Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

23_Nina_DR_Zajednica_final-1024x553.jpg

Brickzine

Neki drugačiji život: moderne alternativne zajednice

brickzine--c-23

Izrezak-1.png

InfoCoV: umjetnom inteligencijom u srž online komunikacije

Digitalne-Rozice.png

Poziv za škole: Digitalne rožice zovu vas na kreativno putovanje

19_Nina_DR_Street_art_1-1024x553.jpg

Pet na pet: street art u pet točaka i s pet street art umjetnika/ca

Davno, davno, davno, u ono pretpandemijskom, predepk i predratno vrijeme prošao sam u šetnju do centra s kolicima i baš je bilo bez veze… Novo vrijeme, nove okolnosti, nova testiranja, novi testni primjerak u kolicima pet godina nakon ponovo je ovdje…

Grad nije za kolica #2 (a nije baš ni za badminton)

Teme

magazin/teme--c-17

Postoje grafički romani koje možete listati satima i nakon što pročitate priču...

"Ar-Men, živi pakao" Emanuela Lepagea: vizualna poslastica o samoći i svjetionicima

Recenzije

magazin/recenzije--c-15

Cyberpunk 2077 je nadmašio neuspjeh igre No Man's Sky te postavio brojna pitanja, kako igračima, tako i developerima

Krah Cyberpunk 2077 iz pandemijske godine koji se pamti

RASADNIK

rasadnik--c-29

Još jedan roman koji je postao i vrlo uspješan film... Lari Š. je napisao još jedan odličan prikaz.

