Iz Magazina

Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

magazin/gkr-bira--c-13

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Čitaj i ovo:

Najčitanije

Promišljajmo uređenje okoline ne bi li ju kvalitetnije mijenjali. Nakon što smo s dizajnerskih pozicija problematizirali vizualnu signalizaciju u bolničkim ustanovama mlada arhitektica Gorana Stipeč Brlić skreće pažnju na naš pristup gradskoj arhitekturi.

Arhitektura je pojam koji se povezuje sa strukom ljudi koji se bave uređenjem interijera, projektiranjem, planiranjem prostora, nošenjem crnog, filozofiranja o bojama, filozofiranja o filozofiranju.Australski arhitekt Tom Kovac je u jednom intervjuu izjavio da je da su najdosadniji sugovornici za razgovor o arhitekturi upravo arhitekti. Je li jasno zašto su arhitekti tako dosadno involvirani u sve, postoji li svjesnost o tome kako arhitektura utječe na naše bivanje? Grad pomoću svog prostornog urbaniteta, arhitektonske slike zrcali vlastito stanovništvo i njihovu kulturu življenja. <h2>Boje su u nama</h2>Je li ispravno od prosječno obrazovanog pojedinca (osobe koja živi i radi u Rijeci; u daljnjem tekstu: pojedinac) očekivati da razumije kako on utječe na arhitekturu. Prvi susret s teorijskim pojmom arhitektura jest onaj u srednjoj školi, gdje se u povijesti umjetnosti uči o svim građevinama koje su tijekom povijesti nastajale usporedno s drugim paralelnim zbivanjima kao reakcija na njih. Što mi danas poručujemo? <figure class="image"><img src="/" alt="plavi neboder kantrida" class=" " /></figure> Pogledajmo kroz prozor svog stana ili ureda. Ono što vidite jest arhitektura koja će jednom biti u udžbenicima kao svjedok našeg bivanja u ovom vremenu i prostoru. Onaj ljubičasti neboder na Krimeji predstavlja upravo Vas. Šarolike fasade škurinjskog naselja prezentiraju vizualnu osviještenost stanovnika tog područja. Plave pruge na fasadama stambenih nebodera zrcale ideju da blizina stadiona na kojem se možda i neće tako skoro održati nogometna utakmica kluba tih boja dovoljno je opravdanje za mijenjanje originalnih boja pročelja. Možda će se u budućnosti učiti da je ekonomska kriza iznjedrila boju lavande kao izuzetnu utjecajnu boju koja se savršeno uklapa kako u interijer tako i na eksterijer te njeno umirujuće djelovanje donosi blagostanje u prostore u kojima se nalazi. (Možda je to bio i cilj?!) Možda će gradski urbanisti odlučiti obojati sve fasade u Rijeci u kolorite po uzoru na talijanska naselja poznata pod nazivom Cinque Terre, a Rijeka nakon tog poteza doživi turističku renesansu (!). Pa nemojmo u to vjerovati.Priznati slovenski arhitekt Aleš Vodopivec rekao je za časopis Oris kako pretjerana arhitektonska ekstravagancija, koja ne brine o ljudima, njihovim životnim problemima i navikama, briše povijesno sjećanje, tradiciju i lokalne karakteristike okoliša. Nadajmo se da će jednog dana jedna osvještenija generacija prepoznati kvalitetu prostora i čuvati ga., ali kako odgojiti takvu generaciju?Arhitektura je uz nas od trenutka kada ugledamo svjetlo dana u zgradi rodilišta. Prvo što ugledamo jest prostor, određene boje, određenih proporcija, netko ga je morao takvog zamisliti, nacrtati i izvesti. Dakle učenje počinje od najmlađih dana. Kada dođemo u svoj dom, živimo u nečijoj realiziranoj ideji. Je li naš stambeni prostor funkcionalan, dovoljno velik, ima li dovoljno svjetlosti itd. – o svim je tim elementima netko promišljao i pretočio ih u izgrađenu formu. Park u kojem smo se igrali ili u kojem šećemo psa također su arhitekti oblikovali (točnije krajobrazni arhitekti u inozemstvu, puno popularniji landscape-dizajneri). Spominjemo zelene otoke kojih u Rijeci nema u izobilju; za to su također zaslužni arhitekti, naši cijenjeni urbanisti i planeri, jer oni su nam omogućili više asfalta, manje krošnji i prirodnih sjena. Svatko od nas u jednom je trenutku bio arhitekt, makar razmještajući sadnice maćuhica u proljeće na balkonu ili planirajući razmještaj vlastite sobe.Brazilski arhitekt Paulo Mendes da Rocha, dobitnik Pritzkerove nagrade 2006.godine, u jednom intervjuu za web-časopis designboom izjavljuje kako je arhitektura stvorio čovjek i da je ljudi stvaraju načinom na koji osvajaju prostor. Ako je arhitektura tako sveprisutna, zašto prosječan hrvatski građanin tako malo zna o njoj? Svi dirketno utječemo na prostor oko nas, zato u određenom trenutku i trebamo pitati stručnjaka, ali ponovno, nemamo svi jednake financijske mogućnosti i mora postojati način kako da sami pridonesemo kvaliteti života i prostora.<h2>Put do odgoja</h2>Kako ostvariti takav odgoj u institucijama? Kod djece bi se od najranije dobi morala razvijati arhitektonska svijest. Na radionicama jednostavnih oblikovnih elemenata mogu se naučiti pojmovi ritma, usklađenosti i kreativnosti. Pojedina društva arhitekata provode radionice za najmlađe upoznavajući ih s pojmovima, formama i oblicima njihove svakodnevnice.Tako Društvo arhitekata u Zagrebu godinama provodi Malu školu arhitekture – Prostor i ja upravo kako bi osvijestili djecu i približili im prostorne elemente. Radionice pobuđuju zanimanje, pridonose razvoju valorizacije koja je neophodna za uspješan razvoj sociološke sredine. Više praktičnog učenja u starijoj dobi i osjećanja svijeta oko nas potrebno je prije svega funkcionalno, promatrajući razvojne standarde u svijetu. <figure class="image"><img src="/uploads/dan_povijesti_umjetnosti_2016_radionica_citanja_uzoraka_procelja_1_133757_ad65350dc5.jpg" alt="dan