. Ja osobno koristim nešto iz padobranstva. Sigurno znaš da si tamo sam slažeš padobran s kojim ćeš skakati. Tako se izbjegne da nadrljaš zbog tuđe aljkavosti, nemara ili sabotaže. Kad nisam sigurna u neko prijateljstvo, upitam se bih li posve mirno njoj/njemu prepustila slaganje mojeg padobrana. Ako je odgovor potvrdan i ako i ona/on osjećaju isto prema tebi, onda je to ono pravo, a u svakoj od mnogih vrsta ratovanja koje vas u životu još čekaju bit ćete oni najviše rangirani ratni drugovi i ne može vam nitko ništa.

Malo Nade za tinejdžere: Tko su ti frendovi?

Nada nam ove srijede pokazuje da se na divljake i nasilnike ne odgovara šakama već drugim &quot;alatima&quot;... Stisnuti zube i pročitati do kraja!

Čini se, onako na prvi pogled, da je o bullyingu u našim školama sve rečeno. A nije. Taj krivi dojam stekli smo zato što svaki čas u nekim novinama pročitamo kako je u gradu tom i tom, u školi toj i toj neki učenik (ili učenici) maltretirao/maltretirali nekog učenika ili učenike. Pa to pročitaš, pročitaju i tvoji frendovi, roditelji, nastavnici itd. Nakon toga se svi jako zgražaju, govore kako je to nedopustivo i koji dan kasnije s velikim zanimanjem čitamo neku novu takvu vijest, nešto što se dogodilo u nekoj drugoj školi, nekoj drugoj djeci. Eh, tu sada svi radimo prvu veliku pogrešku jer nije već sve rečeno onda kad je tih članaka već toliko da su nam „dosadili“, nego onda kad smo napokon poduzeli nešto da ih više uopće ne bude ili se pojave kao prava rijetkost.Svi znamo da se odrasli baš i nisu proslavili s nekim nadljudskim naporima da to na vrijeme spriječe pa najčešće čine premalo, i to onda kad je već prekasno. Ali mene odrasli ljudi uopće ne zanimaju i kad čitam takve članke, uvijek se pitam možeš li ti ili može li tvoja škvadra učiniti nešto protiv toga. Predlažem da sada, bez odgađanja, malo mućnemo glavom. Ne trebaju nam za to nikakva posebna znanja, čovjek si samo postavi nekoliko pravih pitanja i razmotri moguće odgovore. To je čak i zabavno, kao da se igraš pravih detektiva ili policijskih inspektora. Ajmo se malo zekat pa fol igrat.Na primjer, pitaš se kako su se ti mučitelji uopće svega toga sjetili. Tu i ne moramo puno mozgati jer ste, baš kao i ja, vidjeli na desetke petparačkih američkih filmova s takvim sadržajem, a TV kuće ih posve bezbrižno stavljaju na svoj program, fol onako da zabave djecu poučnim sadržajem. Pa i jest poučan jer se ove naše budale služe s tim kao s priručnikom koji im daje upute. Naime, ne moraš baš biti Einstein da bi skužio kako običnim oponašanjem opasnog lika iz filma možeš uvest strah u neku od naših do jučer pitomih školica. Naravno da taj uvozni materijal nije mučiteljima jedini izvor podataka i savjeta, ali to je već druga tema. Važno je samo to da oni misle kako je sasvim u redu „zabaviti se“, a usput i obogatiti otimajući stvari djeci upola manjoj i slabijoj od sebe. A najgore zlo koje moraju trpjeti te njihove žrtve uvijek je ono naizgled posve usputno poniženje. To je ponižavanje strašno i neka se djeca od toga godinama oporavljaju, a neki, nažalost, neuspješno. Zato ja takve mučitelje, koji misle kako je desetak minuta njihove „lude zabave“ vrijedno toga da se nekom djetetu potpuno uništi samopouzdanje i samopoštovanje, smatram XXL kretenima, no u uredništvu su mi rekli kako je ova tema sama po sebi teška, pa ne treba još rabiti i teške riječi. No dobro, ali nitko me ne može uvjeriti ni da su ti mučitelji prekrasna, bistra i suosjećajna djeca koja brinu prvenstveno o dobrobiti drugih. Zato ću koristiti malo manje teške riječi poput glupana i podlaca jer ne mogu samo zbog ljepote izbora riječi pristati na to da jednako tretiram mučitelja i žrtvu.Eto, pokazalo se da su glupi, ali što su još? Kakav mora biti dječak ili cura iz sedmog ili osmog razreda pa da ima srca nasmrt strašiti, pljačkati, maltretirati i tući klince puno mlađe, manje i slabije od sebe? Bi li na isti način pokušali zastrašiti kakvu maturanticu ili maturanta? Ne bi. Već to govori da su bijednici i okrutne kukavice koji maltretiraju samo one koji su toliko slabiji da im ne mogu vratiti istom mjerom, niti mogu nekamo pobjeći i sakriti se od njih. <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a> Mislim da vidite kako postupno crtamo ne baš laskav i lijep psihološki profil takve nasilničke čeljadi. No ni ti nisu najgori. Ono što me je zaista zaprepastilo, to su vijesti o onom što zovemo cyber violence. Ukratko, to je ono kad netko odluči nekome zaista zagorčati život, pa pokrene preko interneta pravi rat protiv svoje žrtve. Što je žrtva takvog maltretiranja skrivila? Najčešće ništa. Povodi za otpočinjanje mučenja toliko su glupi da ne možeš vjerovati. Na primjer, dovoljno je da neka glupača zaključi