"37,2 ujutro" Philippea Djiana: Mentalno oboljela težina postojanja

Najčitanije

Ja ne volim jesti kuhanu kapulu i češnjak. Otkad sam bio klinac, nisam volio umake koji u sebi imaju kapulu i češnjak — ne volim ih ni sad niti ću ih ikad voljeti. Jednostavno mi to ne paše i od samih mirisa takvih jela bude mi loše. S time se „borim“ cijeli svoj život i pred svima — apsolutno svima — kojima to kažem u prvom trenutku ispadnem čudan. Mnogi su me pokušali postaviti na „pravi put“, nudili mi jela s kapulom i češnjakom ili mi ih pokušali podvaliti poskrivećki, ali to nije uspjelo ništa promijeniti. Jednostavno je takav moj ukus i to je to.To, kao i brojni ostali primjeri društvene neprihvaćenosti koje sam doživljavao, omogućili su mi da bolje razumijem probleme homoseksualnih i transrodnih osoba, jer u neku ruku znam kako im je. Možda zvuči smiješno što ovu svoju gastronomsku „mušicu“ uspoređujem s ozbiljnim problemima s kojima se oni susreću, ali na nekoj konceptualnoj razini je to zapravo ista stvar — neprihvaćanje od strane društva samo zato što si drukčiji i što ne radiš isto što i većina „normalnih“.U mnogim sam slučajevima diskriminaciju na temelju rodnih uloga i sam osjetio na svojoj koži. Ne vozim auto, ne pratim nogomet ni većinu sportova, ne zanima me ići van „loviti p....“, a volim kuhati, plesti s vunom, pisati pjesme i sviđaju mi se Roxette, Abba i Alanis Morissette. Mnogima zbog toga ispadam čudan ili me ne shvaćaju kao „pravo muško“. Naravno, sve to se ne može mjeriti s problemima s kojima se susreću homoseksualne i transrodne osobe i nije mi namjera umanjivati njihove probleme, već želim pojasniti da je moje razmišljanje o ovoj tematici formirano i na temelju toga što slične „diskriminacije“ doživljavam i sam u raznim društvenim situacijama.O. K., načeli smo temu, a sad ću pokušati skrenuti pozornost na to da su problemi homoseksualne i transrodne diskriminacije puno širi, tiču se cijelog društva i u rješavanju tog problema trebali bismo puno aktivnije sudjelovati i mi „straighteri“.Osobe koje homoseksualnost, transrodnost i međurodnost* smatraju bolešću, perverzijom, devijacijom ili nečim neprirodnim vjerojatno nisu prava publika za ovaj tekst (iako ih pozivam da ga pročitaju i probaju malo dublje promisliti), jer zapravo se želim obratiti onima kojima je ta različitost O. K., ali ne sudjeluju aktivno u rješavanju problema. Možda vam se čini da to nije vaš problem, ali ako malo bolje promislite, radi se o problemu koji vas se itekako tiče.Jer to što ste hetero ne znači da vas se ovi problemi ne tiču: homoseksualan može biti vaš prijatelj, brat, sestra, roditelj (da, čak i roditelj), a može se dogoditi i da se homofobija odrazi direktno na vas (čitajte dalje pa ćete vidjeti kako). Na kraju krajeva, jednog dana i vaše dijete može biti gay. Stoga ako sad ne prihvatite ovu tematiku kao problem koji se tiče svih članova našeg društva i ne izborite se za jednakost (i pravnu i društvenu) svih osoba bez obzira na seksualnu ili rodnu orijentaciju, jednog ćete se dana možda s tim problemom morati boriti sami.Razlog zašto sam se uopće odlučio napisati nešto o ovoj tematici jest to što sam u brojnim razgovorima otkrio da negdje iza svega toga postoji jedan puno dublji problem, a to je problem inercije. Mnogi će od vas na referendumu glasati u korist homoseksualnih osoba, ali tu vaš trud prestaje. O. K., niste ni obvezni truditi se više od toga, ali razmislite malo je li takav stav društveno inteligentan? Jer svatko od vas ima nešto po čemu „nije kao i ostali“ i jednog se dana može dogoditi da se pojavi neka društvena problematika koja se tiče baš vas i ozbiljno vam narušava pravo na normalan život. Pa biste li tada više voljeli boriti se sami ili imati aktivnu podršku i onih članova društva koje taj vaš problem u tom trenutku ne dira?O. K., sad već imate i nešto za razmišljati, a dalje ću pomoću nekoliko primjera pokušati približiti isti uvid u tematiku koji sam ja imao prilike dobiti.Prvi primjer, koji sam iskusio na vlastitoj koži, savršeno ilustrira da se problem homoseksualne diskriminacije tiče i heteroseksualnih osoba. Moj cimer i ja živimo u stanu u Rijeci. Nismo gay, nego smo dobri prijatelji i životno-financijska situacija dovela nas je do toga da živimo skupa. Kad smo tražili stan, mnogi razgovori s agentima išli su otprilike ovako:— Dobar dan, javljam se na oglas za taj i taj stan, je li još slobodan?— Čekajte da provjerim… … ...da, slobodan je. A za koliko osoba?— Za mene i cimera.— Aha, šta ste studenti?— Ne, radimo.