povijesti umjetnosti 2016_radionica citanja uzoraka procelja 1" class=" " width="800" height="600" /></figure> Pulska grupa je u Puli probudila svijest građana o potencijalima koje njihov grad nudi, izrađujući karte s mapiranim lokacijama potencijala grada pozivajući na dijalog. Archisquad je tim mladih ljudi većinom iz Zagreba, koji propituju različite arhitektonske konflikte i bave se savjetovanjem građana. Jedan od programa jest savjetovanje građana, gdje s građanima razgovaraju o željama u vezi s preuređenjem njihova doma i besplatno ih savjetuju.Televizija, kao najdirektniji utjecaj, prošle godine nam je ponudila (izuzev emisija o uređenju doma, gdje prevladavaju stilski izričaji sa cvjetnim naljepnicama i romantičnim tapetama), Betonske spavače, izuzetnu seriju autora Maroja Mrduljaša, koja nas je uvela u devastirani svijet turističkih velikana i podučila nas o njihovoj vrijednosti. U većini slučajeva obrazovanje javnosti o onome što se danas događa svodi se na entuzijazam grupe ljudi koji imaju želju i volju pridonijeti, dok su institucije zapele u sistemima gdje se ne njeguje praktičan rad i vještine koje nam zaista trebaju da postanemo suvremenim građanima svijeta. <figure class="image"><img src="/uploads/2_133761_42ccac6532.png" alt="2" class=" " width="800" height="600" /></figure> Obveza struke morala bi biti da osnovnoškolce, studente i umirovljenike odvede na ulice, trgove, parkove, osvještava ih o onome što ih okružuje, sasluša i njihova mišljenja, pokušava aplicirati ideje u stvarnost, upozna ih s njihovom poviješću, poviješću prostora, omogući pojedincu prepoznati kvalitete i čuvati ih.Na prijemnom ispitu za arhitektonske fakultete od pristupnika se traži i opće znanje iz kulture: poznavanje filmova, redatelja, trenutne muzejske scene itd., ali buduće arhitekte treba obrazovati da slušaju i poštuju one koji to nisu. Rješenje je uvijek u suradnji i međusobnom razumijevanju. <figure class="image"><img src="/uploads/radionica_crtanje_na_otvorenom_133765_440f69d4de.jpg" alt="radionica_crtanje na otvorenom" class=" " width="800" height="595" /></figure> <h2>Odgovornost za makrokolaciju</h2>Rijeci dolazi EPK, programske smjernice spominju arhitektonske intervencije. Vrijeme će pokazati hoće li Rijeka valorizirati i nadopuniti programski postojeće odnosno nove cjeline. Pojedinac mora nekako pridonijeti. Tako dolazimo do gradskih i državnih institucija. One su odgovorne za nepostojanje pravila koja bi ograničavala devastaciju izgrađenog okoliša jer ne mogu svi imati istu vizualnu percepciju. Institucije bi na temelju zakona i propisa morale brinuti o našem prostoru usmjeravajući nas prema kvalitetnim rješenjima.Šareni neboderi oblikuju panoramu našeg grada, bez generalne ideje i koncepta, a građeni su planski kao odgovor na sociološki i povijesni kontekst. Institucionalna je odgovornost planski razvoj elemenata makrolokacije, tj. smjernicama olakšati djelovanje pojedinca i razumijevanje općenitih tema.Obrazovanje omogućuje prepoznavati i pobuniti se ako uočimo problem. Neka ono što postoji i ono što nastaje bude odraz vremena u kojem živimo, ali i rezultat uvažavanja i poštivanja konteksta u koji se smještamo. Dužnost nam je učiti od prethodnika kako bismo stvarali bolju budućnost.Kultura je arhitektura!<h2>Čitaj, uči, inspiriraj se: </h2><div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Knjiga o Rijeci koja me je odgojila:<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Kako+%C4%8Ditati+grad%2c+Rijeka+ju%C4%8Der%2c+danas%2c+sutra&amp;selectedId=207000050" target="_blank">Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, sutra -</a> Radmila MatejčićJedna od najboljih knjiga o povijesnom razvoju Rijeke, pripovijedana kroz priču o naseljima i građevinama, prvi put sam je detaljno pročitala pripremajući se za prijemni ispit u LjubljaniKnjiga koja me inspirira:<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Misliti+arhitekturu&amp;selectedId=129001005" target="_blank">Misliti arhitekturu</a> - Peter ZumthorZbirka predavanja švicarskog arhitekta Petera Zumthora (vlasnik Pritzkerove nagrade iz 2009.godine), pisana u formi eseja, gdje autor opisuje promišljanje o arhitekturi - intiman doživljaj prostora i materijala. Knjiga koja me intrigira:<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Atlas+shrugged&amp;selectedId=167002686" target="_blank">Atlas Shrugged</a> - Ayn RandAyn Rand je autorica koja je napisala roman Fountainhead u kome glavnu ulogu nosi arhitekt koji se bori protiv ustaljenih društvenih normi. Atlas Shrugged njen je posljednji i najopsežniji roman u kojem prezentira svoju viziju ljudskog postojanja i čovjekovih najvećih potencijala, gdje je pojedinac moćniji od kolektiva. Dovoljno je reći da se njenim idejama ideologije objektivizma vodio i bivši predsjednik FED-a Alan Greenspan.Obavezna arhitektonska lektira:<a href="http://katalog.gkr.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&amp;currentPage=1&amp;searchById=1&amp;sort=0&amp;spid0=1&amp;spv0=Nevidljivi+gradovi&amp;selectedId=5000032" target="_blank">Nevidljivi gradovi </a>- Italo CalvinoNadahnuta srednjovjekovnim predlošcima putopisa Marca Pola, knjiga i započinje razgovorom u kojem Marco Polo i Kublaj-kanu opisuje izmišljene gradove ženskih imena preuzetih iz mitologije i književnosti. Italo Calvino vješto spaja nemoguće i moguće poigravajući se čitateljevom vizualizacijom. </div> </div>

Oprostite, što je arhitektura?