kako predstavljaš ozbiljnu ugrozu za njezin položaj koji je, po njezinom mišljenju, u samom centru svemira. Ili joj se učinilo da si je krivo pogledala, ili imaš sudar s dečkom na kojeg je ona potajno bacila oko, pogrešno se oblačiš ili si pogrešne vjeroispovijesti, previše si visok ili si prenizak… bilo što može se uzeti kao povod i često je dovoljno da je toj budali samo dosadno. Pokretači takvih hajki na društvenim mrežama kukavice su najniže vrste. Zašto najniže? Jer, za razliku od onog bijednog crva koji pretuče prvašića i otme mu mobitel ili lovu za marendu (ali klinac barem zna tko mu je neprijatelj i tko ga muči), ovi bijednici se skrivaju iza lažnih profila na facebooku i drugim mrežama. I još huškaju i druge iz razreda, škole ili ulice da im se u tome pridruže i da dodatnim hrpama laži i kleveta pojačaju pritisak na odabranu žrtvu i „ludo se zabave“. Stavljaju odvratne fotografije koje su nastale montažom u photoshopu i obruše se na tebe bolesnim izmišljotinama. A napisali su i tvoje ime i sve, pa sad cijela škola to može čitati i misliti da je to istina i da si ti takav/takva. Pa ti mnogi dečki i cure okrenu leđa jer povjeruju da si propalica i ne žele se više družiti s tobom. I dok gomila laži o tebi postaje sve veća i opakija, ti umireš od straha da će tvoji roditelji od nekoga saznati, pa će i oni sve to pročitati, da će to pročitati i te slike pogledati i tvoji profesori i sav onaj normalan svijet do kojeg ti je stalo…Sad se nameće pitanje što možeš poduzeti ako imaš toliku nesreću da se upravo tebi dogodi tako nešto. Mnoga djeca postanu toliko očajna da već pomišljaju i na najgore jer vjeruju da ne bi mogla nastaviti živjeti s teretom takve sramote s kakvim bi se i posve odrasli ljudi teško nosili.Odmah ti moram reći da te posve razumijem kad vjeruješ kako ti sam/sama ne možeš to spriječiti jer ti je na raspolaganju samo jedno oružje, no za tim oružjem ne želiš posegnuti. A to ne želiš bilo iz straha bilo zato što ne vjeruješ da je zaista učinkovito, a ponekad te u tome sprečava i pomisao kako bi to bio kukavičluk. Govorim o onom lijepom kodeksu časti koji, kao nepisano pravilo, postoji u svim školama svijeta, a koji između ostaloga govori i kako je sramota bilo koga tužakati odraslima. Eto, opet smo došli do pogreške u razmišljanju. Jer kao što u svijetu odraslih kriminalci i zlostavljači ne mogu računati s time da će se na njih beskonačno dugo primjenjivati pravo na slobodu i sve beneficije koje uživaju ostali ljudi, tako i ovi naši zlostavljači ne trebaju ni sanjati o tome da ih nitko neće tužiti. A onda će se odrasli pozabaviti time kako će ih se dalje onemogućiti u njihovoj prljavoj raboti. Možda sad misliš kako tebe nije nitko mučio pa ti ne moraš ni „tužakati“. Krivo. Kad nekoj odrasloj osobi koja uživa tvoje povjerenje prijaviš što si vidio/vidjela, učinio/učinila si višestruku korist: zaštitio/zaštitila si mlađeg i slabijeg nevoljnika koji je žrtva (i kojeg je nasilnik vjerojatno prestrašio i time što se grozio što će mu sve učiniti ako ga malac tuži), pomogao/pomogla si i odraslima informacijom što se događa (jer oni, na primjer, ne ulaze u školske zahode, pa ne mogu vidjeti kako je osmaš gurnuo glavu petaša u zahodsku školjku) pa se onda odrasli pobrinu da takve stvari prestanu i da i ti i sva ostala djeca opet živite u dobrom okruženju. Nećeš vjerovati, ali „tužakanjem“ pomažeš i samom nasilniku jer će školski psiholog i ostali kojima je to posao pogledati što nije u redu s tim djetetom i vjerojatno će poduzeti nešto čime će mu pomoći da prestane biti zao.Oni koji me znaju sigurno će ti reći kako nisam od onih koji govore kako u nekoj situaciji moraš postupiti jer sam ja starija i pametnija, bla-bla-bla… Ali kada govorimo o ovome o čemu je danas riječ, molim te da mi vjeruješ kako je „tužakanje“ jedina obrana. Čak i ako se dogodilo baš tebi, čak i onda ako je strašno neugodno, čak i onda ako su fotke s interneta prave i ako je pola svih objavljenih sramotnih stvari zapravo istina. Jer činjenica je i okrutna je istina da takve stvari ne možeš riješiti sam. Lijepa i ohrabrujuća istina je da te roditelji bezuvjetno vole i da će te zaštititi, da je barem nekim profesorima stalo i da ćeš se iznenaditi kad vidiš koliko odraslih će ti priskočiti u pomoć. Jednako vrijedi i ako se sve to događa nekome iz tvojeg ili nekog drugog razreda, tvojem prijatelju ili samo znancu, nekome posve neuglednom. Jer ne zaboravi da svi kodeksi časti podrazumijevaju i to da častan čovjek neće okrenuti glavu i praviti se kako ne vidi kada netko nekog muči, neće se praviti kako nije opazio nepravdu i tuđu patnju.A što je najvažnije, nikada, ali baš nikada, neće se pridružiti mučitelju samo zato da bi se „malo zabavili“.

Nada Mihelčić