— Aha, O. K... Čut ću se s vlasnikom pa vam se javim sutra...Većina tih upita zavšila je tako da nam se agent nije javio, a kad bismo ga drugi dan nazvali, rekao bi da je stan već iznajmljen. U prvih par slučajeva nismo tome pridavali važnost, no nakon što se počelo ponavljati malo smo se zamislili i došli do zaključka, pa jebote, oni nas odjebavaju jer misle da smo gay!Isto tako i svatko od vas može doživjeti homoseksualnu diskriminaciju, bez obzira je li gay ili ne. Kad tražite stan, na razgovoru za posao, u uredu među kolegama, kod učlanjenja u neku organizaciju ili klub, pri sklapanju poslovnih ugovora… Dovoljno je da osoba koja ima moć odlučivanja (a pritom je i homofobna) iz nekog razloga zabrije da ste gay, i sva su vam vrata odmah zaključana.Drugi primjer: jedna je moja prijateljica/poznanica lezbijka i ima curu. To nije poznata stvar (pretpostavljam da bi imale problema kad bi se saznalo), no njih se dvije intenzivno druže vani i često dolaze u društvo zajedno. Kad su u javnosti ili u društvu poznanika, o svom odnosu ne pričaju s drugima i međusobno ne izražavaju osjećaje. Većina ih ljudi percipira kao samo dobre prijateljice. Nakon mnogih druženja s njima odjednom mi je došlo do glave: „Pa fak, koliko je njima zapravo teško tako živjeti?“ Kako bi meni bilo da imam curu i da se s njom u javnosti ne mogu zagrliti, poljubiti, reći nešto romantično ili na bilo koji drugi način izraziti svoje osjećaje? Pa grozno! Iskreno, ne znam bih li ja tako nešto izdržao.Zašto to uopće spominjem? Zato što se u zadnje vrijeme jako puno priča o pravnoj strani ovog problema, a malo se ljudi bavi njegovim društvenim aspektom. Jako malo ljudi uopće pokušava shvatiti tu neku dublju problematiku, a iskreno, nisam ju ni ja shvaćao dok se nisam susreo s primjerima uživo.Oba primjera koja sam naveo pokazuju i da nije dovoljno postići pravnu jednakost, već da je vrlo bitan element u cijeloj priči i društvena jednakost. Jer zakoni ne rješavaju sve. Bilo koji zakon koji zabranjuje diskriminaciju ili potiče pozitivnu diskriminaciju neće dovesti do stvarnih promjena niti popraviti probleme. Svako društvo ima svoje nepisane norme i pravila i, dok se taj aspekt ne promijeni, nikakav zakon ne može problem riješiti do kraja.Stoga treba mijenjati svijest i razmišljanje, a ne samo zakone. Kad u nama kao društvu nastane pozitivna promjena, legislativa će sjesti na mjesto sama od sebe, po prirodi stvari.No postavlja se pitanje koliko će nam još trebati da dođemo do toga? Nedavno sam u razgovoru s jednom mlađom djevojkom došao na temu homoseksualnih brakova i začudio sam se kad je rekla da je ona protiv toga da se homoseksualci žene jer homoseksualnost smatra neprirodnom. Do tog trenutka meni je bilo nepojmljivo da danas osoba od 20 godina može tako razmišljati. Smatrao sam da je naše društvo puno naprednije i da takva razmišljanja imaju eventualno starije osobe kojima je to usađeno zbog tradicionalnog odgoja.Nakon daljnjeg razgovora s tom djevojkom i nakon što sam ju suočio s pitanjem: „Što je zapravo prirodno?“, zaključila je i ona da homoseksualnost zapravo nije neprirodna i malo se zamislila nad svojim razmišljanjem (nadam se da ga je kasnije i promijenila na pozitivno). A ja sam u tom razgovoru došao do spoznaje da je ovo naše društvo puno zadrtije nego što sam mislio. U nekoj daljnjoj budućnosti, kad ljudsko društvo dovoljno evoluira, nad ovim našim današnjim društvom ljudi će se zgražati isto kao što se mi sad zgražamo nad nekadašnjim robovlasničkim sistemom.Da vidimo, jesam li rekao sve šta sam mislio reći? Jesam. Ajmo na zaključak.Krajnji cilj borbe koje homoseksualne i transrodne osobe vode (a mi bismo im u tome trebali aktivno pomoći) treba biti da njihovo opredjeljenje postane normalna stvar kao „dobro jutro“ i da se o toj temi jednog dana priča isto kao i o odlasku frizeru. Radi se o problemu koji se tiče svih nas, jer time gradimo naše društvo, a ono što izgradimo ostavljamo svojoj djeci i svim svojim potomcima. I zbog toga se svi trebamo početi aktivnije baviti njegovim rješavanjem.Moram priznati da ni ja dugo vremena nisam sudjelovao aktivno u rješavanju ove društvene problematike, eventualno sam tu i tamo malo pridonio promjeni svijesti tijekom razgovora prilikom druženja s prijateljima. Ali eto, barem sam sad objavio ovaj tekst. A vi koji ste izdržali čitati do kraja zapitajte se što ste vi učinili i možete li učiniti više.*Izraz koji je skovao autor ovog teksta, a odnosi se na osobe koje imaju društvene uloge obaju spola (npr. muškarci koji više vole plesti nego gledati nogomet).