Teme

magazin/teme--c-17

Riječka arhitektica Gorana Stipeč Brlić skreće pažnju na intrigantan kulturološki fenomen... I ovaj put to nisu<a href="http://gkr.hr/Magazin/Teme/Oprostite-sto-je-arhitektura" target="_blank"> ljubičaste fasade nebodera</a>.

Jeste li ikada naišli na članak naslovljen 'Men in architecture' ili 'Muškarci u arhitekturi'? Probajte guglati, ja nisam našla niti jedan. Čitajući o tome kako žene posluju u arhitektonskom svijetu kojim vladaju muškarci (ili je takva predrasuda), zašto ne bih naslovila članak upravo suprotno.<h2 class=" text-justify">Borba za prava muškaraca (?!)</h2>Nakon nekoliko poziva na različite skupove koji progovaraju o temama žena u različitim strukama i emancipaciji žena općenito, kao i nekoliko filmova koji su izašli iz holivudske produkcije, npr. Sufražetkinje (2015) a Helenom Bonham Carter, Carey Mulligan i Meryl Streep, kao da nas ponovno podsjećaju da ne zaboravimo na korijene feminizma i da je aktivno djelovanje još uvijek potrebno. Je li to potaknuto atmosferom u kojoj jačaju konzervativne politike diljem svijeta i na mjesta vodećih svjetskih sila dolaze ljudi koji direktno kroz svoje izjave i ponašanje omaložavaju kako poziciju žena tako i drugih manjinskih skupina u društvu? Pogledajmo recimo megapopularnu Beyonce: ona je svojim posljednjim albumom 'Lemonade' naglasila svoju poziciju kao žene i to žene afroameričkih korijena.Sve to se događa u 2016. godini, a mi smo mislili da su te teme nešto o čemu smo slušali u djetinjstvu ili nakon prvog glasanja kada bi nam bake govorile koliko je bitno da glasaš jer su ljudi pogibali da bi mi danas mogli nevoljko zokruživati listiće iza kartonskih barijera. Gdje su muškarci u svemu tome? Zamislimo kada bi se hipotetski organizirao skup pod nazivom 'Muškarci u arhitekturi', osim što bi takva utopijska ideja izazvala lavinu negodovanja, a s druge strane, ako zamislimo plakat za taj događaj, odmah imamo prizvuk nečega što je ugroženo. Bi li se muškarci osjećali podređeno kada bi im organizirali okupljanja? Nosi li takvo okupljanje i stigmu nepoželjnosti? K što se gay pride održava u gradovima gdje prije svega još postoji animozitet prema spomenutom događaju.Gdje su muškarci u cijeloj priči?<h2 class=" text-justify">Večernji riječki skupovi</h2>Krenimo od početka: u svibnju i lipnju ove godine Zaklada Sveučilišta u Rijeci organizirala je nekoliko večernjih skupova na temu djelovanja žena u različitim okruženjima – od javnog života do specifičnih struka. Pozvana sam bila da moderiram skup 'Žene u arhitekturi' koji se održao u Društvu arhitekata u Rijeci. Pozvane su bile Ida Križaj Leko, mlada riječka arhitektica, nekad suradnica u arhitektonskom studiju Idisa Turata; predstavnici DAR-a – predsjednik Gordan Resan i potpredsjednica Jana Mikuličić Antulov; zatim Olga Magaš, arhitektica i suradnica supruga Borisa Magaša, te Lidija Butković Mićin, povjesničarka umjetnosti.Pripremajući se da što kvalitetnije vodim raspravu, zapitala sam se zašto i na koji način djeluje okupljanje usmjereno naglašavanju ženske uloge u arhitekturi. Djeluje li pozitivno, podsjećajući sve nas na sve što su naše prethodnice prolazile ili nas ponovno marginalizira naglašavajući različitost.Zanimljivi su podaci da pri upisu nazagrebački Fakultet za arhitekturu od ukupnog broja upisanih studenata 65 % čine žene. To je ujedno i najveći postotak u regiji. Kasnije, nakon završenog studija u Hrvatskoj komori arhitekata, koja broji članove koji su aktivni ovlašteni projektanti, brojke navode 1740 žena naspram 1581 muškarca. Dalo bi se zaključiti da su muškarci ugroženiji i da arhitektonkom strukom vladaju žene. Kada bi vas netko pitao koliko arhitekata muškaraca možete nabrojati, popis bi vjerojatno bio podugačak. Kada bi isto pitanje postavili samo da nabrojite ženske arhitekte, malo bi zastali, dobro razmislili, ali popis bi bio mnogo kraći. <figure class="image"><img src="/uploads/Plakat_tribine_Zene_u_arhitekturi_preuzeto_sa_facebook_profila_Zaklade_sveuc_ilis_ta_u_rijeci_141091_42cd110ef2.jpg" alt="Plakat tribine_Zene u arhitekturi_preuzeto sa facebook profila Zaklade sveučilišta u rijeci" class=" " width="800" height="533" /></figure> <h2 class=" text-justify">Ženski trag u Rijeci</h2>Valja zahvaliti radu Lidije Butković Mićin, koja, istražujući Državni arhiv u Rijeci, pronalazi autorice brojnih zgrada po Rijeci. Uči nas o ravnopravnom djelovanju žena u arhitekturi u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te govori kako je Rijeka i riječki primjer jedan od endemskog djelovanja žena projektanata u tom razdoblju u svijetu.Otkriva nam imena poput Ade Felice-Rošić (autorica stambenih tornjeva na Kozali, Robna kuća Korzo) i Nade Šilović (autorica adaptacija Sveučilišne