Najlakše je kuhati s kapulom

Razmišljanja 

magazin/razmisljanja--c-19

Nekad sam kao klinac jako puno čitao. Provodio sam dane i dane čitajući, a u školu i na treninge sam išao s knjigom u ruci (ne udžbenikom, nego nekom pričom ili romanom), čitajući je zadubljeno po putu, na ulici, po stepenicama i na pješačkom. Na isti sam se način i vraćao doma, a kad bih stigao, brzo bih se riješio te gnjavaže zvane ručak i nastavio čitati u sobi. Prava droga, neki bi rekli.Tada sam i pisao sve i svašta, od sastavaka za školu do nekih svojih misli, pjesmica, pričica itd.Onda je u jednom trenutku sve prestalo. Ne sjećam se točno kad ni zašto, no nakon neke dobi u mom životu čitanja više nije bilo. U biti lažem, sjećam se zašto… Kad sam postao svjestan koliko puno ima knjiga koje bih želio pročitati, zaključio sam da ih nikad neću moći pročitati sve i da će uvijek postojati one neke do kojih nisam stigao ili sam ih na putu propustio. Tako da je u tom trenutku najlogičnije rješenje bilo prestati čitati.Nije da sam se tada bacio u potpunu nepismenost, čitao sam tu i tamo neke skripte na faksu, neka bezvezna slova na monitoru i naravno, ponekad stripove. Ali nije bilo više onog čitanja iz sveg gušta i zadubljivanja u knjigu zbog kojeg bi me skoro pregazio auto na pješačkom ili bih se na ulici zabio u stup.Ruku pod ruku s time, nestalo je i pisanje. S vremenom pisani izričaj sveo mi se na kontrolne, ispite, matematičke formule, programski kod i tehničke razgovore/rasprave po forumima i communityjima moje struke. Izgubio sam čak i rukopis. Prava tragedija, rekli bi oni koji ne mogu živjeti bez čitanja i pisanja.<h2>Povratak</h2>Nakon nekog vremena (i puno linija programskog koda kasnije) nešto se nekako počelo nešto vraćati unazad… Magazin Gradske knjižnice Rijeka potaknuo me na čitanje. A očito i na pisanje.Malo po malo, radeći na doradama weba i Magazina, te pružajući tehnički (a ponekad i životni) support ljudima iz njihovih uredništva, počela su mi se kačiti za oči neka slova (ne više bezvezna)… neki naslovi, zanimljivi, simpatični, pažnje vrijedni… neki tekstovi, tu i tamo, usput, rečenica po rečenica, sporadično odlomak po odlomak… dok jednog dana nisam na Magazinu počitao cijeli jedan tekst. Ne sjećam se koji je točno bio, nije ni bitno, ali sjećam se da mi se svidio. Tad su mi se, u biti, prvi put otvorila vrata Magazina, kojeg sam dotad cijelo vrijeme percipirao kao nešto na čemu samo odrađujem svoj posao za druge, a tek tad sam ga počeo shvaćati kao nešto što je tu i za mene.Nakon što su se vrata otvorila, zaredalo se niz zgoda između mene i Magazina, a izdvojit ću vam dvije koje su mi najviše ostale u sjećanju...Čitao sam na Magazinu <a href="http://gkr.hr/Magazin/Fuge/Guevara-Ljudi-postaju-kapitalisticke-zvijeri-bez-solidarnosti" target="_blank">tekst o Aleidi Guevari</a> i taman se ugodno zadubio u njega kad me upitao frend:- Ej Žmak, ima tu neka fešta u Kvarneriću, ajmo na pivu i studentice!- Ma ne, ja ću radije ostati tu čitati na GKR-u - kažem ja i nastavim čitati.Onima koji znaju koliko ja uistinu volim pivu potpuno je jasno o kakvu se tu presedanu radilo, a mislim da i ostali mogu dovoljno dobro zaključiti.Kasnije sam se sjetio da sam zapravo trebao otići s frendom, ali uzeti sa sobom tablet i nastaviti čitati - tako ne bih prekinuo zanimljivo čitanje, a i ispao bih faca pred studenticama :)Druga je zgoda možda manje šaljiva, ali je zato puno ozbiljnija… Dođem ja jedan dan na Magazin. Krenem s najobičnijim čitanjem jednog teksta... da bih se nakon nekog vremena našao zarobljen u <a href="http://xkcd.com/214/" target="_blank">efektu Wikipedije</a> (čitaj: <a href="http://www.urbandictionary.com/define.php?term=The%2520Wikipedia%2520Effect" target="_blank">efektu Wikipedije</a>), čitajući tekst za tekstom na Magazinu, prelazeći s teksta na njegova autora, pa na ostala njegova djela, vezane članke, najčitanije, naslovnicu, rubrike... poskakujući od autora do autora, ponovno i s jednakim guštom čitajući tekstove koje sam pred mjesec dana već pročitao (i na to zaboravio) i otkrivajući (pogledom na komentare koje sam tad napisao) da me oduševljavaju isto koliko i prije. Droga. Čitalačko tripanje...<h2>Šta sam ono htio reći?</h2>Sve što sam vam dosad ispričao zapravo nema veze s time zašto čitam i pišem na Magazinu. Zaboravite to sve, to je bilo samo neko moje glupo brijanje po osobnim doživljajima i uspomenama.Pravi razlog zašto sam počeo čitati na Magazinu jest njegovo odudaranje od literarno-novinarsko-informatičke svakodnevnice <a href="http://www.sciencedaily.com/releases/2013/05/130522085217.htm" target="_blank">pregršti informacija</a> koje se danas mogu pronaći na netu. Možda meni, u tom mom čitateljskom tripanju, to nije bilo odmah jasno, no kad sam malo stao i promislio, zaključio sam da je to u biti to. Na cijeloj mreži danas vlada enormna količina informacija, poluistina, cica i guzica, hiperprodukcije, lajkanja, inputa, feedbacka, cica i guzica, zidova, frendova, ptičica, tračeva, skandala, beskonačnih rasprava, hejtanja, trolanja, i inih oblika snubivanja zdrave pameti. (Jesam li spomenuo cica i guzica?)U takvu okruženju pojavljuje se prirodna potreba za informacijsko-misaonim utočištem, koje je na neki način “zaštićeno” od svih tih hiperutjecaja i stavlja fokus na kvalitetan sadržaj. Magazin je meni jedno takvo utočište. Evo zašto...<h2>Kvaliteta sadržaja</h2>Jesam li ja to spomenuo “kvalitetan sadržaj”? Jesam, i to s razlogom.O. K., pitanje kvalitete je upitno pitanje, ovisi o ukusima, i tko je uopće taj koji određuje šta je kvalitetno, a šta nije?Pa za početak, preko 90 autora (autora, ne novinara) iz literarno-edukacijsko-knjižničnog svijeta koji za Magazin pišu potpuno besplatno, volonterski, entuzijastično, sa srcem. Meni je već to dovoljna garancija kvalitete, a onima kojima nije, neka pročitaju neke od njihovih tekstova pa prosude sami.Drugi (možda manje uočljiv u tom kontekstu) argument kvalitete Magazina je njegova zdrava raznovrsnost. Tako se na njemu može naći bogatstvo sadržaja, od <a href="http://gkr.hr/Magazin/Osvrti/Razgovor-o-seksualnosti-uzburkao-Narodnu-citaonicu" target="_blank">osvrta</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Fuge/Sto-s-Taticom-vrlo-kratak-esej-o-biranju-knjiga" target="_self">eseja</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Fuge/Osvajanje-manje-vaznih-istina" target="_self">fuga</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Podcast" target="_self">podcastova</a>, <a href="http://www.gkr.hr/Magazin/Razgovori/Davor-Mandic-Kresanje-sredstava-za-kulturu-je-sramotna-katastrofa" target="_self">reagiranja</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Teme/" target="_self">tema</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Teme/Neil-Gaiman-Zasto-nasa-buducnost-ovisi-o-knjiznicama-citanju-i-sanjarenju" target="_self">sanjarenja</a>, <a href="http://www.gkr.hr/Magazin/Podcast/Upoznajte-rijecki-kreativni-kolektiv-Kombinat" target="_self">poticaja</a>, preko <a href="http://gkr.hr/Magazin/Fuge/Srednji-istok-pocne-da-brani-slobodu-govora-u-UK-i-zavrsili-smo-jel-DA" target="_self">filozofsko-aktivitičkih razmišljanja</a> i <a href="http://gkr.hr/Magazin/Zaradujem-uceci/O-glasovima-siromasnih-slusamo-ih-lako-kao-sto-ih-precujemo-zar-ne" target="_self">socijalno osjetljivih tekstova</a> do <a href="http://gkr.hr/Magazin/Kauc-i-knjige/Ljetna-cakulica-na-Susaku-zapis-jednog-Tinjedera" target="_self">tinejdžerskih trabunjanja</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Inkubator" target="_self">priča i pjesmica</a>, <a href="http://gkr.hr/Magazin/Inkubator/Ki" target="_self">staračkih lamentacija</a> te <a href="http://www.gkr.hr/Magazin/Djeca" target="_self">poučnih sadržaja za djecu i roditelje</a>.Da se razumijemo, raznovrsnost nije isto što i šuma informacija. Ono što razlikuje zdravu raznovrsnost od šume jest upravo pristup sadržaju. U Magazinu svaki je sadržaj dobro promišljen, teme pomno odabrane, ne teži se ka senzacionalizmu (aktualnost, a ne senzacionalnost), pišu ljudi koji znaju pisati i vidi se da sve prolazi kroz čvrsti filter uredništva. Svi ti aspekti pristupa u Magazinu dižu kvalitetu njegovih sadržaja na puno višu (promišljeniju) razinu od one na koju su prosječni korisnici interneta navikli, i samim ih time čine vrijednim čitanja i moga vremena.