biblioteke za MMSU, stambeni nizovi u Liburnijskoj i Zvonimirovoj), koja su ostavila pečat na vizuri grada, a ona za koja još nismo čuli opus i djelovanje Butković Mićin predstavlja u knjizi 'Ženski trag u arhitekturi Rijeke'. <figure class="image"><img src="/uploads/pogled_prema_naselju_turnic_1_141103_fe379b9ddb.jpg" alt="pogled prema naselju turnic (1)" class=" " width="800" height="508" /></figure> <h2 class=" text-justify">Arhitektice u braku s arhitektima</h2>Trag na riječkoj i hrvatskoj arhitekturi ostvarile su i dvije arhitektice koje su rasle u sjeni svojih supruga – Vjera Kučan i Olga Magaš. Sudjelujući na tribini, mogli smo čuti i viđenje arhitektice Olge Magaš, koja je uz svog supruga Borisa Magaša projektirala i realizirala brojna arhitektonska ostvarenja, ali ne možemo se oteti dojmu da je suprugova sjena ipak bila veća od rada projektantice koja je odgajala djecu paralelno iscrtavajući natječajnu i izvedbenu nacrtnu dokumentaciju.Vjera Kučan bila je supruga arhitekta Ninoslava Kučana; njegova značajnija riječka ostvarenja jesu Robna kuća RI i Telekomunikacijska centrala na Kozali. Obje arhitektice ne nalazimo u Wikipediji za razliku od njihovih puno poznatijih supruga. Je li takav slučaj namjeran ili je jednostavno prirodno bilo preusmjeriti poslovnu značajnost suprugu, a supruzi domaćinstvo?<h2 class=" text-justify">Slučaj Denise Scott Brown</h2>Godina 1991. Pritzkerova nagrada dodijeljena je Robertu Venturiju – samo njemu, iako je njegov rad usko povezan s djelovanjem njegove supruge Denise Scott Brown, s kojom je djelovao u uredu Venturi, Scott, Brown &amp; Associates. Dodjeljivanje nagrade samo Venturiju opravdavali su nedodjeljivanjem nagrade grupama, već isključivo individualnim arhitektima, a tradicija je prekinuta 2001. godine kada su nagradu osvojili partneri Jacques Herzog i Pierre de Meuron.Scott Brown iz protesta nije prisustvovala ceremoniji dodjele. Ta kontroverzija potakla je Udrugu studentica dizajna na Harvardu da 2013. godine pokrenu peticiju da se Scott Brown naknadno dodjeli nagrada. Peticiju je potpisalo 20.000 ljudi. Scott Brown je kasnije izjavila da je ta peticija njena prava nagrada.<h2 class=" text-justify">Zaha</h2>Na listi arhitektica koje poznajete sigurno bi se našla Zaha Hadid, britanska arhitektica iranskog podrijetla, inače nesuđena matematičarka, prijateljica, nekadašnja učenica i suradnica u OMA-i Rema Koolhaasa. Zaha Hadid prva je žena u povijesti kojoj je dodijeljena Pritzkerova nagrada za arhitekturu 2004. godine. Nakon nje do danas osvojile su je još dvije žene, ali unutar timova sa muškim kolegama: Kazuyo Sejima zajedno s partnerom Ruye Nishizavom 2010.godine i Carme Pigem sa Ramonom Vilaltom i Rafaelom Arandom u 2017.godine.Zaha je ujedno i jedina žena u povijesti koja je 2016.godine primila zlatnu medalju Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA) za doprinos arhitekturi. Zaha je u razgovoru prilikom dodjele nagrada istaknula kako je počašćena što je ona prva žena kojoj je dodijeljena Medalja, ali primjećuje da je sve više priznatih arhitektica diljem svijeta, što ne znači da je put do prepoznavanja jednostavan i lak te da ponekad predstavlja neizmjeran izazov. Istaknula je da posao arhitekta mora biti usmjeren prema korisniku, da se korisnici osjećaju ugodno u prostorima u kojima žive , idu u školu, gdje rade itd., dajući naglasak na premisu da je bitnije što radiš nego tko si. Abdullah Mahmound, mladi arhitekt iz Sirije, za New York Times rekao je kako je Zaha pokazala, pogotovo mladim ženama, da je moguće uspjeti.<h2 class=" text-justify">Ne postoje skupovi 'muškarci u arhitekturi'</h2>Dorte Mandrup za danski 'Politiken' govori o nagradi koja joj je dodijeljena za doprinos arhitekturi. Jedan od zaključaka komisije bio je da je njezina arhitektura ženstvena. Spominju li ikada da je neki muškarac dobio nagradu jer je njegova arhitektura muškobanjasta? Mandrup smatra da se treba prestati promovirati 'ženske arhitekte' kao odvojenu kategoriju na izložbama i skupovima jer tako se žene karakteriziraju kao građani drugog reda.Prepoznavanje arhitekata muškaraca ne prepoznajemo kao pojam, već priznanje muškom arhitektu prolazi bez naglašavanja spolne određenosti. Kao da muškarci nemaju spol. Znači li to da netko tko je transeksualac treba imati svoju kategoriju kod biranja nagrada? Poput gay prideova, je li potrebno isticati različitost da bi se one prihvatile u potpunosti?Mandrup naglašava da ona ne želi umanjiti svoju ženstvenost, nego bi željela da za prepoznavanje njena rada nije potrebno pridodati etikete i atribute, jer ona pristupa projektu kao arhitekt profesionalac, a ne nužno kao žena.Mandrup i Zaha Hadid u svojim su intervjuima naglašavale da se ne smatraju ženskim arhitekticama, već arhitektima. To je u engleskom jeziku malo preciznije izrečeno odvajanjem dviju riječi 'žensko' i 'arhitektura'. U našem jeziku imamo jednu cjelovitu riječ – arhitektica. Dakle, naš je jezik spolno ravnopravniji ili samim postojanjem spolno određene riječi niječe jednakost istih?