<h2>Uredništvo</h2>To su ti koji filtriraju… Ali nije im to jedina funkcija. Osim procjeđivanja tekstova kroz vlastito mentalno sito, uredništvo Magazina brine se o njegovu sadržaju na milijun drugih načina. Prikuplja ga, pronalazi, istražuje, piše, vuče ljude za rukave, stvara, potiče, volontira, nadahnjuje.No ono što je najbitnije, uredništvo Magazina komunicira s autorima. Bitnost sam toga“osjetio na vlastitoj koži”...Nedavno sam objavio jedan tekst na Magazinu i isti sam taj tekst poslao (tj. poklonio) još jednom portalu. Na tom su ga drugom portalu objavili, no intervenirali su u sadržaj tako da su ubacili razne podnaslove koje su oni smislili. Moje je mišljenje bilo da su ti podnaslovi malo previše senzacionalistički i da miču fokus s biti tog teksta, pa sam ih zamolio da ih korigiraju. Predložio sam im drukčije podnaslove, za koje sam smatrao da ne skreću toliko fokus s esencije teksta. Njihova je reakcija na to bila automatsko uklanjanje teksta s portala i e-mail “bukvica” o tome kako nikad dosad nisu “bili u situaciji da čuju kako novinar od urednika traži da u potpunosti promijeni opremu teksta”. O. K., može se sad raspravljati o tome tko je tu u pravu, šta je novinar, a šta autor i govoriti “ah to ti je tako u publicistici”, ali to nije poanta ovog primjera. Poanta je u tome da sam s uredništvom Magazina doživio dijametralno suprotno iskustvo...Kad su u Magazinu objavili taj isti tekst, em što nisu uopće intervenirali u njega em mi je glavni urednik odmah nakon objave poslao link na tekst i rekao “...ako ti nekaj nije cool javi mi na mail...” Nakon toga uvažili su neke moje sitne ispravke (koje su čak bile na granici s cjepidlačenjem), te čak i poslušali moj prijedlog za uklanjanjem cenzure s jedne riječi u tekstu. Taj prijedlog je saslušan, raspravili smo ga kroz nekoliko mailova i zajedno zaključili da je bolje da ostane cenzura.U usporedbi s prvim primjerom, pravo nebo i zemlja. Rispekt.Da ne bi ispalo da ih samo hvalim, spomenut ću i da su me u par slučajeva bili potpuno ignorirali kad sam im poslao neke pjesme za objavu te da sam odgovor “da ili ne” dobio tek nakon nekoliko mjeseci i tek nakon što sam im poslao par “podsjetnik” mailova.No pripisao sam to početnoj neorganiziranosti i vjerujem da se s vremenom uspješno rješavaju takvih “dječjih bolesti”. Osim toga na račun njihove otvorenosti i komunikativnosti mogu im puno toga oprostiti. Keep up the good work!<h2>User eXperience</h2>Evo ga, napokon je izašlo na vidjelo, napisao je cijeli ovaj tekst samo da bi pohvalio sebe i svoj posao, pomislit će neki. I neka pomisle, ali svejedno ću dovršiti što želim reći.Prije nego što sam u Magazinu objavio već spomenuti tekst, dao sam ga (u Wordu) nekolicini prijatelja na pregled. Nakon što je tekst objavljen poslao sam tim prijateljima link na njega na Magazinu, a jedan je od prijatelja rekao: “Vau, izgleda još bolje i zanimljivije ovako kad je objavljen”. U takvu sam se ugođaju i sam zatekao, jer kad sam svoj tekst išao pogledati na Magazinu, i meni je tada izgledao zanimljiviji i čitljiviji. Do te mjere da sam ga ponovo pročitao :)S druge strane, kad su mi taj isti tekst objavili na jednom drugom portalu, tamo je izgledao grozno i bezvezno. Do te mjere da mi ga se nije dalo čitati niti da provjerim je li sve O. K.Otkud tolika razlika? Ne postoji jedan aspekt u koji se može uprijeti prstom i reći “e, to je to, zato izgleda bolje”, već se radi o nizu međusobno povezanih sastojaka. Svi sitni detalji, od tipografije, izbora boja i minimalističkog dizajna, do omjera, rasporeda i dimenzija pojedinih dijelova stranice, zapravo su elementi koji čine dobar UX, pospješuju čitljivost teksta i potiču ljude na čitanje.Komu na tome zahvaliti?Ako ćemo iskreno, zapravo treba zahvaliti ekipi iz Gradske knjižnice Rijeka koja je prepoznala da je dobar user experience ključan za ostvarenje njihovih ciljeva te da im je potreban web koji će u prvi plan postaviti sadržaj. Way to go!<h2>Umjesto zaključka</h2>Dok sam pisao ovaj tekst, u jednom sam trenutku pomislio: je li gramatički ispravno reći “na Magazinu”? No zaključio sam da to nije uopće bitno i da mogu slobodno pisati “na”. Jer za mene Magazin nije samo medij nego i mjesto okupljanja, u kojem je na vlasti razmjena misli, dobrih informacija i zdrave pameti. I droge na pješačkom.