<h2 class=" text-justify">Žena, majka, kraljica</h2>Razgovarajući sa sudionicama tribine Zaklade Sveučilišta u Rijeci, spomenula se i reprodukcijska stigma koja prati sve žene koje imaju uspješnu karijeru, a nemaju djecu. Upravo je mogućnost porađanje djece ono što muškarce razlikuje od žena. Ako žena odabere život bez roditeljstva, automatski ju se karakterizira kao sebičnu i ambicioznu, potpuno posvećenu poslu. Zašto je to uopće loše i zar su žene koje odluče nemati potomke lošije od drugih, ali zašto se to isto ne donosi na muškarce? Razvoj poslovnih ambicija najintenzivniji je u vrijeme najboljih reproduktivnih godina.Pritisak kapitalizma da se zaposlimo i počnemo zarađivati za život što prije i što uspješnije uzima upravo te godine nakon fakulteta, kada se žene posvete razvoju svoje karijere i po strani stave mogući razvoj obitelji. Nakon toga, kada postanu korisne društvu u kojem žive, proizvode posao i konzumiraju proizvedeno, društvo se sjeti uperiti prstom. Isto društvo koje daje otkaz trudnicama ili na razgovoru za posao potiho ispituje kakve planove netko ima sa podizanjem obitelji, jer da ne bi, ne daj Bože, zaposlenica ostala trudna usred radnog vijeka. Tko će to platiti? <figure class="image"><img src="/uploads/Publika_na_tribini_Zene_u_arhitekturi_Vjera_Kucan_u_prvom_planu_preuzeto_sa_facebook_profila_Zaklade_sveuc_ilis_ta_u_rijeci_141095_745cf9bfce.jpg" alt="Publika na tribini_Zene u arhitekturi_Vjera Kucan u prvom planu_preuzeto sa facebook profila Zaklade sveučilišta u rijeci" class=" " width="800" height="533" /></figure> <h2 class=" text-justify">Žene bolje projektiraju kuhinje</h2>Jedan od zanimljivijih komentara koji sam čula jest teza da žene bolje projektiraju interijere, pogotovo kuhinje. Interijer kuhinje i odnos kuhinje prema stambenom prostoru kroz povijest svjedoči razvoju odnosa društva i žene – kućanice. Nekada su kuhinje bile odvojeni dio stana, gdje žena priprema obroke dok se muški dio obitelji zabavlja u odvojenim prostorima.Suvremeni pogled na kućne poslove utječe na projektiranje dizajniranjem 'open space' sheme, gdje je kuhinja dio dnevnog prostora – ravnopravno sudjeluje u domaćinstvu kao i onaj tko stoji iza kuhinjskog pulta. Ako bismo išli tim slijedom banalnosti, onda bi samo barmeni mogli projektirati kafiće, djeca vrtiće, glumci kazališta, nogometaši stadione, ali tada dovodimo u pitanje relevantnost postojanja cijele arhitektonske struke, zar ne?<h2 class=" text-justify">Arhitektura nema spol</h2>U susjednoj Sloveniji gostovala je putujuća izložba MoMoW o stvaralaštvu europskih arhitektica i dizajnerica u posljednjih sto godina. Novinarka Neža Mrevlje tom je prilikom razgovarala s jednom od eminentnijih slovenskih teoretičarki arhitekture – Petrom Čeferi. Ona također naglašava da je bitno djelo koje nastaje, da nas samo naobrazba čini arhitektom ili arhitekticom, ali i onda nije bitna boja kože, nacionalnost, vjersko uvjerenje, spol, već isključivo dizajnirani prostor koji nazivamo arhitekturom.Ne trebamo se danas isključivati: žene i muškarci u projektiranju zaista rade rame uz rame. Barijere iz prošlosti nisu iste, a na nama je da se radom izborimo za kvalitetnu ostavštinu. Vremena se mijenjaju, obrazovanje je svima dostupno, a društvo je otvorenije, ali i kritičnije nego ikad. Nismo više u dobu kada žene nisu mogle studirati; danas su sva vrata otvorena, predrasude postoje, ali se mogu pobijediti. Prošlosti treba odati počast i spominjati one koje su zaboravljene. Kao i uvijek, moramo djelovati zajedno, s istim ciljem – omogućiti korisnicima bolje, ugodnije i sretnije prostore za život.Da zaključim materijalom za guglanje, osim već spomenutih, neka od imena arhitektica koje danas djeluju samostalno ili u partnerstvu i upisuju se u povijest naše arhitekture: Helena Paver Njirić, Tatjana Grozdanić Begović (3LHD), Lea Pelivan (Studio UP), Ana Dana Beroš, Kata Marunica (NFO), Karin Šerman, Vjera Bakić, Iva Letilović, Vedrana Ergić, Vanja Ilić... <a name="_GoBack" id="_GoBack"></a>I, da, pričajmo o arhitekturi! <figure class="image"><img src="/uploads/pogled_prema_zapadnim_naseljima_Rijeke_141099_cf871080fd.jpg" alt="pogled prema zapadnim naseljima Rijeke" class=" " width="800" height="1200" /></figure>

Muškarci u arhitekturi iliti ima li arhitektura spol?!

Na tisuće nas dobre knjige čita u toplini neboderskih stanova. Čitati na 23. katu posebno je iskustvo, pa vrijedi i bolje upoznati te divove našeg grada.

Riječki neboderi bili su velika tema nedavno <a href="/Magazin/Novosti/Neboderi-grad-medu-oblacima-festival-koji-se-pita-kako-oplemeniti-rijecke-nebodere" target="_blank">održanog festivala &quot;Neboderi - grad među oblacima</a>&quot; u sklopu kojega je kao primjer oplemenjivanja ambijenta u jednom neboderu na Rastočinama <a href="/Magazin/Novosti/U-portunu-nebodera-na-Rastocinama-zazivjela-mala-knjiznica" target="_blank">pripremljena i mala knjižnica</a>. Priče o tim prepoznatljivim riječkim motivima fascinantne su i nedovoljno istražene, a <a href="https://d-a-r.hr/?page_id=37" target="_blank">Sekcija</a> na čelu s riječkom arhitekticom Goranom Stipeč Brlić potrudila se sabrati nekoliko osnovnih informacija o arhitektonskom aspektu njihovog života. <figure class="image"><img src="/uploads/Neboderi_tlocrt_145175_75916c652a.png" alt="Neboderi tlocrt" class=" " width="800" height="558" /></figure> <h2>Kantrida, naselje Autoput A1 - A4</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina projekta: 1966.Glavni projektant: Tomislav Leskovar, dipl,ing,arh. (PB GP Primorje, Rijeka)Projektant konstrukter: Zlatko Šneler, dipl.ing.građ.Investitor: GP Primorje, RijekaBroj katova: P + 14Visina: 42 m </div> </div>Stambeni neboderi na Autoputu, kako se u planskim dokumentima 1960-ih godina nazivalo novo naselje na području današnje Kantride, bili su predmetom posebnog interesa zbog svoje istaknute lokacije uz trasu Jadranske magistrale. Premda je za njihovo arhitektonsko rješenje bio raspisan javni natječaj 1960. godine, na kraju je projektiranje i izvedba cijelog naselja povjerena GP Primorju kojemu su ovi stambeni soliteri, kao i oni paralelno građeni na Turniću, te nešto kasnije na Krimeji i Kozali, usmjerili poslovni interes na visoku stambenu izgradnju što je potaknulo investiranje poduzeća u primjerenu građevinsku mehanizaciju.Danas, tri stambena nebodera smještena su na raskršću uz motel za radnike iz Brodogradilišta 3. maj, kao početak niza od ukupno šest stambenih tornjeva, na neki način naglašavajući početak naselja. Iako građeni uz magistralnu prometnicu, neboderi su odijeljeni drvoredom i uzdignuti na povišeni plato u odnosu na kotu prometnice, s parkiralištima u samoj blizini ulaza, tako da buka ne ometa stambenu namjenu građevina. U neposrednoj blizini nalazi se manji trgovački centar i dječji vrtić, dok je na udaljenosti od desetak minuta hod ai područna škola. Ovakva prostorna podjela programa govori nam o razini planiranja naselja u vrijeme kada su objekti građeni.Tlocrtna dispozicija stanova raspoređena je oko jedne vertikale sa stubištem i dizalom, gdje se stubište smjestilo uz pročelje te ima prirodno osvjetljenje. Po katu je građeno pet stambenih jedinica. Svaki stan ima barem jednu lođu, koje su orijentirane kao i stanovi prema istoku, jugu i zapadu. Stanovi imaju vizure prema Učki, gradu ili moru, a prozori manjih soba i stubište izvedeni uz pročelje koje gleda prema obližnjoj željezničkoj pruzi. Danas su lođe uglavnom ostakljene, postajući dijelom unutarnjeg prostora stana.Danas, s trendom energetske obnove fasada, samo su dva nebodera zadržala originalne nijanse boja fasade, dok je prvi po redu, gledajući iz smjera istoka osvanuo u bojama Nogometnog kluba Rijeka, koji je do nedavno odigravao utakmice na stadionu Kantrida. <figure class="image"><img src="/uploads/Kantrida_145183_029bcff41a.png" alt="Kantrida" class=" " width="800" height="466" /></figure> <h2>Kozala</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina projekta: 1969.-1973.Glavni projektant: Ada Felice-Rošić, dipl. ing. arh., Čedomir Mašić, dipl. ing. arh. (PB GP Primorje, Rijeka) Investitor: GP Primorje, RijekaVisina i br. katova: K1-K3 - P+21; K4-K7 – P+12 </div> </div>Kompleks nebodera na Kozali sastoji se od sedam objekata koji prate liniju tjemena brda Goljak iznad kanjona Rječine. Objekti su orijentirani sjever-jug te se ističu zvjezdastim tlocrtom u obliku slova X. Razvedenost volumena omogućila je optimalnije vizure i insolaciju stanova. Prezentirani stambeni toranj pripada nizu od četiri dvanaesterokatnica, uz koje su kasnije izgrađene tri stambena tornja od dvadeset i jednog kata.Gradnja dvaju nizova stambenih tornjeva formirala je specifični urbani 'otok' u sklopu naselja Kozala, ističući se i u vizuri samog grada Rijeke, nasuprot trsatskim padinama.Planerske ideje se vide u programskim namjenama susjednih građevina, tako se u neposrednoj blizini nalazi škola, dj.vrtić, trgovina, sportska dvorana, sve što omogućuje jednostavniju organizaciju dnevnih aktivnosti prosječne obiteljske zajednice.Uz suteren i visoko prizemlje, svaki objekt ima i funkcionalnu krovnu etažu gdje je terasa jednim dijelom predviđena kao prohodan.Tlocrt zrakaste forme objedinjuje centralna nosiva jezgra sa stepeništem i dva dizala. U pravilu svaki 'krak' projektiran je za jednu stambenu jedinicu koja ima tri pročelja te sa susjednim stanom dijeli samo jedan manji nosivi zid uz jezgru. Dnevni prostori kao što su kuhinja i dnevni boravak orijentirani su na dužu fasadu, te imaju loggiu. Između stanova, nalazi se servisni prostor kata.Analizom tlocrtne sheme tornja primjećuje se težnja za omogućavanjem intimnosti i neovisnosti stambenih jedinica, bez obzira na to što se nalaze u zgradi s velikim brojem katova i stanara, fasadna ploha je maksimalno razvedena što rezultira novom kvalitetom unutar kolektivnog stanovanja.Originalni projekt Ade Felice-Rošić za tornjeve od 12 katova izveden je četiri puta na Kozali, da bi naknadno bio prerađen za posljednje tri realizacije u nizu. U toj varijanti od 21. kata neboderi imaju ukupno 84 stanova te 19 prostorija različitih namjena. <figure class="image"><img src="/uploads/Kozala_145187_52cd70fa12.png" alt="Kozala" class=" " width="800" height="541" /></figure> <h2>Stambeni tornjevi, Podmurvice</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Glavni