Zašto čitam i pišem na GKR Magazinu

Lista dobrog štiva jednog web arhitekta...

Uhvatio sam kanticu, punu života, bila je šuplja. Prelio sam je u drugu, iz šupljeg u prazno. Posadio sam cvijet, da raste na životu, uvenuo je. Presadio sam ga u novi život, bonsai život. Otkrio sam kapljicu, punu ljubavi, presušila je. Skupio sam jednu suzu, postala je kapljica. Pronašao sam riječi, složene u pjesmu, odahnule su. Čuvao sam ih dugo, postale su teške. Ljubav, suza, kapljica života, ta je pjesma, procvala u cvijet. Koji vene i raste, i ponovo se radja, svaka kantica iznova.Lovranski pub, 14.06.2015.

Kantica

Inkubator

magazin/inkubator--c-21

Moje zaljubljenosti, došle su i smetale, došle su i omele me. Došle su i drukčije, te iste zaljubljenosti, napravile su svašta, kaos, konfuziju, ispunjenje sreće. Novi ja, kroz svaku zaljubljenost, upoznaje svijet, i sebe pomalo. U početku nesvjesno, pa sve svjesnije nesvjesnije, do konačnog cilja, koji nikad ne dolazi, stalno je tu, uvijek dostižan. A nikad dostignut, cilj u startu, i cijelim putem, prati me, sablasno opterećujuć, vodi me do mene.Ili nečeg što sam možda ja.Tunel, 04.02.2017.

Moje zaljubljenosti

Htio sam te poljubit, al ne tu večer, nego tek nakon mnogo mnogo plesova. Mnogo, mnogo, mnogo plesova. Htio sam te poljubit, u budućnosti, kad svi ti plesovi izgore, i ostane samo naš ples. Onaj koji nismo izgovorili, niti ga otplesali, utkao se suptilno, u naše druge plesove. I ostao tamo, na podiju neispunjen, kao naše slaganje, dasaka na tube. Daske koje život znače, a tube dušu, našu neispunjenu, prazninu čelika.Dođi.Kulfanekov tunel, 04.02.2017.

Punina

Tada nema osjećaja, samo razum, pomalo izgrickan, istrošen i trul. I taj osjećaj mučnine, što te drži na životu, zarobljen u putu snova, zagrljaju neke druge iluzije. I razlozi su jasni, čisti i logični, imaš opravdanje, savjest je na mjestu. Al duša miruje, u kaosu svog ludila, pretjerano bijesna, da bi išta shvatila. I oni što te gone, u bezumlju tog čina, to su osjećaji, oni kojih nema. I zato su naj-jači, jači i od tebe, jer zatebe ih nema, i u to si vjeruješ. Al jedna mala frula, glasnica budućnosti, pjeva svoju pjesmu, i vidi tvoju livadu. I ono lijepo što će reći, ostaje unutra, zakopano u tuzi, jer mrziš sebe, da bi mogao mrzit druge. Al ono što zakopaš, ostalo je ovdje, zanemareno i sitno, al ipak tu. I doći će na vidjelo, kad ti bude dosta, jer mrziti ne možeš, bez da mržiš sebe. Lovran, 03.01.2012. (hvala Iva)

Kad si zločest

Novije od Dickensa, je najnovije, i svejedno čitaš, s jednakim poletom, Kao što sam ja čitao, knjige o Tarzanu, i sva ta isčekivanja, veća od beletristike. U naletu modernizma, Tom Sawyer, farba svoju ogradu, prevarili ga pisci. A Becky više nije, slatka kao nekad, nego Betty Boop, kao crtić, crno-bijela. I Velog Jožu pobjedio je Popaj, željezni mornar, što igra se s IronManom, kroz pustinju i prašinu, gdje nitko ne prolazi, nego prostranstvima zvijezda, kao svinje u svemiru. Voldemort i Stribor, tuku se u šumi, i tko će pobijediti, kad pametniji popušta? Bune se seljaci, i protiv seksa i protiv grada, a voćka je ostala sama, jer nema više kiše. Ispred Palacha, 27.06.2012. Žmak

Nives Celzijus

- Da li me voliš? - Poštujem te. - OK, ali da li me voliš? - Ne znam. - Kako ne znaš? - Pa za početak, ne znam ni u kom smislu da odgovorim na to pitanje. Ako je u smislu toga dal te volim kao što volim sve ljude, onda da, volim te. Ako je u smislu kao što malo više volim ljude koje smatram dobrim osobama i poštujem, onda te isto volim. Volim te i kao što volim prijatelje, ali ne kao one najbolje. Ako te zanima da li te volim kao što dečko voli curu, muž ženu, ili muškarac svoju životnu družicu s kojom želi provesti cijeli svoj život, onda je odgovor ne. - Zašto ne? - Zato jer te još ne poznam dovoljno. - Pa kako ne? - Pa tako ne. Poznali smo se nekad, onda se neko vrijeme nismo poznali. Sad se opet družimo i upoznajemo, ali kroz sve te godine oboje smo postali skroz druge osobe nego što smo bili prije. I sad se zapravo jako malo poznamo. - Ok pa jel osjećaš išta romantično prema meni? - Da. - Šta? - Ne znam šta točno. Znam da ljubav nije, ali nije ni obično prijateljstvo. Definitivno je nešto više od prijateljstva, ili bolje reći, u nekom drugom smjeru, ali ne znam to točno imenovati. - Onda mi opiši. - Pa evo, volim se grlit s tobom. - I šta osjećaš kad me grliš? - Osjećam da želim s tobom osjećati ljubav. I osjećam da ću jednog dana valjda to i moći. - Uh, jednog dana... a kad će to bit? - Ne znam, ali kad bude bit će to više dana, a ne samo jedan. - Koliko dana? - Milijun dana. - Hoćeš reći da ćeš me voljeti zauvijek? - Ne, hoću reći da ću te voljeti milijun dana. Tih milijun dana ljubavi možda se dogode svi u jednom dahu, možda i tokom par godina, a možda ih i ne doživimo sve. - I šta kad prođe tih milijun dana? - Onda ću te zavoljeti ponovo. I voljet ću te više i jače nego dotad, voljet ću te kao osobu koju sam volio već milijun dana. - A hoću li ja tebe tada voljeti? - Ne znam, da li me voliš sada? - Pa sad ni ja nisam više sigurna. - Eto. - Što? - Pa to. - Hm, da... I to je to? Jel ima još šta šta mi želiš reći? - Ima. - Šta? - Volim te.

Milijun dana

&quot;Rađanje&quot; Smiješna lica stoje na grani, Ptice plivaju. Tečno. U moru žaba, avijon vozi. Hrana. Katolički dnevnik, piše svaki dan, Greške i pogreške. Ispravno. A život glatko, vozi polako. Sutra. Smija spava, leži na slami, Muški pričaju. Život. U životu sreća, radost velika. Dijete. Buksa na Marinićima, 09.10.2011. Žmak (inspirirano malim Grgom, posvećeno malom Boru, Tei i Aleksandru na dan 22.04.2015.)

Marko Žmak - Žmale