projektant: Igor EmiliOdgovorni projektanti: T. Pilepić, R. Vukelić, I. EmiliGodina: 1965. – 1968.Katova: P+14Investitor: G.P- “Vl. Gortan” Zagreb </div> </div>Serija od sedam stambenih nebodera smještena je na Podmurvicama, južno od Ulice Franje Čandeka. Osim skulpturalnog oblikovanja vanjskog plašta, dodatno ih upečatljivima čini kompleksna konfiguracija terena te nogometno igralište u njihovom podnožju.Prostorno neboderi prate liniju horizontalno položenog i s blagom krivuljom slova 'S'. Formu presijeca pristupna cesta na koju se priključuju pristupne ulice nebodera. Takvom prostorno urbanističkom linijom, tornjevi su uklopljeni u krajolik u blagom padu. Parkirališna mjesta i parkovne površine okružuju svaki pojedini neboder. Pročelje visokog prizemlja, s perforacijama, uvučeno je u odnosu na gornje katove te odaje dojam kako se volumen stanova oslanja na transparentnu bazu.Svaki objekt sastoji se od 105 do 110 stanova. Trokutasta tlocrtna forma sa skošenim bočnim stranicama osigurala je orijentaciju stanova prema južnoj, istočnoj i zapadnoj strani otvarajući najzanimljivije vizure riječkog zaljeva svim stanarima. Komunikacijska jezgra sa stubištem i dizalima postavljena je u sredini nebodera. Karakteristična etaža sadrži tri stana. Arhitekt je postavljao veće i manje lođe, ukupno ih je četiri na svakom katu, a svaki stan ima najmanje jednu.Lođe su oblikovno naglašene dizajniranim brisolejima i parapetima koji definiraju oblikovni i vizualni karakter nebodera. Projektantski potpis na ovim neboderima vidljiv je u najsitnijim detaljima, kao što su rigalice za vodu koje su vidljive na povijesnim fotografijama nebodera, kao detalj nepoznat u arhitekturi tornjeva, već prepoznatljiviji kod obiteljskih kuća.Arhitektonska posvećenost detalju na ovim zgradama donosi osjećaj privlačnosti i mekoće, u osnovi potpuno suprotan energiji pojma armiranobetonskih tornjeva. <figure class="image"><img src="/uploads/Podmurvice_145191_9faa0a4a4e.png" alt="Podmurvice" class=" " width="800" height="748" /></figure> <h2>Sušak</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina projekta: 1958.-1960.Projektant: Dušan Marčeta, dipl. ing. arh. i Srećko Stanić, dipl. ing. arh. (PB GP Vodogradnja, Rijeka), izmijenjeni projekt Ivan Domišljanović, građ. teh. (PB GP Konstruktor, Rijeka)Broj katova: Podrum + Prizemlje + 10Visina: 36 m </div> </div>Ovaj tipski projekt stambenog tornja proizašao je iz javnog, arhitektonsko-urbanističkog natječaja za izgradnju naselja Turnić raspisanog 1958. godine. Natječajni rad autorskog tima Marčeta-Stanić, originalno deveterokatnica, ubrzo je modificiran u deseterokatnicu te multipliciran desetak puta na gradilištima stambenih naselja Turnić i Ogranak (današnja ulica Drage Gervaisa).Pet stambenih volumena raspoređeno je oko prizemne građevine mješovite namjene u kojoj se nalazi veća trgovina i drugi manji uslužni objekti. Glavni pristup tornjevima nalazi se sa sjeverne strane. Zgrade su okružene visokim zelenilom. Prostorni raspored vertikala prirodno položenih u parkovni okoliš s centralnim trgom i popratnim funkcijama odaje kvalitetu planiranja prostornih rješenja i odgovaranje na potrebe novih stanovnika na lokaciji.Svaku od etaža čini pet stanova – četiri dvosobna te jedan jednosobni. Tri stana su južne orijentacije dok ostala dva gledaju prema istoku, odnosno zapadu. Osim liftom, etaže su povezane i centralnim stubištem čiji se krakovi s visinom sužavaju kako bi se omogućio nesmetan prodor prirodne svjetlosti iz staklenog krovišta. Uz stubišni prostor ugrađena je cijev za ubacivanje smeća koja završava u podrumu u ventiliranoj prostoriji.Zanimljivo je da su ove zgrade prvi poslijeratni stambeni neboderi projektirani od strane lokalnih arhitekata. <figure class="image"><img src="/uploads/Susak_145195_9c0afd6621.png" alt="Sušak" class=" " width="800" height="588" /></figure> <h2>Gornja Vežica</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina: 1969.Projektant: K. Miculinić, Ž. MolnarInvestitor: GP 'Jadran'Broj katova: P + 13Visina: 39 m </div> </div>U samom centru naselja Gornja Vežica smješten je niz od osam stambenih trinaesterokatnica.Raspoređene su uzdužno naseljem prateći postojeće prometnice. Niz od šest samostalnih nebodera prati ulicu Zdravka Kučića, dok su preostala dva izdvojena i povezana robnom kućom u prizemlju, omeđena ulicom Franje Belulovića s gornje i velikim platoom s donje strane.Kompleks robne kuće sa svojim sadržajima marketa, ljekarne, frizerskog salona, pošte i kafića definira središte kvarta, grupirajući na jednom mjestu raznolike usluge potrebne stanovnicima. U neposrednoj blizini naselja solitera nalazi se i osnovna škola, tako da stanovanja i javni sadržaji formiraju autonomnu urbanu cjelinu sa svim potrebnim programskim sadržajima.Tlocrtna forma nebodera koja podsjeća na prošireno 'T' osigurava orijentaciju zajedničkih prostora stana (kuhinje i dnevnog boravka) prema jugu, dok spavaonice gledaju na istok, zapad i sjever. Na pojedinom katu se nalazi sedam stambenih jedinica različitih veličina i zajednički prostor koji se koristi za sušenje rublja. Etaže su povezane jednokrakim stubištem i liftovima. Na posljednjem katu nalaze se samo dva stana i prohodna terasa.Dva nebodera koja su konstruktivno povezana s robnom kućom stanovnici Vežice nazivaju i 'neboderima blizancima'. Iako s robnom kućom čine cjelovitu formu nisu direktno povezani posebnim ulazima, već se u zgradu ulazi izvana. <figure class="image"><img src="/uploads/Gornja_Vezica_145199_5be0aa49d3.png" alt="Gornja Vežica" class=" " width="800" height="1015" /></figure> <h2>Turnić</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina: 1975.Glavni projektant: D. Sironić, dipl.ing.arh. (PB GP Vladimir Gortan, Zagreb)Investitor: GP Vladimir Gortan, ZagrebVisina: 96mBroj katova: 28 + 2 suteren (30)Izvođač: Adriamont, Rijeka </div> </div>Neboderi-blizanci na adresi Franje Čandeka 23a i 23b na Turniću najviši su stambeni neboderi u Hrvatskoj, a u vrijeme njihove gradnje bili su najveći stambeni neboderi na području bivše Jugoslavije. Poduzeće Vladimir Gortan iz Zagreba, kao i njegov građevinski pogon u Rijeci, bio je investitor ili izvođač velikog broja stambenih nebodera u razdoblju najpropulzivnije primjene ove tipologije od kraja 1960-ih do kraja 1970-ih godina, uključujući i Emilijeve nebodere na Podmurvicama.Prizemna etaža nebodera nalazi se u denivelaciji od glavne prometnice. Na koti etaže nalazi se ulaz u robnu kuću koju danas poznajemo pod imenom 'Andrea'. U njoj se nalazi tržnica, manji uslužni obrti i ugostiteljski objekti. Drugi ulaz u robnu kuću nalazi se na koti glavne ceste, kao i glavni ulazi u stambene tornjeve. Dvije etaže nebodera ispod kote glavne ceste predviđene su za poslovne prostore. Uz nebodere se nalazi i veće parkiralište za stanare, a ispred glavnih ulaza je i autobusno stajalište.Tlocrtna dispozicija stanova ukazuje na razgranatu formu, gdje svaki stan ima dvije ili tri vanjske fasade.Tlocrt tipične etaže je osno simetričan, oko središnje komunikacijske vertikale smješteno je šest stanova. Stanovi su podijeljeni u tri tipologije koje se međusobno razlikuju po veličini i organizaciji prostorija. Svaki stan ima vlastiti balkon. Dinamiku fasade oblikuju različiti prozori i balkoni formirajući vertikalne linije različitih dubina koje vizualno sužavaju volumen nebodera. Balkoni su orijentirani na tri strane svijeta, osim na sjevernu.Nebodere blizance zbog njihove visine pratio je nadimak 'neboderi smrti' iako se isti danas češće koristi za neboder na suprotnoj strani ulice, na adresi Franje Čandeka 8, zbog problema s otpadanjem dijelova fasade. <figure class="image"><img src="/uploads/Turnic_145203_045e8d9e1b.png" alt="Turnić" class=" " width="800" height="621" /></figure> <h2>Rastočine Š1 – Š5</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina projekta: 1973. godinaGlavni projektant: Ante Scarpa, dipl.ing.arh. (PB GP Primorje, Rijeka)Projektant konstrukter: Zdravko Tomljanović, dipl.ing.građ.Projektant faze: Ljerka Vukonić, arh.teh.Investitor: GP Primorje, RijekaBroj katova: P + 25/26Visina: 80 m </div> </div>Pet stambenih nebodera, poznatijih kao “Eševi”, smješteni su na izravnatom platou na Rastočinama, okruženi naseljem obiteljskih kuća sa svoje južne i jugoistočne strane te gradskom zaobilaznicom sa sjeverne. S lokacije se pružaju izvrsne vizure prema Kvarnerskom zaljevu te otocima Krku i Cresu.Izvedeno je ukupno pet nebodera u nisu, a svi su građeni prema ruskim standardima, predviđajući samo jedno motorno vozilo na dva stana. Neodgovarajući pristup prostornom planiranju danas se očituje u manjku parkirnih površina za naselje od oko 700 stanova. U nizu tornjeva izvedena je i prizemna građevina Dječjeg vrtića Rastočine, te predstavlja jedini javni sadržaj u neposrednoj blizini stambenih zgrada. Stambeni soliteri su u arhitektonsko-kompozicijskom, kao i funkcionalnom pogledu potpuno identični. Tlocrtna razvedenost objekta omogućila je optimalnu orijentaciju u odnosu na sve strane svijeta. U karakterističnoj etaži projektirano je šest stanova, od toga tri trosobna, dva dvosobna i jedan jednosobni stan. Svi stanovi, osim stanova u prizemlju i po jednog stana na katovima, imaju lođu. Krovne etaže imaju dovod vode i mali tuš. „Eševi“ su za GP Primorje označili početak primjene tehnologije tzv. tunelske (klizne) oplate koja je omogućila bržu i ekonomičniju izgradnju visokih stambenih zgrada. Taj sistem gradnje među hrvatskim građevinskim tvrtkama prva je uvela zagrebačka Industrogradnja krajem 1960-ih godina, koja se sredinom 1970-ih nastojala nametnuti u riječkoj stanogradnji investicijama poput stambenih nebodera u Čandekovoj ulici na Turniću. <figure class="image"><img src="/uploads/Rastocine_145207_86733dc40c.png" alt="Rastočine" class=" " width="800" height="569" /></figure> <h2>Zamet C1 - C3</h2><div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Godina projekta: 1977. Glavni projektant: Boris Orlić, dipl. ing. arh. (Urbis 72, Pula)Investitor: GP Primorje, RijekaBroj katova: P + 12/13Visina: 41 m </div> </div>Stambeni neboderi u Ulici Braće Cetine na Zametu oznaka C1 i C3, dio su prve faze projekta koji je predviđao međusobno spajanje prizemlja dva nebodera niskim objektom G 11-70 javnog karaktera. Druga faza projekta nije doživjela svoju izvedbu, te su neboderi izvedeni kao soliteri, s javnom namjenom u prizemnim etažama. Ukupno su izvedena tri stambena tornja.Konfiguracija terena uvjetovala je postavu rješenja s denivelacijom u odnosu na sjeverni plato s parkiralištem i gornji dječji park. U prostoru između nebodera, izveden je još jedan dječji park. Velika pozornost posvećena je i visokom zelenilu, gdje pojas zelenila dijeli prostore dječjih parkova od susjednih prometnica.Unutar karakterističnog kata nalazi se šest stanova: četiri dvosobna i dva trosobna stana. Prostorije unutar stanova međusobno su na dijelovima odijeljene pregradnim zidovima. Servisne prostorije kao što su sanitarije organizirane su uz zidove komunikacijskog hodnika. Svi stanovi imaju lođu, od kojih su neke danas zatvorene u aluminijskom ili PVC stolarijom. Na svakom katu nalazi se i lođa orijentirana prema sjeveru preko koje se iz glavnog stubišta dolazi do hodnika sa stanovima.Negativna strana tlocrta etaže je velika količina zajedničkih hodnika, ali pristup projektiranju stana gdje interijer čine samo nenosive pregrade omogućuje i današnjem stanaru razmještanje prostora sukladno suvremenom načinu stanovanja. <figure class="image"><img src="/uploads/zamet_145211_338004bbd8.png" alt="zamet" class=" " width="800" height="1200" /></figure> Tekstove pripremili: Gorana Stipeč Brlić + <a href="https://d-a-r.hr/?page_id=37" target="_blank">Sekcija</a>